Bitka za Điện Biên Phủ. Krvavi raspad kolonijalnog sna

Dvije značajne bitke u Prvom indokineskom ratu poslužile su kao uvod u odlučujući sukob francuskih kolonijalnih postrojbi i vijetnamskog pokreta otpora. Obje su strane imale po jednu pobjedu i pretrpjele po jedan poraz, i vjerovale su da su naučile lekciju koja će im osigurati pobjedu. U svom novom članku o povijesti ratovanja, Oleg Maštruko objašnjava zašto je samo jedna bila u pravu.

• Naslovna fotografija: Ilustracija postrojbi Việt Minha kako podižu zastavu nad francuskim stožerom. (Muzej Narodne vojske Vijetnama)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

Điện Biên Phủ jedna je od najvažnijih bitaka dvadesetog stoljeća, čiji značaj odzvanja i danas. Riječ je o odlučnoj bitki (decisive battle) u punom, Clausewitzevskom značenju riječi. Nakon ovog poraza, francuska pozicija u Indokini postala je neodrživa i velika europska kolonijalna sila morala je prepustiti svoju najmnogoljudniju koloniju.

Kako je došlo do odlučnog boja Vijetnamaca i Francuza u ovoj udaljenoj, danas gotovo posve nebitnoj dolini?

Za uvod, ključne su bile dvije prethodne bitke – bitka za RC4, te bitka kod Nà Sảna.

RC4 dolazi od Route Coloniale 4 – Kolonijalna cesta 4, francuski naziv za jednu od ključnih prometnica u Indokini. RC4 bila je cesta koja ide kroz sjeverni Vijetnam paralelno s kineskom granicom, izuzetno bitna komunikacija, nadzor nad kojom je osiguravao Vijetnam od upada gerilaca sa sjevera i dostave materijala i oružja iz Kine.

U jesen 1950 Vijetnamci – Việt Minh, što je točan naziv za pokret oslobođenja – su pod vodstvom Ho Ši Mina i generala Võ Nguyên Giápa, po prvi put izolirali, opkolili i uništili značajne mobilne, motorizirane francuske snage na cesti RC4. Taktički, operacija je bila vrlo jednostavna – blokada jedinica na cesti s jedne i s druge strane, uz nemogućnost povlačenja motoriziranih trupa s ceste u džunglu, i postupno uništavanje opkoljenih. Uništeno je nekoliko bataljuna Legije stranaca, lokalnog pješaštva (Vijetnamaca vjernih Francuzima) i kolonijalnih padobranaca. Francuzi su u bici za RC4 počinili grešku koju će ponoviti i kod Điện Biên Phủa – bacali su padobrance kao pojačanja u već izgubljenu bitku, u okruženje bez izlaza.

Ho Ši Min promatra bitku kod Đông Khêa.

Za Francuze, čija je brojčana nazočnost u Indokini oduvijek bila ograničena, a pogotovo je to bila za vrijeme teškog oporavka nakon WW2, nekoliko tisuća ljudi su ogromni gubici. Rat u Indokini od početka je bio naglašeno asimetričan. Očekivalo se da se najbolje francuske trupe – a to znači Legija stranaca i kolonijalni bataljuni, odnosno ono što se u drugim oružanim snagama naziva “marincima” – nose i s pet do deset puta brojnijim neprijateljem, pješaštvo iz Afrike (Senegalci, Alžirci i Marokanci) s oko dva puta, a lokalni Vijetnamci s barem podjednakim jedinicama zemljaka. Naravno, na strani Francuza bila je i naglašena ili čak potpuna premoć u svim “tehničkim” granama ratovanja: topništvu, avijaciji, sredstvima veze, logistici, inženjeriji, tenkovima…

RC4 poslao je poruku cijelom svijetu, da su odlučno vođene lokalne jedinice sposobne izolirati i uništiti europsku kolonijalnu armiju. Bila je to simbolična prekretnica poput ranijih kod Tsushime, gdje su Japanci porazili Ruse (i opet, prvi put Azijati pobjeđuju Europljane, na moru) ili kod Isandlwane. Francuzi su poraz na RC4 pripisali lošoj sreći i slučajnosti, i nisu izvukli potrebne pouke. Moguće, doduše, da ih i nisu mogli izvući, jer bi to značilo da taktiku regularne vojske trebaju mijenjati za gerilsku, što je iz niza razloga bilo neizvedivo.

