Današnji život “drugog Rima”. Nadrealna atmosfera grada zamrznutog u vremenu.

Grad kojeg su po carskom nalogu osnovali legionari postao je "drugi Rim" preseljenjem Augusta i njegove obitelji, a danas je, za razliku od većine sličnih središta iz vremena antike, pogotovu ako su tih ogromnih dimenzija - oaza mira i tišine tek dvadesetak kilometara od masovnog turizma i industrijskog središta. Slađana Bukovac fotografijama i tekstom zabilježila je čudesnu atmosferu Akvileje.

• Naslovna fotografija: Akvilejski forum (Slađana Bukovac)

• Slađana Bukovac povjesničarka je umjetnosti i autorica. Suradnica je Arheološkog muzeja Istre u Puli.

Akvileja je ne-mjesto. Postoji na zemljopisnim kartama, čuvena je u povijesti, nezaobilazna u arheologiji. Ali Akvileja se ne razvija po principima po kojima se razvijaju drugi gradovi, i danas nema ni tri i pol tisuće stanovnika. Iako se nalazi na bogomdanoj poziciji: deset kilometara od Jadranskog mora, dvadesetak od Monfalconea, velikog brodogradilišnog i industrijskog središta, a pedesetak iza Trsta, dolazi li se iz Hrvatske.

Akvileja se građevinski ne širi kao ostatak provincije Udine vjerojatno iz razloga što još nije – otkopana. Njezina perspektiva naime nije u povećanju gabarita, i širenju, nego leži u dubini, prilično plitko u podzemlju. Uz Ravennu, Akvileja je naime najvažniji arheološki lokalitet sjeverne Italije. Stoga je ostala „smrznuta“, konzervirana u vremenu, ali ne na negativan način, koji bi podrazumijevalo odsustvo razvoja i osiromašenje, već u jednom posve unikatnom smislu – to je malo mjesto koje leži na velikom kulturnom bogatstvu, i u tom je pogledu na neki način slično naseljima u čijoj blizini leže izvori nafte, ili rudna bogatstva. Jedino što je „prirodno bogatstvo“ Akvileje kultura, njezino podzemlje sadrži spomenike od najvećeg značaja za talijansku i europsku civilizaciju.

Na mjestu gdje se život odvija u kombinaciji arheologije i poljoprivrede, koja je tu bila razvijena i prije 2000 godina, vlada čudnovata, spokojna tišina. Ne čuju se grozničave bušilice kao u obližnjoj obalnoj destinaciji masovnog turizma, Gradu, bušilice koje rade na „proširenju“ već i onako nehumanih „kapaciteta“. Pokraj Maserattija parkiranog na glavnom i jedinom gradskom trgu ravnopravno i sporo prolazi traktor enormne veličine, koji vukući za sobom plug skreće u obližnje polje. Jedva išta drugo narušava tišinu, tiho je kao u nekom alpskom lječilištu, ili pod vodom. Cijela je Akvileja pod zaštitom UNESCO-a.

Akvileju su osnovali 300 pripadnika pješadije i nepoznat broj centuriona i konjanika, kojima su dodijeljeni ogromni posjedi – između 12 i 35 hektara. Na slici je interijer kuće Tita Macroa koja skoro da je zauzimala cijelu četvrt. (Slađana Bukovac)

Osnovana je 181. godine prije Krista, kao rimska vojna kolonija koja je imala braniti sjevernu Italiju od Gala, Kelta i Histra. Svega pet godina ranije, 12.000 Gala ušlo je, prema pisanju Titusa Liviusa, na područje Furlanije, s namjerom da se tamo nastane. Protjerani su. Rimski Senat šalje 300 pripadnika pješadije, te nepoznat broj centuriona i konjanika, kojima su dodijeljeni ogromni posjedi, između 12 i 35 hektara, kako bi osnovali Akvileju.

