Sebastian Kukavica je studirao politologiju, književnost i društvene znanosti u Zagrebu, Siegenu, Glasgowu, Ateni i Rimu. Trenutačno pohađa doktorski studij Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Nikolaj Berdjajev bio je filozof koji je moderni Zapad, od humanizma do boljševizma, dijagnosticirao kao jedinstven dijabolični projekt. Esej Sebastiana Kukavice predstavlja njegova tri ključna spisa koji demonstriraju da Berdjajevljeva misao pripada tradiciji konzervativnog antimodernizma, a ne samo „ruskoj religioznoj misli".
Kada je 2021. objavljena vijest da su pronađeni rukopisi jednog od najvećih francuskih pisaca 20. stoljeća, oduševljenje je bilo popraćeno produbljivanjem prijepora o problemu apoteoze stvaralaštva autora čiji su lik i djelo vezani uz rasizam i desni ekstremizam, piše Sebastian Kukavica. Autor u pitanju je Louis-Ferdinand Céline, pisac Putovanja nakraj noći, jednog od najutjecajnijih romana dvadesetog stoljeća, no ujedno i ozloglašeni antisemitski pamfletist.
Priča o kraju Alberta Caraca razvija se, ovisno o interpretaciji, u potvrdu toksičnosti njegove životne filozofije, ili u dekadentski trijumf artističke volje, piše Sebastian Kukavica u svojem eseju o jednom od literarno najproduktivnijih nihilista. Plodnost je zločin, vjerovao je Caraco, koji proriče da je moderna civilizacija najveći saveznik anihilacije, jer će dovesti do kataklizme koja će poroditi posljednje ljude.
Prikazi haićanske revolucije u karipskoj i afričkoameričkoj književnosti sadrže sjenu zle kobi, cikličke povijesti, čak i predestiniranosti za kataklizmu, piše Sebastian Kukavica u analizi djela Dereka Walcotta, Aiméa Césairea i Aleja Carpentiera.
U drugom eseju o prikazu Heliogabala u povijesnim i književnim izvorima, Sebastian Kukavica osvrće se na dva dekadentna romana s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Lombardova "Agonija" naglašava Carevu narav i bogat stil kao odjeke propasti civilizacije, dok Couperusovo "Brdo svjetlosti" Heliogabala prikazuje i kao umjetnika i mučenika koji kroz vlastite ekscese razotkriva raspad Rimskog Carstva.
U dva će eseja Sebastian Kukavica opisati kako je u antičkim i modernim izvorima i umjetničkim obradama prikazivan rimski car Heliogabal. Prvo je bio predstavljan kao simbol dekadencije, čiji ekscentrični stil i anarhične reforme, poput kultnog štovanja boga Sunca, odražavaju propast i anarhiju u kasnom Rimu. U kasnijoj revalorizaciji antičkih izvora Heliogabal je žrtva imperijalne propagande, čija je demonizacija poslužila kao književna inspiracija za dekadentne romane s kraja 19. stoljeća.
Od Tijesta, preko Španjolske tragedije do Hamleta i Tita Andronika, zadana struktura tragedija osvete neizbježno započinje stravičnom nepravdom, a kulminira u spektaklu zaključnoga krvoprolića. U pregledu povijesti žanra, Sebastian Kukavica argumentira kako se zajednica u tragediji osvete pročišćava tek prolazeći kroz ekstremno nasilje koje se ne uspijeva zadovoljiti ni nezamislivom okrutnošću.
U djelima transgresivne fikcije protagonisti su ovisnici, teroristi, ubojice i seksualni prijestupnici koji svoju svrhu i smisao dobivaju isključivo kroz transgresije i devijacije, piše Sebastian Kukavica o opusu Chucka Palahniuka. U srcu ovih naizgled nihilističkih romana nije čista transgresija, već željezni kavez odnosa između transgresije i poretka smisla, gdje transgresija služi afirmaciji idealtipa poretka, pokazujući da se istinski red i vrijednosti mogu razotkriti samo kroz njihovo ispitivanje i izazivanje.
Dva recetna satirička romana kao mjesto kolapsa ili odumiranja civilizacije nimalo slučajno odabiru Bruxelles, piše Sebastian Kukavica. Houllebecqovo Pokoravanje i Menasseov Glavni grad nastavljaju tako dugu tradiciju prikazivanja i zamišljanja Bruxellesa kao mjesta predestiniranog za veliku društveno-političku katastrofu.
Estetička razina dekadentskih romana služila je kao kritika moderniteta, sustavno posezanje za estetikom transgresije i bizarnosti kako bi se "era progresa" razotkrila kao govor "Zvijeri s Tisuću Jezika", piše Sebastian Kukavica u svojem eseju o djelima De Sadea i Barbeyja, u kojem dubinski analizira njihovu estetiku i njezinu svrhu.