Arheološki pogled na Sovjetski Savez. Imaginarni muzej nedavno izgubljenog svijeta

Njemački povjesničar Karl Schlögel u knjizi "The Soviet Century" povijest Sovjetskog Saveza promatra kroz predmete, materijalne ostatke, kroz koje ostvaruje uvide u kulturu koja ih je oblikovala i upotrebljavala, piše Marko Fuček. Ovo opsežno djelo kroz osamnaest cjelina kulminira stvaranjem zamišljenog muzeja, koji bi prikazivao iznimnu raznolikost sovjetske civilizacije u prostoru i vremenu.

• Naslovna fotografija: Unutrašnjost korica njemačkog izdanja Das Sowjetische Jahrhundert. (C.H. Beck)

• Autor je hrvatski povjesničar, doktorand moderne i suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do 2019. bio je član Radničke fronte, a danas je politički aktivan kao vijećnik u Mjesnom odboru Horvati-Srednjaci izabran s liste Možemo! – Zagreb je naš!

Redovi prodavača, prodaju lutke – martjoške, samovare, ikone, portrete posljednjih careva i carske obitelji. Portreti generala Bijele garde pored Lenjinovih bisti. Svakakve martjoške: martjoška Gorbačov, martjoška Jeljcin. Na asfaltu, na nekoliko cigala, starac svira harmoniku. Okačio je svoje medalje, pjeva ratne pjesme, šešir pun sitniša mu je pored nogu. Taj opis buvljaka u ulici Arbat u Moskvi, preuzet od Svjetlane Aleksijevič, izričito je post-sovjetski prema ponudi specifičnih predmeta, no istovremeno neodoljivo podsjeća na bilo koji buvljak, pogotovo na prostorima „bivših” država. Šetnja zagrebačkim Hrelićem tako može pored različitih predmeta svake moguće provenijencije otkriti, poput generala Bijele garde uz Lenjina na Arbatu, usporedno postavljene portrete Pavelića i Tita te izmiješane oznake i odličja svih mogućih vojski koje su u prošlom stoljeću postojale u ovim krajevima. Buvljaci jesu svima zanimljivo iskustvo, no upućenim promatračima pružaju i uvid u izgubljene svjetove.

Svojim kapitalnim djelom The Soviet Century Karl Schlögel nudi nam uvid u izgubljeni sovjetski svijet. Sovjetski Savez ne promatra samo kao politički sistem s definiranim početkom i krajem, nego i kao poseban oblik života, kao posebne prakse, vrijednosti i rutine koje su oblikovale generacije njegovih stanovnika. Rekonstrukciji tog izgubljenog svijeta Schlögel pristupa arheološki, polazeći primarno od materijalnih ostataka sovjetskog svijeta no koristeći ih kako bi istraživao društvenu i kulturnu ulogu materijalnoga. Tim putem ostvaruje uvid u kulturu koja je te predmete, prostore, građevine, infrastrukturu oblikovala i upotrebljavala. Kako navodi u uvodu ne nastoji napisati još jednu povijest Sovjetskog Saveza, nego tu povijest zamisliti na drugačiji način. Opsežno djelo stoga je podijeljeno na 18 tematskih cjelina, većina kojih sadrži više poglavlja. Samo navođenje brojnih tema – djelo uključuje više od 60 pojedinačnih studija – pa čak i samo navođenje svih tematskih cjelina nadišlo bi okvire prikaza, a ne bi adekvatno ilustriralo pristupe i metode kojima Schlögel stvara ovaj fascinantan uvid u nedavni ali izgubljeni sovjetski svijet. Stoga će tek nekoliko izdvojenih tema poslužiti kao ilustracija Schlögelovog pristupa sovjetskoj povijesti.

Schlögelova knjiga podijeljena je u 18 tematskih cjelina, a navodi više od 60 studija.

