Argentina, 1985. Priča o građanima i zemlji koja je sudila svojoj zločinačkoj vojnoj hunti, ali i civilnim suradnicima

Film Argentina, 1985. već je treći argentinski film koji bi također mogao dobiti Oscara za bavljenje istom temom - građansko-vojnom diktaturom sedamdesetih i osamdesetih godina. Suđenje iz filma Nikolina Židek opisuje u puno širem kontekstu u kojem su borba majki i baka za desetke tisuća nestale djece i unuka, civilne udruge koje nisu odustajale od zahtjeva za osudom zločina vojske ali i kompanija i ljudi iz institucija i medija koji su hunti pomagali. Priča s puno divnih i hrabrih likova

• Naslovna ilustracija: Luis Moreno Ocampo (lijevo, za mikrofonom) i Julio César Strassera (desno), tužitelji sa suđenja vojnoj hunti suočavaju se s okrivljenicima (u prvom planu).

• dr. sc. Nikolina Židek profesorica je na Školi za međunarodne odnose na Sveučilištu IE u Madridu, te je članica istraživačke skupine Mjesta, oznake i prostori sjećanja pri Centru za studije sjećanja, IDES, u Buenos Airesu.

Uskoro će dodjela Oscara, a ove je godine među favoritima za najbolji strani film “Argentina, 1985.” redatelja Santiaga Mitrea. Ako pobijedi, bit će to treći argentinski Oscar, a sva tri su vezana uz olovne sedamdesete i osamdesete godine i građansko-vojnu diktaturu (1976.-1983.). Prvi dobitnik Oscara 1986. je film “La historia oficial” (Službena verzija) Luisa Puenza koji s nenadmašnom Normom Aleandro i Héctorom Alteriom u glavnim ulogama govori o nezakonitom prisvajanju djece koja su rođena u tajnim centrima za mučenje, ali i o stvarnom neznanju dijela društva za cjelokupna događanja za vrijeme diktature. Drugi, „El secreto de sus ojos“ (Tajna u njihovim očima) režirao je Juan José Campanella, čija radnja počinje 1974., provlači se 25 godina, uključujući diktaturu i demokratsku tranziciju i govori o pitanju nekažnjivosti zločina, ali i daje naslutiti neke ključne trenutke u recentnijoj argentinskoj povijesti. Osvojio je Oscara 2010. godine.

Film je do sada osvojio više nagrada, no stvarna priča je puno veća i ima puno više divnih i hrabrih likova koji razumljivo nisu stali u filmski format.

„Argentina, 1985.“  je do sada, između ostalih, osvojio nagrade Zlatni globus, Goyu za najbolji iberoamerički film, FIPRESCI na Festivalu u Veneciji te nagradu publike u San Sebastiánu. Radnja filma, temeljena na stvarnim događajima, kreće se oko glavnog tužitelja Julia Césara Strassere i njegovog pomoćnika Luisa Morena Ocampa, kao glavnih likova filma i cijelog događaja, odnosno suđenja. A u filmu glavni lik sve radi sam, sam istražuje zločine protiv čovječnosti od nule i u rekordnom vremenu uspijeva prikupiti  dokaze, sam „trpa u zatvor“ Jorgea Rafaela Videlu, vođu prve vojne hunte (iako se radi o sudskoj odluci). No borba za sjećanje, pravdu i istinu i rečenica „nikad više“ kako sam Strassera zatvara svoje završno izlaganje na sudu, i kako sam Strassera kaže u filmu, nije njegova. Ona je daleko složenija i dublja, i nije se sam Strassera sa svojim malenim timom borio za pravdu. Priča je puno veća i ima puno više divnih i hrabrih likova, koji razumljivo nisu stali u filmsku priču. Ima detalja koji su u filmu izostavljeni a općepoznati su javnosti, a koji neće stati ni u ovaj tekst. Stoga, bez namjere da se film kritizira, on se ovdje koristi kao povod za pregled 40 godina argentinske demokracije i borbe protiv nekažnjivosti. I ni u ovaj tekst neće stati sve što bi valjalo reći.

U Argentini su se u razdoblju 1930.- 1983. izmjenjivale diktature i demokratski režimi pri čemu demokratski izabrane vlade nisu uspijevale završiti mandat nego su ih rušili državni vojni udari. Posljednja građansko-vojna diktatura (1976.-1983.) bila je apsolutno najsvirepija, završila je bilancom od 30.000 nestalih i oko 600 djece nestalih osoba koja su oteta s roditeljima ili su rođena tijekom zatočenja te predana drugim obiteljima koje su ih nezakonito registrirale kao vlastitu biološku djecu.

