Bidenova strategija: Prihvatljive i neprihvatljive autokracije, Kinu nadigrati, Rusiju obuzdati.

Joe Biden se odriče nekadašnjih intervencionističkih ambicija SAD-a, ali zato postavlja temelje nove hladnoratovske podjele na demokratske i autokratske države, pri čemu sam sebi skače u usta otvaranjem vrata suradnje s izabranim nedemokratskim zemljama, analizira Božo Kovačević Strategiju nacionalne sigurnosti koju je američki predsjednik predstavio upravo pred izbore za Zastupnički dom i Senat

• Naslovna fotografija: Američki predsjednik Joe Biden (The White House)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Bijela kuća objavila je 12. listopada svoju Strategiju nacionalne sigurnosti. Bidenova je vanjska politika jasno formulirana već od prvog dana njegova mandata kao afirmacija hladnoratovskog pristupa globalnom natjecanju dvaju ideološki nepomirljivih blokova: demokracije i autokracije. Pritom je autokracija shvaćena kao vanjska prijetnja postojanju demokracije pa se demokratske zemlje, logično, moraju organizirati kako bi se obranile od opasnosti da ih autokratske zemlje silom preobraze. Dakako, objavljivanje ovog strateškog dokumenta tempirano je u vrijeme kampanje za midterm elections, izbore za 435 mjesta u Zastupničkom domu i 35 mjesta u Senatu, koji se održavaju 8. studenog. Kako vanjskopolitičke teme uglavnom ne zaokupljaju američke birače i kako se Biden ne može pohvaliti nekom ratnom pobjedom koja bi izazvala nacionalnu euforiju, svrha objavljivanja strategije je da pokaže kako su Bijela kuća i demokrati jednako odlučni u suzbijanju širenja utjecaja komunističke Kine kao i republikanci.

Biden se nije libio jasno izreći otkud prijeti glavna opasnost kad je ustvrdio da “ova strategija priznaje da Narodna Republika Kina predstavlja najdosljedniji geopolitički izazov za Ameriku.” (11) Kao da je Amerika suočena s izravnom vojnom prijetnjom s kineske strane, u dokumentu se kategorički tvrdi da će “vojska djelovati brzo da održi i ojača odvraćanje s Kinom kao svojim neposrednim izazivačem.” (20) Neki analitičari već su primijetili da je riječ o pretjerivanju. Michael O´Hanlon tako ukazuje da, za razliku od Kine, Rusija vodi pravi rat i otvoreno prijeti upotrebom nuklearnog oružja. Na opasnost prenaglašavanja natjecanja s Kinom upozorava i Andrew Yeo. On se pita „mogu li Sjedinjene Države očuvati međunarodni poredak ako su zaokupljene nadigravanjem s Kinom“? (Yeo u Around the Halls) Isto tako, upozorili su na olako korištenje termina genocid kad se govori o odnosu kineskih vlasti prema Ujgurima. O´Hanlon konstatira da je „ono što Kina ondje radi prilično loše, ali nije genocid“ (O´Hanlon u Around the Halls).

S obzirom na činjenicu da je Amerika globalno prisutna te da želi da i ubuduće bude tako, jasno je da se američko poimanje nacionalnog interesa i nacionalne sigurnosti nipošto ne svodi samo na razmišljanje o obrani američkog teritorija. Američki interesi mogu biti ugroženi bilo gdje u svijetu, a neželjena promjena u bilo kojem dijelu svijeta može predstavljati sigurnosnu prijetnju za SAD. U kontekstu opisa Kine kao izravne prijetnje i kao autokratske sile, za Bidena Kina je danas jedini takmac koji ima i namjeru da preoblikuje međunarodni poredak, i sve veću ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć koja je osposobljava da tu namjeru doista i ostvari, a Amerika je odlučna da je u tome onemogući. Zbog takvog konfrontacijskog pristupa ova Strategija nacionalne sigurnosti ne pruža previše razloga za optimizam. Neke formulacije mogu se doživjeti kao prijetnje da će Amerika pokrenuti rat protiv Kine: “Amerika se neće ustručavati upotrijebiti silu kad je to nužno za obranu naših nacionalnih interesa.” (20)

