Arhivi i spomenici i sami mogu odražavati društvene nepravde

O ulozi arhiva, spomenika i javnog prostora u razumijevanju povijesti sve se češće piše i raspravlja, piše Maja Profaca. Odgovore na pitanja tko piše povijest i kako nastaju dominantni narativi treba tražiti u znanstvenom, neostrašćenom pristupu prošlosti i kolektivnom pamćenju, a ne u sentimentu ulice.

• Naslovna fotografija: “Razvitak hrvatske kulture”, Vlaho Bukovac, zgrada Hrvatskog državnog arhiva. (Dio zbirke HR-HDA-1427)

• Maja Profaca doktorica je znanosti iz područja filozofije, teoretičarka i dugogodišnja recenzentica teorijskih knjiga HR Trećeg programa. Autorica je pet filozofskih knjiga, sudjelovala je u nekoliko znanstveno-edukacijskih projekata na temu rodnih stereotipa u pravosuđu, a radi i kao prevoditeljica s engleskog jezika.

Arhivi nisu važni samo u  boljem i inkluzivnijem poznavanju povijesti već imaju ulogu i u pomoći žrtvama zločinačkih režima i procesuiranju krivaca, kao što je to bio slučaju režima Crvenih Kmera u Kambodži (Michelle Caswell, Archiving the Unspeakable: Silence, Memory and Photographic Memory in Cambodgia). Arhivi, osobito nevladinih udruga, mogu pomoći i da se ukaže na aktualne probleme skupina i pojedinaca poput osoba koje su odrasle u sustavu socijalne skrbi u Australiji, da više doznaju o svojoj prošlosti i obitelji, odnosno da ukažu na negativne strane sustava u kojem su odrastale. Problemi s kojima se većina bivših štićenika sustava socijalne skrbi susretala bili su manjkavo i reducirano praćenje njihovog kretanja kroz sustav, nemogućnost informiranja o svom porijeklu kao i otežan pristup spisima jer ih država nije smatrala njihovim vlasnicima. („All I want to know who I am: archival justice for Australian care leavers“, Evans, Golding, O´Neill i Tropea u Archives, Recordkeeping, and Social Justice). Pritom, često veliku ulogu igraju nevladine udruge koje iniciraju prikupljanje, sređivanje i dostupnost takvih podataka građanima koji su se prije susretali s nizom prepreka, ali i organiziraju političke pritiske, kada je to potrebno.

Već duže vrijeme razmatra se što se dosad izostavljalo iz građe koja se prikupljala i čuvala kao važna za pojedine institucije ili period, ali i što se treba čuvati da se omoguće istraživanja znanstvenicima, pravnicima i drugim budućim korisnicima arhiva. Naglasak je često bio na važnosti arhiva udruga za ljudska prava i onih koje rade s marginaliziranim skupinama, radi pravednijih, uključivijih narativa kada se radi o prošlosti nekog društva. Veliku pažnju sredinom devedesetih godina privukla je, primjerice, južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje, koja je trebala istražiti kršenja ljudskih prava u Južnoafričkoj Republici između 1960. i 1994. godine. O ulozi arhiva u slučaju Južnoafričke Republike, kako se na njima radilo za vrijeme apartheida i koliko su pojedini spisi bili dostupni nakon promjene režima, kao i o radu Komisije i njezinim nedostacima, pisao je i južnoafrički arhivist Verne Harris u knjizi Archives and Justice: A South Africa Perspective.

U nedavno objavljenoj knjizi Archives, Recordkeeping and Social Justice, koju su uredili David A. Wallace, Wendy M. Duff, Renee Saucier i Andrew Flinn, polazi se od uvida da dokumentiranje i arhivi odražavaju društveni kontekst u kojem su nastali. U tom smislu, trebaju biti razmatrani i s aspekta različitih perspektiva u pojedinom povijesnom periodu, osobito onih skupina koje su u nekom trenutku bile marginalizirane ili su pretrpjele društvene nepravde. Pritom se uzima u obzir tko je tvorac dokumenata i drugih materijala i u koje svrhe, te gdje su i u kojim društveno političkim okolnostima nastajali. Arhivi kao uvidi u kolektivna iskustva i iskustva pojedinaca, moćno su oruđe za razumijevanje društvenih nepravdi iz prošlosti, ali i političkih, kulturnih i društvenih promjena koje su nas dovele do trenutka u kojem živimo. Da kolektivno pamćenje ne bi postalo organizirano ponavljanje apstraktnih narativa koje se može pretvoriti u oruđe strukturnih nepravdi, potreban je kritički i kontekstualan pristup prikupljanju podataka u arhivskoj građi, kako bi se povelo računa o glasovima koji su danas ili u nekom povijesnom trenutku bili ušutkani, odnosno o perspektivama i pričama zanemarenih skupina.