Teška kršenja ljudskih prava uključivala su otmice, mučenja, ubijanja i prisilne nestanke. A tko je nestajao? Sindikalni vođe koji su se borili za puku povišicu plaća, mladi koji su bili članovi studentskog centra, novinari koji nisu bili bliski diktaturi, psiholozi, sociolozi koji su pripadali sumnjivim profesijama, mladi pacifisti, opatice i svećenici koji su prenosili Kristova učenja u siromašne četvrti. I njihovi prijatelji, i prijatelji tih prijatelja, ljudi koje su prijavljivali iz osobnih osveta ili oni koje su odali pod mučenjem. Svi većinom nedužni pred optužbama za terorizam, nisu ni pripadali borbenim sastavima gerile (ERP i Montoneros), čiji su pripadnici ulazili u okršaje i umirali u sukobima ili se ubijali prije predaje, a malo ih je živo padalo u ruke represorima.

Stoga je nestati u Argentini prijelazni glagol i pravna kategorija za ljude koji su oteti, mučeni u oko 800 tajnih centara po cijeloj zemlji te potom ubijeni. Za one koji su uspavani i bačeni u Río de la Plata u takozvanim „letovima smrti“ ili im je na drugi način izbrisan trag, kaže se da su „ih nestali“. Ciničnu i perverznu logiku prisilnih nestanaka kao metode istrjebljivanja protivnika režima razjasnio je na konferenciji za tisak 1979. sam vođa hunte Jorge Rafael Videla izjavom:

„Oni su nepoznanica. Kad bi se pojavili, imali bi tretman X. Ako bi se pojavljivanje pretvorilo u sigurnost njihovog preminuća, imaju tretman Z. Ali dok su nestali, ne mogu imati nikakav poseban tretman. Nisu ni živi ni mrtvi. Spram toga se ne može učiniti ništa.“

Pored prisilnih nestanaka druga svirepa metoda iskorjenjivanja „subverzije“ bila je otmica djece koja su dana na nezakonito usvajanje ili bolje reći prisvajanje obiteljima koje su većinom, mada ne uvijek, bile iz redova vojnih ili oružanih snaga ili bliske njima.

Još za vrijeme diktature počela je potraga za nestalima. Nevladina udruga Stalna skupština za ljudska prava (Asamblea Permanente por los Derechos Humanos – APDH), osnovana 1975., tri mjeseca prije početka diktature (24. ožujka 1976.), tijekom diktature prikupljala je svjedočanstva i izjave članova obitelji nestalih. Njezin je član bio i Raúl Alfonsín, koji je nakon diktature postao predsjednik Argentine, Adolfo Pérez Esquivel dobitnik je Nobelove nagrade za mir, a pravnik Emilio Mignone, čija je kći nestala, 1979. osnovao je CELS – Centar za pravne i društvene studije, koji djeluje kao tužitelj u ime obitelji nestalih, te priprema i zakonske inicijative. CELS je 1979. podnio izvještaj Međuameričkoj komisiji za ljudska prava kada je došla u posjet Argentini, kao i APDH koja im je predala popis nestalih (oko 5 tisuća). Veliku ulogu u prijavljivanju prisilnih nestanaka i širenju informacija imao je i list Buenos Aires Herald koji se objavljivao na engleskom jeziku, a čiji je glavni urednik Robert Cox bio jedan od svjedoka na suđenju hunti 1985. godine. O tom listu i njegovoj ulozi u denunciranju diktature napravljen je izvrstan dokumentarac „Messenger on a White Horse“ u režiji Jaysona Mc Namare.

Uloga majki nestalih za vrijeme diktature (bila) je iznimno važna. Četrnaest se majki prvi put sastalo 30. travnja 1977. na Svibanjskom trgu (Plaza de Mayo) ispred Ružičaste kuće, predsjedničke palače, kako bi zahtijevale informacije gdje su njihova djeca. S obzirom na to da je u to vrijeme bilo zakonom zabranjeno sastajanje više od dvije osobe, policajac im je rekao neka se kreću i one su tada krenule kružiti oko piramide na trgu, tražeći istinu. Kako je hunta smatrala da se radi o “ludim babama”, nisu ih sklanjali, a broj majki postajao je sve veći te su se otada svakog četvrtka sastajale na Svibanjskom trgu i kružile oko piramide. One to čine i danas u potrazi za svom djecom. U prosincu 1977. nestalo je i dvanaest majki, jer su mislili da će ih tako razbiti, no one su (bile) nepokolebljive. Prepoznatljive su po bijelim maramama na glavama na kojima su izvezena imena njihove djece. Bijela marama je u stvari platnena pelena koja se stavljala novorođenčadi te su ih sve majke čuvale kao uspomenu. Te su majke ujedno i bake čija je unučad oteta i prisvojena pa su tako 1977. osnovane dvije udruge: Majke i Bake Svibanjskog trga koje su danas simbol ljubavi i upornosti traženja nestalih i otete unučadi, sad već četrdesetogodišnjaka. One, danas devedesetogodišnjakinje, njihove marame i rečenice kao što „gdje su“ i „nikad više“, postale su amblemske u Argentini, ali i u svijetu.