Kao i druge rimske kolonije, koje su uglavnom osnivane ili za vojsku, ili za vojne veterane, to je nije spriječilo da razvije kompletnu infrastrukturu ozbiljnog grada, jednog od najvećih na tlu Rima (grad je u 2. stoljeću imao oko 100.000 stanovnika): amfiteatar, teatar, cirkus, riječnu luku, tržnicu, terme, gradske zidine, kanale, brojne radionice u kojima se radilo s mramorom, metalom, dragim kamenjem. Forum, čiji su današnji ostaci možda i najprepoznatljivija fotografija grada, dug je 141, a širok 55 metara. Izduženi pravokutnik u centru antičkog grada gotovo da oponaša oblik duguljaste Akvileje, koja se prostirala na 41 hektru ograđenom gradskim zidinama.

Ostaci foruma danas su najprepoznatljiviji motiv antičke Akvileje, a njegovu je nekadašnju raskoš danas moguće iščitati jedino iz dimenzija prostora. (Slađana Bukovac)

Naizgled začudno dobro očuvani stupovi na istočnoj strani dio su portika koji se prostirao oko foruma. Iznova su podignuti i rekonstruirani 30-tih godina prošlog stoljeća – njihova struktura od vapnenca ojačana je opekama (u isto je vrijeme iznova podignuto gledalište pulske Arene, koje također danas mnogi smatraju originalnim dijelom građevine). Raskoš nekadašnjeg foruma danas je moguće iščitati isključivo iz ekstravagantnih kompozitnih kapitela stupova, i iz dimenzija prostora. Na trgu su se nalazile trgovine, te upravne i administrativne zgrade – cijelu je južnu stranu zauzimala sudnica, a hram je bio posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi (kapitolijskom trojstvu).

I kolonade i popločenje trga od istog su materijala: vapnenca iz Aurisine, sela sjeverno od Trsta iz čijeg su kamenoloma izgrađena i Akvileja i Tergestum (antički Trst). Danas su na forumu izloženi veliki komadi impresivne kamene plastike: reljefa, stupova, arhitektonskih vijenaca. Nezaboravan dojam ostavljaju tvrda predimenzionirana kamena lica, s kolonadom u pozadini, a najpoznatija pripadaju Meduzi i božanstvu Jupiteru Amonu. U vrijeme dok je forum bio cjelovit, ovi su reljefi stajali iznad arhitrava stupova, i simbolizirali su grandioznost Rimskog Carstva, njegov prostorni raspon od istoka do zapada.

Danas su na forumu izloženi veliki komadi impresivne kamene plastike. Tvrda, predimenzionirana kamena lica s kolonadom u pozadini ostavljaju nezaboravan dojam. (Slađana Bukovac)

Ali, Akvileja nije bila grandiozna od svog nastanka – velike je promjene doživjela tijekom 1. stoljeća prije naše ere. Tome je pomoglo da je u njoj Cezar često boravio zimi sa svojim legijama, a August ju je odabrao za jednu od svojih rezidencija. No, presudno je bilo što se prvobitna kolonija s vremenom pretvorila u iznimno bogat trgovački grad, mjesto razmjene između kontinentalne Europe i Mediterana, te svojevrsni terminal za promet Jadranskim morem. Na to kakvu je vrhunska umjetnost, luksuzne materijale i najkvalitetnije zanatske radionice i danas moguće vidjeti iza antičke Akvileje, zacijelo je utjecalo još nešto: mir. Ovaj je grad gotovo tri stoljeća proživio bez ratnih sukoba, i bez ozbiljnije prijetnje, imao je imidž „neosvojivog“, i od pogranične utvrde postao je mjesto prosperiteta, udobnosti i luksuza.