­

Spomenici su kroz povijest često bili predmet osporavanja. (Spomenik revolucije naroda Moslavine, Dušan Džamonja i Vladimir Veličković, 1967. / CC0)

Još jedan način na koji društva pamte spomenici su u javnom prostoru. Spomenici su kroz povijest često bili predmet osporavanja. Premda ih često ne primjećujemo, u periodima društvenih i političkih sukoba i spomenici postaju objekti mržnje i uništavanja. U tom smislu, piše Maria Grever u odličnoj knjizi Contested Public Monuments: Global Perspectives on Landscapes of Memory  (Cambridge University Press, 2025.), o spomenicima na nekom prostoru treba razmišljati kao o palimpsestu usložnjenom različitim povijesnim iskustvima, odnosima moći i vrijednostima društva u pojedinom periodu. Pokret Black Lives Matter primjer je nedavnog osporavanja diskriminacijskih spomenika u Americi, kao što su to kritike spomenika posvećenih Kristoforu Kolumbu, koji imaju različito značenje za potomke starosjedilačkih naroda i kultura od onog koje imaju za potomke američkih doseljenika. Spomenici često postaju objekti kolektivnog protesta zbog zahtjeva marginaliziranih i diskriminiranih skupina da se govori i o njihovom povijesnom naslijeđu kao što je to kolonijalizam, primjerice, i  naknadno podizanje spomenika nekim skupinama poginulih vojnika  u Prvom svjetskom ratu. Jedan od najranijih tako je posvećen afroameričkim trupama u Monthoisu u Francuskoj 1919. ili skoriji spomenik za 28 tisuća poginulih muslimanskih vojnika u Verdunskoj bitci i u drugim bitkama 2006. godine od strane predsjednika Jacquesa Chiraca.  U ovom kontekstu autorica stoga citira Ann Rigney koja piše:

U velikom broju slučajeva, spomenici postaju problematični kada ih se razmatra s aspekta kolonijalizma, ropstva, apartheida, ratova i genocida, opresije nad ženama i seksualnog iskorištavanja. Revolt koji izazivaju nastaje zbog činjenice da podizanje i restauracije spomenika impliciraju priznanje određenom povijesnom narativu da predstavlja službeno prihvaćeno stajalište o nekom povijesnom događaju ili osobi. Grever naglašava da je svaki spomenik ujedno performativna izjava, neverbalna poruka o službeno prihvaćenim gledištima na događaj. Stoga se postavlja pitanje, na koji način prostor može svjedočiti i o kompleksnijoj prirodi prošlosti neke zajednice ili prostora? Osim arhiva, i prostor funkcionira kao mnemoničko sredstvo. U njemu se kreira i nasljeđuje kolektivno pamćenje zajednice, pri čemu spomenici služe kao podsjetnik često naglašavajući neke aspekte prošlih događaja nerijetko na štetu drugih. S druge strane, piše autorica: „Prostori sjećanja su poput udžbenika povijesti koji se redovno ažuriraju.“

S obzirom na to da su spomenici nerijetko okruženi drugim spomenicima, njihov potencijal često leži u njihovoj intertekstualnosti, koja proizlazi iz činjenice da se novi spomenici postavljaju u kontekst već postojećih. Na koji bi onda način prostor, kao mjesto sjećanja, mogao potaknuti složenije, inkluzivnije narative kada se radi o nasljeđu različitih skupina jedne zajednice ili na jednom prostoru? Nerijetko, kulture i javno, kolektivno prisjećanje imaju dvostruke kriterije: za one koji su naši i one daleke i njihove, kako su „neka trupla važna, druga ne toliko, osobito ako su, primjerice, crna,“ piše Grever. U kontekstu francuske kolonijalne povijesti, što se može primijeniti na različita društva, Ann Stoler piše o „kolonijalnoj afaziji,“ što bi ovdje bio govorni poremećaj kad se ne mogu naći adekvatne riječi za neku pojavu ili percepciju stvarnosti.  U tome se kritički pristup načinima na koja društva pamte ne može dovoljno naglasiti.

Jedan od načina skretanja pažnje na društvene probleme tzv. su anti-spomenici, piše Grever, osobito popularni u Latinskoj Americi. (Antimonumenta protiv nasilja i feminicida u Guadalajari, 2020. Salvador Alc / CC BY-SA 4.0)

Istraživanja o povijesno prešućenim nepravdama i ignoriranim glasovima dio su suvremenih, inkluzivnijih pristupa arhivima, kao jednim od izvora građe i za druge načine na koje se društvo sjeća, recimo umjetnost, ali i uvida u to na koji se način one perpetuiraju. Jedan od načina skretanja pažnje na društvene probleme  su tzv. anti-spomenici, piše Grever, osobito popularni u Latinskoj Americi, primjerice, Meksiku, u vidu spomenika ženama žrtvama femicida, da se ukaže na nestajanja, ubojstva i nasilje nad ženama. Takvi javni simboli otpora nasilju i zločinima postaju, prema Loreni Solano, dio javnog prisjećanja i žalovanja. Za razliku od anti-spomenika koji predstavljaju kritiku vladajućih narativa, strukturalnog nasilja i postojećih odnosa moći, kompenzacijski spomenici podižu se da bi se popunile praznine odnosno ispravilo neko nepravedno povijesno izostavljanje.  U tom smislu, kao i u slučaju arhiva, i spomenike valja promatrati i kroz prizmu kolektivnog prisjećanja, u kojem sve društvene skupine ne prolaze uvijek jednako, ali i kao upozorenje na još uvijek prisutne društvene probleme.

I arhivi i spomenici mogu demonstrirati predrasude povijesnih narativa i kolektivne memorije primjerice, one vezane uz kolonijalizam, ropstvo, dehumanizaciju ljudi, ali i diskriminaciju građana prema spolu, nacionalnosti, ili nekom drugom aspektu kolektivnih identiteta, što može normalizirati slične društvene odnose i u sadašnjosti. Promjene kolektivnog sjećanja, da ne bi bile izvorom društvenih sukoba, piše Grever, moraju biti praćene različitim aktivnostima poput organiziranih dijaloga među građanima, učiteljima, strukama koje se njime bave i državnim institucijama, da bi se potakla kritička refleksija o tome što se prikazuje kao prošlost, priznala pluralnost perspektiva i da se kolektivne traume društva ne bi prenosile generacijama i odražavale na suvremene probleme.