“Malvini su argentinski, kao i nestali”. Izgubljeni rat za Malvinsko otočje označio je kraj treće vojne hunte. (Muzej Malvina u Buenos Airesu)

Diktatura, koja je bila dio Plana Kondor (kampanje političke represije i državnog terorizma u Južnoj Americi tijekom 1970ih i 1980ih godina uz svesrdnu potporu CIA-e iz Sjedinjenih Država) završila je ratom za Malvinsko otočje u pokušaju da diktatura spasi obraz te gubitkom otočja o kojem su Argentina i Velika Britanija u UN-u pregovarale od 1950-ih godina. Nakon što je  Malvinski rat izgubljen, četvrta – prijelazna vojna hunta je došla na vlast  i pripremala teren za demokratske izbore. Prije toga donijela je Završni dokument o ratu protiv subverzije i terorizma (Documento final sobre la guerra contra la subversión y el terrorismo) u kojemu se ističe da su se dogodila kršenja ljudskih prava te da su „počinjene greške, kao i u svim ratovima“, ali „djela članova oružanih snaga u ratu bila su unutar njihovih dužnosti“. Također proglašava da se „nestali“ koji nisu u egzilu ili se kriju „u sve pravne i administrativne svrhe“ smatraju mrtvima. Dokument također tvrdi da su oni poginuli u otvorenim okršajima, a ne u nezakonitom pritvoru. To je vrlo problematično, a to se vidi i u samom filmu jer vojska i njena obrana stalno inzistiraju da se radilo o „prljavom ratu“ u kojem su nažalost morale biti primjenjivane ratne metode, što naravno nije istina. Ljudi su otimani iz svojih kuća, mučeni i nestali, a njihova su djeca davana u obitelji kao da su siročad. Stoga je nazivanje diktature „prljavim ratom“, iako zvučno, uvreda u Argentini, jer se radi o državnom terorizmu. Kao što je objasnio Emilio Mignone:

„Država mora ostati unutar granica zakona i morala, inače gubi legitimitet. Zločini koje su počinili pojedinci ne mogu služiti kao opravdanje za odstupanje od tih pravila. U slučaju zločina, običnih ili političkih, koje su učinili pojedinci, oštećeni može i mora tražiti zaštitu države koja ima monopol nad zakonitom uporabom nasilja. Suprotno tome, kada te zločine čini država, žrtve su potpuno nezaštićene.“

Neposredno prije predaje vlasti donijeli su i tzv. Zakon o samopomilovanju (Zakon o uspostavi mira u državi, Ley de Pacificacion Nacional) kojim se daje imunitet od suđenja osumnjičenim teroristima i svim članovima oružanih snaga za zločine počinjene između 25. svibnja 1973. (dakle, prije diktature) i 17. lipnja 1983. Osim toga, donijeli su i tajnu uredbu kojom se nalaže spaljivanje cijele dokumentacije vezane uz vojnu represiju.

U takvom kontekstu na vlast dolazi Raúl Alfonsín, mimo predviđanja vođa hunte. Dolaskom na vlast on oslobađa političke zatvorenike, poništava Zakon o samopomilovanju i, kao što i film pokazuje, daje prvo mogućnost vojnim sudovima da provedu postupak protiv vođa hunte, što su oni odbili. Dana 15. prosinca 1983. oformljeno je Državno povjerenstvo za nestale osobe (CONADEP, Comisión Nacional sobre la Desaparición de las Personas) kojim je predsjedao pisac Ernesto Sábato. U početku mu je mandat bio 180 dana, odnosno 6 mjeseci, ali je produžen na još 90 dana, 3 mjeseca te je nakon 9 mjeseci, 20. rujna 1984. Sábato svečano uručio Alfonsínu više od 50.000 stranica svjedočenja, isprava itd.itd. CONADEP-ov izvještaj Nunca más u samo 9 mjeseci ustanovio je nestanak 8.963 osobe i postojanje 340 tajnih pritvornih centara te je naveo imena 1.351 osobe među kojima su bili liječnici, novinari, biskupi i svećenici koji su surađivali s represivnim režimom. CONADEP je isto tako završno zaključio da je stvarni broj nestalih puno veći, a danas se računa da ih je bilo 30.000. Početkom rujna 1984. Vlada je osnovala Podtajništvo za ljudska prava unutar Ministarstva unutarnjih poslova koje je nastavlio tamo gdje je CONADEP stao.