• Opsjednutost

Konfrontacija i nadmetanje s Kinom središnja su tema ovog dokumenta. Kina te Tajvan, Hong Kong i Xinjiang spomenuti su više od šezdeset puta. Moglo bi se reći da se tu radi o svojevrsnoj opsjednutosti Kinom. Time se Bidenov tim pridružio opsesiji koja je obilježila mnoge dokumente usvojene u Kongresu. Donji dom Kongresa usvojio je 25. svibnja 2021. godine Zakon o osiguravanju američkog globalnog vodstva i angažmana. U tom zakonskom aktu Kina je spomenuta više od 2000 puta. U siječnju 2022. godine donesen je Zakon o američkom stvaranju mogućnosti za proizvodnju, vodstvo u tehnologiji i ekonomskoj snazi. Iako je težište toga akta na razvijanju američkih sposobnosti, ipak je Kina i ovdje spomenuta 882 puta. Bidenov tim je, između ostalog, htio pokazati da uvažava stajališta Kongresa koja prihvaćaju zastupnici obiju vodećih stranaka. Predstavnička i izvršna vlast Amerike udružile su se u iskazivanju zabrinutosti zbog napetosti u međunarodnim odnosima. Zapravo, kad se čitaju spomenuti kongresni dokumenti i Bidenova Strategija nacionalne sigurnosti, nije sasvim jasno jesu li oni ponajprije izraz zabrinutosti zbog realno visoke razine napetosti u međunarodnim odnosima ili su u većoj mjeri izraz želje i namjere da se ta napetost pojača.

Nije jasno jesu li američki strateški dokumenti izraz zabrinutosti zbog visoke napetosti u međunarodnim odnosima ili želje da se napetost pojača. Američki predsjednik Richard Nixon posjetio je Kinu 1972. Za većinu povjesničara radi se o najbitnijem međunarodnom posjetu bilo kojeg američkog predsjednika. (Wikimedia Commons)

Neuralgična točka u američko-kineskim odnosima je svakako Tajvan. Očito je da američka strana smatra da bi upravo zbog Tajvana mogao izbiti oružani sukob s Kinom. Naime, ako bi Kina – nastojeći ostvariti zamisao Xi Jinpinga o ujedinjenju Kine i Tajvana do 2049. godine – posegnula za oružanom silom, to bi Ameriku primoralo na vojni odgovor. U Strategiji nacionalne sigurnosti piše: “Mi se protivimo svakoj jednostranoj promjeni statusa quo bilo koje stane i ne podržavamo nezavisnost Tajvana. Ostajemo predani našoj politici jedne Kine, koja se rukovodi Zakonom o odnosima s Tajvanom, trima zajedničkim izjavama i šest obećanja.” (24) Problem je u tome što su sadržaji tih triju skupina dokumenata međusobno proturječni.

U sve tri zajedničke američko-kineske izjave, objavljene 1972, 1979. i 1982. godine, stoji da je Tajvan dio Kine. U prvoj su naglašene razlike u stajalištima o Tajvanu, ali je i Amerika priznala „da je Tajvan dio Kine. Vlada Sjedinjenih Država tu poziciju ne dovodi u pitanje. Ona potvrđuje svoj interes za to da Kinezi pronađu mirno rješenje za pitanje Tajvana.“ (Joint Communique 1972) U drugoj izjavi, kojom je oglašena uspostava diplomatskih odnosa između SAD-a i Kine 1. siječnja 1979. godine, potvrđena je privrženost načelima sadržanim u prvoj izjavi i nedvosmisleno je rečeno da „Sjedinjene Države priznaju Vladu Narodne Republike Kine kao jedinu zakonitu vladu Kine.“  (Joint Communique 1979) U trećoj izjavi, od 17. kolovoza 1982. godine, stoji da obje strane snažno potvrđuju načela u prvim dvjema izjavama. U točci 6 te izjave navedeno je da „Vlada Sjedinjenih Država ne namjerava dugoročno provoditi politiku prodaje oružja Tajvanu“ i da „namjerava postupno smanjivati prodaju oružja Tajvanu“.  (US-PRC Joint 1982)