Karl Schlögel rođen je 1948. u Hawangenu u Bavariji. Filozof, sociolog i povjesničar posebno je istaknut u područjima povijesti moderne Rusije, staljinizma, ruske dijaspore, disidentskih pokreta i istočnoeuropske kulturne povijesti, a bavi se i teorijskim problemima povijesnih narativa. The Soviet Century, izvorno objavljeno na njemačkom 2018. (Das sowjetische Jahrhundert) i prevedeno na engleski 2023. objedinjuje autorove teme i interese te napušta jedan veliki narativ sovjetske povijesti u korist brojnih narativa uglavnom potaknutih materijalnom kulturom sovjetskog društva. No, Schlögel ne ostaje na razini materijalne kulture nego tim putovima s brojnih strana i iz višestrukih perspektiva ulazi u teme političke, društvene, ekonomske i kulturne povijesti Sovjetskog Saveza. Povjesničari su nekada, navodi Schlögel u predgovoru engleskom izdanju, svjedoci povijesnih cezura i kraja jednog doba. S krajem Sovjetskog Saveza nije nastupio kraj povijesti nego kraj carstva čije je vrijeme isteklo. Nakon te cezure gotovo sve sovjetsko pojavilo se u novom svjetlu, a pogotovo prošlost i ljudi uhvaćeni u povijesnim procesima. Ova knjiga tako proizlazi istovremeno iz velike povijesne obratnice i iz kontinuiteta koji više ili manje izmijenjeni prolaze preko te obratnice.

Schlögel većinu tema prati od predrevolucionarnih vremena, kroz burnu povijest sovjetskog stoljeća do post-sovjetskih, Putinovih vremena. Na taj način ne evidentira samo velike promjene, od posljednjih desetljeća Ruskog carstva, preko revolucije i građanskog rata, turbulentnih i kreativnih 1920-ih u kojima je naizgled sve bilo moguće, staljinističkog razdoblja koje proizlazi iz rane revolucionarne faze i obilježava čitav ostatak sovjetskog doba pa i post-sovjetsko vrijeme, smirivanja ali i okoštavanja sustava u desetljećima nakon Staljina, do pokušaja reformi 1980-ih i konačnog raspada sovjetskog carstva te dalje kroz tranziciju i sve do Putina.

Prvo poglavlje prve cjeline, „Krhotine carstva” (Shards of Empire) posvećeno je buvljaku u parku Izmailovsky u Moskvi, petrogradskim uličnim tržnicama i buvljacima općenito. Prvo poglavlje izvrsno ilustrira na koji nas način Schlögel vodi kroz sovjetsku povijest. Na buvljaku nalazi naslovne krhotine carstva, fragmente carstva koje više ne postoji, arheološki otkriva predmete tog carstva te ih smješta u povijesni i društveni kontekst. No i sami buvljaci postaju mjesta povijesnog istraživanja, gotovo univerzalan globalan fenomen buvljaka igra različite uloge u različitim vremenima – rasturanje generacijama akumuliranih bogatstava radi preživljavanja neposredno nakon revolucije i u građanskom ratu, povremene sovjetske zabrane buvljaka kao mjesta špekulatora i švercera i njihovi povratci kao nezamjenjivih korektiva neuspjesima planske ekonomije, odlagališta artefakata staljinizma (nezgrapnog pokućstva i podjednako nezgrapnih sabranih djela marksizma-lenjinizma) u post-staljinističkom razdoblju, te ponovno kao sredstvo preživljavanja mnogih u vrijeme tranzicije.

Schlögel razmatra raznolike predmete: fotografije i foto-albume, medalje i odličja, ambalažu, enciklopedije, keramičke životinje i figurice…

Izbor predmeta preko kojih Schlögel prati povijest sovjetskog stoljeća raznolik je poput ponude na buvljaku. Razmatra fotografije i foto-albume, medalje i odličja, ambalažu, sovjetske enciklopedije, keramičke ukrase – biste Lenjina, Puškina i drugih ali i raznolike keramičke životinje i figurice, klavire, parfeme, knjige recepata, zvonca na ulaznim vratima, sobne biljke, odjeću, telefone, crkvena zvona… Upotrebu i ulogu svakog od tih predmeta prati u čitavom trajanju sovjetskog stoljeća, a često i u razdobljima prije i nakon njega u carističkoj i Putinovoj eri. Svaki predmet obrađen kao zasebna tema tako piše jednu povijest Sovjetskog Saveza, koja uključuje političku, kulturnu, ekonomsku i društvenu dimenziju. Štoviše, svaka od tih povijesti predmeta i njihove upotrebe uključuje pronicljive sociološke uvide relevantne za te predmete, njihove društvene uloge i značenja koja su im pripisana.