Alfonsín je naredio da Vrhovno vijeće Oružanih snaga procesuira zapovjednike oružanih snaga i vođe vojnih hunta. Isto tako, u slučaju da u roku od 6 mjeseci vojni sudovi ne završe postupak, uveden je mehanizam prebacivanja postupka na Savezni žalbeni (civilni) sud. Tako je Vrhovnom vijeću Oružanih snaga dana mogućnost da sudi Videli i kompaniji, ali ono to nije učinilo te su u prosincu 1985. devetorica članova tri vojne hunte osuđeni za 709 zločina kršenja ljudskih prava, Jorge Rafael Videla i Emilio Eduardo Massera na doživotni zatvor, Roberto Eduardo Viola na 17 godina, Armando Lambruschini na 7, Agosti 4 i pol godine, a ostatak, Galtieri, Graffigna, Lami Dozo i Anaya su oslobođeni.

Presude su stvorile veliko nezadovoljstvo među vojskom, te je 1986. Alfonsín donio zakon koji je sudovima dao rok od samo 60 dana za podizanje optužnica. Na slici je prizor iz filma Argentina, 1985. (Amazon Prime Video)

Kako i sam film daje naslutiti, presude su, a i suđenja nižim časnicima koja su uslijedila, stvorile veliko nezadovoljstvo među vojskom te je uslijed nagovještaja mogućnosti povratka vojske na ulice 1986. godine Alfonsín donio tzv. Zakon o završnoj točki (Ley de punto final) koji je sudovima dao rok od 60 dana za podizanje optužnica za kršenja ljudskih prava tijekom diktature. Deseci tisuća ljudi izašli su na ulice i prosvjedovali, a sudski djelatnici su radili danju i noću ne bi li podigli što više optužnica u tako kratkom roku. Ni to nije vojsku umirilo. U ožujku 1987. došlo je do prve pobune u vojarnama protiv suđenja. Pobunjenici su položili oružje, ali je cijena bila (pre)visoka: u svibnju je Kongres je odobrio Zakon o obveznoj poslušnosti (Ley de obediencia debida) koji je određivao da časnici ispod ranga pukovnika ne mogu biti optuženi jer su samo izvršavali naredbe.

Ako se pitamo zašto je išlo tako glatko na početku, odgovor je jednostavan: zato što je vojska bila demoralizirana gubitkom rata od Britanaca, a Alfonsínova vlada je na početku brzo djelovala i činilo se da je sve moguće, zato što su civilni sudovi pokazali spremnost, a i predsjednik Alfonsin je bio osobno angažiran. No onda se pojavljuje sljedeće logično pitanje: zašto je kasnije popustio? Zato što je izgubio kontrolu nad politikama koje je sam zacrtao i jer je pogrešno procijenio da će dobiti podršku od nižih rangova vojske. Uz to, činjenica da su oružane snage od 1930. do 1976. izvele šest vojnih udara te nekoliko pobuna u vojarnama dovela je u pitanje stabilnost krhke demokracije.

Polovicom osamdesetih godina kreće i program ekonomskih reparacija, koje su preporučene već u izvještaju CONADEP-a. Reparacijski zakoni iz 1984. i 1985. nisu odredili financijsku naknadu niti su predstavljali službenu reparacijsku politiku, ali su bili vrlo važni: vraćeni su na posao državni službenici i djelatnici državnih poduzeća koji su proglašeni viškom ili otpušteni, vraćeni su na posao nastavnici te im je vrijeme bez posla priznato u staž, bankovni službenici, zatim osobe koje su prisiljene napustiti radna mjesta ili pobjeći iz zemlje iz političkih razloga ili zbog sindikalne pripadnosti. Prva konkretna reparacijska mjera bila je davanje mirovina supružnicima i djeci nestalih osoba. No, reparacijski programi doveli su i do rascjepa u udruzi Majki Svibanjskog trga jer je jedna linija smatrala da ih se želi kupiti reparacijama te da time moraju prihvatiti smrt svojih bližnjih, a bile su i protiv pristupanja i svjedočenja u CONADEP-u. Stoga je osnovana druga skupina Majki – utemeljiteljska linija (Línea Fundadora) koja je shvaćala da i plaćanjem reparacija država priznaje svoja zlodjela.

