Arapin budućnosti Riada Sattoufa: strip kao umjetnički autobiografski striptiz ili što kad migranti krenu natrag

Kako se postaje tradicionalni desničar, kakav je autoritarni svijet politike osamdesetih, što obiteljima na rascjepu civilizacija nosi tradicionalizam i kako i u kojim bojama odrastaju djeca na razmeđi tih svjetova i puno više od toga otkrivamo u, kako piše The Guardian, emocionalno iskrenom grafičkom prisjećanju.

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

U frankofonim zemljama strip već odavno ima posebno popkulturno mjesto: sve one klasične belgijsko-francuske strip table koje su i kod nas u nekim prošlim vremenima odvlačile na čitanje ispod školske klupe, danas imaju i novu autorsku, tj. umjetničku dimenziju. Ove je godine francuski ministar kulture otvorio godinu stripa „BD 2020“[i] koja, osim centralnog siječanjskog događaja – najvećeg strip sajma  u Angoulêmu – nudi još i više od tristo manifestacija vezanih za „francusku kulturološku strast“: strip. Ako se uzme u obzir da svaki treći Francuz čita stripove, a da ih njih više od osam milijuna kupuje, onda stvari postaju malo jasnije i nama koji tu kulturu baš toliko i ne konzumiramo.

Ali je kultura stripa zato vrhunski kvalitetno i entuzijastično dovedena do nas kroz izdavačku kuću Fibra. Osim što je Fibra pokrenula i Niku (ediciju za djecu i startala sa vrlo dobrim serijalom Hilda, te nastavila s francuskom Višnjom), između gomila njihovih grafičkih novela koje tematiziraju djetinjstvo i odrastanje, svakako treba pročitati Sputnikove godine: fenomenalni, toplo nostalgični strip koji pršti humorom, a tematizira odrastanje (poglavito na ulici, uz doze nasilja koje djeci danas ne bi tolerirali) iz pedesetih godina u jednom industrijskom gradiću u Belgiji.

Da stripu više nije nužno samo tepati kao “devetoj umjetnosti” već ga čitati i na više razina dokazuje maestralno prevedeni (Vlatka Somun) popularni serijal Arapin budućnosti francusko-sirijskog autora Riada Sattoufa. Prodan u više od dva milijuna primjeraka i preveden na dvadesetak jezika nagrađivani strip serijal vodi nas u djetinjstvo autora između francuske Bretanje (odakle je njegova majka) i Sirije (odakle dolazi otac, pariški student) uz duga izmještanja u Libiju i Saudijsku Arabiju.

“Odrastanje na Bliskom Istoku” (podnaslov stripa), dječaka iz miješanog braka, zbiva se u Francuskoj, Libiji, Siriji i Saudijskoj Arabiji (zasad u četiri nastavka). Svaki dio serijala nosi i godine odrastanja, te kako to vjerni pratitelj strip izdanja, književni urednik Kruno Lokotar, za Best Book piše da – mada mu sam autor odriče neku historiografsku bitnost – ovaj genijalni strip više približava Bliski Istok kojeg više nema od turističkih putovanja, političkih analiza i povijesnih domunđavanja.

Riad Sattouf je strip autor koji je radio za glasoviti Charlie Hebdo La vie secrètes des jeunes (2004. -2014.), za L’Obs Cahiers d’Ester (izišla četiri albuma, nadajmo se i u našem prijevodu), Pascal Brutal itd. Glumio, pisao scenarije, režirao filmove (Les beaux gosses), društveno je angažiran i među prvima diže glas protiv stranke Front National, a treći najpoznatiji festival stripa u svijetu, onaj u Angoulêmu, bojkotira 2016. godine zato što na listama nominiranih nije bilo nijedne autorice. Autor je nove naslovnice legendarnog francuskog rječnika Le Petit Robert. Arapin budućnosti nosi pregršt humora, ali s dozom gorke stvarnosti tako da zahvaća dublje – autor, ustvari, rovari po sebi, tamo gdje najviše boli, a ujedno se i smije, onim smijehom koji liječi. Ili, kako je to sažeo filozof Alain de Botton: „Riad Sattouf jedan je od najvećih umjetnika našeg vremena.“

Rad na ovom serijalu započeo je 2011. kad se suočio s problemom da izvuče rodbinu pred ratom u Siriji. Prvi nastavak izlazi 2014., a sljedeće godine proglašen je najboljim albumom, da bi uslijedila još tri nastavka, od kojih je zadnji kod nas preveden u travnju 2019.