Sletna staza aerodroma u Nà Sảnu, koji je Francuzima donio prevagu u toj bitki. (Musée de l’armée)

Drugi čin uvoda u Điện Biên Phủ bio je bitka kod Nà Sảna. U ovom sukobu, u jesen 1952, dominirali su Francuzi. Francuzi su se u povlačenju iz cijele regije koncentrirali u Nà Sản, i kompletnu opskrbu baze organizirali zračnim putem. Kontrola aerodroma, transportni avioni (uglavnom američke dakote), potpuna nadmoć u zraku, lokalna prevlast u topništvu, slabost neprijatelja u segmentima protuavionske atriljerije, te obrana na zemlji u stilu “ježa”, preko međusobno podržavajućih utvrđenih pozicija – bili su temelji francuske taktike kod Nà Sảna.

I ovo je urodilo plodom – Vijetnamci su trpili ogromne gubitke u beskonačnim jurišima na dobro utvrđene francuske položaje, koji su se međusobno pokrivali, a pomoć im je pružala artiljerija. Ipak, Nà Sản je bio jedva izborena pobjeda za Francuze.

Iz ove dvije bitke – strane su izvukle dijametralno različite zaključke. Vijetnamci su na temelju RC4 bili uvjereni da mogu i opet okružiti i uništiti Francuze, dok su Francuzi bili uvjereni da su kod Nà Sảna otkrili formulu kojom će slomiti Việt Minh.

Tko će biti u pravu?

Võ Nguyên Giáp (treći s lijeva) snimljen s drugim generalima 1953. ili 1954., za vrijeme Prvog indokineskog rata.

Glavni operativac s vijetnamske strane, general Võ Nguyên Giáp, ipak je ubrao najvažniju lekciju bolje od svojih neprijatelja. Da bi se uhvatio u koštac s Francuzima, treba mu topništvo, treba mu artiljerijska premoć ili barem ravnopravnost. Baze, poput Điện Biên Phủa ili Nà Sảna nisu isto što i cesta RC4, imaju kakvu-takvu operativnu dubinu u koju se Francuzi mogu povući, imaju opskrbu avionima, i nisu izolirani kao par bataljuna motoriziranog pješaštva na cesti usred džungle.

Za poprište odlučnog obračuna Francuzi su odabrali Điện Biên Phủ, udaljenu i izoliranu dolinu kroz koju prolazi put prema Laosu, kojega su Việt Minhovci koristili kao utočište i bazu. Francuzi su odlučili preuzeti kontrolu nad dolinom, i pretvoriti je u svoju aero-tvrđavu, dakle uporište koje će opskrbljivati zračnim putem. Prekinut će vezu s Laosom i natjerati Việt Minh da se iscrpi u uzaludnim napadima na bazu.

Prvi dio francuskog plana je protekao bez problema, operacija Castor, padobranski desant na dolinu u studenom 1953. prošao je bez većeg otpora. Francuzi su zauzeli poziciju, proširili aerodrom još iz vremena japanske okupacije, te prionuli gradnji položaja oko njega.

Francuski položaji kod Điện Biên Phủa, uspostavljeni nakon uspješnog desanta.

Ono što sam nazvao neologizmom “aero-tvrđava” na engleskom se uglavnom zove air-head. Kada jedna strana kontrolira recimo desnu obalu rijeke, a druga lijevu, pa prva strana riječnim desantom, čamcima, improviziranim mostovima ili na sličan način osvoji dio prostora na drugoj obali kojega onda brani i širi, to se u vojnoj terminologiji zove mostobran, ili na engleskom bridge-head. Kada se ista stvar radi na plaži, kao recimo kod iskrcavanja u Normandiji, termin je beach-head, ali nije mi poznato da postoji hrvatski prevod, osim da kažemo “iskrcavanje na plažu” ili “mostobran na plaži”. Plažobran ili obalobran nisu dovoljno razumljivi termini.

