Bićanić o nejednakosti: slatkovodni pogled, koji se drugdje mijenja ili napušta, još dominira u Hrvatskoj. Zašto

Prema dosad dominantnom gledanju na funkcioniranje ekonomije pitanja nejednakosti i pravde neutralna su u odnosu na ekonomsku efikasnost. Prema novom pristupu početna raspodjela u pristupima resursima utječe na ekonomske ishode, piše Ivo Bićanić u članku u kojem ističe da se u Hrvatskoj to pitanje svjesno zanemaruje iako može utjecati na efikasnost ekonomske politike. Zašto? Možda baš zato

• Naslovna fotografija: luksuzna kada Newton  (sa slatkom vodom)  ponuđena je na prodaju za oko 17000 funti

Posljednjih nekoliko desetljeća prihvaćene su se dvije stilizirane činjenice o ekonomskim nejednakostima:

1. Ekonomske nejednakosti mjerene između zemalja se smanjuju, ali mjerene unutar zemalja se povećavaju.
2. Na razini makroekonomske raspodjele unutar zemalja raste udio primanja od kapitala na račun pada udjela primanja od rada.

Ove stilizirane činjenice predstavljaju pojednostavljene osobine stvarnog svijeta koje se podrazumijevaju, tako da se više ne dokazuju i ne propitkuju nego su prihvaćene i smatraju se točnima, a što je dokazano na nizu primijenjenih istraživanja. Konveregencija na razini zemalja uglavnom je uzrokovana postojanim visokim stopama rasta Kine i Indije, država sa 1.43 odnosno 1.35 milijarde stanovnika (za usporedbu, srednja klasa Indije ili Kine veća je od cijele EU). Obje su države toliko velike da tamošnja zbivanja jednostavno zasjenjuju manji rast ili zaostajanje negdje drugdje. U njima su srednje veliki gradovi (recimo Vuhan ili Chennai) veliki kao srednje velike zemlje Evrope (Srbija ili Švicarska), skoro dva puta veći od malih zemalja (Hrvatske ili Slovačke) i gotovo četiri puta veći od evropskih mini-zemalja (Slovenije ili Latvije).

Milanovićev slon: vrlo siromašni su prikovani za dno, rastu prihodi u zemljama u razvitku, zaostaje srednji sloj u razvijenim zemljama, no globalna elita ne posustaje

Naravno, konvergencija nije sveprisutna, osigurana i “obavezna” jer postoje zemlje koje zaostaju (kao Hrvatska ili Venezuela, na primjer). Osim toga, ako se promijeni perspektiva pa se umjesto zemalja u obzir uzmu regije ili stanovništvo, konvergencija je daleko manje vidljiva. Rast, osobito u zemljama u razvoju i srednje razvijenim zemljama vrlo je asimetrična pojava koja nejednakosti povećava. Tako u Kini rastu prostorne nejednakosti, a na razini NUTS2 EU nema konvergencija. S druge strane, ako se promatra svjetsko stanovništvo, javlja se Milanovićev “slon”, a svjetski Gini koeficijent ne pada. No, i dalje se na razini svjetskog gospodarstva nejednakosti među zemljama smanjuju, upravo kako to kaže stilizirana činjenica. Manje je sporan rast nejednakosti unutar zemalja. U skoro svim visoko razvijenim zemljama Kuznetsov “U”se mijenja s Atkinsonovim “W”, dok u mnogima “U” nije nedvojben i sve više prevladava “L'”, pri čemu nejednakosti samo rastu. Asimetrije rasta i nejednaka raspodjela koristi i posljedica rasta postaju prihvaćene, što odražava i stilizirana činjenica.

Na početku razvitka neke zemlje nejednakost se povećava, dostigne maksimum a zatim smanjuje. No, kasnije se pokazalo da te krivulje imaju i druge oblike.

U vezi s drugom stiliziranom činjenicom o makroraspodjeli već je pisano u Idejama, pa to ovdje više ne treba ponavljati.

Međutim, dok su gore navedene stilizirane činjenice općeprihvaćena stvar, njihove implikacije ne vide svi na isti način.