Takav je „arheološki” pristup sovjetskoj povijesti najviše koncentriran u četvrtoj cjelini „Život stvari” (The Life of Things), ali pojedini predmeti kao teme poglavlja javljaju se i u drugim cjelinama. Na taj način Schlögel nas opetovano vodi kroz povijest Sovjetskog Saveza u čitavom kratkom XX. stoljeću, a često i duže. Jedan je povijesni narativ zamijenjen višeglasjem u kojemu je svaki pojedini narativ zanimljiv po sebi i moguće ga je čitati izdvojeno, ali tek u njihovoj zajedničkoj harmoniji do izraza dolazi složena interakcija heterogenih procesa koji su obilježili sovjetsko stoljeće. Kroz različite narative iste povijesti protežu se revolucionarni entuzijazam i kreativnost, osjećaj stvaranja novog i boljeg svijeta, osjećaji egzistencijalne opasnosti u revoluciji, građanskom ratu, Drugom svjetskom ratu, stabilnost post-staljinističkog razdoblja i turbulencija tranzicije i post-tranzicije. Sjenka revolucionarnog i staljinističkog terora uvijek je, više ili manje uočljivo, prisutna preko svih tema koje u svom djelu obrađuje Schlögel.

Sovjetski svijet kakav nam predstavlja Schlögel nije homogen kao što često djeluje iz ptičje perspektive velikih povijesnih pregleda. Iako nekoliko velikih gradova, prvenstveno Moskva i Petrograd / Lenjingrad / Sankt-Peterburg, te čitav niz lokalnih i regionalnih urbanih središta politički, ekonomski, kulturno i društveno dominiraju čitavim prostorom prije, tijekom i nakon sovjetskog doba, povijest ogromnih sovjetskih prostora ne može se svesti na urbanu priču. Gradovi, navodi Schlögel, obilježeni su povijesnim događajima – bilo fizičkim ostacima poput oštećenja od metaka na fasadama, bilo komemorativnim praksama, u sovjetskom slučaju uniformiranom praksom spomen ploča (mемориальная доска – memorijalna daska). Povijesne epohe na gradovima ostavljaju svoje tragove u slojevima poput palimpsesta. Tragovi povijesnih epoha koji tako ostaju u gradovima, iako često skriveni i teško vidljivi, mnogo brže nestaju u velikim ruralnim prostranstvima između gradova. Ipak, oni nisu izvan toka povijesti, niti su mu marginalni. Kolektivizacija poljoprivrede s njenim katastrofalnim učincima i gladi koja je uslijedila, deportacije tzv. kulaka i prisilan rad „bivših ljudi” kojime nastaju industrijska čuda Sovjetskog Saveza (npr. Magnitogorsk ili brana i hidroelektrana DniproHES) uvelike su ruralni fenomeni i posebno pogađaju ruralna područja. Ti događaji, uz staljinov teror i velike čistke, bacaju svoju sjenku na sovjetsko stoljeće kroz većinu tema koje obrađuje Schlögel.

Rad zatvorenika na Bjelomorsko-baltičkom kanalu, 1932.

Povijest se odvija u prostoru jednako kao i u vremenu. A sovjetski prostor je ogroman i iznimno raznolik, ujednačena slika ruralnog više proizlazi iz sovjetskih težnji za homogenošću nego iz stvarnosti. Prostori koje Schlögel promatra stoga su jednako raznoliki kao i predmeti kojima se bavi. Uključuje razmatranje sovjetskih megaprojekata, pogotovo u drugoj cjelini „Autoput entuzijasta” (Highway of Enthusiasts) koja uključuje DniproHES branu i hidroelektranu, Bjelomorsko-baltički kanal i naravno Magnitogorsk. Takvi megaprojekti su po mnogočemu specifično sovjetski, njihova povijest herojskih podviga izgradnje infrastrukture, industrije, urbanizacije neodvojiva je od povijesti logora, masovnih zatvaranja, prisilnog rada. No, Schlögel nalazi i njihove američke pandane. Osim izravnim prisustvom inženjera i stručnjaka na sovjetskim megaprojektima, SAD u industrijskoj megalomaniji 1930-ih sudjeluju svojim projektima. DniproHES tako nalazi svoj pandan u Hooverovoj brani, a Magnitogorsk u čeličanama Garya, Indiana ili Pittsburgha. Prostori koje razmatra Schlögel ne uključuju samo velike gradove, Petrograd i Moskvu, ili navedene megaprojekte nego i vikend naselja ruskih i sovjetskih dača, radnička i partijska odmorišta na toplim obalama Krima, ali i hladne predjele najudaljenijih ispostava „Arhipelaga Gulag”, Solovecke otoke i Kolymu, velika stambena naselja prefabriciranih zhilmasiva i gradske parkove.