Već u travnju 1979. godine, nešto više od tri mjeseca nakon zajedničke izjave o uspostavi diplomatskih odnosa kojom Amerika priznaje da je Narodna Republika Kina jedina kineska država, Kongres donosi Zakon o odnosima s Tajvanom koji je umnogome suprotan onome što su dogovorili službeni predstavnici dviju država. Zakonom je određeno da će Amerika „učiniti dostupnima Tajvanu takva obrambena sredstva i obrambene usluge u opsegu koji može biti nužan da se Tajvan osposobi za održavanje dostatnih obrambenih sposobnosti.“ Ondje također stoji: „Nepostojanje diplomatskih odnosa ili priznanja neće utjecati na primjenu zakona Sjedinjenih Država u odnosu prema Tajvanu, a zakoni Sjedinjenih Država će se primjenjivati u odnosu prema Tajvanu na način na koji su se zakoni Sjedinjenih Država prema Tajvanu primjenjivali prije 1. siječnja 1979.“ (Taiwan Relations Act 1979:2) Da ne bi bilo nikakvih nejasnoća, u tom zakonskom aktu je napisano i sljedeće: „Kadgod se zakoni Sjedinjenih Država pozivaju ili odnose na strane zemlje, nacije, države, vlade ili slične entitete, takav termin će uključiti i takvi zakoni će se primjenjivati i u odnosu prema Tajvanu.“ (2) Time je, zapravo, rečeno da će se SAD prema Tajvanu odnositi kao prema nezavisnoj državi te da se de facto poništava pozicija iz prethodno potpisane zajedničke izjave o tome da je Tajvan dio Kine. Zakonom se poništavaju sve međunarodnopravne implikacije priznanja Narodne Republike Kine s Tajvanom kao njezinim sastavnim dijelom.

• Šest obećanja, tri verzije

Što se tiče spomenutih šest obećanja, riječ je o dokumentu koji je odobrio tadašnji predsjednik Reagan, a predsjedniku Tajvana predočio ga je direktor Američkog instituta na Tajvanu mjesec dana prije potpisivanja treće zajedničke američko-kineske izjave. Premda se u Kongresu otad nekoliko puta raspravljalo o tim obećanjima, sadržaj izvornog dokumenta postao je javno dostupan tek 2019. godine. Danas je jasno da se ta izvorna verzija upućena tajvanskim vlastima 10. srpnja 1982. razlikuje od verzije za koju je State Department dopustio tajvanskim vlastima da je objave na dan potpisivanja zajedničke izjave 17. kolovoza. Situaciju čini zanimljivijom činjenica da je isti dan pomoćnik državnog tajnika John H. Holdridge upoznao Kongres s trećom verzijom toga dokumenta. Kongres je nakon toga nekoliko puta donosio zakonske akte o Tajvanu pozivajući se na izvornu, tada i Kongresu nedostupnu verziju šest obećanja tvrdeći da ona sadržavaju odredbu da SAD nikad neće formalno priznati suverenitet Kine nad Tajvanom. Uvid u izvorni dokument pokazuje da to nije bilo točno. Među obećanjima koje je predsjednik Reagan dao tajvanskim vlastima je i ono da se Sjedinjene Države „nisu složile da zauzmu ikakvo stajalište u vezi sa suverenitetom nad Tajvanom“.