S dolaskom Ménema na vlast 1989., doimalo se da će prošlost biti zakopana. Danas se na ulicama mogu pronaći komemorativni natpisi, podsjetnici da su na toj lokaciji ljudi odvedeni iz svojih kuća i “nestali”. (Nikolina Židek)

Prava ekonomska reparacijska politika stupila je na snagu za vrijeme vlade Carlosa Saúla Ménema kada su reparacije faktički postale zamjena za istinu i pravdu. Dolaskom Ménema na vlast 1989. vojska je ipak dobila nekažnjivost koju je sama sebi dala 1983. Odlučan da „zakopa prošlost“, usprkos masovnim prosvjedima, u listopadu 1989. i siječnju 1991. donio je ukaze o pomilovanjima za sve časnike vojske koji su služili zatvorske kazne zbog kršenja ljudskih prava i sudjelovali u pobunama, vođe hunti i gerilskih organizacija.

No, tu se borba za pravdu nije zaustavila, prije svega, zbog jakog pokreta za ljudska prava koji je nastavio s aktivnostima te zbog domaće i međunarodne solidarnosti koje su ga ojačale. Neki sektori unutar zakonodavne i sudske vlasti, kao i udruge novinara i akademika te drugih profesionalaca surađivali su u stalnim nastojanjima da se traže naknade, nađe mrtve i dovede kršitelje ljudskih prava pred sud. Zakon o obveznoj poslušnosti koji je donio Alfonsín nije obuhvaćao one koji su planirali ili pomagali u otmici djece nestalih. Stoga je pronalazak djece bio ključan u borbi koju su ponajviše vodile Bake Svibanjskog trga (Abuelas de Plaza de Mayo).

U listopadu 1988. nađeno je 61 djece, koja su vraćena svojim obiteljima ili spontano ili nakon sudskog postupka. U povijesnom suđenju 1998. godine generali Videla, Massera, Nicolaides i Bignone kao i petorica časnika nižeg ranga optuženi su i osuđeni temeljem 194 optužbi za otmicu i nezakonito usvajanje maloljetne djece u sedam tajnih pritvornih centara. To su bile prve zatvorske kazne nakon Alfonsína koje su obilježile početak opoziva predsjedničkih oprosta od početka devedesetih godina. U lipnju 1999. još 32 časnika je istraživano zbog sličnih kaznenih djela a u siječnju 2000. devet umirovljenih mornaričkih časnika uhićeno je zbog otmice djece.

Na Saveznom sudu u La Plati pokrenuta su 1998. tzv. “suđenja za istinu”, istražni postupci bez kaznenog učinka, radi utvrđivanja činjenica i okolnosti tijekom diktature te odgovornosti za zločine u tom razdoblju. Od rujna te godine svake su se srijede održavala javna saslušanja. Iz tih svjedočenja proizašlo je nekoliko kaznenih postupaka kao npr. protiv zloglasnog šefa policije Provincije Buenos Aires Miguela Etchecolatza koji je u nekoliko suđenja bio osuđen na sveukupno osam doživotnih zatvorskih kazni.

Pod pritiskom Baka Svibanjskog trga 1992. osnovano je CONADI, Državno povjerenstvo za pravo na identitet, koje otada radi s Državnom bankom genetskih podataka i koja je temeljna za utvrđivanje  porijekla nestale djece. S druge je strane 1998. Vrhovni sud potvrdio pravo članova obitelji da pristupe arhivima vlade da bi utvrdili gdje se nalazi nestala osoba, uz preporuke Međuameričkog suda za ljudska prava. U svibnju 1999. Žalbeni sud u Buenos Airesu zabranio je uništavanje arhiva vojnog režima u posjedu Saveznog žalbenog suda kako bi se omogućila identifikacija i optužnice.

Kao što vidimo, dok su (Alfonsínovi i Ménemovi) „Zakoni o nekažnjivosti“ bili na snazi, iako u suprotnosti s Američkom deklaracijom o pravima i dužnostima čovjeka i Američkom konvencijom o ljudskim pravima, organizacije za ljudska prava nisu mirovale.

