Bilo kuda, rod je svuda… od Biblije na dalje

Zašto se današnji vjernici i njihovi prišipetlje toliko energično protive „rodnoj ideologiji“, kada je upravo njihov nauk izvorište poimanja roda kao radikalno odvojenoga od biologijske/pȕtene spolnosti, piše Žarko Puhovski. Biblijski pisac posve jednoznačno optira za rodnu poziciju

Nervoza, histerija, ili panika nedvojbeno je zavladala javnim prostorom u povodu rasprava provociranih tzv. Istanbulskom konvencijom. Kao i obično, povod je zapravo minoran, ali, ipak, posve dostatan da na površinu društva izvuče ne samo (inače jedva pritajene) razlike, nego i impresivnu kolikoću besmislica, neznanja, pa i falsifikata. U osnovi, značajan se dio društva akutno uzbudio zbog (navodnoga) insistiranja rečene konvencije na „protuprirodnoj, hrvatskoj katoličkoj tradiciji posve stranoj, rodnoj ideologiji“, a takva uzbuda lako promašuje pravi problem, vlastitu nosivu pretpostavku, pa i neposredni okidač.

U lokalnim političkim interpretacijama to dobiva doslovce karikaturalne razmjere, jer, s jedne strane, rodna je terminologija sastavni dio hrvatskoga zakonodavstva već punih deset godina (i, uglavnom, nikoga nije posebno smetala). S druge pak strane, „stožerne“ su stranke još jednom pokazale posvemašnju dezorijentiranost; SDP (od kojega bi se svjetonazorski mogla očekivati potpora Konvenciji) nije iskoristio godinu i pol svoje parlamentarne većine da provede ratifikaciju, dok je HDZ (koji bi – barem u domaćem razumijevanju demokršćanstva – trebao imati rezerve spram ovakvoga teksta) insistirao na usvajanju Konvencije (doduše, u razdoblju svojega oporbenog opstanka). No, ni ovakva politička smušenost ne priječi stranačke propagandiste da hvale svoje šefove zbog prividno energičnoga stava (kao navlastiti Plenkovićev groupie, S. Letica njegovo, „predvodničko“, driblanje čak uspoređuje s velikom Odisejevom avanturom – „Večernji list“, 13. 3.).

„Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“, kako se dokument zapravo zove, u članku koji se bavi definicijama (3., c) donosi posve generički pogled na temu: „’rod’ označava društveno oblikovane osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“. Iole trezven pogled na formulaciju nedvosmisleno upućuje na to da se radi o opisu doslovce tisućljetne prakse podruštvljavanja muško-ženske/žensko-muške seksualnosti. A to podruštvljavanje ne znači, u osnovi, ništa drugo do – svagda, naravno, djelomično – denaturiranje, rasprirođivanje izvornoga fenomena, to jest oduzimanje nekih prirodnih, a dodavanje nekih društveno podobnih značajki izvornoj („biologijskoj“) seksualnosti. Drukčije formulirano: rod reducira biologijsku spolnost na potencijal koji ostaje nerealiziran, ili djelomice – kontrolirano – realiziran.

Problem koji nastaje u poimanju ovih posve elementarnih povijesnih zgoda (kako su opisane u Konvenciji) je zapravo dvojak:

• rod se kao terminus technicus u ne-lingvističkome kontekstu pojavljuje (i to u seksologiji) razmjerno nedavno (1951.), s Moneyevim studijama o hermafroditizmu, ali ga opća javnost upoznaje tek preko feminističkih raščlambi sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, da bi posljednjih desetljeća termin postao uobičajenim i u dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) ili amerikanske Uprave za hranu i lijekove (FDA); rodna ideologija (izvorno: genderism) uspostavlja se tek u osamdesetima – premda se u Hrvatskoj ta sintagma među „tradicionalistima“ zdušno (a glavobolno pogrešno) rabi za svaki tekst koji sadrži termin rod. U međuvremenu je na djelu i postgenderizam – no to bi za domaću „diskusiju“ već bilo odveć zapleteno;
• ma kako pojmljen, rod označava (društveni) odmak od izvorne, prirodne seksualnosti, a to ozbiljno smeta onima koji su – nastavljajući tisućljetnu dominaciju u društvu – navikli na to da društvenost (koju je stvorila njihova opcija, dakako) jednostavno smatraju „prirodnom“.

