Arhitektonsko predziđe kršćanstva. Prošlost i sadašnjost Maškovića hana

Krhka je ravnoteža između baštine i komercijalizacije, piše Marina Pavković u tekstu o povijesti i sadašnjosti Maškovića hana, najzapadnije svjetovne građevine nekadašnje turske države. Započet kao osmanlijska gradnja Jusuf-paše, kompleks je kroz stoljeća više puta mijenjao vlasnike i namjenu, a danas je pretvoren u hotel, muzej i gastronomsko žarište uz visoku razinu konzervatorske i dizajnerske osjetljivosti.

• Naslovna fotografija: Maškovića han, snimka iz zraka. (Agencija Han)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

 

Nedaleko ruševina staroga grada Vrane, pokraj Pakoštana, nalazi se Maškovića han,očuvani spomenik kulture – najzapadnija građevina islamske arhitekture na tlu nekadašnje turske države i naįveća povijesna islamska profana građevina na tlu Republike Hrvatske (* – vidi napomenu na kraju članka)

Graditi ga je 1644. započeo Jusuf-paša Mašković, krštenjem Josip Maškov(ić), koji je kao timaritelj radio na imanju visokog osmanlijskog dužnosnika u Nadinu. Bistro dijete, iz kraja koji prvom polovinom 16. stoljeća pada u osmanlijske ruke, na begovom imanju uči govoriti, pisati i čitati turski jezik. Kao gospodareva pratnja često odlazi u Carigrad, da bi vremenom stupio u dvorsku službu. Od dvorskog oružara napreduje do visoke titule kapudan-paše, vrhovnog osmanlijskog admirala. Pobjede nad Mlecima donose mu društvenu moć i status, ali i neprijatelje. Spletke i objede koštaju ga glave 1646. godine zbog optužbi za veleizdaju. I to je razlog što velebno imanje na 3.000 m2 nije dovršeno u zamišljenom obimu svratišta i ljetnikovca, u kojemu bi Jusuf (Josip) Mašković proveo mirne staračke dane, u zemlji i kraju iz kojega je potekao.

­­

Jusuf Mašković. (Muzej, Maškovića han)

Han ili karavansaraj, primarno je zamišljen kao svratište trgovcima i putnicima, mada razina estetike i kvaliteta izrade, kakve mu je Mašković namijenio, premašuju golu funkciju i zalaze u spomeničku monumentalnost. Predaja kaže da je na gradnji hana svakodnevno radilo oko 500 ljudi, te da se potrošilo, za tadašnje pojmove basnoslovnih, 16 tisuća reala i 6 tisuća dukata, pa su zabrinuti Mlečani delegirali vlastitog arhitekta, da izvidi o kakvoj moćnoj utvrdi se radi.

Po Maškovićevoj naprasnoj smrti, naprasno je prekinuta i gradnja hana. U sljedećih pedeset godina, koliko je posjed ostao pod osmanlijskom vlasti, Turci su ga priveli osnovnoj svrsi, bez nastavka i dovršetka izvorno zamišljenih radova. Međutim, kompleks je već bio u visokoj fazi izrade, pa je služio kao utvrda.

Mirom u Srijemskim Karlovcima, te oslobođenjem Dalmacije od Turaka, svi posjedi na području Vrane dolaze pod upravu Mletačke Republike. Ona ih sredinom 18. stoljeća dodjeljuje plemićkoj obitelji Borelli, u čijem vlasništvu posjed ostaje do druge polovice 19. stoljeća. Pripadnici obitelji Borelli nose titulu knezova vranskih (conte di Vrana). Bila je to progresivna plemićka obitelji inženjersko intelektualnog prosedea, kojoj se pripisuje niz inovacija u poljoprivredi i ribarstvu, kao i prokop kanala između Vrane i Prosike.

Borellijevi su proširili poljoprivredne površine i poticali razvoj do tada slabo korištenog ribarstva. Osobitu pažnju su obratili kontroliranom izlovu jegulja, specijaliteta na europskim dvorima. Posjede su, u zamjenu za dio prinosa, na korištenje i obradu davali domaćim stanovnicima i doseljenicima koji su se željeli baviti ratarstvom i poljoprivredom.

