Bićanić o štrajku prosvjetara i plaćama. Ako ne želiš rješenje – pozovi konzultante. Uvrede, diverzije i magle.

Uvredljivo je ako Vlada o nama misli da smo prevaranti i nesposobni razumjeti stvari, piše Ivo Bićanić o ideji da se pozovu strani konzultanti radi određivanja koeficijenata plaća, koji su - u skladu s hrvatskim "demokratskim" "standardima" - u diskrecionoj i isključivoj nadležnosti Vlade. Detaljno objašnjava zašto bi konzultanti dobili zadatak koji nije moguće riješiti, napravili power point prezentaciju, digli novce i otišli.

Nevjerojatna količina zbrke, neznanja i zločestoće pa i uvreda pojavljuju se oko štrajka u školama i na sveučilištima. Između mnogih, ovdje će se ukazati na dvije stvari. Prvo bi se moglo zvati ‘vlakovi u magli’ a drugo ‘nemušta diverzija’.

Vlakovi u magli

Položaj sindikata i Vlade najbolje opisuje analogija s vlakovima. Sindikati učitelja, nastavnika i profesora traže povećanje koeficijenta, to je relativna plaća. Traže poboljšanje svog položaja u odnose na druge (medicinske sestre, bravare, orače, referente itd.) Ako relativne plaće gledamo kao slijed vagona u kompoziciji onda sindikati traže da se njihov vagon premjesti ispred nekih drugih.

Vlada pak svima nudi isto povećanje, to je apsulutna plaća. Oni bi cijelu kompoziciju uz postojeći redoslijed pomaknuli naprijed i ne bi mijenjali redoslijed vagona. Vlada hini nerazumijevanje; štimala je stvar ali da vagoni učitelja i profesora ostanu na istom mjestu. No, način seljenja (histereza, rekli bi ekonomisti) je važan.

Kako su sindikati prvi izašli s prijedlogom relativnih plaća oni su postavili dnevni red. Uzrok zbrke je onda Vlada koja je namjerno, ničim izazvana, izabrala pričati o apsulutnim plaćama a ne o relativnim i još je zbrku povećala pričama o nagrađivanju najboljih. Zašto je to vlada zbrkala nije jasno (kao vanjskom promatraču ‘iz medija’ meni se čini da je u pitanju primitivna taština tipa ‘e baš nećeš’).

Pitanje relativnih plaća jako je povezano s osjećajem ekonomske pravde. Pitanje apsulutnih plaća je pitanje potrošnje

Pitanje relativnih plaća (slijed vagona, koeficijenti) jako je povezano s osjećajem ekonomske pravde grupe koja traži promjene i o tome ima jaki stav. Pitanje apsolutnih plaća je pitanje potrošnje i nije bitno vezano uz ekonomsku pravdu – nosi drugu vrstu i slabiji emotivni naboj. Zato ima ovoliko emocija koje Vlada posve zanemaruje.

Osim inzistiranjem na apsolutnim plaćama Vlada na još jedan način želi razvodniti stvar, razbacuje se još jednom stanputicom. Uvodi se još jedna zbrka, da se dobre radnike (učitelje, tajnice, bilo koga) treba platiti bolje. Kao ni apsulutne plaće ni to nema veze sa slijedom vagona, sa zahtjevima štrajkaša.

Tri diverzije

Prva je diverzija da je Vlada mnoge uvrijedila. Druga je diverzija dobro poznata i često iskušana metoda kako ne naći rješenje: ‘ako ne želiš riješiti problem osnuj komisiju’. Treće, zamotala je stvar u nemoguće zahtjeve.

Uvreda je u objašnjenju kako se Vlada kani baviti koeficijentima: hoće da im koeficijente izračunaju i odrede inozemni konzultanti koji nisu pod utjecajem domaćih lobija, koji su nepristrani – Vlada ponavlja i opetovano maše tim prijedlogom. Drugim riječima vanjski konzultatni su pošteni, objektivni i nepristrani stručnjaci a tko se god u Hrvatskoj time bavi po definiciji je bez autoriteta i pristrani prevarant koji tjera samo svoju priču.

Uvredljivo je ako naša Vlada to misli o nama: da smo prevaranti i nesposobni razumjeti stvari i uzeti u obzir drugo mišljenje ( sude li to po sebi?)