“Protuprirodni” blud

Poziciju je onih koji se protive i samome spominjanju roda u službenim dokumentima paradigmatički izrekao Milijan Brkić: „rod je definiran rođenjem i biologijom, a ne društvenim navikama“ („Večernji list“, 13. ožujka). Nešto slično zastupa i profesor na osječkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu Vladimir Dugalić tvrdnjom da „biskupi u svojoj poruci smatraju bračno zajedništvo muškarca i žene prirodnim okruženjem za nastanak i rast ljudskoga života“ („Direktno“, 7. XII. 2017.). Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u svojoj izjavi (u redakciji M. Ježića i A. Bežena) rezolutno tvrdi: „cilj izobrazbe ne smije biti ni nametanje shvaćanja da između muškaraca i žena nema svih onih razlika koje proistječu iz njihove biološke i evolucijske različitosti“, pri čemu je spol razumljen „kao prirodna konstanta i ontološka datost“ („Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća“, 28. prosinca 2017., o blagdanu Nevine dječice).

Društveno je uređivanje spolnosti višetisućljetna sastavina (različitih) civilizacijskih strategija koje su dovele do toga da se u zapadnoj (posebice evropskoj) pravnoj tradiciji stoljećima kažnjavalo zbog „protuprirodnoga bluda“ (a zapravo društveno nedopuštenih spolnih odnosa), pri čemu je rečena protuprirodnost uvijek društveno regulirana – i s vremenom sadržajno mijenjana. Sve do razdoblja (uglavnom u drugoj polovini i krajem XX. stoljeća) u kojem se od ovoga koncepta uglavnom odustaje, ili ga se reducira na kompleks odnosa koje – popularno, a posve neprecizno – obuhvaća pojam pedofilije. U višestoljetnoj lokalnoj pravnoj tradiciji, primjerice, tek se 1977. zapravo relativira koncept protuprirodnoga bluda i svodi ga se na čin do kojega dolazi uporabom sile ili prijetnje (Krivični zakon Socijalističke Republike Hrvatske, čl. 88., „Narodne novine“, 25/77.).

Biologijska odredba roda ne omogućuje zabranu silovanja, ili nalog bračne vjernosti. Jer, ljudska spolnost u tom shvaćanju zapravo nije bitno različita od one kod drugih sisavaca. Bik kravi ne donosi stručak cvijeća prije no što naskoči na nju

Prihvati li se, međutim, stajalište koje zastupa biologijsku određenost roda „nasuprot društvenim navikama“ (dakle, reducira li ga se na prirodnu spolnost) baca se u zapećak čitava tradicija (doduše, nerijetko nasilne) regulacije spolnoga odnošenja u društvu. Jednostavno postavljeno: u ne tako dalekim konsekvencijama biologijska odredba roda ne omogućuje, primjerice, zabranu silovanja, ili nalog bračne vjernosti. Jer, ljudska spolnost u tom shvaćanju zapravo nije bitno različita od one kod drugih sisavaca. Svakako, bik kravi ne donosi stručak cvijeća prije no što naskoči na nju, jer je logika prirode – bio-logika, dakle – u tomu da je za nastavak vrste podoban samo genetski materijal bikova koji mogu – nasilno – oploditi kravu (i, razmjerno daleki, preci današnjih ljudi svoju su spolnost vjerojatno prakticirali na sličan način). U „međuvremenu“ (u najmanju ruku od Hamurabija na dalje) to se naziva silovanjem (i s te osnove kažnjava).

Rafael, Sveta obitelj

Društveno uređenje seksualnosti bračnom zajednicom stoga ni u kojem slučaju nije „prirodno okruženje za nastanak i rast ljudskoga života“, ali je odlikovano društveno-povijesno ustrojeno okruženje. Paradoksalno, kršćanski (kod nas, posebice rimokatolički) govornici, očito nehotice, ponavljaju (opetovano komercijaliziranu) omiljenu new age mantru: „dobro je, od prirode je!“; doduše oni pritom prirodu poimaju drukčije, a ne kao neiscrpni izvor kremica i napitaka koji su „uvijek bolji od kemije“ (pa su, valjda, i otrovne gljive zdravije od brojnih lijekova), ali ostaje neodgovorno švercanje pojma prirode tamo gdje mu mjesto nije. Paradoks je očit: terminom „prirodno“ brani se ono što je zapravo društveno ustrojeno kao (ne)prihvatljiv obrazac ponašanja (možda je, i tamo gdje se to ne bi očekivalo, ostalo nešto od Marxova dictuma o društvu kao „drugoj prirodi čovjeka“).

