Bićanić o Planu oporavka. Amerikancima dovoljno 250 stranica za posao za koji je Plenkoviću trebalo 1200 stranica

Ako se jedna stranica čita minutu i pol onda za pročitati 1200 stranica vam treba 1800 minuta bez pauze a to je 30 sati ili skoro 4 puna radna dana. Bez pauze i odmora i uz punu koncentraciju, piše Ivo Bićanić uz niz drugih zanimljivih opaski

Hrvatska vlada ponudila nam je svoj plan za spas zemlje, danas i u budućnosti (zove ga Nacionalni plan oporavka i otpornosti). Kažu da je to prilika generacije ali se zapravo svodi na to kako će vlast potrošiti veliki poklon kakav su iz Brisela dobili oni ali i druge članice EU. Za zemlju od 4 milijuna stanovnika i s bruto proizvodom od oko 60 milijardi napisali su plan na 1200 stranica. Americi je za isti zadatak trebalo oko 250 stranica za bruto proizvod od 21000 milijardi (21 trilijun) i stanovništvo od 330 milijuna.

Razlika je namjerna i objašnjiva na mnogo načina ali dva se ističu.

Prvi je mikroupravljanje. Amerikanci znaju da ne mogu mikroupravljati, znaju da se ne mogu iz Bijele kuće baviti domom zdravlja u 25 km udaljenom Chrystal Cityju. Hrvati posve pogrešno misle da mogu i trebaju mikroupravljati i iz Banskih dvora baviti sa domom zdravlja u 25 kilometara udaljenoj Odri.

Drugi je stvarna namjera. Amerikanci stvarno hoće nešto promijeniti i za to su voljni odmah napraviti velike unutarnje pripremne, promjene i zadužiti se. Hoće promjene i zato su kratki i jasni. U Hrvatskoj hoće pričati ali neće promjene, niti kao dio pripreme niti kasnije, osim toga hoće poklone i darove ali ne i dug i stvari sami platiti. Tih 1200 stranica je dimna zavjesa da bi sve ostalo po istom. Strategija vlade je jasna. Na samom početku potopiti građanke i građane i briselske činovnike u moru papira tako da se od tog silnog papira ne vidi o čemu se zapravo radi, ali da se svakom  da nešto i da se ne žali.

O programu za spas i svijetlu budućnost bi trebalo unatoč tomu raspravljati. Raspravljalo bi se da se može, ali namjeno je napravljeno da se ne može. Ne samo što je dug i opet prijedlog, nego nije jasan ni konačni stav. Ako se jedna stranica čita minutu i pol onda za pročitati 1200 stranica vam treba 1800 minuta bez pauze a to je 30 sati ili skoro 4 puna radna dana. Bez pauze i odmora i uz punu koncentraciju.

Tko to može? Briselski eurokrati za to nemaju vremena (jer je jamačno isto napravila i Estonija i Bugarska i mnogi drugi), ni interesa (neće im pomoći u karijeri) niti im treba (ionako su svi ti planovi smokvin list i pokriće za novce koji su već raspodijeljeni). Građanke i građani zemlje mlađi od 65 imaju sposobnosti ali i pametnijeg posla baviti se kako potrošiti vrijeme na posao, djecu i kredite a oni preko 65 nemaju više ni kondicije ni pamćenje za to. Dakle nitko sve to neće čitati. Najbolje čemu se može nadati je da mnogi pročitaju ficleke koji ih zanimaju i koji se nikada ne povežu u cjelinu. Plenković, Savić i ta bagaža na to računaju, nisu oni glupi ali su prepredeni.

Osim toga kasno je za ozbiljni posao. Stvar je u Briselu i što se plana tiče Plankoviću i njegovima nevažno je što se ovdje govori i piše. Eurokrati će nešto primijetiti, da opravdaju svoju plaću jer njih to ne zanima, ovdje će se to uvažiti i zapravo je stvar gotova.

Ima li onda smisla o planu nešto pisati? Ima, iz dva razloga. Prvi je – kada bi se proveo plan kakvu bi stazu rasta on odredio. Drugim riječima što nam njegova provedba sprema. Drugi je s prvim povezan posredno. Korisno je plan gledati naočalama Samuelsonove ‘teorije otkrivenih sklonosti’ iz 1938. Ne znamo kakve su nečije stvarne preferencije ali ih zapravo ne moramo znati jer ponašanje ih oktriva (i Samuelson onda iz toga izvodi neke važne dokaze i zaključke o gospodarskom procesu).