Spomenik žrtvama nestalih u Parku sjećanja u Buenos Airesu nalazi se tek 300 metara od vojnog aerodroma otkuda su polijetali letovi smrti. (Nikolina Židek)

Pokrenute su istrage ili čak i postupci protiv argentinskih represora u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Hondurasu, Španjolskoj, Švedskoj i SAD-u. Podrška međunarodnih aktera i institucija bila je ključna udrugama za ljudska prava. Također je došlo i do nekih znakovitih „incidenata“ u redovima vojske gdje su prekršili pakt šutnje i progovorili. Adolfo Scilingo, mornarički kapetan je 1995. novinaru Horaciu Verbitskome dao intervju u kojemu je priznao da je između 1500 i 2000 ljudi živo bačeno u Río de la Plata iz aviona te je temeljem objavljenog intervjua[1] 2005. Scilingu sudjeno u Španjoskoj. U travnju iste godine vrhovni zapovjednik oružanih snaga general Martín Antonio Balza izjavio je da se tzv. „prljavi rat“ ne može opravdati i da je neprihvatljiv „zločin koji krši ustav dati nemoralnu naredbu, izvršiti nemoralnu naredbu i primijeniti nepravedna i nemoralna sredstva čak i za postizanje legitimnog cilja“. To je prvi put da je jedna latinskoamerička vojska institucionalno odbacila državni terorizam na nedvosmislen način.

U mnogim su gradovima pripadnici represivnog režima proglašeni persona non grata, a na ulicama ispred ulaza gdje stanuju represori stajali bi veliki natpisi u kojima ih se javno proziva za zločine, ili bi ih aktivisti dočekivali na ulici s natpisima i povicima te prosvjedovali, a sve pod sloganom „Si no hay justicia, hay escrache“ (Ako nema pravde, bit će javnih prozivki). Svi ti alternativni načini traženja pravde čekali su pravi trenutak da suđenja ponovo započnu. Prvo je na nižem sudu 2001. donesena odluka o neustavnosti zakona o nekažnjivosti. Ta je odluka potvrđena na Saveznom žalbenom sudu, a do poništenja zakona o poslušnosti došlo je u Kongresu 2003., što je potvrđeno na Vrhovnom sudu koji ih je proglasio neustavnima 2005. Kasacijski kazneni sud, najviši kazneni sud u Argentini ocijenio je 2006. godine Ménemove oproste za zločine protiv čovječnosti neustavnima, a u listopadu  je 2010. Vrhovni sud potvrdio odluke nižih sudova te je odlučio da su oprosti neustavni i da se moraju odslužiti zatvorske kazne koje su poništene. S time je uklonjena zadnja prepreka za ponovo vođenje sudskih postupaka.

Predsjednik Kirchner bio je na istoj liniji s udrugama za ljudska prava i pružio punu podršku Majkama i Bakama Svibanjskog trga. Naredio je vojsci da ukloni slike Videle i Bignonea sa zida Vojne akademije. (Creative Commons)

Dolaskom Néstora Kirchnera na vlast (2003.-2007.) te kasnije Cristine Fernández de Kirchner (2007.-2015.) i političko vodstvo države bilo je na liniji s udrugama za ljudska prava. Za vrijeme dvoje Kirchnera ljudska su prava postala pitanja od državne važnosti, povijesne udruge civilnog društva dobile su priznanje kao politički subjekti a predsjednik i predsjednica pružili su bezrezervnu političku i gospodarsku podršku Majkama i Bakama Svibanjskog trga i drugim organizacijama za ljudska prava. Najsnažnija simbolična povijesna gesta je naredba Néstora Kirchnera tadašnjem zapovjedniku Kopnene vojske Robertu Bendiniju 2004. da skine sliku Videle i Bignonea koje su i dalje visjele na zidovima u Vojnoj akademiji. To je jedna od legendarnih gesta koja je ušla u povijest, iako, budimo iskreni, za to je trebalo manje hrabrosti nego suditi hunti odmah nakon pada diktature ili se suočiti s pobunjenom vojskom 1987.

Na Dan sjećanja, istine i pravde otvorena su 24.ožujka 2004. vrata ESMA-e (Strojarske mornaričke škole), velikog vojnog poligona na rubu Buenos Airesa u sklopu kojega je u Časničkom kasinu djelovao jedan od najvećih tajnih centara za mučenje za vrijeme diktature. Tom je prilikom Kirchner tražio oprost u ime države za zločine počinjene tijekom diktature. ESMA je prešla u građanske ruke i cijeli taj prostor je otada u rukama udruga za ljudska prava, a u nekadašnjem Kasinu nalazi se Muzej i mjesto sjećanja.[2]

Kirchner je vodio aktivnu politiku promicanja ljudskih prava, u njegovoj su vladi bili i poznati članovi organizacija za ljudska prava, a on je i poticao suđenja za zločine protiv čovječnosti tijekom 70.-tih. Cristina Fernández de Kirchner (CFK) nastavila je s politikom ljudskih prava svojeg prethodnika i muža. Tijekom vlasti CFK mnogi su visoki dužnosnici iz vojne hunte procesuirani i osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Jorge Rafael Videla je 2010. optužen za novih 49 ubojstava i otmica te je 2012. osuđen na još 50 godina zatvora. Umro je 15. svibnja 2013. u zatvoru Marcos Paz okružen običnim kriminalcima.