Druga se diverzija također tiče angažiranja stranih konzultanata. Definiranje zadatka, raspisivanje natječaja, žalbe, vrijeme izrade pa rasprave o  ponuđenom, sve podsjeća na doskočicu o tome kako ne riješiti problem. Poznata je Churchillova rečenica da ako ne želite riješiti problem osnujete komisiju. Nuditi strane konzultante znači da se Vlada ne kani time ozbiljno baviti,  u svom mandatu ne želi riješiti problem, ali želi prividno ozbiljnim pristupom začepiti drugima usta i stvari gurnuti pod tepih.

Nemoguće

Treće i najveća diverzija je da Vlada traži nemoguće. Opet krilatica: najveći protivnik provedivog rješenja je savršeno rješenje. Vlada traži istovremeno rješenje za sve koeficijente svih zaposlenih, od čistačice do akademika, od vratara do primarijusa, od šofera do ministra.

Mogu li se relativne plaće objektivno odrediti i izračunati koeficijenti na temelju jednog sveobuhvatnog modela i neke formule? Ukratko, odgovor je ne, i svaki pokušaj da se to napravi je blefiranje, neznanje i nemoguća misija. Strani će savjetnici ako budu imali priliku, ponuditi projekt, napisati elaborat s ‘executive summary’, napraviti power point prezentaciju i dobro zaraditi i u dimu i magli zakamulfirati da provedivo  rješenje nisu dali. To je jasno jer su dobili zadatak koji nije moguće riješiti.

Sredina raspodjele

Naravno, pitanje relativnih plaća je jako zanimljivo i ekonomisti se već stoljećima time bave (bez rješenja). Zanimljivo je vidjeti što ekonomisti mogu reći o tome što određuje položaj vagona u kompoziciji, odnosno što određuje relativne plaće?

Nekoliko je razloga zašto je to nerješiv zadatak. Prvo vagoni i kompozicija, odnosno relativne plaće o kojima se ovdje radi, tiču se sredine raspodjele. Plaće gornjeg repa (1% najbolje plaćenih) dobivaju se na drugačiji način nego u sredini raspodjele. Plaća Severine za koncert, Mate Rimca ili odvjetnika Šavorića kada sastavlja zakon za svoje pajdaše u Agrokoru, posebna su priča. Isto vrijedi i za najmanje plaćene kada se određuje minimalna plaća. Ovdje se radi samo o sredini raspodjele gdje je smješteno 90% zaposlenih, skoro svi javni službenici.

Ljudski kapital

Što se sredine tiče, ima niz objašnjenja njenog oblika. Najpoznatija je Beckerova teorija ljudskog kapitala (za koju je dobio Nobelovu medalju 1992.). Prema toj teoriji ‘količina’ ljudskog kapitala određuje dohodak pojedinca a ulaganje u obrazovanje i u traktore podložno je istoj ‘matematici’ i računu granične proizvodnosti. To je jako korisno za neke stvari: za objašnjenje premije na obrazovanje, odnosno zašto učitelj koji je išao u škole ima veću plaću od tajnice, a šofer dobije još manje. Osim premija na obrazovanje račun granične proizvodnosti dobro objašnjava razlike plaća muškaraca i žena, širenje raspona s godinama, itd., ali unatoč popularnosti vrlo je ograničenog dosega za objašnjenje stvarnih nejednakosti raspodjele konkretne zemlje. Ljudski kapital bolje ‘funkcionira’ kao agregat u agregatnoj proizvodnoj funkciji i kao ideja nego kao objašnjenje stvarne raspodjele relativnih plaća pojedinaca.

S vremenom postalo je jasno da jedna opća teorija nije dobar pristup. Zato su ekonomisti ponudili mnogo drugih parcijalnih objašnjenja oblika sredine raspodjele. Svima je zajedničko da moraju osigurati ponudu optimalne količine radnog napora.

Efikasne nadnice

Među objašnjenjima sredine raspodjele vrlo su popularni i važni modeli efikasnih nadnica, gdje nadnicu ne određuje granična proizvodnost neke vrste rada nego je plaća veća od nje. Daje se premija koja mora biti takva da potiče na efikasan i savjestan rad bez škarta i loma, pojačava lojalnost i omogućava pristojno zdravlje radnika.

Teško je mjeriti rad jednog informatičara, učitelja ili profesora. Moraju dobiti premiju.

Efektivne nadnice su osobito važne za poslove koji se teško ukalupljuju i kontroliraju. Lako je regulirati posao na proizvodnoj traci ili normirati kvadraturu za čistačice,  ali teško je mjeriti rad jednog informatičara, učitelja ili profesora. Da bi se oni sami kontrolirali moraju dobiti premiju.