Prirodnost i ljudskost

Zahtijevalo bi odista opsežnu i ozbiljnu diskusiju e da bi se utemeljeno moglo demonstrirati historijske mijene pojma prirode – u filozofiji, pravu, te, posebice, u kršćanskome nauku (od rasprave u povodu Averroësova prijevoda Aristotela na dalje). No, dostatno je upozoriti na to da proglašavanje pojave ili ponašanja neprirodnim naprosto ne smije biti automatski razumljeno kao nijekanje njihove inherentne ljudskosti. Kršćani, doista, stoljećima – od Tome Akvinca u punome smislu pojma – baštine nauk prirodnoga prava (u jednoj od njegovih verzija), ali ga i šire društvom.

Nastavljajući protestantsku tradiciju već Pufendorf, kao formativni sistematizator ovoga koncepta, još jasnije od Grotiusa dospijeva do mjerodavne koncepcije: „prirodno pravo treba postati pravilom za djelovanje i odnose među ljudima, ne zato što su kršćani nego zato što su ljudi“ („De officio hominis et civilis“, uvod). Ljudskost se ljudi ovdje posve jasno izvodi iz njihove društvenosti, jer prirodno pravo nije vezano uz biologiju, zoologiju ili botaniku, nego uz skup moralnih (pa i moralno-teologijskih) načela (s uračunatom pravnom izvedbom).

Pufendorf (i drugi teoretici prirodnoga prava), po uzoru ponajprije na Hobbesa, želi logički, takorekuć znanstveno, konstruirati sustav prirodnoga prava; strogo poput fizike, ili – po uzoru na Spinozu – poput geometrije. No, oni pritom uvijek znaju: „kao što postoje fizička bića, tako postoje i ona moralna („entia moralia“); razlika je modelski jasna: „fizičkim bićima dominira slučajnost, a moralnima sloboda“. I zato se prirodno pravo bavi „načinima kojima inteligentna bića upravljaju stvarima i fizičkim pokretima kako bi regulirali slobodu voljnoga djelovanja čovjeka, te unijeli red i korist u ljudski život“.

Ako ono biće kojim se ontologija bavi nije čovjek (kao genus proximum iz kojega je tek moguće razumjeti spolove), onda se nadaje odista zbunjujući posljedak da je žena vezana uz npr. ženku kornjače prije no uz ljudskoga mužjaka (isto, naravno, važi i za mušku stranu)

Stoljećima kasnije, kod nas se – polazeći ustanovno s kršćanske pozicije – opet gubi razlika fizičkih i moralnih bića, a ponajprije poimanje njihove inherentne društvenosti (uz, na žalost neizbježno, zapostavljanje bitnoga, naime: slobode). Uvode se, dapače, stupnjevite razlike između raznih klasa ljudskih bića; jer ako između muškaraca i žena postoje, npr., „evolucijske različitosti“, to može značiti samo:

• muškarci i žene nisu na istome stupnju evolucijskoga napretka (ortogenze), a nije teško pretpostaviti kojoj bi skupini autori ovakvih stavova pripisali viši stupanj razvoja;
• ili, evolucija muškaraca i žena se zbivala odvojenim evolucijskim linijama.

Ove su posljedice navedene tvrdnje prigodno ojačane i teškom ontologijskom pojmovnom artiljerijom, tvrdnjom, naime, da je spol „prirodna konstanta i ontološka datost“. No u realnosti, spolnost, načelno, funkcionira kao potencijal ili kao odnos ljudskih bića, pa je njezino ontologiziranje neozbiljno i sa stajališta ontologijske tradicije.