Po čemu se danas može prepoznati luksuz nekadašnje rimske Akvileje? U prvom redu po mozaicima na otvorenim arheološkim nalazištima. Na lokalitetu poznatom kao „Fondo Cal“, malo izvan zidina iz razdoblja Republike, vide se podovi nekadašnjih rimskih kuća. Od posve jednostavnih, crno-bijelih i geometrijskih, do naknadno natkrivenog „Mozaika dobrog pastira“. Izbor i bogatstvo motiva, koji osim središnjeg, po kojem je prostor nazvan, obuhvaća i ribe, paunove, delfine, patke, i polukružni završetak kraće strane dugo su navodili na pretpostavku da je prostorija bila kršćanski oratorij. No, kasnije je utvrđeno da je to „samo“ prostorija u kojoj je bogati vlasnik domusa primao goste, te da je kuća imala dvije takve „primaće“ sobe, po jednu sa svake strane.

Medij mozaika danas je toliko prirodan lokalnom stanovništvu da ga se može vidjeti i u izlogu lokalne mesnice, zajedno s reklamom za umjetnika koji ga je izradio. (Slađana Bukovac)

Iako ih je uklonjeno i pospremljeno oko 800, a najljepši i najvrjedniji uglavnom su izmješteni u muzej, po Akvileji rimski mozaici ležekao tepisi na orijentalnim bazarima. U kojoj je mjeri medij mozaika prirodan lokalnom stanovništvu i „urastao“ u njihovu percepciju, svjedoči da je jedan mozaik, zajedno s reklamom za umjetnika koji ga je izradio, izložen u izlogu – lokalne mesnice.

U najvećoj očuvanoj rimskoj privatnoj kući u sjevernoj Italiji, domusu Tita Macroa, možda bogatog trgovca, koja se prostire na 1700 četvornih metara, mozaici su uglavnom uklonjeni, i pospremljeni u Arheološki muzej. O raskoši prostrane prizemnice, koja je zauzimala gotovo cijelu gradsku četvrt, svjedoči 3D video rekonstrukcija kakve se na internetu mogu pronaći za gotovo sve dijelove Akvileje. Unutrašnji atrij okružen je trijemom s elegantnom kolonadom stupova; skulpture, bazen, oslikani zidovi i geometrijski i figurativni mozaici, prostorije namještene minimalistički, pomalo nalik današnjoj modi, osim što je svaki komad namještaja dragocjenost za sebe. Kuća je bila neprekidno nastanjena nevjerojatnih šest stoljeća, od kraja 1. stoljeća prije naše ere do početka 6. stoljeća, i u tom se periodu širila i preuzimala okolne objekte.

Kuća je bila neprekidno nastanjena nevjerojatnih šest stoljeća, od kraja 1. stoljeća prije naše ere do početka 6. stoljeća. Luksuzno zdanje Tita Macroa danas je djelomično rekonstruirano – podignuta je replika krova, a vanjski su zidovi određeni drvenim panelima. (Slađana Bukovac)

Objekt je djelomično rekonstruiran, jer je podignuta replika krova, a vanjski su zidovi određeni drvenim panelima. Promatrana izvana, ogromno je zdanje upravo zaprepašćujuće diskretno, što zbog minimalnog broja otvora prema ulici, što zbog toga što je današnja arhitektura u pravilu dominantna u odnosu na okoliš u koji je smještena. „Luksuz“ kuće Tita Macroa mogao se odrediti i vrlo konkretno: prilikom arheoloških iskopavanja na toj je lokaciji pronađeno oko 1200 komada rimskog novca, od čega je 560 kovanica bilo skriveno u rupi u atriju (Akvileja je imala vlastitu kovnicu novca), a potječu iz vremena oko 460. godine, nešto prije nego što će Huni predvođeni Atilom osvojiti Akvileju. U kojoj su mjeri uništili grad, još je uvijek pitanje o kojem se vode rasprave. U Rimskom je Carstvu Atila bio gotovo dijabolično biće, bio je personifikacija užasa. Ali nije sigurno da je, kao što se uvriježeno misli, grad sravnio sa zemljom, i da se u njemu nakon prolaska Atilinih trupa ipak nije nastavio život.

