Bioart. Kreiranje umjetničkih djela znanstvenim pokusima. Etičko pitanje

Završna godišnja izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti potaknula je Tamaru Čačev na prikaz neobične suradnje umjetnika i biologa, koji različitim znanstvenim metodama, kloniranjem i genetskim manipulacijama nastoje stvoriti umjetnička djela. U nekim slučajevima etički aspekt pothvata je problem

• Naslovna ilustracija: Bioskulpture Suzanne Anker stvorene uzgojem u petrijevim posudama (Yale University)

• dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Čačev je također članica Savjeta Ideje.hr

Ovih dana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu održana je završna godišnja izložba radova studenata, Alu perspektiva 2022, posljednja prije početka obnove zgrade Akademije u Ilici. Imala sam čast i priliku da me kroz nju provedu insideri jer priznajem da su moja znanja u tom području prilično skromna. To se nekako i uklapa u kliše o dva potpuno različita svijeta bez previše dodirnih točaka – prirodnim znanostima i umjetnosti. No, je li to baš tako?

Ako krenemo od zanatskog, obje sfere susreću se tamo gdje znanost svojim fizikalnim, kemijskim pa čak i biološkim analizama može doprinijeti u datiranju, autentifikaciji te restauraciji umjetničkih djela. Stoga veliki broj renomiranih svjetskih muzeja ima u svojem sastavu i znanstvene jedinice koje su opremljene toliko dobro da bi im i mnogi znanstvenici pozavidjeli.

No, to nije ono na što sam mislila. Prije možda i desetak godina, ako me dobro služi sjećanje, na Institutu za fiziku održana je serija predavanja o interakciji znanosti i umjetnosti u esencijalnom smislu. To mi je kao ideja bilo toliko intrigantno i nikako se nije uklapalo u moje viđenje svijeta, da sam jednostavno morala otići kako bih to svoje mišljenje potvrdila. No, kako to biva, dogodilo se suprotno. Predavači su bili uglavnom stranci koji su se na različite načine bavili svojevrsnim crossoverom u prvom redu biologije i umjetnosti i tada sam se prvi put susrela s nečim što se danas naziva bioart.

Bioart je suvremena umjetnička forma koja uključuje znanstvene metode i biotehnologiju kako bi živim sustavima pristupila kao objektima umjetničke imaginacije. U tom procesu se koriste kulture stanica i bakterija, niži organizmi ali i fiziološki procesi. Od tehnologija se koriste genetičko i tkivno inženjerstvo te kloniranje pa se umjetnička djela stvaraju u laboratorijima ali i u atelijerima. Temeljna motivacija uglavnom su društvena i ekološka pitanja kojima se umjetnici bave koristeći tehnike iz molekularne biologije. I dok neki umjetnici egzistiraju na granici znanosti i umjetnosti boraveći u laboratorijima na studijskim boravcima kako bi usvojili tehnologiju, drugi upravo djelima koja koriste ove metode stvaraju kritički odmak koji bi trebao biti svojevrsni komentar znanstvenog trenutka u kojem se najviše društveno kontroverznih pomaka događa upravo u bioznanostima. Ovakva promišljanja su na tragu argumentacije Jacksona Pollocka kako se suvremenim društvenim temama, kakva je primjerice u njegovo vrijeme bila atomska bomba, ne može pristupati umjetničkim formama proteklih vremena već se moraju pronaći nove suvremenije tehnike umjetničkog izražavanja u skladu sa suvremenim trenutkom. Što se pak tiče prisutnosti umjetnika u sredinama kao što su laboratoriji, pokazalo se kako njihov drugačiji pogled, neopterećen formalnim prirodnjačkim obrazovanjem, donosi dašak svježine. No, neinformirano light laprdanje o kompleksnim temama može nas kao društvo skupo koštati, a toga smo se proteklih godina nagledali napretek. Stoga ne treba biti u zabludi kako se tijekom takvih studijskih boravaka umjetnici ne obrazuju o temeljnim postavkama molekularne biologije. To je pogotovo važno jer se neka od ranih kontroverznih bioart djela danas više ne bi mogla ponoviti zbog sazrijevanja područja te shvaćanja njegovih bioetičkih limita.