Ako ono biće kojim se ontologija bavi nije čovjek (kao genus proximum iz kojega je tek moguće razumjeti spolove), onda se nadaje odista zbunjujući posljedak da je žena vezana uz npr. ženku kornjače prije no uz ljudskoga mužjaka (isto, naravno, važi i za mušku stranu). Vjerojatno to ni kod radikalnih feministica ne bi baš značilo da opet počinje „divovski spor o bitku“ (gigantomachia peri tes ousias – Platon, „Sofist“, 246 a). No, posrijedi je svakako bitno pitanje kako razumjeti biće (to on); spol kao ontologijska danost doista ukida čovjeka čak i u poziciji objekta (te, logično, antropologiju čini besmislenom; na njezino bi mjesto valjda trebala doći neka inačica seksologije). A pod ovim se pretpostavkama o subjektnosti čovjeka uopće i ne može misliti.

Neoprezno baratanje preteškom terminologijom: akademik Ježić

Jasan i mjerodavan Quineov naputak: „No entity without identity!“ („Ontological Relativity and Other Essays“, p. 23) s druge osvjetljava problem što ga nevježe-ontologičari pod kapom HAZU ubacuju u javnost. Promovirajući muško i žensko u (zasebna) bića, dakle bića zasebnih identiteta, ne dovodi se u pitanje samo pojam čovjeka (osim kao izvedenice), nego se – insistiranjem na prirodnoj konstanti koja ta bića suodređuje – niječe i čitav smisao povijesti, a i odgovarajućih (razvojnih i drugih) promjena. A sve zbog neopreznoga baratanja preteškom terminologijom.

Posebna je pretpostavka aktualne moralne panike u akutnome strahu od „legaliziranja promjenjivosti spolova“, dapače: priznanja egzistencije transrodnih osoba. Dok u SAD i (popularna, ali svakako politički ne-radikalna) institucija kakva je NBA podržava ta prava, u Hrvatskoj  je – prirodno – još zadugo posve nemoguće da bi nogoloptački (ili neki drugi) savez i pomislio o nečemu sličnome. Dapače, visokoobrazovani javni govornici „znanstveno“ se obaraju na sam fenomen: “To znači da je netko spolno muško, a osjeća se kao žensko. On se šminka, stavlja si neke balone za prsa, oblači najlonke, visoke pete. Tretira sam sebe kao ženu. To postoji, međutim, to je aberacija koja može imati genetsku osnovu, da taj čovjek ima poremećaj kromosoma X i Y, da ima neku genetsku mutaciju pa mu onda to djeluje na hormone, to su časne stvari, to su naši pacijenti. Ali mi znamo da to nije prirodni zakon. To je poremećaj, koji može biti i u glavi… Znanost se stvara na istini, a ne na poremećajima ” (M. Marušić, „Kamenjar“, 15. 3.).

Iako se od Matka Marušića uvijek može očekivati razveseljavajući prinos aktualnim raspravama, ovdje je riječ i o posve ozbiljnim promašajima. Veselome se medicinaru čini, naime, da „njegovi pacijenti“ nisu oboljeli zbog „prirodnih zakona“, nego zbog „poremećaja u glavi“. Ostavi li se po strani što bi ova koncepcija značila primjerice za psihijatriju ili psihologiju, ostaje jednostavno pitanje: zastupa li Marušić doista jednu osebujnu („demokratsku“) interpretaciju istine, prema kojoj, eto, „poremećaji“ nisu „istina“ (nego je to, valjda, društvena matica), ili pak smatra da se znanost (posebice medicinska) treba baviti samo uobičajenim (naime: „normalnim“) pacijentima. I opet se, kao i kod nesuđenih ontologa i inih ideologa, radi, zapravo, o „prejakim riječima“ koje su pobjegle u žaru borbe za „vjersku čistoću hrvatskoga naroda“. No, neovisno o motivima, ovakve nesklapnosti (najblaže formulirano)  doista ozbiljno zagađuju javni prostor.