U svjetlu tih činjenica naizgled jasno i odlučno Bidenovo zauzimanje za dosljednu američku politiku prema Tajvanu i Kini se svodi na opetovanu afirmaciju međusobno proturječnih dokumenata koji pružaju opravdanje za bilo kakav potez prema Kini. Nedavni posjet predsjednice Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu potpuno je u skladu s odredbama Zakona o odnosima s Tajvanom kao što je u potpunoj suprotnosti s odredbama triju američko-kineskih zajedničkih izjava na temelju kojih su regulirani odnosi između dviju država. Činjenica da je Amerika Tajvanu davala obećanja suprotna sadržaju dokumenta koji je potpisala s Kinom pokazuje da uopće nije postojala namjera da se u djelo provedu obveze preuzete zajedničkim izjavama. Obećanje iz treće američko-kineske zajedničke izjave da će se američka vojna pomoć Tajvanu postupno smanjivati najflagrantnije je prekršena jer je ta pomoć iz godine u godinu rasla i danas je dostigla ukupnu vrijednost od 70 milijardi dolara. Iz kineske perspektive, američko ponašanje prije potpisivanja treće zajedničke izjave i nakon toga cinično je i neiskreno. Pokazuje se da ujedinjenje Kine i Tajvana za Ameriku ni u jednom trenutku nije bilo izgledna i poželjna opcija. Amerika koristi Tajvan kao sredstvo za provociranje Kine, kao instrument za povećavanje napetosti u odnosima između dviju zemalja i kao mogući povod za rat.

Opredjeljujući se za prava kineskog naroda SAD se opredjeljuje protiv kineske vlasti. Lideri na 20. kongresu Komunističke partije Kine. (Wikimedia Commons)

No, unatoč prilično oštroj retorici, primjerenoj shvaćanju o neprevladivosti razlika između demokracije i autokracije, te prenaglašavanju opasnosti od izbijanja izravnog vojnog sukoba s Kinom, Biden ipak tvrdi da sukob ne želi. „Ne želimo konflikt ili novi hladni rat. Radije nastojimo podržati svaku zemlju, neovisno o njezinoj veličini ili snazi, u iskazivanju slobode da izabere ono što je u njenom interesu.“ (9) To bi se moglo razumjeti kao da Amerika podržava i pravo Kine da slobodno izabere svoj put. Ali, prema shvaćanju Bidenove administracije, narod Kine onemogućen je u tome zbog nedemokratske komunističke vlasti pa podržavanje prava na izbor znači suprotstavljanje kineskoj vlasti koja narodu uskraćuje to pravo i podršku demokratskoj vlasti na Tajvanu. Opredjeljujući se za prava kineskog naroda, američka se vlast opredjeljuje protiv kineske vlasti. Izravni sukob ili hladni rat mogli bi biti izbjegnuti ako se promijeni karakter kineske vlasti. To, zapravo, znači da je hladni rat poželjan kao način da se izbjegne izravni vojni sukob.

Ne izvodeći do kraja sve što bi se moglo zaključiti na temelju takvih postavki i suprotno inzistiranju na načelnoj nepromjenjivosti i nepomirljivosti vanjskopolitičkih interesa autokracija i demokracija, Biden ustvrđuje: „Moguće je da Sjedinjene Države i Narodna Republika Kina mirno koegzistiraju te da zajedno sudjeluju i doprinose ljudskom napretku.“ (24) Naravno, to je moguće pod uvjetima koje odrede SAD i njezine saveznice. Amerika će sa saveznicama oblikovati međunarodni okoliš tako da manevarski prostor za nedemokratske zemlje bude bitno smanjen. Amerika je spremna na konstruktivnu suradnju i sa svojim geopolitičkim suparnicama, ali značenje, opseg i sadržaj konstruktivne suradnje definiraju SAD i saveznice bez sudjelovanja suparnica.