A čudo, nadrealna atmosfera nekadašnjeg „drugog Rima“, a danas gradića čiji milenijski mir ne može pomutiti ni devedesetak kilometara udaljena histerija venecijanskog masovnog turizma, možda se najbolje iščitava iz prizora u kojem, dijagonalno od kuće Tita Macroa i na svega pedesetak metara udaljenosti, u rijetke prolaznike s jedne strane iz svog seoskog dvorišta gledaju guske, a s druge, kroz mrežastu čeličnu ogradu koja opasuje male parcele komunalnih vrtova, nekoliko neuglednih kokoši iz takozvanog „slobodnog uzgoja“.

Reljef koji prikazuje osnivanje Akvileje – volovi vuku plug čija će brazda ritualno označiti granice kolonije. (Creative Commons)

U Arheološkom muzeju u Akvileji, koji se proteže na tri etaže, prvi je uočljiv eksponat gotovo zrcalni odraz onog što vidimo vani, u poljima: riječ je o kamenom reljefu koji prikazuje osnivanje grada: volovi vuku plug čija će brazda ritualno označiti granice kolonije. Razlika između urbanog i ruralnog, zemlje kao izvora hrane i istodobno nalazišta kulturnog blaga, u Akvileji je gotovo posve izbrisana. Događa li se pritom da se pod traktorima koji danas oru umjesto volova, slijedeći pritom prije 2200 godina određenu sudbinu plodnog grada, pojavljuju i arheološki nalazi, i na koji je način regulirano da ove dvije aktivnosti, arheološka i poljoprivredna, ne ometaju jedna drugu, nije mi poznato.

Arheološki muzej u Akvileji obnovljen je 2018., a izgrađen 1882. godine, na inicijativu cara Franje Josipa, u vilu koju je donirala obitelj Cassis Faraone. Postav je elegantan, ali i konzervativan: nema „multidisciplinarnih“ igrica za posjetitelje, niti novih medija.

Na svijetloj, pastelno zelenoj podlozi zida izmjenjuju se kameni i mramorni eksponati, sve je zeleno-bijelo, kroz prozore se prelamaju sjene drveća iz okolnog vrta, u kojem što na otvorenom, što pod natkrivenim trijemovima, leži enormno bogatstvo arhitektonskih ulomaka i rimskih nadgrobnih spomenika koji ili nisu stali u osnovni postav, ili su namijenjeni dijelu zbirke na otvorenom, koja se upravo preuređuje. Centralnim dijelom prizemlja dominiraju skulpture u prirodnoj veličini. Nekoć su pripadale javnim prostorima, a njihova je monumentalna pojava uvijek bila u službi državne ideologije i religije. Najreprezentativnije mjesto na kojem su se nalazile bio je forum, ali jednako su tako ukrašavale terme, građevine namijenjene zabavi, te vrlo frekventnu akvilejsku luku.

Impozantni mramorni kipovi koji danas dominiraju Arheološkim muzejom u Akvileji nastali su u razdoblju kada su se u gradu nastanili August i njegova obitelj. (Slađana Bukovac)

Najpoznatiji dio postave, koji se najčešće pojavljuje na fotografijama iz akvilejskog Arheološkog muzeja, grupa je članova Julijevsko-Klaudijevske dinastije koja je vladala u 1.stoljeću. August, s glavom prekrivenom togom, prikazan je u ulozi pontifexa maximusa, vrhovnog svećenika antičkog Rima. Cezar nosi vojnički plašt, a ruka mu je izvorno bila u položaju oratora, govornika. Jedini do danas pronađen ženski kip je Antonija Mlađa, Klaudijeva majka. Skulpture su vjerojatno nastale u jednom od najznačajnijih razdoblja u povijesti Akvileje, kada se u njoj nastanio August i njegova obitelj.