Alexander Fleming, koristeći bakterijske kulture u petrijevim posudama, kreirao pejsaže je kako bi se relaksirao u stankama rada. Na jednoj od svojih ‘slika’ otkrio je nakupinu Penicilliuma oko koje bakterije nisu rasle i tako postao zaslužan za mnoge spašene živote

No, budimo konkretni, o čemu se tu zapravo radi, kakva su to djela i koji su to umjetnici? Povijesno gledano, mogli bismo reći kako se već Alexander Fleming, otac penicilina, bavio bioartom kad je koristeći bakterijske kulture u petrijevim posudama kreirao pejsaže kako bi se relaksirao u stankama rada u laboratoriju. Pretpostavlja se da se Fleming susreo s umjetnošću upravo kroz svoj posao dok je radio u bolnici St. Mary’s u Londonu i tretirao oboljele od sifilisa među kojima je bio i priličan broj slikara. Malo je poznato kako je Flemning bio akvarelist amater te ga je upravo to ponukalo da korištenjem različitih raznobojnih bakterijskih kolonija na agaru kreira prizore sa svojih akvarela. U tehničkom smislu je to bilo zahtjevno jer je trebalo uskladiti sve te različite sojeve u istu fazu rasta na nekoj svima povoljnoj podlozi, pri čemu su takva djela zbog svoje žive komponente imala prolazni karakter jer bi nestajala kada bi neka bakterijska kolonija prerasla ostale (slika 1). I dok je ovdje tehnički iskorak neupitan, umjetnička vrijednost je diskutabilna. No, najveći doprinos njegovog umjetničkog stremljenja jest da je na jednoj od svojih ‘slika’ otkrio nakupinu Penicilliuma oko koje bakterije nisu rasle i tako je postao zaslužan za mnoge spašene živote i progres naše vrste u 20. stoljeću.

Slika 1. Slike izvedene uz pomoć bakterijskih kultura na agaru. Izvor: Alexander Fleming Laboratory Museum, preuzeto s https://www.smithsonianmag.com/science-nature/painting-with-penicillin-alexander-flemings-germ-art-1761496/

Još jedan rani primjer iskoraka u bioart su fotografije biljke koju poznajemo pod imenom vrtni kokotić (Delphinium) koje je Edward Steichen krajem tridesetih godina prošlog stoljeća tretirao mutagenim agensom kolhicinom kako bi izmijenio genetski kod biljke i selekcijom dobio različite boje latica cvijeta koje je fotografirao i izložio u MoMA. Sličnu umjetničku ideju ponovio je krajem osamdesetih George Gessert s irisima.

Kako je molekularna biologija sve većim koracima grabila u budućnost te otvarala niz kontroverzi za koje društvo tek treba naći prikladan odgovor, interes umjetnika za ovo područje je rastao. Jednim od pionira bioarta u suvremenom smislu smatra se Joe Davis koji je tijekom 80-ih u suradnji s genetičarem Danom Boydom napravio prvo suvremeno bioart djelo u kojem su korištene tehnike molekularne biologije, nazvano Microvenus. Radilo se o simbolu koji predstavlja život i ženski princip ukodiranom u genom bakterije E. coli. Danas je Joe Davis suradnik u odjelu za biologiju MIT-a te ponosni nositelj rijetke titule ‘umjetnika-znanstvenika’ pri laboratoriju Georgea Churcha, pionira sekvenciranja genoma i sintetske biologije na Harvardu o kojem sam već pisala u nekim prethodnim tekstovima. Prema Churchovim riječima cijeli njegov život i poslovni angažman temelje se na razmišljanjima kako bi Anglosaksonci kazali outside of the box te mu razgovori s Davisom omogućuju upravo takve uvide u biološke fenomene. Kako je Church jedan od doajena molekularne biologije, takvi su mu izleti dozvoljeni pa je angažirao i Davisa da zajedno s njegovim timom analizira metagenom mikroorganizama u prašini koja se skuplja na dnu aparata za brojanje novca. Davisov trademark je postalo ubacivanje poetskih citata u sekvence nižih organizama te je strastveni podržavatelj DIY biološkog pokreta, biohackera i sličnih fenomena. Također ga zaokupljaju ideje kodiranja tekovina naše kulture za buduće generacije, ali i izvanzemaljce. U sklopu tih preokupacija 2009. je iz opservatorija Arecibo u Puerto Ricu na obljetnicu slavnog Sagan-Drake prijenosa iz 1974. poslao kôd najraširenijeg proteina na planeti RuBisCo koji je sastavni dio mehanizma fotosinteze te od ogromne važnosti za život na Zemlji kakav poznajemo danas. To je učinio koristeći analogni zvučni zapis koji je snimio i prenio putem iPhonea (slika 2)