Taj dokument nam otkriva kako misli ova vlada, ona je planom pokazala svoju pravu ćud. Ovdje nije zanimljivo da plan potvrđuje već trivijalno poznato: da Plenković nije sposoban staviti točku na ‘i’, predvoditi, završiti neki posao. Što se ovog posla tiče prvo je kasnio mjesecima, pa je puštao probne balone, onda sažetak skice tajnog dokumenta poslao Saboru i javnosti, sada je poslao prijedlog u Brisel. Nikako da kaže ‘evo ovo je što mislim’, uvijek polovično, uz ugrađenu  odstupnicu.

Važnije je što nam plan (pardon, prijedloga nedovršenog plana) kaže o političkoj ekonomiji Hrvatske. Za prirodu bitne sklonosti koju plan otkriva o političkoj ekonomiji koristan je jedan primjer koji može pokazati o čemu se radi. Država dobije 100 kuna koje mora rasporediti. Ima dvije mogućnost. Prvo može odabrati 5 projekta i svakome dati 20 kuna. Drugo, može imati postupak u kojemu odobri 50 projekta od po 2 kune. Prvi puta bira što ona smatra pametnim i donosi 5 odluka, drugi puta u poštenom postupku odobrava tuđe pametne ideje i donosi 50 odluka. U prvom slučaju imamo ‘mudro rukovodstvo’ a u drugom je ‘sto cvjetova procvjetalo’.

Racionalno je da političari našeg kova, činovnici naše javne uprave i mafijaši kakve imamo odaberu prvi način. Plan za spas jasno otkriva skonost prvom rješenju, grade se pruge (nakon mosta koji ne treba, sada pruga), ceste i takve stvari.

Pojedinačni poslovi velike vrijednosti i opet će porezni obveznik Gōteborga plaćati jednopartijskoj diktaturi u Gangzhou.

Jer:

• Činovnicima se fućka za zemlju, oni hoće radno vrijeme bez stresa i napredovati po platnim razredima kao što su do sada. Sa pet velikih odluka su sigurniji od pogreške jer za taj iznos je odluka politička a ne stručna i imaju svoj mir bez svakodnevnog petljanja i rada sa strankama.
• Mafijašima se fućka za zemlju, oni hoće svoje pare i ekstrarente koje su im do sada sigurne i zaštićene. S prvim izborom to ostvaruju, velike odluke i malo pregovora pa aneksi ugovora. U velikim iznosima se svašta može sakriti. To je lakše od pregovarati o mnogo malih poslova i korumpirati mnogo razina.
• Političarima se fućka za zemlju jer oni hoće svoje piramide moći i klijentelizma da osigiraju reizbor i BMW sa šoferom. Piramide se ne grade sa 50 malih odluka nego 5 velikih, ako nekome date 2 kune nije ‘vaš’ ali ako date 20 kroz nekoliko godina vaš je. Velike odluke su političke i to im daje moć.

Plan je takav da oni mogu i dalje raditi kao do sada, letimičan pregled tih 1200 strana pokazuje da nije predviđena promjena političke ekonomije (kako sve njih, takve kakve jesu, upregnuti za postizanje javnog dobra je još 1776. objasnio Adam Smith na primjeru svjećara, mesara i pekara, to se može, u to se Pigouovi izvorni i Stiglitzovi novi tržišni neuspjesi mogu uklopiti)

Je li moralo ovako? Naravno da je jer je ovo otkrilo preferencije koje postoje. Još gore, ovaj plan nije napravljen za neke druge preferencije ili za njihovu promjnu. Plan ne postavlja temelje za drugačije preferencije. Na kraju priče zemlja će ostati sa političkom ekonomijom koju ima: velika i slaba država sa visokom razinom korupcije. Nije za vjerovati da će činovnici napraviti a poltičari prihvatiti institucionalni ‘okvir za 50. odluka’ koji će oduzeti mafijašima, političarima i činovnicima novce. Naročito ako je nepotrebno.

Pred kraj dvije nebitne opaske.

Prvo, plan ’50. odluka’ traži institucionalni okvir. Nitko o tome ne govori. Da je vlada to htjela već je trebala taj okvir napraviti i ponuditi (HUP i njemu slični na tome inzistirati a ne pričati). Mi imamo institucionalni okvir za 5 odluka ali ne za 50.

No za utjehu u svakom zlu ima dobroga. Bez obzira kako se baca i dijeli ako se istovari jednoj zemlji takve pare (49 milijardi kuna na 4 milijuna žitelja je 12500 kuna po stanovniku) onda će svakom biti bolje. Ne koliko može pa će i ova generacija Plenkovića i Milanovića propustiti priliku, nekome više nekome manje ali svima bolje.