Odatle je kontrolirao turbulentnu situaciju u sjeveroistočnom dijelu Apeninskog poluotoka, a „drugi Rim“ postao je uistinu centar Carstva. Najpoznatiji gost za kojeg se zna da je tada posjetio grad bio je Herod Veliki, kralj Judeje. Pretpostavlja se da je Augusta posjetio jer se brinuo da njegovi sinovi kuju protiv njega urotu, i došao je po savjet, a možda i po pomoć. Herodovi problemi, jednako kao i Augustovi, danas su nam vrlo daleko. Život i smrt Akvileje, ratovi, rođenja, i umiranje, svode se na ono što možemo pročitati iz bezbrojnih spomenika, koji su sve prije nego privatni ili intimni.

Oko najčuvenijeg rimskog funeralnog spomenika lavovi čuvaju tajanstvenu pojavu u togi, smještenu u kružnu strukturu na stupovima, nalik na hram. (Slađana Bukovac)

Tipične za Akvileju su urne i nadgrobni spomenici oblikovani kao pletene košare. Na poklopcima su figurativne scene, ili životinje-čuvari. Groblja su se u Akvileji nalazila izvan gradskih zidina, uz glavne prometnice. Posjedovanje nadgrobnog spomenika uz važnu cestu bilo je pitanje socijalnog prestiža, a spomenici su često ukrašeni skulpturama, ili dubokim reljefima. Najčuveniji rimski funeralni spomenik nije u muzeju, nego pored ulice via Sacra, uz koju se nalazi glavnina gradskih arheoloških lokaliteta. Riječ je o objektu pronađenom u fragmentima, koji je postavljen kao cjelina nakon (loše) restauracije obavljene pedesetih godina prošlog stoljeća. Monumentalni lavovi čuvaju tajanstvenu pojavu u togi, smještenu u kružnu strukturu na stupovima, nalik na hram. Spomenik koji je sigurno pripadao nekom velikodostojniku stilski pripada Augustovom vremenu. Lavovi djeluju nervozno, prijeteći. Tajanstvena osoba koju čuvaju obezglavljena je, to je samo tijelo preko kojeg pada draperija.

Činjenica da je Akvileja danas „na kopnu“ možda stvara zabunu, i teško je razumjeti kako je istovremeno bila jedna od najvažnijih rimskih mediteranskih luka

Na odmorištima između katova akvilejskog muzeja izloženi su oni, stanovnici grada. Mnoštvo glava, portreta stanovnika nekadašnjeg velegrada, sa svojim različitim fizionomijama, frizurama i karakterima, različitog porijekla i isklesani u različitim materijalima, svjedoče o onome što bismo danas nazvali „melting pot“ – dolazili su u Akvileju s raznih strana svijeta, s različitim profesijama i iz različitih kultura. Iz razloga iz kojeg se u određene gradove obično dolazi – jer su mjesto prosperiteta, gdje je moguće ostvariti bolju egzistenciju i sigurniji život. A sve bi to bilo teško moguće da nije riječ o lučkom gradu. Činjenica da je Akvileja danas „na kopnu“ možda stvara zabunu, i teško je razumjeti kako je istovremeno bila jedna od najvažnijih rimskih mediteranskih luka, čiji su materijalni ostaci i danas impresivni. Rijeka Natissa u antičko je vrijeme imala znatno više vode, i dosezala je do gradića Grada, a u 2.stoljeću prije Krista iskopan je i Anfora kanal.