Slika 2. Joe Davisov hommage Sagan-Drake prijenosu poruke inteligentnim bićima u svemiru. Preuzeto iz https://www.centauri-dreams.org/2009/11/18/%E2%80%9Crubisco-stars%E2%80%9D-and-the-riddle-of-life/

Suzanne Anker također je pionirka ovog pokreta koja tematizira utjecaj čovjeka na prirodu obzirom na genetičke modifikacije, klimatske promjene, izumiranje vrsta i slične fenomene modernog vremena. U radu koristi herbarije, formalinske artefakte, laboratorijsku opremu te slike dobivene mikroskopom. U ciklusu Laboratorijski život integrira fotografije laboratorijske opreme i vrtova. Za potrebe ovog projekta dopušten joj je ulaz u laboratorije prestižnih znanstvenih institucija poput Imperial College of London, European Molecular Biological Laboratory filijalu u Rimu te Max Planck Institut u Dresdenu. Poveznicu između laboratorija i vrtova našla je u tome što se u oba slučaja radi o mjestima gdje se priroda podvrgava istraživanju kako bi nam otkrila svoje tajne.

• Eduardo Kac i zeleni zec

Među najznačajnije autore u ovom području svakako se ubraja Eduardo Kac koji se bavi idejom transgeničkih životinja kao sredstava umjetničkog izražavanja. Fascinirale su ga metode genetičkog inženjerstva kojima se u organizam unose kodirane sekvence drugih organizma i nastaju transgenički organizmi kakvi nikad prije nisu viđeni u prirodi. Ovakve vrste eksperimenata su već dugo u službi znanosti, no on ih je sagledavao sa sasvim druge pozicije jer ga je okupirala ideja da su kimere kao pojam koji je u općoj kulturi egzistirao davno prije nego li je poprimio stvarno tehničko značenje u biologiji danas stvarnost koju možemo sami stvoriti. Prvotno je imao ideju unijeti gen za zeleni fluorescentni protein (engl. green fluorescent protein, GFP) u psa, no tijekom 2000. godine je u suradnji s francuskim genetičarem Louis-Marie Houdebineom realizirao ideju transgeničnog kunića Albe poznatog i kao „GFP Bunny“ (slika 3). Radilo se o ženki albino kunića koja je sjajila zeleno kada je bila izložena svjetlosti iz UV dijela spektra jer je u nju bio ugrađen gen za GFP iz jegulje Aequorea victoria. Ovaj poduhvat je osim umjetničke senzacije postao i prvorazredni društveni skandal jer su se naravno otvorila pitanja etičnosti korištenja životinja u ovakve svrhe. Genetičar iz ovog poduhvata se kasnije distancirao od ovog djela te se pokušao opravdati medijskim senzacionalizmom koji je iskrivio vrijednost njegovog angažmana. Prema njemu, radilo se o projektu koji je već bio u tijeku kada im je Kac pristupio te su mu dozvolili da ga fotografira. Iako je bilo prvotno planirano da se Alba izloži u Avignonu te da je Kac kasnije drži kao kućnog ljubimca u Chicagu kako bi ukazao na to da je bitehnologija postala naša svakodnevnica, ništa se od toga nije dogodilo i Alba je ostala živjeti na Institutu za agronomska istraživanja u Parizu gdje je i stvorena. Iz rakursa umjetnika Kaca radilo se o pokušaju javnog dijaloga o društvenoj integraciji genetički modificiranog organizma. Prema njegovim riječima, živimo u trenutku kada umjetnici prvi puta mogu bića osmišljena u mašti ostvariti u realitetu. Iako nije prvi umjetnik koji se bavio ovim područjem,

Slika 3. Alba ili GFP Bunny. Preuzeto iz https://www.newscientist.com/article/dn16-mutant-bunny/

Kac je zaslužan i za stvaranje pojma bioart koji je upotrijebio 1997. u jednom od svojih eseja te je ujedno i tvorac Bio Art manifesta (2017.). Nakon Albe napravio je seriju djela pod nazivom “Natural History of the Enigma” u kojoj je koristio genom petunije u koji je ubacio dio sekvence vlastite DNA i to na način da se ti geni eksprimiraju isključivo u crvenim žilama biljke. Najnovije djelo Cypher je svojevrsni DIY bioset koji sadrži petrijeve posude, agar, medij, mikrobiološke eze, pipete i tubice te sintetički slijed DNA koji kodira za njegovu pjesmu a koji svatko može ugraditi u bakteriju i tako podariti život umjetničkom djelu. Njegova djela izlagana su u gotovo svim relevantnim muzejima suvremene umjetnosti u svijetu.