• Neoklasična sinteza

U opadanju je, ali i dalje jako prisutno i vjerojatno prevladavajuće tradicionalno shvaćanje uloge nejednakosti u dominantnoj ekonomskoj paradigmi (neoklasičnoj sintezi). To tumačenje blisko je tzv. “slatkovodnom” (Chicago) tumačenju neoklasične sinteze u kojem se izražava veliko povjerenje u sposobnost tržišta u rješavanju problema pa je bilo kakva intervencija nepotrebna čak i kontrapdoduktivna (jer tržištu daje “krive” signale). To tumačenje prihvaća prvu stiliziranu činjenicu, pri čemu njezin utjecaj smatra precijenjenim i stoga nevrijednim posebne pažnje. Težište se stavlja prvenstveno na ekonomski rast kojim se rješava pitanje standarda i zaposlenosti i skromnu preraspodjelu ishoda tog rasta koja neće ugroziti prednosti izvorne raspodjele, a istodobno će riješiti problem rasta nejednakosti. Problem ekonomske efikasnosti, a upravo je to ono čime se trebaju baviti ekonomisti, može se – prema tom shvaćanju – i dalje gledati odvojeno i nezavisno od pitanja ekonomske nejednakosti i ekonomske pravde. Problem ekonomskih nejednakosti i ekonomske pravde može stoga i dalje ostati izvan fokusa jer je drugorazredan i “naknadno” rješiv. Unatoč stiliziranoj činjenici za ovu školu mišljenja vrijedi business as usual.

• Novo tumačenje

No slatkovodno tumačenje je u povlačenju pred rastućim utjecajem konsensusa sve većeg i vrlo raznolikog broja istraživača (od brojnih tradicionalnih ekonomista “slanih voda” do, recimo, Pikettyja i Stiglitza) koji uviđaju da je rast doveo do “novih pravila”. Oni prvu stiliziranu činjenicu dopunjuju svojim novim stiliziranim činjenicama:

3. Sadašnje razine ekonomskih nejednakosti unutar zemalja imaju nemali utjecaj na stvaranje nove političke ekonomije i širenje lepeze jednostavnih rješenja za ekonomske (a i druge) probleme, odnosno za rješenja koja se prihvaćaju i postaju temelj nacionalnih politika.
4. Novonastale ekonomske nejednakosti utječu na ishode ekonomskog procesa, ali odnedavno i na ulaganja, a time i na efikasnost cijelog procesa, što znači da se razine nejednakosti ne mogu više gledati odvojeno od efikasnosti jer su postale povezane, to jest, nejednakosti uzrokuju tzv. “path dependency“.
5. Preraspodjelom ishoda više se ne mogu ispraviti nepovoljne posljedice i asimetrija raspodjela ekonomskog rasta unutar zemalja i tako utjecati na ulaganja, već je potrebno pristup izjednačavati ravnomjernijom raspodjelom resursa (recimo obrazovanja ili bogatstva) i pristupa resursima koje svima daje jendake šanse.
6. Najveće promjene dešavaju se u gornjem dijelu raspodjele dohotka, imovine i ekonomske moći, odnosno u samom gornjem repu raspodjele među 5%, 1% ili čak ½% stanovništva.
7. Prihvatljiva razina ekonomskih nejednakosti dio je implicitnog društvenog dogovora i može se razlikovati među zemljama. Drugim riječima, razine prihvatljive nejednakosti jednima ne moraju biti jednako prihvatljive kao drugima.
8. Izvjesna razina ekonomskih nejednakosti poželjna je zbog povoljnih utjecaja na štednju, kao i na prihvatljivost rizika i neizvjesnosti, te zbog poticaja koji iz njih proizlaze, no pretjerane nejednakosti uzrokuju ishode koji ugrožavaju ekonomski proces.

Više razine nejednakosti u uvjetima tehnološkog napretka ostavljaju više pojedinaca isključene i bez pristupa ekonomskom procesu

Dvije su implikacije novog tumačenja. Osnovna je implikacija novih stiliziranih činjenica da razina ekonomskih nejednakosti sada utječe na karakteristike ishoda. Početne nejednakosti stvaraju path depencency (dakle “histerezu”, kovanicu ekonomista da opišu stanje gdje početni uvjeti i odabrani put određuje osobine ravnoteže kojoj se konvergira) jer različite početne razine vode ka predvidivim i različitim ishodima. Na primjer, više razine nejednakosti u uvjetima tehnološkog napretka ostavljaju više pojedinaca bez pristupa ekonomskom procesu i isključene. Rast je uvjetovan početnim razinama nejednakosti, što znači da se promjenom razine može utjecati na stopu rasta i ostale njene osobine. Dalje, razina nejednakosti neposredno utječe na oblik političke ekonomije, osobito na obujam preraspodjele i troškove održavanja. Važno je uočiti da ekonomske nejednaknosti ne utječu samo na političku ekonomiju i predlaganje i prihvaćanje politika jednostavnih rješenja, nego se odražavaju i na rast, tehnološki napredak ili oblik ciklusa.