Za relativne plaće su na raspolaganju i drugi modeli, poput modela sortiranja, selekcije i pridruživanja koji svaki na svoj malo drugačiji način naglašava kako se tokom životnog vijeka radnici dok mijenjanju posao rasporede tako da njihove sposobnosti (stečene i urođene) sve više odgovaraju poslu koji obavljaju pa su im s vremenom proizvodnost i plaća veći.

Razrađeni su i modeli zabušavanja, prema kojima dobiju premiju da ne zabušavaju i s godinama premija raste (zato moraju biti umirovljeni jer je raskorak proizvodnosti i premije preveliki kod sve starijih). Na raspolaganju su i drugi modeli koji objašnjavaju relativne plaće i dohotke od rada, njihove odnose i promjene (interna tržišta rada, modeli osiguranja, modeli sortiranja, turniri, Roy-ev model, stohastički modeli itd.) Tu su i modeli konvertibilnih zanimanja jer su neka zanimanja ‘konvertibilna’ neka nisu; zubar i medicinska sestra mogu biti bilo gdje ali referent ili učitelj ne mogu.

Tome treba dodati i prioritete društva ali i povijesna iskustva (histerezu i ‘path dependency’ što su varijante slučaja u kojemu početni uvjeti odnosno put prilagođavanja utječe na konačnu ravnotežu odnosno ishod). A koeficijenti su, prema propisima, te u skladu s razvojem demokratskih standarda, u isključivoj diskrecionoj nadležnosti vlade.

Tržište

Tržišno oblikovanje relativnih plaća ostavljeno je za kraj. U nekom smislu to je agnostički pristup, da su relativne plaće ono što tržište izbaci. Naravno da ponuda i potražnja imaju jaki utjecaj no to nije od osobite koristi za razumijevanje stvari. Tržište rada možda odredi plaću ali je ne objašnjava, cijene rada odnosno relativne nadnice koje ‘izbaci’ tržište rada uključuju sve spomenuto, i na strani ponude i na strani potražnje i s obzirom na institucije u okviru kojih se sve to odigrava.

Ima previše šokova, histereze, slučajnosti itd. U jednom gospodarstvu u nekom trenutku je važniji jedan aspekt a u drugom drugi. Recimo, s rastom dinamike na tržištu rada bi modeli sortiranja i pridruživanje trebali postati važniji. U tržištu rada male ili ograničene mobilnosti efikasne nadnice postaju relativno važnije. Tokom ciklusa se isto tako može mijenjati prevladavajući model. No zajedničko je svim tim modelima da objašnjavaju sredinu raspodjele i plaće od rada zaposlenih.

Galimatijas

Kada se sva akumulirana objašnjenja relativnih plaća koje su ekonomisti izgradili i koristili uzmu u obzir posve je jasno da projekt o kojemu govori Plenković nije moguće provesti. Sve je to jedan galimatijas koji istovremeno utječe na položaj vagona u kompoziciji. U takvom sistemu se ne da objektivno i točno izmjeriti što je optimalno. Niti jedan domaći ni strani konzultant ne može odrediti što su poštene, opravdane i poticajne relativne plaće.

Neozbiljnost ne čudi od Plenkovića-pravnika ali Plenković-premijer bi trebao imati savjetnike koji bi ga trebali zaštititi od davanja, i još gore, ponavljanja, neozbiljnih prijedloga

Dakle konačnog, sveobuhvatnog planskog rješenja nema, točne formule za računanje koeficijenata nema. Nuditi takvo rješenje je neozbiljno. Takva neozbiljnost ne čudi od Plenkovića-pravnika ali Plenković-premijer bi trebao imati savjetnike ili činovnike koji bi ga trebali zaštititi od davanja, i još gore, ponavljanja, takvih neozbiljnih prijedloga. Ako je Plenković već htio izgledati pametan u pogledu uređenja relativnih plaća (koeficijenata) mogao se pozvati na rad ovogodišnjih dobitnika Nobelove medalje. Upravo njihov rad bio bi putokaz kako doći do dobro posloženog redoslijeda vagona u vlaku. Da je to predložio riješio bi i problem odgode, jer put do rješenja preko kontroliranih eksperimenata koji oni koriste traje dosta dugo.

Kako rješavati tenzije relativnih plaća? Povijest nudi rješenja. Može se  ukazati na neke nelogičnosti, kao što sada rade učitelji i profesori i stvar popravljati u hodu ali napraviti cijeli sustav iznova i primijeniti ga u jednoj velikoj reformi je nemoguće.

Što se promjena u hodu tiče opet je korisna analogija s vlakom. Ako se cijeli vlak kreće neće se opaziti i lakše će se provesti preslagivanje. Relativne plaće se mijenjaju različitim rastom u kojem je ipak svima bolje.