HBK: Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda

Mnogo manje uspaljeni, biskupi Hrvatske biskupske konferencije još su 15. listopada 2014. (znatno prije plimnoga vala „rodnom ideologijom“ izazvanih histerija) obznanili svoje stajalište o „rodnoj ideologiji“ (koje kasnije uglavnom – uz dodatno zaoštravanje – prepričavaju brojni oponenti Istanbulske konvencije). U nastojanju da prije svega mladež očuvaju od pogubnih utjecaja, oni pritom polaze od samih osnova svojega nauka: „Čovjek, međutim, kaže biblijski pisac, nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova, kao muško i žensko…U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost, komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ‘ljudske’ stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: ‘Dvoje njih bit će jedno tijelo’. Istina njegove naravi, to da je stvoren i da postoji kao muško i žensko, prožima i treba prožimati čovjeka u potpunosti.“

U Bibliji se jednoznačno tvrdi kako je oženjen čovjek zapravo podijeljen, dok samo oni koji žive u djevičanstvu mogu biti potpuno posvećeni Kristu. Rod – društveno interpretirana spolnost – u Knjizi je nedvosmisleno odvojen od pȕtene (danas bi se reklo: biologijske) tjelesnosti

Biskupi, s hvalevrijednim oprezom, govore o „biblijskom piscu“ što je važno s obzirom na to da je biblijska teologija pokazala kako se, baš kada je o poziciji žene u crkvi riječ, u Bibliji mogu naći i „naknadni“ unosi, pa i falsifikati. No, meritum problema nije  domašen time što se priznaje da su žena i muškarac stvoreni kao različiti, jer je, odmah spočetka, stvoritelj čovjeka-muškaraca zaključio kako za ovoga nije dobro da bude sam, pa mu je stvorio „pomoć kao što je i on“ (Post. 2,18). Čak i ako se ostavi po strani pripovijest o rebru, žena je uvedena u biblijsku pripovijest kao (is)pomoć, dakle ne-subjektno, a njezina je – kod biskupa hvaljena „jednakopravnost“ – demantirana ne samo implicitno, (pomoćnom) svrhom ženske egzistencije, nego i eksplicitno, jer je (grijehom izopačena) žena izrijekom podvrgnuta mužu (3,16). Njezina je rodna (podređena)  pozicija ovime – za stoljeća i kontinente mjerodavno – predodređena.

Celibat

Tvrdnja pak da „različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiva u njihovu uzajamnom sjedinjenju“ i opet je izraz nastojanja da se naglasi prirodna osnova spolnosti, no tomu nasuprot u Bibliji se jednoznačno tvrdi kako je oženjen čovjek (a samo takav, naravno, može prebivati u „sjedinjenju“ s drugim spolom) zapravo podijeljen (1 Kor 7,32-35), dok samo oni koji žive u djevičanstvu mogu biti potpuno posvećeni Kristu. Zato se i može pojaviti – naizgled posve paradoksalna tvrdnja: „Nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu“(Gal 3,28). Čini se, naime, očitim da Novi zavjet pored odnosa/opreke muškarac-žena, uvodi barem podjednako značajnu opreku oženjen/neoženjen. Posebice to naglašava koncept djevičanstva koji promovira zajedništvo uz odricanje spolnoga života. Čak i ako se ostavi po strani izuzetnost djevice Marije (u čijem je liku slavljena žena u odreknuću od spolnosti), djevičanstvo se nalazi i kao Isusova karakteristika i nekih od njegovih probranih sljedbenika), pa se postulira posebnost onih „koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“ (Mt 19,12).

Ovo se shvaćanje – od 33. kanona usvojenoga na sinodi u Elviri (oko 306.), koji od još oženjenoga svećenstva (na osnovi usmene tradicije iz vremena Tertulijana i Ciprijana) zahtijeva „tek“ potpunu apstinenciju – postupno razvija u danas poznati celibat. Prava je zajednica vjernik(c)a, dakle, ona koja se sastoji od „čistih“, „neporočnih“, dakle: djevi(a)ca, kojima je ta zajedničkost – takorekuć neposredno – dano. Spolne razlike (pa i spolno „sjedinjenje“) pred tim „svijetlom“ jednostavno blijede.

Čini se očitim kako odatle ne slijedi smislenost tvrdnje iz biskupske izjave da su „spol i rod usko i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ‘ljudske’ stvarnosti“. Jer, samo se uz djevičanstvo opetovano pojavljuje atribut čistoće; ako tjelesnost – sama sobom – i nije grijeh, ona otvara put grijeha. Ako tijelu zapovijeda pȕt, ako postane „tijelom pȕti“ (Kol 2,11), identificira se s „tijelom grijeha“ (Rim 8,3). Drukčije rečeno, rod – u svakome slučaju društveno interpretirana spolnost – u Knjizi je nedvosmisleno odvojen od pȕtene (danas bi se reklo: biologijske) tjelesnosti.