S tim u skladu, jedan od posjeda, zemlja na kojoj se nalazio Maškovića han, dodijeljen je obitelji Pelicarić, zajedno s obvezom upravljanja imanjem, te pristankom na povremeno (ovisno o potrebi) ustupanje posjeda lokalnim vojnim jedinicama.

Nema sumnje da su Borellijevi melioracijom i poljoprivrednim inicijativama gospodarski ojačali plodno, prije njih slabo korišteno vransko područje, podižući mu poljoprivredno-gospodarski potencijal.

Krajem 19. stoljeća vranski posjed potpada pod austrijsku upravu.

Drastičnu promjenu donosi agrarna reforma, odnosno prestanak feudalno kmetovskih odnosa, kada se gospodarsko zemljište, zajedno s hanom, sudski dodjeljuje prvotnim zakupcima, nasljednicima obitelji Pelicarić.

Prava saga izbija kada, s obzirom da se obitelj Pelicarić nije upisala u zemljišne knjige, predstavnik obitelji Borelli početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zapušten i u Drugom svjetskom ratu dodatno oštećen han, daruje općini Biograd, čime han postaje državno vlasništvo, a općina dobiva pravo korištenja.

Općina Pakoštane, kao sljednica općine Biograd, upisuje se u zemljišne knjige osnutkom Republike Hrvatske 1991. godine.[1]

Maškovića han, stanje prije obnove. (Agencija Han)

Maškovića han ima status pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra i kulturnog dobra od nacionalnog značaja te je upisano u Registar kulturnih dobara RH pod brojem Z-1230 i na Listu kulturnih dobara od nacionalnog značaja pod brojem N-38.

˝Obnova Maškovića hana i gospodarska revitalizacija mjesta Vrane˝, ujedno je i prvi projekt Ministarstva kulture RH čija obnova je sufinancirana sredstvima EU iz pretpristupnog programa IPA 2009. Od ukupno, u obnovu uloženih, 2,7 milijuna eura, EU je sufinancirala 75%, dok je ostatak nacionalno sufinanciran od Ministarstva kulture. Svrha projekta bila je realizacija višenamjenskog kompleksa sa smještajnim, gastro-prodajnim, te izložbenim kapacitetima, a “očekivani rezultat nova radna mjesta, poboljšanje turističke ponude i gospodarski razvoj mjesta Vrane”.

Kompleks je obnovljen 2014. godine. Javnosti je 2015. godine predstavljena monumentalna pravokutna utvrda od klesanih kamenih blokova, na preko 3.000 m2. Glavni projekt rekonstrukcije potpisuje ‘Omega engineering’ iz Dubrovnika. Glavni projektant je prof. dr.sc. Željko Peković, sa specijalističkim znanjima za sanaciju i restauraciju spomeničke baštine. Građevinske radove izvelo je građevinsko poduzeće Teh-gradnja d.o.o. iz Zagreba. Konzervatorski nadzor vodio je Konzervatorski odjel u Zadru, pod vodstvom tadašnje pročelnice Anastazije Magaš.

Maškovića han, stanje nakon obnove. (Marina Pavković)

Trebalo je proći još neko vrijeme, od završetka obnove eksterijera 2014. godine, da se u organizaciji ‘Agencije Han’, zadužene za upravljanje spomenikom nulte kategorije, objekti u potpunosti opreme i privedu funkciji, uključujući dizajn interijera. U funkcionalnom smislu pravo otvorenje uslijedilo je 2017.godine. Investiciju opremanja interijera financirala je Općina Pakoštane, odnosno ‘Agencija Han’ preko Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR). Projektni udio lokalne zajednice iznosio je 3,6 milijuna kuna (cca 478.000 eura).

Posao izrade projekta interijera dobio je porečki ‘Studio Tissa’. Delikatan posao interpretacije povijesti suvremenim dizajnom, s latentnom opasnošću proklizavanja u kič, obavljen je na ambicioznoj razini stilizacije. Sačuvan je karakter baštine korištenjem kvalitetnih materijala visoke finoće izrade.