Kada se sve to radi zrakom, oslanjajući se na iskrcavanje i opskrbu jedinice ubačene na neprijateljski teritorij zračnim putem, engleski autori koriste termin air-head. (Airhead u drugom kontekstu znači doslovno “zračna glava” tj praznoglavac, glupan.) Na našem jeziku ne postoji ništa ni približno slično. Desant je prihvatljiv termin za sam čin iskrcavanja, ali ne i za širu taktiku držanja, opskrbe, obrane i širenja tako osvojenog teritorija. Uglavnom, Điện Biên Phủ je trebao biti školski primjer air-heada, baze usred neprijateljskog teritorija, čije su logističke niti u zraku.

Znalci povijesti možda će se sjetiti Staljingrada, za kojeg je, nakon što su Nijemci i njihovi saveznici (među kojima je bila i jedna hrvatska pukovnija) upali u okruženje, Göring famozno obećao Hitleru da ih može držati uredno snabdijevanima zračnim putem.

Tu nije u pitanju bio klasični air-head, jer to nikada nije ni približno bio njemački plan, već snalaženje iz nužnosti. Osim toga, Göring je lagao, svjesno ili nesvijesno. Nije bilo ni teorije da transportna grana Luftwaffea može svakodnevno slati desetke tona materijala nužne za preživljavanje gotovo 100.000 ljudi zarobljenih oko Staljingrada. U konačnici, od obećanih i očekivanih količina, nisu dostavljani niti jednoznamenkasti postoci, i to uz goleme žrtve za Luftwaffe, ali sve to je neka druga priča. Njemačka Šesta armija jednostavno je bila preogromna da bi se ikada snabdijevala na takav način.

Većina zaliha francuskim je snagama stizala zrakoplovima Douglas C-47 Dakota.

Francuske snage oko DBP bile su red veličine manje, i od početka modelirane na način da djeluju kao air-head. Stvar je, u teoriji, mogla šljakati. Francusko samopouzdanje početkom 1954 bilo je na vrhuncu – plan je radio kao urica. Preuzeta je kontrola nad dolinom, prekinut put za Laos, gradila su se uporišta oko aerodroma, snabdijevanje Dakotama išlo je bez problema.

Giáp je za to vrijeme planirao svoj naredni potez.

Shvatio je da ima premoć u ljudstvu, ali nedostatke u gotovo svemu ostalom. Kako je francuska baza u dolini, najkorisnija bi mu bila artiljerija! Kinezi su uskočili, isporučili su solidan broj topova i haubica srednjeg kalibra, najviše od 105 milimetara. Velik dio topništva bio je američkog porijekla – dio dostavljen kao pomoć Čang Kai Šeku i Nacionalistima još za vrijeme WW2 i Kineskog građanskog rata, nakon kojega su ga preuzeli Komunisti, a dio zarobljen od Amera i snaga UN-a u Korejskom ratu, koji je tehnički još uvijek trajao – zapravo nije zaključen ni do danas – iako je front mirovao već duže vrijeme.

Francuzima nije trebalo posebno objašnjavati značaj artiljerije. I sami su u DBP stavili solidne topničke snage, a zapovjednik topništva, pukovnik Piroth, obećavao je da će svaki vijetnamski pokušaj topničkog udara riješiti u pet minuta svojim protuudarom na točke s kojih se neprijatelj otkrio. Položaj u dolini smatrao je prednošću, jer će Vijetnamci svoje topove morati izložiti na padinama.

Druga bitna lekcija koju je Giáp primjenio odnosi se na upotrebu inženjerije, one obične, ručne, s lopatama i pijucima. Za razliku od Nà Sảna i masovnih juriša preko otvorenog, ovdje će vijetnamsko pješaštvo kopati napadačke rovove kroz koje će se približavati francuskim položajima. Do kraja bitke oko Điện Biên Phủa vijetnamski rovovi protezali su se svuda kao paukova mreža.

Baterija 105-milimetarskih haubica Việt Minha.

Giáp je dakle početkom 1954 pristupio dugotrajnoj pripremi koja će na kraju odlučiti bitku. Tjednima i mjesecima dovlačio je pojedinačne topove, kamionima, magarcima pa i ručnom, fizičkom snagom, na položaje na brdima oko baze. Noću, i pod zaštitom džungle, Vijetnamci su postavljali top po top, haubicu po haubicu, u pripremljene položaje u pećinama ili iskopanim usjecima u brdima, tako da budu vrlo teški za uočavanje i lociranje iz položaja u dolini.