Stoljećima su otpadnici, liberalno i ljevičarski nastrojeni insistirali na tjelesnosti čovjeka kao modusu njegova oslobođenja od heteronomije, što Biblija i navodi kao temeljni aspekt „zakona grijeha“ , a nasuprot crkvenome idealu sustezanja od pȕtenosti (uostalom, i najčešće je „opravdanje“ za egzekucije vještica bilo vezano uz njihovu „đavolju pȕtenost“)

Ostaje posve nejasnim zašto se današnji vjernici (i prišipetlje koje im se uokolo naveliko pridodaju) toliko energično protive „rodnoj ideologiji“, kada je upravo njihov nauk u bitnome izvorište poimanja roda kao radikalno odvojenoga od (biologijske/pȕtene) spolnosti. U toj odvojenosti, „biblijski pisac“ posve jednoznačno  – sa svim aberacijama koje obuhvatni tekst ne može izbjeći – optira za rodnu poziciju. Dakle – za odlikovani opstanak u vjeri onih koji su se odrekli (barem nekih od) bitnih aspekata vlastite spolnosti.

Scena iz filma Svlačenje (1971) Miloša Formana, u kojem se, među ostalim, tematizira generacijski različit odnos prema seksualnosti, te  (dolje) iz filma Misterij organizma (1971) Dušana Makavejeva, u kojem je glavna tema spolnost

To su oni koji su svoju vjerom posredovanu (za one izvana: društvenu) interpretaciju spolnosti (točnije: odreknuće od nje u bitnim biologijskim aspektima) doveli do razine – crkveno prihvaćene, pa i zapovjeđene – rodne egzistencije. Ostave li se tekstualne (re)interpretacije po strani, današnji je opstanak svećenstva  i redovništva (odnosno: onih među njima koji ozbiljno shvaćaju svoje zavjete) paradigmatička rodna egzistencija koja – očito društveno oblikovana – bjelodano nadilazi biologijsku spolnost (ili, pak, pada ispod nje, ovisno o stajalištu).

Ne slučajno, stoljećima su otpadnici/e, liberalno (i kasnije ljevičarski) nastrojeni/e insistirali na tjelesnosti čovjeka kao modusu njegova oslobođenja od heteronomije, a što Biblija i navodi kao temeljni aspekt „zakona grijeha“ (Rim 7,25), a nasuprot crkvenome idealu sustezanja od pȕtenosti (uostalom, i najčešće je „opravdanje“ za egzekucije vještica bilo vezano uz njihovu „đavolju pȕtenost“). Zbrka koja je zavladala u javnome prostoru nije, na žalost, tek puka „politika“ (iako se, nedvojbeno, i o tomu ovdje radi), nego ilustracija unutrašnjih nejasnoća kako u danas službeno proliferiranom rimokatoličkom svjetonazoru (u Hrvatskoj) tako – možda i više – i fundamentalne nenaobraženosti domaće desnice.

Uostalom, usvajanje Istanbulske konvencije doista ne bi relevantno popravilo (ili, valjda ipak: neće popraviti) položaj žrtava obiteljskoga nasilja, odnosno nasilja nad ženama (premda su, primjerice, čl. 52. i 53.Konvencije jasnije formulirani od sadašnjih hrvatskih zakonskih rješenja). Pokazuju to sve rasprave (jedna od sudionica donošenja Konvencije, Dubravka Šimonović, na HTV-u je 14. 3. izrekla uvjerenje da će donošenje Konvencije dovesti od bolje primjene već postojećih domaćih zakona, no to doista podsjeća na stari vic o donošenju zakona koji nalaže pridržavanje već postojećih zakona). Posve je razvidno da donošenje Konvencije nikako neće utjecati ni na „opće nametanje rodne ideologije“. Ostaje, dakle, „mnogo vike ni za što“ – a, kao što je i na srednjoškolskoj razini poznato, radi se o komediji koja „uzima prijevaru kao glavnu temu“….