Najekskluzivnija trgovina i proizvodnja na području Akvileje bavila se jantarom – količina i kvaliteta akvilejskog nakita od ovog materijala je jedinstvena, i nadmašuje sva druga nalazišta. (Slađana Bukovac)

Brodovima je stizalo maslinovo ulje, žito, vino, voće i riblji umak (garum), kopnom je iz alpskih rudnika stizalo željezo, a iz Istre kamen, dok se od 2. stoljeća nije proširila upotreba orijentalnog mramora. Ali najekskluzivnija trgovina i proizvodnja na području Akvileje ticala se predmeta za čiju je izradu korišten jantar i drago kamenje. Jantar je s Baltika stizao u dolinu rijeke Po još od pretpovijesnih vremena, jednim krakom „puta jantara“.  Na tom je području, dakle, vještina obrade dragocjene fosilne smole crnogoričnog drveća bila poznata već znatno ranije od nastanka kolonije Akvileje, pa nije neobično da je količina i kvaliteta akvilejskog jantarnog nakita jedinstvena, i superiorna drugim nalazištima. Osim nakita, od jantara su izrađivane kozmetičke posudice, dječje igračke, ogledala, amajlije… Bili su to predmeti koji su spadali u kategoriju skupocjenih poklona, tim prije što se u antici vjerovalo da jantar ima magična svojstva; da može izliječiti razne bolesti, i ukloniti uroke. Kao i geme i kameje, mnogi su jantarni predmeti u Akvileji pronađeni u grobovima.

Sliku grada Akvileje danas određuje Patrijarhalna bazilika iz 11. stoljeća, koja uopće ne pripada antici, iako je izgrađena od antičkih ruševina. (Slađana Bukovac)

Ono što je danas na prvi pogled najspektakularnije u Akvileji, što određuje profil, razglednice i sliku grada, uopće ne pripada antici, o kojoj ima toliko podataka da se mogu ispisati na tisuće stranica teksta. Već kilometrima prije ulaska u mjesto, u potpuno ravnom pejzažu određenom poljima, na prometnoj lokalnoj cesti s bezbrojnim kružnim tokovima, glavni je orijentir 73 metra visoka struktura teškog romaničkog zvonika. Izgrađen je od antičkih ruševina, u prvom redu od rimskog amfiteatra, a oktogonalna lanterna na vrhu dodana je znatno kasnije. Zvonik pripada čuvenoj akvilejskoj Patrijarhalnoj bazilici, jednom od najljepših kršćanskih kompleksa, čija je gradnja započela u drugoj polovini 4.stoljeća, kada je gotovo imala današnje dimenzije, a glavnina trenutno vidljive strukture nastala je u 11.stoljeću, u vrijeme patrijarha Popona.

Glavnina trenutno vidljive strukture bazilike nastala je u 11.stoljeću, u vrijeme patrijarha Popona. (Slađana Bukovac)

Pod crkve iz Poponova doba uklonjen je početkom 20.stoljeća do dubine od jednog metra, kako bi se otkrio najveći mozaik na prostoru Zapadnog Rimskog Carstva. Pripada je Konstantinovom razdoblju, površina mu je 760 četvornih metara. Kroz simbole i alegorijske prikaze, priča priču o iskupljenju i vječnom spasu. Ali priča o kršćanskoj Akvileji, koja je odigrala jednu od ključnih uloga u pokrštavanju srednje Europe, priča je o drugom razdoblju, i o nekom drugom, i drugačijem gradu prošlosti.

Sve je u muzeju zeleno i bijelo, kroz prozore se prelamaju sjene drveća iz okolnog vrta, u kojem leži enormno bogatstvo arhitektonskih ulomaka i rimskih nadgrobnih spomenika. (Slađana Bukovac)

Cezar nosi vojnički plašt, a ruka mu je izvorno bila u položaju oratora, govornika. (Slađana Bukovac)

August, s glavom prekrivenom togom, prikazan je u ulozi pontifexa maximusa, vrhovnog svećenika antičkog Rima. (Slađana Bukovac)

Premda su najljepši i najvrjedniji uglavnom izmješteni u muzej, po Akvileji rimski mozaici leže kao tepisi na orijentalnim bazarima. (Slađana Bukovac)

Na stranicama Fondazione Aquileia, kao i na njihovom YouTube kanalu, mogu se pronaći detaljne 3D rekonstrukcije Akvileje na vrhuncu svoje slave. (Fondazione Aquileia)