Francuzi su znali da Vijetnamci spremaju napad – uostalom, to je i bio dio njihovog plana, da ih navuku na napad, kao kod Nà Sảna. Artiljerijski dio pripreme, njegove finese i opseg, međutim, unatoč izviđanju iz zraka i sa zemlje, nisu im bili poznati. Kada do napada dođe, očekivali su prvenstveno masovne pješadijske udare na položaje koje su računali dobro pripremiti i utvrditi, i obranu pomagati svojim topništvom, a po potrebi i avionima.

Võ Nguyên Giáp (lijevo) i Ho Ši Min (desno), dvojac koji se suprotstavio kolonijalnoj sili.

Vijetnamci su figure na ploču posložili početkom ožujka i 13. ožujka počela je bitka za koju su se obe strane spremale mjesecima, i očekivale da bude odlučna u borbi za Indokinu. Hoće li Giáp i Ho Ši Min izbaciti Francuze iz doline, a time vjerojatno i iz cijele Indokine, ili će se napadi slomiti uz goleme gubitke, i Francuska kontrola ostati do daljnjega, barem za narednih nekoliko godina?

Već prvog dana postalo je jasno da su Francuzi u daleko većim problemima nego su očekivali. Vijetnamska artiljerija s brda oko baze nemilosrdno je udarila po francuskim položajima, skladištima i aerodromu, a obećanja pukovnika Pirotha kako će ih ušutkati pet minuta nakon što bitka počne nisu se ostvarila. Francuzima je bilo gotovo nemoguće detektirati točne položaje vijetnamskih topova, a i kada bi to uspjeli, pojedinačni položaji bili su odlično zaštićeni, a topovi po potrebi ručno odvučeni s pozicije, da bi se kasnije vratili.

Piroth je, u nevjerici da ga je na njegovom terenu, topništva, relativno visoko tehnološke grane ratovanja, porazila “obična” siromašna gerila iz džungle, utonuo u depresiju, povukao se u svoj bunker, u kojem je 15. ožujka, niti dva puna dana nakon pravog početka napada počinio samoubojstvo. Francuzi su skrivali ovaj incident, znajući kako bi negativno djelovao na ostatak garnizona, ali poruka je bila jasna. Topnički dvoboj izgubljen je već u prvih par dana. Iako to nije značilo automatski poraz i gubitak baze, bilo je to kao da igrate šah bez topa ili lovca, već od drugog poteza.

Kultna 13-ème Demi-brigade Légion étrangère u Indokini 1948. godine, na teritoriju današnje Kambodže.

Ostvarivši artiljerijsku premoć, Giápu je preostalo da to materijalizira i na terenu – osvajanjem jednog po jednog utvrđenog položaja. Prva na popisu bila je Beatrice, na sjeveroistoku. Bitka je bila izuzetno žestoka, Beatrice su držali pripadnici Legije stranaca, i to vjerojatno najlegendarnije jedinice Legije – kultne 13 DBLE (Demi-brigade Légion étrangère). Legionari su gubili položaje, ali ih onda u kontranapadima vraćali, no svaki put vijetnamskom napadu prethodila je topnička i minobacačka priprema. Uz velike gubitke s obe strane i nakon borbi u neposrednoj blizini, Beatrice je konačno pala u ruke Việt Minha 14. ožujka.

Nakon manifestacije vijetnamske artiljerijske premoći i osvajanja Beatrice, Francuzi više u niti jednom trenutku nisu imali nikakve šanse za pobjedu – realno, bilo je jedino pitanje koliko bolno, ili koliko brzo će nastupiti poraz i kakve će mu biti političke posljedice. Nije bilo nikakvog Plana B ili C, kojim bi se situacija okrenula. S druge strane, nije postojala niti šansa da se uđe u pregovore i predaju bez “poštene” epske bitke, jer bi time reputacija kolonijalne sile bila posve uništena. Cijela se drama imala odigrati do kraja, poput šekspirijanske ili grčke tragedije.