Radnja prvog dijela stripa počinje u Francuskoj: pratimo odrastanje plavokosog dvogodišnjeg dječaka iz braka Bretonke i sirijskog studenta koji je bježeći od vojne obaveze uspio doktorirati na Sorboni ali posao nalazi daleko u Libiji. Početak je osamdesetih, na radiju bruje politički prevrati u arapskom svijetu, a obitelj prelazi Mediteran i upada Gaddafijev svijet gdje su “svi pod krovom, svi imaju za jesti i svi su zaposleni”. Jedini je problem kad cijela obitelj iziđe iz stana ispucanih zidova pa im se odmah netko useli jer “u našoj narodnoj republici sve kuće pripadaju svima”…

Satouff nam Arapina odmah predstavlja jednostavnim karikaturalnim stilom dok mu boja služi, kao i djetetovo viđenje svijeta, za razlikovanje država. Tako mali Riad Francusku vidi plavom, Libiju žutom, Siriju nekom blijedom rozom. Crvena najčešće služi za jake emocije dok je zelena počesto rezervirana za religiju, u koju će mu otac tokom cijela četiri albuma sve više tonuti. Kao što će i taj, mladi proliberalni Sirijac s vremenom postajati rasist i tradicionalist, ili, točnije rečeno, mali sirijski seljačić kojemu ni sto sveučilišta ne bi pomoglo. S vremenom je sve frustriraniji i u jeziku radikalniji od svih romana Michela Houellebecqa zajedno.

I dok Saddam Hussein kreće u napad na Irak počinje život malog Riada kojem je George Brassens bog (tako mama kaže), dok mu tata nije zadovoljan sa olakim spominjanjem imena božjeg, a lokalna libijska djeca pričaju mu o bogu kao onom koji ti daje jesti banana koliko želiš. Paralelno s povratkom u Francusku i odlaskom u očevu Siriju Riad vrlo rano ima klasični sukob civilizacija s ostalom djecom. Osim scena iživljavanja nad psom jer je on za muslimane nečista životinja, obiteljskog i institucionalnog nasilja nad djecom u Siriji, okrutnosti među malenima uobičajenoj za sve kulture, razlika je ipak samo u detaljima.

Na primjer sa figuricama osamdesetih oni ne igraju ratove partizani vs Nijemci, kauboji vs Indijanci već Arapi vs Židovi. Svejedno rastu kao i svi ostali klinci na svijetu, uz popkulturu – u Libiji to kreće s prikazivanjem na televiziji japanske serije Specterman. U to vrijeme Riad počinje i crtati. Ali, uz ludog oca (i još luđe situacije) ni odlazak u vrtić, na izlet, u dućan, ni odrastanje u kojem si u jednom trenu slatkica, a u drugom bubuljica, a kasnije i školu s velikim očekivanjima, nisu samo generalne točke svačijeg djetinjstva jer Riad nije bilo tko – on je panarapski projekt, projekt koji njegov otac zove: Arapin budućnosti.

A da ne bi ispalo kako je ovaj strip samo kritika okrutnosti arapskog svijeta, tu je Sattoufov djed, Francuz, ženskaroš, kao i selo u Bretanji bogu-iza-nogu, a djeca u vrtiću, kao i svugdje drugdje na svijetu, jednako su i u Francuskoj sumanuta i izgubljena. Drugi i treći dio zbivaju se uglavnom u Siriji. Riad dobiva brata i uz školske traume s arapskim jezikom i Kuranom primjećuje da se po cijele dane samo igrao legićima koje je donio iz Francuske. Kao i kod nas, i u Siriji su se, u tom vremenu, gotovo svi koji su se kleli u sve te zadrtosti i sav taj patrijarhat odjeven u tradicionalizam, redovito bili posvađani s pola bliže i dalje obitelji, a njegovi mali rođaci su mu više utjeravali strah u kosti nego li se igrali s njim.