Svaki prostor, kao i svaki predmet kojime se bavi Schlögel prenosi nam svoj narativ o povijesti sovjetskog stoljeća. Iako heterogeni, ti su prostori povezani utjecajem sovjetskog političkog i ekonomskog sustava, državnim okvirom, međuovisnošću urbanog i ruralnog, unutarnjim migracijama, dobrovoljnim i prisilnim kretanjem ljudi. Te ogromne prostore fizički povezuju sovjetske željeznice koje su megaprojekt za sebe i kojima je posvećena posebna šesnaesta cjelina, „Željeznice carstva” (The Railroads of Empire). Željeznice koje su povezivale Rusko carstvo u miru, pokretale su njegovu destabilizaciju u ratu i revoluciji, odigrale ključnu ulogu u prebacivanju sovjetske industrije na istok u Drugom svjetskom ratu, nastavile povezivati sovjetsko carstvo nakon povratka mira. Širi željeznički kolosijek, koji je sa svojih 1,520 mm za 85 mm širi od standarda, vjerojatno je najtrajniji ostatak Ruskog carstva, prisutan još i danas, kada je već nestalo i sovjetsko carstvo koje ga je naslijedilo.

Rekonstrukcija interijera obiteljskog stana u Sovjetskom Savezu, Muzej energije i tehnologije u Vilniusu. (Хомелка / CC BY-SA 3.0)

Osim širokim spektrom vanjskih prostora Schlögel se posebno bavi interijerima, uglavnom u šestoj cjelini „Interijeri” (Interiors). Stanovanje i kultura stanovanja bitni su elementi svakodnevice. Gdje i s kime ljudi žive najneposrednije oblikuje njihov život. Osim trajnim stambenim objektima bavi se i privremenima, naseljima baraka i šatora koja su nastajala na mjestima nagle izgradnje industrijskih i infrastrukturnih projekata. Od tih privremenih naselja danas nije preostalo ništa, no globalni su fenomen XX. stoljeća, prate masovna progonstva i migracije, velike projekte, nicanje industrijskih središta. Schlögel posebnu pozornost posvećuje komunalkama, nekada velikim stanovima buržoazije prerađenima i prilagođenima za stanovanje više obitelji. Komunalke su nastale kao odgovor na akutnu nestašicu stambenih kapaciteta u vrijeme nagle urbanizacije i industrijalizacije Sovjetskog Saveza.

Usprkos ubrzanom programu stambene izgradnje započete za Hruščova, komunalke nisu nestale iz sovjetske svakodnevice. Sa zajedničkim hodnicima, toaletima, kuhinjama i kupaonicama, komunalke su ostavljale jedino pojedinačne sobe kao formalno privatne prostore pojedinaca ili pojedinih obitelji. No i ta je privatnost bila uvjetna, zbog slabe zvučne izolacije tako pregrađenih prostora stanari komunalke neizbježno su bili upućeni i uvučeni u živote drugih. Uz stanove i stanovanja, od kojih najviše pozornosti Schlögel posvećuje upravo komunalkama kao mjestima gdje se „kalio sovjetski čovjek”, bavi se i liminalnim prostorima hodnika i stubišta koji pripadaju svima dakle nikome.

Osim prema predmetima i prostorima društva su prepoznatljiva i prema svojim ritualima. Rituali oživljavaju te predmete i prostore, na njih utiskuju društvena značenja i ključni su u društvenom razumijevanju samoga sebe te pozicioniranju pojedinaca u tom društvu. Schlögel stoga jednu od većih cjelina posvećuje ritualima – velikim ritualima povorka na Crvenom trgu i drugdje kojima je sovjetska država obilježavala protok godine, ritualima vezanima uz rođenje, odrastanje, vjenčanje i smrt kojima su pojedinci obilježavali tok vlastitih života, ali i ritualima svakodnevice poput čekanja u redovima. Ruska revolucija je, piše Schlögel, započela u redovima, s nemirima pred trgovinama hranom i zbog nestašica.