Za proizvodnju namještaja po mjeri i nabavu FF&E elemenata (namještaj, oprema i uređaji) bila je zadužena pazinska ‘Internova’. Drveni namještaj je izrađen od orahovine, s metalnim dijelovima (corten efekt). Uz prirodne tkanine, postavljeni su stakleni lampioni. Stilizacijom orijentalnih motiva, opremljeno je 16 soba za goste, restoran, recepcija i mala trgovina/suvenirnica.

Maškovića han, dizajn restorana i hotelskih soba. (Agencija Han)

Danas, u sklopu kompleksa posluju baštinski hotel kategorije četiri zvjezdice, restoran, vinoteka, suvenirnica, te muzej sa stalnim postavom artefakata s područja Pakoštana i Vrane. Na samom ulazu, na mjestu gdje se nalazi upravna zgrada, nekoć je bila kula čuvarica ulaza u han.

Maškovića han: Centralni pogled na šadrvan, istočna i zapadna strana dvorišta, pogled iz dvorišta na ulazna vrata i upravnu zgradu. (Marina Pavković)

Nasuprot ulaza je šadrvan[2] – otvoreni paviljon rastvoren lukovima, do njega restoran na mjestu gdje je u Maškovićeva doba planirana džamija, te na južnom dijelu niz prostorija – konaka – s dimnjacima na krovu. Nekadašnji konaci, s puškarnicom i zidnom peći, moderno su opremljene sobe.

Maškovića han, nekadašnji konaci a danas moderno opremljene hotelske sobe. (Marina Pavković)

S istočne strane dvorišta, na mjestu izvorno zamišljenih manufaktura za opskrbu karavana kovačkim i kolarskim uslugama, danas su recepcija, suvenirnica i uredske prostorije. Na zapadnoj strani, u prostoru predviđenom za loženje i grijanje hamama, smješten je muzej s artefaktima vranskog područja, od prapovijesti naovamo. Pored njega je hamam, s manjim wellness prostorom. Hamam nije do kraja rekonstruiran, jer ni izvorno nije dovršen. Drvene daske raspoređene po podu simuliraju nekadašnje plutajuće ploče polagane na pijesak. Hamam nema izvornu funkciju, već služi razonodi i dokolici gostiju.

Maškovića han, hamam – rekonstrukcija nikad dovršenog zdanja. (Agencija Han)

Posljednje vijesti iz Maškovića hana kažu da je na natječaju za upravljanje komercijalnim sadržajima (hotel, restoran i prateći sadržaji), a koji je početkom ove godine raspisala općina Pakoštane, na deset godina najma plus mogućih pet produženja, u zakup stupio nekadašnji hrvatski nogometni reprezentativac Šime Vrsaljko, u poslovnom partnerstvu. Namjera je, riječima zakupaca, u okrilju baštine spojiti sport i turizam, luksuzni smještaj i vrhunsku gastronomiju. Kao kuriozitet spominje se porijeklo novih zakupaca koji potiču iz Nadina, iz istoga mjesta otkuda je potekao i Jusuf-paša Mašković.

O doživljaju vrijednog lokaliteta prilažem prvo osobno svjedočanstvo iz 2020.godine. Spoj konzervatorske preciznosti, pročišćene hortikulture i orijentalno stiliziranog dizajna, ne ostave ravnodušnim ni struku ni posjetitelje. Kao ni melting pot gotovo pa “protestantske” jednostavnosti namještaja i “islamske” raskoši ambijenta minuciozne izrade. Gastro spoj orijentalne i mediteranske hrane, interpretacijom lokalnih namirnica i kulinarske tradicije, bio je karakterističan za taj period. Od Izmir kofte, janjećeg tartara, tunjevine dimljene na mediteranskim travama, do domaće baklave i klasične turske kave. Dolaskom novih koncesionara restoran dobiva ime “Timar” (u spomen na timaritelja, prvotno zanimanje Jusufa Maškovića), a gastro ponuda biva revidirana. Uz internacionalnu kuhinju koju restoran danas nudi, u ponudi ostaje tek proslavljena baklava, dok je eksterijer nešto pojačan u službi razonode i smještaja rezidencijalnih i ostalih gostiju.