No, možda najradikalniji primjer bioarta je onaj iz 1996. kada je Stelarc na svoju podlakticu implantirao ušku prethodno uzgojenu u laboratoriju a sve u sklopu njegovog projekta izmjene vlastitog tijela. Za taj poduhvat najviše mu je trebalo vremena da pronađe kirurge koji bi ga slijedili u toj umjetničkoj ludosti koju je konačno i ostvario 2007. godine (slika 4). Kao umjetničku motivaciju naveo je propitivanje kako prostetičke ekstenzije i tkivni transplantati mogu poslužiti da nas senzorički poboljšaju.

Slika 4. Najradikalnije primjere bioarta ostvario je Stelarc. Preuzeto iz https://www.artdex.com/what-is-bio-art/?fbclid=IwAR1h9sEsRPi1gA4PSdJy7eH2R93bxcxouKjgEVADpq9PSVBBB4HfuHjxpR0

Ipak, umjetnika koji se bave bioartom i dalje je relativno malo. Prijelaz iz 20. u 21. stoljeće donio je pokretanje SymbioticA, laboratorija na Sveučilištu Western Australia koji ima za cilj u umjetničkom smislu propitivati znanost o životu, i od tada je u svijetu pokrenuto nekoliko takvih mjesta poput Coalesce BioArt Lab pri SUNY Buffalo, Incubator Art Lab pri University of Windsor u Kanadi, Biofilia pri Aalto University u Finskoj, zatim je već prije spomenuta Suzanne Anker osnovala Bio Art Lab pri School of Visual Arts u New Yorku gdje postoji i WetLab pri Sveučilištu New York. U Europi je 2018. osnovana NOBA, Norwegian BioArt Arena čija misija je postavljanje izložbi i održavanje skupova i susreta norveških i internacionalnih umjetnika i znanstvenika u cilju razmatranja tema koje obuhvaćaju održivi razvoj, okoliš te znanost o životu. Bioart je danas prešao i sferu interneta gdje se na različitim platformama susreću umjetnici, znanstvenici i techno freakovi. Osim očite domenske barijere, prepreka su naravno i financije, iako postoje programi koji sponzoriraju boravak umjetnika u znanstvenim laboratorijima. Ova je praksa potekla još iz vremena kada su se kompleksne, oku nevidljive strukture pokušavale što je moguće vjernije slikovno prikazati u znanstvenom smislu. Nadalje, molekularno-biološke tehnike i oprema su skupe te stoga i nedostupne umjetniku izvan laboratorijskog konteksta, da ne govorimo o biosigurnosti i bioetičnosti koje se moraju uzeti u obzir pri realizaciji ovakvih djela. Ipak, ukoliko je zadaća suvremene umjetnosti propitivanje kontroverzi aktualnog trenutka, onda njena budućnost sasvim sigurno uključuje i molekularnu biologiju.

• Dodatni izvori:

1) Eduardo Kac https://ekac.org/

2) Claire Pentecost. Symbiotic Art (March 2, 2022) https://www.artnews.com/art-in-america/features/what-is-bio-art-1234620687/amp/?fbclid=IwAR1TdqD1E-5SbfazcgF92O8VtzS4mdqgYCGjmeG3bkMVyAHtgbzgQgNbYmE

3) https://ars.electronica.art/keplersgardens/en/category/topic/bio-art/?fbclid=IwAR3djC659vrql2FmzGDYKi21c6C23jS10AY-cwFFlSvgW7S4Schr29MDLQ8

4) The Eco- and Bioart Lab https://liu.se/en/research/the-eco-and-bioart-lab?fbclid=IwAR18mK6-X8idTu1N2vKhGz7hUwPnzx9vXBts3mYkV19qPMIqD-rdAICU2Po