Redovi za sve vrste proizvoda trajno su prisutni u sovjetskom stoljeću, nikada nisu nestali, samo su postajali kraći ili duži. Pa iako nakon tranzicije više nema redova ispred trgovina oni nisu nestali nego su se premjestili. Sada su to redovi za vize pred stranim veleposlanstvima, redovi za sigurnosne provjere na aerodromima, redovi na ulazima na koncerte ili u crkve.

Središnje i posebno istaknuto ritualno mjesto Sovjetskog Saveza, i tema posebne cjeline, Lenjinov je mauzolej. Pišući povijest Mauzoleja od prvih prijedloga i koncepata, preko izgradnje i uloge mauzoleja u sovjetskim paradama, učvršćivanja Lenjinova pa time i Staljinova kulta, Mauzoleja kao mjesta hodočašća, do izgradnje panteona sovjetskih i zatim ruskih heroja koja je planirana u sovjetsko, a ostvarena u Putinovo vrijeme, Schlögel u sedamnaestoj cjelini „Crvena kocka: Lenjinov mauzolej kao kamen temeljac” (Red Cube: The Lenin mauzoleum as Keystone) pruža još jedan narativ sovjetskog stoljeća, ovaj puta iz središta moći odnosno iz perspektive središnje nekropole.

Kako je Schlögelov pristup pisanju pluralnih povijesti sovjetskog stoljeća arheološki, polazeći od materijalnih ostataka nestale civilizacije, njenih predmeta i prostora koje je obilježila ali uključujući i njene rituale, svakodnevne prakse, slike i zvukove, tako djelo završava stvarajući zamišljeni muzej sovjetske civilizacije. Taj musée imaginaire Schlögel izlaže u posljednjoj, osamnaestoj cjelini „Projekt Lubjanka” (The Lubyanka Project) u obliku prijedloga za stvarni, fizički muzej sovjetske civilizacije. Takav bi muzej trebao prikazati iznimnu raznolikost sovjetske civilizacije u prostoru i u vremenu, uključivati velike projekte i sitne predmete svakodnevice, postati mjesto s kojega bi se mogla sagledati cjelina sovjetske povijesti.

Od Čeke, preko NKVD-a i KGB-a, do današnjeg FSB-a, zloglasna Lubjanka bila je središte moći gdje se odlučivalo o sudbinama milijuna. (Uwe Brodrecht / CC BY-SA 2.0)

Izbor Lubjanke za takav prijedlog nije slučajan, i tu zloglasnu zgradu Schlögel ne bira samo zbog veličine koja bi bila nužna za takav muzej. Bira je stoga što je središte moći vršene pod različitim akronimima od Čeke, preko NKVD-a i KGB-a, do današnjeg FSB-a. Bira je i stoga što je mjesto na kojem je odlučivano o sudbinama milijuna. Zidine Lubjanke, i memorijalne pločice za sve njene žrtve na njenoj fasadi koje zamišlja Schlögel, na taj bi način okružile muzej sovjetske civilizacije, kao što teror baca svoju sjenku na gotovo sve teme koje u ovome djelu obrađuje Schlögel. Nije vjerojatno da će takav muzej ikada biti otvoren, ostati će tek zamišljeni muzej. No svojim je arheološkim pristupom počevši od buvljaka i završivši u Lenjinovom mauzoleju, prošavši ogromne prostore sovjetske civilizacije u njenom stoljeću, obuhvativši njene megaprojekte i njene svakodnevne sitnice, Schlögel pripremio izloške kojima možemo popuniti zamišljeni muzej. Prolazeći kroz njega, kroz preko šezdeset pojedinačnih tema ove knjige, od kojih svaka donosi svoj narativ sovjetskog stoljeća, ne dolazimo do totaliteta povijesti – on je ionako nedostižan. No Schlögel nam prikazuje žive, gotovo impresionističke slike te civilizacije kroz koje i iza kojih možemo barem nazreti da je takav totalitet nestale civilizacije nekada postojao.