Za Sjedinjene Države i njihove zapadne saveznice izvan rasprave je ideja da trošak neke zemlje u sprječavanju klimatskih promjena bude razmjeran njezinu udjelu u emisijama stakleničkih plinova tijekom cijelog razdoblja industrijalizacije

Borba protiv klimatskih promjena je područje na kojem je takva suradnja i s geopolitičkim suparnicama nužna. Pretpostavka za to je da suparnice kao preduvjet za suradnju ne traže nikakve ustupke u vezi s načelnim pitanjima. Kako je za Ameriku njezina globalna dominacija načelno pitanje, to implicira, primjerice, da neće dopustiti da se u cijelom svijetu koriste solarni paneli koji se najviše proizvode u Kini, nego će – pozivajući se na razloge koji nemaju veze s klimatskim promjenama – uvoditi sankcije za kineske proizvođače. Isto tako, za Ameriku i njezine zapadne saveznice izvan rasprave je pitanje o tome da trošak pojedine zemlje u sprječavanju klimatskih promjena bude razmjeran njezinu udjelu u emisijama stakleničkih plinova tijekom cijelog razdoblja industrijalizacije i u koristi koja je iz toga proizašla. Bez prethodnog dogovora o tome koja su pitanja načelna bit će teško provoditi suradnju i u vezi s problemima koje svi priznaju kao zajedničke. Za Kinu je, primjerice, načelno pitanje održavanje visoke stope ekonomskog rasta i daljnji tehnološki napredak, a za Ameriku onemogućavanje kineskog rasta i sprječavanje pristupa najnovijim zapadnim tehnologijama.

• Prihvatljive autokracije

Uviđajući da  za pobjedu nad geopolitičkim suparnicama nije dostatna samo snaga Amerike i njenih demokratskih saveznica, Biden otvara vrata suradnji s nedemokratskim državama koje podržavaju međunarodni poredak zasnovan na pravilima. „Mnoge nedemokracije pridružuju se svjetskim demokracijama u osudi takvih ponašanja“ (8) kao što su prisila, pritisak i izvoz neliberalnih modela međunarodnog poretka. Činjenica da je jedna od nedemokratskih zemalja s kojima Amerika blisko surađuje i Saudijska Arabija, analitičare je potaknula na postavljanje pitanja o tome koji je kriterij za razlikovanje onih nedemokratskih zemalja s kojima će Amerika surađivati od onih koje će proglasiti neprijateljima. U tom pogledu osobito je sporna suradnja sa Saudijskom Arabijom. Tako Shadi Hamid konstatira: „Dvije od naših najbližih suradnica na Bliskom Istoku – Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – vode agresivne ratove (Jemen), aktivno podrivaju demokratske procese u drugim zemljama (Tunis, Egipat) i koriste tehnologiju ili opskrbne lance za prisilu.“ (Hamid u Around the Halls) Ovih dana pojavile su se najave da bi Amerika mogla kazniti Saudijsku Arabiju zbog njezina ignoriranja američkog zahtjeva za povećanjem proizvodnje nafte. To je potvrda neprincipijelnosti dugogodišnjeg američko-saudijskog savezništva koje nije bilo poljuljano ni uhićenjem tada aktualnog libanonskog premijera Haririja 2017. godine u Rijadu, ni ubojstvom Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2018. godine, ni invazijom na Jemen. Da se princ Mohammed bin Salman povinovao američkom zahtjevu, svi bi njegovi grijesi, koji ga legitimiraju kao inkarnaciju svega što je suprotno deklarativnim američkim stajalištima i vrijednostima, bili privremeno zaboravljeni. Čini se da je Amerika igrala na saudijsku kartu, ali Saudijska Arabija američku kartu više ne smatra najjačom i najvažnijom.