Iako su vijetnamski gubici u borbi za Beatrice bili dvostruko veći od francuskih – procjene govore o 600-700 prema oko 300 – to je zapravo za Việt Minh bio relativno povoljan omjer. Svaka pobjeda, ma koliko teško stečena, Vijetnamcima diže moral i dovodi nove regrute i dobrovoljce iz gotovo neograničenog bazena lokalne populacije, dok su francuske trupe iznimno ograničene, a mogućnost dovođenja rezervi iz Hanoija svedene na transportne avione i padobranske skokove.

Transportni avion C-47 Dakota dolazi po ranjenike za evakuaciju, dok je aerodrom još bio upotrebljiv.

Kada smo kod transportnih aviona – ni tu se stvari za Francuze nisu odvijale po planu. Việt Minh je mobilizirao zavidan broj protuavionskih topova – na isti način i istim putem kao i klasičnu artiljeriju – i rasporedio ih iznenađujuće blizu bazi i aerodromu. Svaki francuski pokušaj slijetanja na aerodrom Điện Biên Phủ bio je kockanje životom. Pista je više puta tijekom opsade postajala neprohodna, što zbog topništva što zbog olupina aviona uništenih prilikom slijetanja ili za vrijeme boravka na pisti.

Uzevši u obzir koliko je toga krenulo protiv njih u fazi pripreme bitke i prvih dana početka pravih neprijateljstava, te koliko im je plan bio rigidan i težak za prilagodbu jednom kada stvari krenu po zlu, Francuzi su zapravo pružali junački otpor. Nijedna točka nije prepuštena bez borbe, na svakoj su branitelji skupo prodali svoje živote i metre ove daleke, u prethodnim životima potpuno im nevažne doline.

Francuski OOB (order of battle, popis jedinica) vrlo je zanimljiv. Tko su ljudi u čijem znoju i krvi se utapao san o francuskoj koloniji u jugoistočnoj Aziji?

Za početak, tu je deset bataljuna pješaštva, onog običnog, prašinarskog (za razliku od padobranskog pješaštva na koje ćemo doći kasnije). Detaljnije: četiri bataljuna Legije stranaca (dva iz legendarne 13 DBLE, te po jedan iz 2. i 3. pješačkog puka Legije); tri bataljuna Alžiraca, bataljun Marokanaca (oni su se posebno iskazali), i dva bataljuna Sijamaca, Thaija. Francuzi su mobilizirali etničke Sijamce koji su živjeli u Indokini, ali izvan samog Tajlanda – oni nisu imali problema da se bore protiv Vijetnamaca, ali im je moral uglavnom bio nizak i bili su najgore jedinice na francuskoj strani.

Padobranci Legije stranaca na položajima u dolini  Điện Biên Phủ.

Dalje, imamo sedam bataljuna padobranaca, neobično visok udio ovog vrlo specijaliziranog roda vojske, ali to je bio dio francuske taktike u Indokini – dva bataljuna padobranaca Legije, dva bataljuna “kolonijalnih padobranaca” (Marinaca), jedan Vijetnamskih padobranaca – lokalni Vijetnamci obučeni za skakanje padobranom, te po jedan “Choc” (udarni) i “Chasseur” (lovački) padobranski bataljun. U svim jedinicama Legije bilo je dosta veterana WW2, pa i s njemačke strane, uostalom – znamo kakav glas prati Legiju stranaca.

Dakle, pravi Francuzi su vjerojatno bili manjina, osim na zapovjednim položajima.

U bazi je bio i skvadron “oklopne konjice” s deset lakih američkih tenkova M24 Chaffee – iako malen, izuzetno važan element kada je u pitanju borba s gerilcima bez oklopa, no taktička situacija gdje su tenkovi nagruvani u skučenoj bazi, bez prostora za široke manevre na otvorenom, negirala je tu prednost.

Pirothovo topništvo, o kojem je toliko toga ovisilo, i koje je toliko razočaralo, činilo je 24 srednjih 105 milimetarskih haubica, 4 teške 155 milimetarske, te tridesetak teških minobacača Legije. Naravno, tu je i niz pomoćnih, sanitetskih, logističkih i drugih jedinica nužnih za djelovanje moderne zapadne vojske.