Druga je implikacija ovakvog pristupa da se postignute razine ekonomskih nejednakosti više ne mogu zanemariti u vođenju ekonomskih politika jer bitno utječu na njihovu uspješnost i ravnoteže kojima vode. Koliko to vrijedi za kratkoročne politike, poput onih anticikličnih (razina nejednakosti ne utječe samo preko teorema medijalnog glasača na fiskalnu politiku), toliko vrijedi i za srednjoročne politike, kao što su strukturne promjene (veće nejednakosti vjerojatno vode većem broju gubitnika promjena i tako većim preprekama), a vrijedi i za dugoročne politike koje utječu na tehnološki napredak (tehnički napredak nije neutralan jer pogoduje onima koji raspolažu s više ljudskog kapitala).

U ovom kontekstu ekonomske nejednakosti imaju bitno drugačiju ulogu od tumačenja koje je donedavno prevladavalo u ekonomskim analizama. Osnovna osobina donedavne analize bila je da se pitanje ekonomskih nejednakosti može razmatrati odvojeno od ostalih gospodarskih pitanja jer se smatralo da nejednakosti ne utječu na ulaganja, ishod i efikasnost procesa, a preraspodjelom se neke grubosti ishoda mogu dovesti do društvene prihvatljivosti. Tu uloga rasta ostaje ključna jer će ekonomski rast povećanjem proizvodnosti, dohodka i zaposlenosti na koncu ukloniti ekonomske nejednakosti i probleme koje uzrokuju. Stoga sve donedavno, dok je prevladavalo ovo tumačenje, ekonomske nejednakosti nisu predstavljale problem (klatno se počelo njihati u drugom smjeru početkom devedesih nakon članka Anthony Atkinsona o gornjem repu, Velika recesija 2008. je pomogla).

• Hrvatsko pitanje

Ako “svijet” ide putem u kojem se promjene nejednakosti sada ozbiljno shvaćaju, što je s Hrvatskom? Čini se da što se tiče makroekonomske raspodjele (prve stilizirane činjenice, odnosno raspodjele narodnog dohotka na prihode od kapitala, to jest profite, i na prihode od rada, odnosno plaće, a ponekad se u ovo posebno uključuju i rente) i ekonomskih nejednakosti (druge stilizirane činjenice, drugim riječima, načina kako su među stanovništvom raspoređena primanja, imovina i ekonomska moć),”svijet”već dosta dugo ide drumom, a Hrvatska šumom.

Taj “šumski”put manifestira se na dva načina. Prvo, po svemu sudeći, u Hrvatskoj se pitanje nejednakosti ne smatra dovoljno važnim da bi postalo predmet javnog diskursa. Drugo, u istraživanje razine i promjene ekonomskih nejednakosti ulaže se premalo truda te se ne može s točnošću utvrditi njihov utjecaj i s tim u vezi vlada veliko neznanje.

Na pitanje zašto Hrvatska ne smatra da je važno ono što cijeli svijet doživljava kao sve važniju temu nema odgovora. Štoviše, time se u nas zapravo nitko i ne bavi. Istraživači se time ne bave, političari o tome neozbiljno govore, za medije to nije tema koja bi povećala tiražu ili gledanost, a javno mnijenje se oko tih tema ne okuplja. Dosadašnji pokušaji da se neki aspekti ekonomskih nejednakosti, recimo pitanje nejednakosti plaća ili egalitarni sindrom, predstave kao tema imali su učinak bljeska ali nisu privukli trajnu i održivu pažnju. Možda sadašnji pokušaj Ideja da ovakav trend ispravi bolje prođe i pomakne nas bliže raspravama kakve se o pitanjima ekonomskih nejednakosti vode u svijetu.

HDZ i SDP na nejednakost gledaju slično – slatkovodno

To bi bilo dobro jer iako prave rasprave zapravo nema, odluke i programi stranaka o nejednakostima imaju implicitan stav.U slučaju Vlade (HDZ i njegovi sateliti) i opozicije (SDP i njemu slični) prilično je jasno da su i jedni i drugi puno bliže slatkovodnom tumačenju od onog koje danas uzima maha. Što se prvih tiče, to je potpuno jasno. Vidljiva je politički korektna retorika (na liniji Brisel/MMF/ECB/WB/OECD) o inkluziji, koja je pritom potpuno lišena sadržaja i u stvari predstavlja oratio imperata, jer mjere koje nudi zapravo povećavaju ekonomske nejednakosti.