Washington se odriče sudjelovanja u promjeni režima drugih država, čime se jasno distancira od ruske imperijalističke politike prema Ukrajini. Strategija nacionalne sigurnosti (The White House)

Novost koju donosi Bidenova Strategija nacionalne sigurnosti je eksplicitno odricanje od američkog sudjelovanja u promjeni režima drugih država. „Završili smo američki najduži rat u Afganistanu, a time i razdoblje velikih vojnih operacija za preuređenje drugih društava…“ (20) Takva odluka je u skladu s načelnim opredjeljenjem da se podržava slobodno opredjeljivanje država o karakteru unutrašnjeg uređenja i o njihovoj vanjskopolitičkoj orijentaciji. Time se postiže jasno distanciranje od ruske imperijalističke politike prema Ukrajini. O sazrijevanju svijesti da nije moguće cijeli svijet urediti po američkom obrascu svjedoči i ova rečenica: “Mi ipak ne vjerujemo da vlade i društva svugdje u svijetu moraju biti preuređena u skladu s američkom slikom da bismo mi bili sigurni.” (8) Sigurnost za američku demokraciju moguće je, dakle, ostvariti i ako ne bi sve države bile uređene po američkom uzoru ili po mjeri američkih interesa.

No, o pitanjima globalne i regionalne sigurnosti Amerika ipak ne želi razgovarati s državama koje je unaprijed proglasila neprijateljskima. Sigurnost se postiže jačanjem sigurnosnih saveza zemalja koje su bliske po unutrašnjim uređenjima i vrijednosnim sustavima koje zastupaju. To je nekoliko puta izričito navedeno spominjanjem antikineskih sigurnosnih saveza kao što su NATO, QUAD i AUKUS. Važnu ulogu u promicanju američkih interesa i kreiranju međunarodnog konteksta u kojem će demokracijama biti olakšano, a autokracijama otežano funkcioniranje predstavlja i asocijacija G7 koja ne obuhvaća Kinu. Koliko god da se Biden trudio uvjeriti javnost da on ne želi novi hladni rat, njegovo inzistiranje na jačanju sigurnosnih saveza demokratskih država protiv autokracija ukazuje na to da on problem globalne sigurnosti sagledava kroz prizmu logike nultog zbroja, dakle, kroz izričito hladnoratovsku prizmu. U tom je kontekstu opravdano pitanje je li razumno pretpostaviti da će konačni ishod hladnog rata s Kinom za SAD i Zapad biti jednako povoljan kao ishod hladnog rata sa Sovjetskim Savezom?

Premda Biden to ne želi eksplicitno reći, dvadesetogodišnja avantura u Afganistanu bila je veliki neuspjeh. Da je to priznao, umanjio bi uvjerljivost tvrdnje da se ne isplati kladiti protiv Amerike

Nadmetanje s Afganistanom, neprijateljem znatno slabijim nego što je Kina, za Ameriku nije završilo povoljnim ishodom. Taj očiti neuspjeh prve svjetske sile Biden je ipak, sasvim neuvjerljivo, pokušao prikazati kao uspjeh. Dok je na jednom mjestu najdugotrajniji rat u američkoj povijesti prikazao kao posljednju epizodu u nizu američkih pokušaja preuređenja unutrašnjeg političkog ustroja drugih država, na drugom mjestu on je taj rat spomenuo samo kao uspješno okončanu borbu protiv terorizma: „S tom svrhom prošle smo godine završili američki najduži rat u Afganistanu još davno postigavši naš cilj provedbe pravde prema Osami Bin Ladenu i drugim ključnim vođama al-Qaide.“ (30) Potpuno je uobičajeno da se nalozi američkih predsjednika za izvansudska ubojstva tretiraju kao zadovoljenje pravde. No, za Bin Ladenom se moglo tragati i bez okupacije Afganistana. Ionako je, na koncu, pronađen u Pakistanu. Ako je pravda zadovoljena i cilj postignut još 2011. godine, zašto su američke trupe još deset godina boravile u Afganistanu? Nisu li još cijelo desetljeće uzaludno pokušavale ostvariti glavni cilj, a to je preobrazba afganistanske države? Premda Biden to ne želi eksplicitno reći, dvadesetogodišnja skupa avantura u Afganistanu bila je veliki vanjskopolitički promašaj i neuspjeh Amerike. Da je to priznao, umanjio bi uvjerljivost svoje tvrdnje da se ne isplati kladiti protiv Amerike.