Ne preostaje drugo, nego protekom vremena usporediti ambiciozne planove s postignutim rezultatima.

Restoran na mjestu planirane džamije. (Agencija Han) Detalj interijera. (Marina Pavković)

Duga je povijest ljudske aktivnosti na Vranskom jezeru. Spoj blage klime, vode i plodnog tla, omogućio je bavljenje zemljoradnjom, stočarstvom, lovom i ribolovom. Od neolita i Liburna, za koje se smatra da su Vrani dali ime Lauriana, u srednjem vijeku modificirano u Laurana, La Vrana ili Aurana.

Period antike bilježe ostaci desetak rimskih poljoprivrednih imanja znanih kao “Vile rustice”. Rimljani su krajem I. i početkom II. stoljeća izgradili akvadukt, koji je svakodnevno svježom vodom iz izvora Pećina, Biba i Subiba opskrbljivao četrdeset dva kilometra udaljeni Zadar. Prema sačuvanim kartama i zapisima Vransko područje je bilo važna trasa rimskih javnih putova. Spominje se Scardonska magistrala (Skradinska magistrala), koja je povezivala Aenonu, Jaderu, Blandonu i Scardonu. Današnji Nin, Zadar, Biograd i Skradin. Svemu valja dodati i “antičke rimske luke”, odnosno goleme kamene blokove koje krije pakoštansko podmorje kod glavne gradske plaže Janice (koje su cestom, te plovno preko Vranskog jezera, bile povezane Biogradom), a za koje povjesničari vjeruju da su nekada činili dio antičke rimske luke.

Maškovića han stoga je jedan od nekoliko pojedinačnih prostornih identiteta na vranskom području, kojima upravlja Javna ustanova Agencija Han, s ravnateljem arheologom Markom Meštrovom na čelu. Među njima, uz Han, zasebnu pažnju zavrjeđuje Gradina, ostaci srednjovjekovne utvrde u neposrednoj blizini Hana, koja bi arheološkim istraživanjima i potencijalnom rekonstrukcijom, pridonijela atraktivnosti kraja i ojačala njegov konkurentni identitet.

Tu je i, gotovo zakamuflirana okolišem, javna česma koju je u borbi s malarijom i njezinim iskorjenjivanjem na području Vranskog jezera, 1927.godine postavila Antimalarična stanica iz Biograda. Kao artefakt, po značaju i potencijalnoj vrijednosti, nije mjerljiva s povijesnom i baštinskom vrijednošću okolnih pojedinačnih prostornih identiteta, ali s obzirom na prijemčivu monumentalnost u prostoru (razvedenost u oblikovanju) i poziciju uza samu cestu, uz prikladnu rekonstrukciju može biti još jedna točka vranskog identiteta koja svjedoči zdravstvenu prosvijećenost kraja od prije stotinjak godina.

Javna česma nasuprot Maškovića hana, koju je 1927.g.postavila Antimalarična stanica iz Biograda. (Marina Pavković)

Već u 9. stoljeću na mjestu današnjih razvalina, izgrađen je benediktinski samostan posvećen svetom Grguru, s pripadajućim velikim zemljišnim posjedom. U samostanu je bila dobro čuvana riznica sa srebrnom škrinjicom i moćima Sv.Grgura, te dvije zlatne krune s draguljima.

U srednjem vijeku, Gradina ili Stari grad Vrana, bilježi svoje zlatno doba. Osobito u periodu između 11. i 14. stoljeća, kada je bila sjedište crkvene i svjetovne moći i kada su se tamo čuvale insignije, kruna i obilježja hrvatskih kraljeva. S tim je povezano i krunjenje ugarskog kralja Kolomana, koji je za hrvatskog kralja okrunjen u Biogradu, 1102. godine.