Od 2006. do 15. runa 2022. ukupno je 1088 osoba osuđeno za zločine protiv čovječnosti u 286 postupaka. Na slici Kuća za identitet Baki Svibanjskog trga

Od 2006. došlo je do velikog porasta broja sudskih postupaka čak i usprkos činjenici da je vlada sljedećeg predsjednika Mauricija Macrija (2015.-2019.), bila potpuna suprotnost kirchnerizmu u pitanjima ljudskih prava i istraživanja zločina za vrijeme diktature (a i u drugim pitanjima koja nisu predmet ovog članka). Bilo je pokušaja da se oduzmu stečena prava udrugama te da se osuđenicima za ratne zločine smanji kazna, no civilno društvo je reagiralo i uz stalne se prosvjede i akcije uspjelo suprotstaviti neblagonaklonoj vladi. Nakon Macrija je na vlast došao predsjednik Alberto Fernández, između ostalog profesor kaznenog prava na Sveučilištu u Buenos Airesu, a potpredsjednica mu je Cristina Fernández pa je politika ljudskih prava ponovo vraćena na smjer od prije Macrija. Bilanca suđenja od 2006. do 15. rujna 2022. je sljedeća: 1088 osoba je osuđeno za zločine protiv čovječnosti u 286 postupaka. Od toga je 3361 osoba bilo pod istragom, a 1023 je umrlo tijekom različitih stadija postupka, dok je ostalih 1250 u nekom stadiju postupka.[3]

Mnoge su velike tvrtke također sudjelovale u tajnom represivnom planu ne bi li se riješile “subverzivnih elemenata” i sindikalaca

U posljednjih nekoliko godina u javnom se govoru uvriježio izraz „građansko-vojna“ diktatura te se tako počela spominjati uloga civila u sustavnom planu nestajanja i istrebljenja od 1976. do 1983. Pravosuđe je napredovalo u utvrđivanju doprinosa civilnih sektora u represivnom djelovanju. U raznim sudskim postupcima tako su optuženi dužnosnici Vlade i sudstva, liječnici, civilni članovi tajnih službi, članovi Katoličke crkve, poduzetnici i, naravno, prisvojitelji maloljetne djece. Ponajviše su osuđeni sudski djelatnici i članovi tvrtki ili poslovnih grupa. Sudski djelatnici (20% civilnih optuženika) – uglavnom su optuženi za masovno odbijanje habeas corpusa (o čemu se govori i u filmu), te sustavno odbijanje i sprječavanje pristupa pravosuđu žrtvama čime su osigurali teren za nedostatak zaštite što je omogućilo represivno djelovanje. Osuđeni su prije svega oni koju su izravno sudjelovali u kontaktu s vojnim vođama, posjećivali tajna mučilišta i sudjelovali u ispitivanjima.  Mnoge su velike tvrtke također sudjelovale u tajnom represivnom planu ne bi li se riješilo “subverzivnih elemenata” i sindikalaca. Tako su na primjer 2018. osuđeni za zločine protiv čovječnosti dva člana uprave Forda za suučesništvo u otmici i nestanku 24 radnika, od kojih je 18 bilo oteto i mučeno u samoj tvornici. To je bilo prvi put da je argentinsko pravosuđe osudilo upravu jedne transnacionalne kompanije ne samo za suučesništvo nego i kao sudionike u državnom terorizmu i zločinima protiv čovječnosti. Trenutno je u tijeku suđenje protiv tadašnjih upravitelja Mercedes Benza za slične radnje.

Argentinsko je pravosuđe s time otvorilo novu etapu suđenja i utvrđivanja istine te krenulo u istragu osoba, institucija i poduzeća koja su pružala usluge hunti ili su od nje dobivali beneficije jer su na neki način podržavali izvršenje zločinačkog plana. Mnogi su od njih danas značajni društveni i gospodarski akteri, uključeni u demokratsku igru, a njihove su veze s diktaturom uvelike nepoznate. Supočinitelji, partneri, podstrekivači, urotnici, izvršitelji, suučesnici, uživatelji beneficija jedni su od mogućih oblika ovih veza, koje se moraju razjasniti. Ti slučajevi otkrivaju tvrtke čiji su upravitelji optuženi ili osumnjičeni za predaju radnika koji su kasnije nestali, kao i organizacije koje su stvorene kako bi se iznudilo nesklone poduzetnike i oduzela im se imovina, a u koje su umiješani vojska, tajne službe, fiktivni direktori tvrtki i javni bilježnici. Mreža se završava sa poljoprivrednim ili industrijskim korporacijama te njihovim krovnim udrugama, velikim međunarodnim zajmodavcima, kao što su Citybank i Lloyd’s Bank, koji su surađivali u nevjerojatnom zaduženju države u tom periodu, think tankovima kao što su FIEL ili CEMA, koji su im dali osoblje i ideje; medijskim operacijama dnevnih novina kao što su Clarín, La Nación ili Nueva Provincia te sa vrhom Katoličke crkve, koja, dok je blagoslivljala represiju, uživala razne beneficije od vojske. Sudska borba i dalje traje.