Sattouf zna ispričati svu kompleksnost društva kroz stranicu, dvije stripa, bilo kroz dijaloge aktera ili narativ svog sjećanja te izvući iz njega esenciju. Kad se rastavi na dijelove strip album ionako ide do tabli, pasica, a tu autor zna što radi, jer objavljivanja u časopisima zahtijevaju zaokružene cjeline, koje se kasnije sinkroniziraju s ostatkom albuma. U prijevodu, dovoljno je nekomu izabrati dvije, tri stranice da bi skužio svu moć stripa kao medija i Riada Sattoufa kao jednog od vodećih francuskih autora. I u tim fenomenalnim povijesno-obiteljskim pričama ono što mu najbolje ide dječiji je pogled na svijet: strahovi, radosti, čuđenja i sve situacije koje smo svi kao djeca osjetili u različitim intenzitetima i drugačijim okolnostima. I to je ono zbog čega ovaj strip pleše na rubovima stvaralačke genijalnosti kroz cijela četiri velika albuma.

U četvrtom dijelu obitelj, koja je postala peteročlana, postaje sve disfunkcionalnija. Sve češća nerazumijevanja i svađe, te očev posao u Saudijskoj Arabiji vraća ih u Francusku. I dok Riad ulazi pomalo u predpubertetsku zbunjenost, njegov otac ide u Meku na Hadž. Svjetovi se ionako nuklearno cijepaju u samom središtu obitelji.

Za razliku od majke koja se s djecom, kasnije i bolešću, pokušava zaposliti i organizirati obitelj suprostavljajući se muževim gubljenjima, otac je (kao lik koji determinira radnju) prikazan u stripu iskarikirano, na rubu gega i na trenutke djeluje tako bezvezno da vas i iživcira i ujedno vam ga bude žao. Ali ono što u stripu bude izvor komike, u stvarnom životu je samo izvor problema za ostale članove obitelji. Vječna opsesivna bojazan za materijalnu budućnost (korijeni siromaštva), loše baratanje financijama i identitetski problemi – uopće nije teško ovog lika precrtati u, recimo, lik hrvatskog migranta iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iste su to šeme, iste nevolje, veselja i stranputice, uz mrvicu drugačijih identitetskih pakovanja. I dok danas migranti koji godinama pješače na zapad sanjaju da se jednog dana komforno, avionskim linijama vrate kući na praznike, nekad su Arapi na privremenom radu u Francuskoj, kao i Hrvati u Njemačkoj, drugačije zamišljali transport prema svojim selima: kao materijalno uspjeli gastarbajteri napravili su nešto u životu samo ako se vrate u sjedištima svojih Mercedesa.

Najžalosnije u ovoj priči je to što oni (i njihovi nasljednici) udaraju prvi, a priori paranoičnim drvljem i kršćanskim kamenjem, po današnjim migrantima. I to nikako ne bi bio dio ove priče da Riadov otac nije bio perspektivni sirijski student koji nije uspio naći posao u Francuskoj pa se vraća u svoje arapske svjetove. Potencira jaku autoritarnu ruku političkih vođa (mada je sam kukavica sklon podvijanju repa), religiju i “prave” tradicionalne obiteljske vrijednosti (što izluđuje njegovu ženu), jezik (koji mu djeca polako gube, kao što i on sve lošije govori francuski) frustrirano optužujući europski liberalizam i moderni način života za sve probleme koje ima. A to već i nama zvuči poznato. U konačnici, ovo je strip o odrastanju, a roditelji ponekad znaju biti veća derišta od svoje djece.

Sličnost se može tražiti i na onom tragu otkrivanja turskih sapunica na našim televizijama (“pa tamo je isto kao i kod nas!”), tako da čitanja političkih arapskih proljeća i jeseni itekako ima čitalačku razinu koja može naći paralele na bivšim jugoslavenskim prostorima. Da banaliziramo, umjesto Srba, Hrvata ili Bošnjaka, u ovom stripu ćete naletjeti na sunite, šijite ili alavite i njihove probleme sa samim sobom i svijetom oko sebe. Svejedno je li Rusi podržavaju brkatog pilota Hageza All Assada ili Gadafi reži na Reagana, priča je, u osnovi, kad prijeđe na male ljude, kao što je Riadov otac, jednako velika. Kao što su velike i štete koju politika radi u njegovom umu povjesničara.