Hrvatski kralj Zvonimir, okrunjen u Solinu, sa stolcem u Kninu, tadašnjem Papi daruje Vranu s ukupnim zemljištem i svim bogatstvima. Tim činom Vrana postaje prvo stalno sjedište papinskih izaslanika na čitavom slavenskom području. Papa ju u 12. stoljeću predaje templarima, novom viteškom redu vojničko monaškog ideala. Za njihova vremena grad se utvrđuje s tri prstena zidina i obrambenim opkopom preko kojega je povučen pokretni most. Dva stoljeća kasnije samostan preuzimaju vitezovi Ivanovci, podižući mu visoko ugled među samostanima u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu. Na čelu su Vranski priori, među kojima za povijest ostaje najznamenitiji Ivan od Paližne. Odlikuje ih upravna autonomija, s obzirom na to da je samostan bio izuzet iz jurisdikcije lokalnih biskupa, uključujući vladare i plemstvo.

U mletačkom periodu, koje slijedi, Vrana u prvom redu predstavlja vojno utvrđenje kojim je zapovijedao kaštelan. Godine 1454. usvojen je zbornik običajnog prava – Vranski zakonik – napisan na talijanskom jeziku. S vremenom postaje i sudsko-administrativno, sajmišno i novčarsko središte. Zapisi kažu da je tvrđava zajedno s podgrađem 1527. godine imala 561 stanovnika.

Osmanlijska vlast, nakon višegodišnjih pokušaja i osvajanja ostalih područja u dalmatinskom zaleđu, upravljanje Vranom preuzima 1538. godine. Započinju obnovu utvrde, stacioniranje vojske, da bi početkom XVII. stoljeća Vrana imala preko 500 kuća i 3.500 stanovnika. Doseljava se muslimansko stanovništvo iz Bosne, dok većina hrvatskog življa bježi pred Turcima. Ali ima i onih koji prelaze s katoličke na islamsku vjeru, kako bi, za preko 150 godina duge osmanlijske vlasti, osigurali sebi i svojima zaštitu i privilegije muslimanskog življa. Među njima je, gore spomenuti, Jusuf-paša Mašković.

Ovdje je još vrijedno spomenuti da su Mlečani, ne mireći se s gubitkom Vrane, a nakratko vrativši utvrdu pod svoju vlast tijekom Kandijskog rata (1648.), porušili tri zatečene džamije i namjerno topovima nekoliko dana razarali zidine grada kako neprijatelj ne bi imao koristi od utvrde. Od tada naovamo tvrđava nikada više nije obnovljena.

Stari grad Vrana. (Marina Pavković)

Povratkom na Vranu, Turci, ne mogavši u razorenoj utvrdi smjestiti upravu, smještaju je u Maškovića han i dograđuju ga za svoje potrebe. Stari grad Vrana, od tada naovamo, nikada više nije obnovljen, a ozbiljna arheologija, kao i potencijalna rekonstrukcija, stoljećima izostaju.

Ipak, u periodu od 2017. do 2021. godine, započinju istražni radovi na nekadašnjoj templarskoj utvrdi, financirani manjim općinskim sredstvima. Od prošle godine arheološke radove financijski pomaže privatni donator Ivan Prtajin, koji je poput Maškovića i Vrsaljka, također dijete ovoga kraja, a zavrjeđuje biti spomenut.

Maškovića han plijeni ljepotom i skladom. Zakoračiti unutar njega predstavlja povratak u prošlost

Sam pogled na Maškovića han, prije i poslije obnove, svjedoči snagu i moć rekonstrukcije i revitalizacije zapuštenih kulturnih dobara u funkciji pojedinačnih prostornih identiteta. Niz aktera koji su ostavili u prostoru i vremenu ovaj vrijedan artefakt, od Jusufa Maškovića i njegovih graditelja, do znanja i vještine arhitekata i graditelja današnjice, obogatili su područje Vrane i Pakoštana graditeljskim kompleksom, koji ni protekom vremena, niti promjenom svjetova, nije izgubio na dojmljivosti i funkcionalnom potencijalu. Maškovića han plijeni ljepotom i skladom. Zakoračiti unutar njega predstavlja povratak u prošlost. Stiliziranu prošlost. Pazilo se na svaki detalj izvedbe. A kada su izvedba i rezultat visoke razine, uporaba treba biti na najmanje jednakoj.