Tako se unedogled odlaže uvođenje poreza na imovinu, raste ovisnost o PDV-u koji u stvarnosti predstavlja izuzetno regresivni porez, progresija poreza na dohodak se smanjuje i postaje neprepoznatljiva, oporezivanje nasljedstva je zanemarivo, pokazuje se velika tolerancija na uvođenju i održavanju privatizacije marhsalijanskih kvazi-kvazi i ricardijanskih čistih renti, i tako dalje. Glavna opozicijska stranka unatoč retorike ne pokazuje veće razumijevanje suštine problema, a rješenje i spas održavanja stečenih prava vidi u ubrzanju rasta, odnosno upravo u onome što slatkovodno tumačenje nalaže. Ostale stranke se ovim pitanjem uopće ne bave, njima ekonomska nejednakost naprosto nije na dnevnom redu.

Međutim, ako je tumačenje koje postaje dominantno točno i pitanje nejednakosti se ne može odvojiti od pitanja efikasnosti, nejednakosti će uz histerezu oblikovati političku ekonomiju, dovesti do izbora jednostavnih rješenja, što sve neće voditi u dobrom smjeru. Pogleda li se sve što nas okružuje, jasno je da je zadnji čas da se pitanje makroraspodjele, ekonomskih nejednakosti ili pristupa javnim dobrima stavi na dnevni red da nas kasniji tok događaja ne bi iznenadio. Pitanje je samo je li to još uopće moguće.

Što je najgore, naše je neznanje posljedica izbora, a ne nužde.

Jedno je sigurno. O nejednakostima se može raspravljati jedino ako se nešto o tome zna. Jako je korisno poznavati teoriju i rezultate primijenjenih istraživanja provedenih u drugim sredinama, no neophodno je poznavati stanje stvari u Hrvatskoj. Jesu li za ekonomske ishode i efikasnost u Hrvatskoj 2020. početne razine i promjene ekonomskih nejednakosti zanemarive, kao što kaže donedavno prevladavajuće mišljenje, ili nnisu zanemarive, kao što tvrdi sve utjecajnije mišljenje? To je empirijsko pitanje jer Hrvatska može možda biti iznimka. Kad je riječ o razumijevanju nejednakosti, očigledno je da je svijet shvatio da se “tu nešto važno dešava” i da te promjene na sve utječu. I ne samo to, nego dok svijet istražuje pa razumijevanje i znanje o nejednakostima rastu, mi o stanju raspodjele i o razini i promjenama u ekonomskim nejednakostima u Hrvatskoj ne znamo baš mnogo. I što je najgore, naše je neznanje posljedica izbora, a ne nužde.

Podaci na kojima bi se istraživanja mogla temeljiti postoje u DZS-u i FINA-i, kao i u poreznoj upravi i na sudovima (osobito u vezi s ostavinskim raspravama), no podaci se ne objavljuju na način koji bi bio koristan za upoznavanje stanja nejednakosti (prosjek više šteti nego pomaže, a Ginijev koeficijent sam za sebe je koristan ali nedovoljan za konačni sud o stanju stvari). Tim podacima koji se već dugo prikupljaju i koji bi mogli dati uvid u promjene treba dodati i izuzetno vrijedan izvor koji postoji od kada je HNB proveo anketu ECB-a o financijama i potrošnji stanovništva (Household Finance and Consumption Survey, HFCS). O kakvom je zlatnom rudniku pritom riječ nedavno je pisano u Idejama.

Iako su podaci prikupljeni tek za jednu godinu (tzv. “snapshot” podaci), riječ je o neobično vrijednom izvoru koji je još neiskorišten. No uz HFCS važno je još nešto. HNB je prihvatio i suvremene standarde i podatke učinio dostupnima na zahtjev u anonimiziranom (depersonaliziranom) obliku. Za nadati je da će HNB postaviti nove standarde za druge. Druge institucije koje raspolažu podacima ne daju ih na uvid u potrebnom obliku za moderna istraživanja (anonimizirane) ne sami o nejednakosti nego i drugih stvari. Osim mnogih prepreka pristupu podacima koje su skupili javnim novcima ako se traže u obliku kojeg sami nisu objavili skupo ih naplaćuju (tu je osobito bezobrazna FINA).

Ovakvo stanje neznanja održava se invertiranim Sayovim zakonom: nema potražnje pa nema ni ponude. To za sobom povlači važnu toksičnu posljedicu–u hrvatskim uvjetima poluznanja, impresije i autoriteti bez kompetencija cvatu (i to vrijedi za cijeli niz domena). Drugim riječima, u Hrvatskoj se o temama vezanim uz ekonomske nejednakosti koje cijeli svijet smatra sve važnijima ne može kompetentno raspravljati. Bez takvih saznanja kako stoje stvari rasprave se lako mogu svesti na neželjeno podilaženje strastima.