Autorica članka (lijevo) s Noritom Cortiñas (desno), 92-godišnjom majkom Svibanjskog trga. One i dalje surađuju s CONADI-jem kako bi pronašle djecu nestalih. (Nikolina Židek)

Majke Svibanjskog trga i dalje kruže svakog četvrtka, a Bake i dalje surađuju s CONADI-jem kako bi pronašle djecu nestalih: podnose prijave i zahtjeve pri domaćim i međunarodnim instancama, tužbe, traže suradnju i istražuju. Do sada su pronašle 132 unučadi, a svaki pronalazak nestalog unuka ili unuke predmet je veselja u velikom dijelu argentinskog društva. S obzirom na vrlo složen proces pronalaska, a kasnije i prihvaćanja pravog identiteta, Bake daju slobodu pronađenom unuku ili unuci da odluče hoće li održavati vezu s obitelji i na koji način. Za njih je najbitnije da je potraga završila. Imaju pravni, liječnički, tim psihologa i genetičara. Isto tako, pri pronalasku svakog djeteta uručuju im „obiteljski fascikl“ gdje se nalaze informacije o roditeljima i rodbini, uspomene, slike, dnevnici i sve što bi im pomoglo da saznaju što više o svojim roditeljima koji su većinom nestali. Za svako od djece otvorena je istraga na pravosuđu kojoj se pridodaju prijave tijekom vremena i dodaju se dokazni elementi kako bi se utvrdio njegov/njezin pravi identitet i odgovorni za otmicu i nezakonito usvajanje.

Još bi se puno toga moglo ispričati o argentinskoj borbi za sjećanje, istinu i pravdu. No, da se vratimo na glavnog lika filma „Argentina, 1985.“, Strasseru, koji, kako vidimo, nije bio sam. Suđenja 1985. bila su iznimno hrabar čin cijelog jednog niza društvenih aktera koji su se hrabro suprotstavljali, čak i za vrijeme diktature, nečinjenju i nekažnjivosti. A slučaj Argentine 1985. je bez presedana: ona je i danas jedina zemlja koja je vlastitom inicijativom i bez odgađanja sudila vlastitim državljanima za zločine protiv čovječnosti na domaćim sudovima. No isto tako, primjer Argentine nam poručuje kao što sam Strassera kaže na kraju filma: još nije gotovo. Iako je Strassera to izjavio 1985., a danas smo u 2023. godini. Suđenja i dalje traju, za nestalima se i dalje traga, unuci se traže i nalaze. Majke i bake polako odlaze. A djeca i unuci nastavljaju gdje su one stale.

Završna riječ Julia Césara Strassere na suđenju čelnicima vojne hunte.

Strassera u filmu simbolizira tu borbu malih i hrabrih ljudi, iako podosta brojnih, kojima je uloga (bila) da one koji su godinama okretali glavu i pokušavali ne vjerovati (kao majka Luisa Morena Ocampa u filmu), uvjere da se to uistinu dogodilo. I u tome su uspjeli. Mada ima onih koji pokušavaju umanjiti broj žrtava, nitko uistinu ne poriče da se to dogodilo.

Stoga vjerujem da je redateljska odluka da se skoncentrira na jedan lik filmski uspjela, jer je možda usredotočivanjem na Strasseru željela vratiti vjeru u pravosuđe, čiji je kredibilitet u Argentini trenutno potpuno srozan zbog arbitrarnih sudskih tužbi i pristranosti sudaca, a naslovom „Argentina, 1985.“, osim što je odlično prenio duh vremena, možda je redatelj želio vratiti zemlju u onaj duh kad je demokracija i njezino očuvanje bilo nešto najsvetije. A za Argentinu je veliko postignuće što ove godine slavi 40 godina neprekidne demokracije.

• Bilješke

[1] Horacio Verbitsky El Vuelo, Planeta, 1995.

[2] http://www.museositioesma.gob.ar/

[3] https://www.fiscales.gob.ar/lesa-humanidad/son-1088-las-personas-condenadas-por-crimenes-de-lesa-humanidad-en-286-sentencias-dictadas-desde-2006/