Svejedno u kojem zemljopisnom prostoru, odrastati u šizofreniji identitetskih obiteljskih lomova, nije lako ni u jednom vremenu. Multietnički autori poput Leïle Slimani ili pak, oni koji znaju promišljati svijet iz raznih društvenih, ekonomskih, nacionalnih i što je, najbitnije, individualnih optika poput Jean-Christophe Rufina (francuski akademik i autor romana Check-point, s radnjom u ratnoj Bosni) privlače pažnju trenutka: francuski autor sirijskih korijena radi za vrijeme ludog rata strip o odrastanju u toj Siriji. Marketinški trenutak za izdavanje stripa – recimo to rječnikom svih vojski u toj zemlji – dobro je upucan.

Također i danas aktualne migrantske krize i interes za “drugu stranu” bliskoistočnih tema, svakako su dobar trenutak za autora i njegovog Arapina. Aktualno, ali ne i banalno.

Ma koliko mi bili nostalgični za vlastitom mladošću, djeca danas definitivno odrastaju komfornije: učitelji ih ne tuku, senzibilniji smo kao društvo ako to roditelji rade, a sve ostalo (osim što prelazimo u overparenting) ostaje isto. I zato će svatko tko dolazi iz provincije prepoznati u odrastanju malog Riada (a da nije jeo murve ili lovio ptice) ili će svatko iz bilo kojeg grada Hrvatske barem na trenutak prisjetiti što znači trauma društva školske učionice, a sve ostalo je ionako politika u bojama djetinjstva, bilo roditeljska, bilo državna.

Osim klasične autorske naracije u oblačićima, dijaloga i monologa likova, tu je i jedan vrhunski tekstualni “ulet” u strip sa kratkim i britkim tekstualnim intervencijama u slici, označenim strelicom. A Riadove strelice nisu uperene samo prema ocu ili ideologijama već zna izvući i vlastite dječije zločestoće, posebice one prema manjem bratu.

Uz ostale stripove raznih tematika, okosnica stvaralaštva Riada Satouffa je vlastito, kao i tuđa djetinjstva u kojima, kako kaže u jednom izjavi za novine primjećuje neomačizam u odrastanju neoliberalnih zapadnih adolescenata. U našem kontekstu to se itekako da kopipejstati na regionalne youtube zvijezde ili fenomen turbofolka po predgrađima. I uvjeren sam (osobno empirijski provjerio) da djeca isto tako vole čitati ovaj strip, koji nudi puno više istine o odrastanju i svijetu nego li pola knjižnice šarenih slikovnica sa poučcima za neku blesavo naivnu djecu i ideološki zaguljene roditelje, što i autor prilikom prisjećanja školskih dana u surovom životu u Siriji – koji je u njihovim udžbenicima prikazan šareno, veselo i sretno – i sam ironizira. Kao roditelj poželio sam izvaditi neke table ovog stripa i zalijepiti ih u svakom kutku stana, da ih djeca vide. I, da, moje jedanaestogodišnje dijete je pročitalo ovaj strip i osim što se zainteresiralo za sto novih tema koje život znače, zaključilo je kako ima sreće u životu da ne odrasta kao Riad Sattouf

Svakako je zanimljivo to što Arapin budućnosti nije preveden na arapski. Autor kaže da su mu neki izdavači nudili prijevod i objavljivanje samo prvog dijela serijala pravdajući se tržišnim rizikom, na što on nije pristao. A vjerojatnije je da je rizik objavljivanja ovakvog stripa na neki arapski jezik ustvari višeslojan: politički, religijski, identitetski etc. U svakom slučaju Arapima u budućnosti će kad tad netko ovo prevesti, a čisto sumnjam da će ga većina njih lajkati.

Osim ako to bude dovoljno stoljećima daleko da se kotač povijesti još jednom okrene pa Europljani od Arapa ponovno počnu učiti neke nove brojeve.

Sattouf je izjavio da je osjetio kako mu je pao veliki teret s leđa kad je objavio prvi album.[ii] Na društvenim mrežama peti je nastavak najavio za listopad, a finalni, šesti album ovog fantastičnog serijala čeka nas u kreativnoj francuskoj strip budućnosti.

Na koncu, integral će imati preko tisuću stranica. Bilo bi zanimljivo da autor primjeti tisuću i prvu… Za laku noć.

[i] https://www.lefigaro.fr/bd/2020-mobilisation-nationale-pour-la-bande-dessinee-20191219

[ii] https://www.lefigaro.fr/bd/2018/09/27/03014-20180927ARTFIG00019-riad-sattouf-avec-l-arabe-du-futur-4-je-me-suis-libere-de-mon-secret-de-famille.php