• Rusija

Premda je u tom dokumentu Rusija izravno spomenuta čak više puta nego Kina, jasno je da tu državu Amerika smatra drugorazrednom prijetnjom svojoj i globalnoj sigurnosti. Najpregnantnije je odnos prema Rusiji izražen ovom rečenicom: “Amerika pomaže da ruski rat u Ukrajini bude strateška pogreška.” (26) S velikim pouzdanjem najavljuje se da će ratom u Ukrajini ruska konvencionalna vojna moć biti oslabljena. Uvjeren u konačni ruski vojni poraz, predsjednik Biden najavljuje nastavak pružanja pomoći Ukrajini u njezinoj borbi za slobodu, potporu u obnovi Ukrajine i podršku njezinom pridruživanju EU. Mogućnost članstva Ukrajine u NATO savezu nije spomenuta. Putinov rat je, konstatira Biden, snizio status Rusije u odnosu prema azijskim silama Kini, Indiji i Japanu. Dok se o Kini govori kao o prvorazrednoj suparnici koju treba nadigrati, Rusija je spomenuta kao delinkvent kojega treba obuzdati. Jasno je rečeno da Amerika neće dopustiti Rusiji, ili bilo kojoj drugoj zemlji, da svoje ciljeve ostvaruje prijetnjama upotrebom nuklearnog oružja, ali nije objašnjeno kako bi Amerika djelovala da netko doista upotrijebi takvo oružje. Amerika je zainteresirana za „očuvanje strateške stabilnosti i razvoj šire, transparentnije i provjerljivije infrastrukture za kontrolu naoružanja koja će naslijediti Novi START kao i za ponovnu izgradnju europskih sigurnosnih aranžmana koji su zbog ruskih akcija postali nepopravljivi.“ (26) Iz toga se može zaključiti da će, ambicije Rusije u vezi s utjecajem na sigurnosnu arhitekturu Europe i svijeta biti suzbijene, iako ona neće biti u potpunosti zaobiđena. Biden je Rusiji i svijetu samouvjereno poručio: “Širom svijeta , države još jedanput vide zašto nikada nije dobro kladiti se protiv Sjedinjenih Država.” (2)

Ako bismo pokušali pronaći rečenicu u kojoj je sažeto za što se Biden zauzima u Strategiji, bila bi to ova: “Naš cilj je jasan – želimo slobodan, otvoren, prosperitetan i siguran međunarodni poredak.”(10) Cilj je plemenit i teško je zamisliti da bi itko sam taj cilj bio spreman dovesti u pitanje. No, čini se da ponuđeni načini za ostvarivanje tog cilja nisu najadekvatniji. Amerika želi slobodan međunarodni poredak, ali ne smatra da su sve njegove funkcionalne jedinice ili svi igrači unutar toga poretka ravnopravni.