Pri komercijalnom korištenju baštine vrijedi zlatno pravilo – manje je više. Nužno je baštini ostaviti prostora da, autentičnim ambijentom, poput magneta zadrži pažnju posjetitelja i nagna ga na ponovni dolazak. To je odlika uspješno revitalizirane baštine. Ukoliko se, pak, pretjera u komercijalizaciji, te se prostor pretrpa sadržajima, prijeti opasnost da se unikatnost banalizira i posvaštari, te izgubi izvornu ambijentalnost i šarm. To se ovdje ne bi smjelo dogoditi, ukoliko se uspije sačuvati balans.

Jer, rijetka su mjesta poput Maškovića hana koja odlikuju izvornost, rafiniranost i ugodna ambijentalnost. Takva bi trebala biti i prezentnost korisnicima, kao i način korištenja. Svemu tome, pridonijeli su, bez dvojbe, sudionici procesa obnove, projektanti eksterijera i interijera, kao i izvođači. Daljnja odgovornost je na viziji i ustrajnosti ‘Javne ustanove Agencija Han’ koja kompleksom upravlja, kao i na zakupcima koji spomeniku kulture ne bi smjeli mijenjati identitet, te od mjesta napraviti nemjesto. Jednako tako, općina Pakoštane, na čijem području se nalaze obnovljeni Maškovića han i zapuštena utvrda Stari grad Vrana, razvojem i upravljanjem sustava pojedinačnih prostornih identiteta, ima šansu prostorno brendirati kraj i ojačati mu konkurentni identitet, u kulturnom, turističkom i gospodarskom smislu.

Stoga, zanemarivanje naslijeđenih točaka identiteta, nastalih u nekom povijesnom trenutku s opravdanjem i razlogom, a koji i dalje uz kulturno-identitetsku, mogu imati i praktičnu funkciju, nije dobar način niti smjer. Vidljivo je to, primjerice, u slučaju javne česme koju je, nasuprot zdanju hana, postavila Antimalarična stanica iz Biograda, na poticaj Antimalaričnog instituta iz Trogira, 1927. godine, kada je borba s malarijom bila intenzivna. Javna česma, zidani artefakt, skladnog oblikovanja i dimenzija, u zapuštenom je stanju, išaran grafitom.

U konačnici, žitelji Vrane, suvremenici čije kuće i okućnice graniče s ovim epohalnim zdanjima, trebaju sagledati i svoju ulogu u statusu kraja. Dragulj Maškovića hana baca svjetlost daleko. Obasjava i njihove kuće i okućnice. Jača im sjaj ako su održavane i uređene, te pojačava dojam nereda i neuređenosti, ukoliko kuće i okućnice ostave takav dojam. Vrijedi i obrnuto. Nije svejedno kakvu sliku na posjetioca monumentalnog hana ostave okolna gradnja i posjedi.

Šansa za uspjeh se dogodi. Maškovića han se dogodio. Dogodila se i obnova. Ali, dugoročan uspjeh se ne događa slučajno. On se gradi ulogom svih dionika. Sada, kada treba sve održati i daljnje održavati na ambicioznoj razini obnove i uređenja, odgovorni su svi – od općine, upravitelja, koncesionara do općinskih žitelja.

* Izvor za podatak o najzapadnijoj građevini je Ministarstvo kulture RH. U prvoj verziji članka nije bilo precizirano da se radi o islamskoj arhitekturi nekadašnje turske države, premda je iz konteksta jasno da se radi o tome. Na preporuku čitatelja korekcija je unesena 28.09. 2025.

• Izvori

JU Agencija Han

Ministarstvo kulture i medija RH

Općina Pakoštane

Tissa&Partners, Poreč

Internova, Pazin

https://zadarski.slobodnadalmacija.hr

057info.hr

• Bilješke

[1] Spominju se i pravne zavrzlame oko vlasništva nad imanjem, oko čega se vode i sudski sporovi, pa će taj dio ostati samo u naznakama.

[2] šadrvan ili šedrvan, u islamskom graditeljstvu predstavlja vodoskok s bazenom koji se nalazi pred džamijom, palačom, medresom i slično. Obično je od kamena ili mramora, odozgo natkriven umjetnički izrađenom kupolom ili baldahinom od kovana željeza. Uz dekorativnu, ima i namjenu obrednog umivanja. Ponekad se gradi na kat, na kojemu velikodostojnici prakticiraju divan.