• Proturječja

Taj bi poredak trebao biti otvoren, ali o njegovoj arhitekturi Amerika je spremna raspravljati samo sa svojim demokratskim saveznicama te tako dogovorena pravila predstaviti i nametati kao međunarodni poredak utemeljen na pravilima. Poredak bi trebao biti prosperitetan, ali Amerika sustavno nameće sankcije kojima je svrha onemogućiti daljnji kineski ekonomski rast i tehnološki napredak. Sigurnost kako je predstavlja Bidenova Strategija nacionalne sigurnosti može se postići jedino tako da demokratski sigurnosni savezi vojno nadjačaju Kinu. Drugim riječima, sigurnost za Ameriku i demokratski svijet pretpostavlja ekonomsku, tehnološku i vojnu podređenost Kine. Otvorenije negoli u ovom dokumentu to je rečeno u Bidenovoj Strategiji za Indo-Pacifik objavljenoj u veljači ove godine, u kojoj stoji: „Naš cilj nije promijeniti NRK nego oblikovati strateški okoliš u kojem ona djeluje, izgraditi ravnotežu utjecaja u svijetu koja je maksimalno povoljna za Sjedinjene Države, naše saveznike i partnere te za interese i vrijednosti koje dijelimo. Isto tako želimo odgovorno upravljati natjecanjem s NRK.“ (Indo-Pacific Strategy 2022:5) Ravnoteža koja je maksimalno povoljna za jednu stranu je, vjerojatno, maksimalno nepovoljna za drugu stranu. Takva ravnoteža je, zapravo, dominacija jedna strane nad drugom, a održavanje te dominacije je cilj SAD-a.

Proturječja na koja sam ukazao ne obilježavaju samo Bidenovu Strategiju nacionalne sigurnosti. Takva proturječja obilježila su i 17 prethodno objavljenih strategija u mandatima Reagana, Busha starijeg, Clintona, Busha mlađeg, Obame i Trumpa. Štoviše, proturječja su trajno obilježje američke vanjske politike otkad si je ona odredila zadaću preuređenja svijeta tako da on bude siguran za demokraciju. U ime tog cilja Woodrow Wilson je poslao intervencionističke trupe u Sovjetsku Rusiju 1918. godine, a Lyndon Johnson u Vijetnam 1964. U ime obrane demokracije, mira, suvereniteta i prava na samoodređenje Amerika je intervenirala diljem svijeta često proizvodeći suprotne učinke. Uspješne su bile one priče gdje je Amerika bila pozvana da bude jamac sigurnosti. Taj imperij na poziv uspješno je ostvaren u Zapadnoj Europi poslije 1945. godine te u Istočnoj Europi poslije 1991. godine. No, kad je Amerika – potaknuta neokonzervativnim idejama o tome da ionako neumitan proces demokratizacije cijeloga svijeta valja ubrzati – dolazila nepozvana, učinci su bili katastrofalni. To svjedoče Afganistan, Irak i Sirija. U ovom strateškom dokumentu Bidenove administracije nema neokonzervativnih intervencionističkih ambicija obrazlaganih nužnošću obrane američkog načina života. Osnovna njezina unutrašnja proturječnost sastoji se u tome što Biden zagovara otvoreni, inkluzivni svijet ravnopravnih država dok politike koje afirmira i praksa koju provodi ukazuju da djeluje u smjeru uspostave novoga hladnog rata.

• Korištena literatura

America COMPETES Act of 2022

Around the Halls: Assessing the 2022 National Security Strategy, https://www.brookings.edu/blog/order-from-chaos/2022/10/14/around-the-halls-assessing-the-2022-national-security-strategy/?utm_campaign=Foreign%20Policy&utm_medium=email&utm_content=229770413&utm_source=hs_email   

Ensuring American Global Leadership and Engagement Act, (2021)

Indo-Pacific Strategy (2022), Washington,www.whitehouse.gov/wp-content/uploads/2022/02/U.S.-Indo-Pacific-Strategy.pdf

Joint Communique of the United States of America and the People’s Republic of China (1979), Washington, https://en.wikisource.org/wiki/Joint_Communiqu%C3%A9_on_the_Establishment_of_Diplomatic_Relations

Joint Statement Following Discussions With Leaders of the People’s Republic of China (1972), Shanghai, https://history.state.gov/historicaldocuments/frus1969-76v17/d203

National Security Strategy of the United States of America (2022), Washington: The White House

Taiwan Relations Act, www.congress.gov/96/statute/STATUTE-93/STATUTE-93-Pg14.pdf

U.S.–PRC Joint Communique (1982), Washington, https://en.wikisource.org/wiki/US%E2%80%93PRC_Joint_Communique,_August_17,_1982