Sve ovo bilo je podijeljeno u kompleksan i preklapajući sustav nekoliko “mobilnih grupa” i letećih brigada.

Avijacija je uglavnom bila bazirana na udaljenosti, u Hanoiju i Haiphongu – američki lovci Bearcat, korišteni i za blisku podršku, jer Việt Minh nije imao nikakve avione protiv kojih bi se borili u zraku, nešto lakih bombardera i dakako, hrpa C-47 Dakota za transport i bacanje padobranaca.

U svim opisima bitke, posebnu boju i živopisnost daju francuski zapovjednici, likovi u najboljoj tradiciji opere, kolonijalne drame ili grčke tragedije. Pukovnika Charlesa Pirotha smo već upoznali – ubio se progonjen osjećajem krivnje zbog poraza u topničkom duelu.

Pukovnik Christian de Castries je na početku bitke doživio neku vrstu živčanog sloma, zatvorio se u bunker i iz njega nije ni izlazio.

Glavni s francuske strane bio je pukovnik (pred sam pad baze promaknut u brigadira) Christian de Castries. Jedna od legendi Điện Biên Phủa je da je položaje nazvao imenima svojih bivših ljubavnica – svi položaji su nosili ženska imena (vidi priloženu mapu). Ovo gotovo sigurno nije istina, ali zvuči vrlo francuski za taj period.

Potpukovnik Jules Gaucher zapovijedao je najvećim kontingentom Legije. Popodne 13. ožujka 1954 obilazio je položaje uvjeren da će napad započeti te večeri i da će prvi na udaru biti položaj Beatrice koji je “kao vezana koza koju tigar pojede za doručak”. Bio je u pravu u obje točke. Gaucher je poginuo odmah u prvom topničkom udaru, nakon čega je komandu nad njegovim jedinicama, uz svoje vlastite, preuzeo potpukovnik Pierre Langlais. Glavni zapovjednik Castries je odmah na početku bitke doživio neku vrstu živčanog sloma, zatvorio se u bunker iz kojeg nije ni izlazio. Gaucher je poginuo, Piroth dva dana kasnije počinio samoubojstvo, a Castries se očigledno pokazao nedoraslim pritisku, pa je Langlais bio neformalni vođa obrane do samog kraja bitke.

S francuske strane moramo spomenuti i majora Marcela Bigearda, zapovjednika 6. BCP (kolonijalni padobranski bataljun) koji se zajedno sa svojom jedinicom isticao tijekom cijele kampanje u Indokini, pa i kod Điện Biên Phủa. Bigeard je kasnije sudjelovao u gotovo svim francuskim kolonijalnim ratovima, specifična, jednostavna a efektna tropska vojna kapa zove se po njemu.

Recept po kojem su osvojili položaj Beatrice, Vijetnamci su metodično i strpljivo ponavljali i na ostalim uporištima – izoliraj, približi se položaju kroz napadačke rovove a ne preko otvorenog terena, zaspi obranu minobacačima i topovima, i tek tada napadni pješaštvom, uz brojčanu premoć od nekoliko puta. Sljedeća je pala Gabrielle na sjeveru, a zatim Anne Marie – vjerojatno najbrže od svih. Anne Marie branili su uglavnom već spomenuti pripadnici sijamske (thai) manjine, demoralizirani vijetnamskom propagandom i razvojem cijele situacije.

Potpukovnik Pierre Langlais (u sredini) preuzeo je neformalno zapovjedništvo nad obranom nakon što se de Castries povukao u bunker.

Nakon pada Anne Marie, aerodrom je praktično postao neupotrebljiv, pa su se raspršili snovi o “air headu”. Nastupilo je petnaestak dana zatišja. Castries jedva da je izlazio iz svog bunkera, Francuzi su osjećali ili znali da nema načina da preokrenu situaciju u svoju korist. Langlais se u ovim momentima iskristalizirao kao neformalni vođa Francuza i održavatelj sve slabijeg morala, i vjerojatno je uz Bigearda najzaslužniji što su se preostala uporišta držala do početka svibnja.

Nakon zatišja napadi se zadnjih dana ožujka nastavljaju na četiri središnja položaja – Huguette, Dominique, Eliane i Claudine. Ovi su položaji gusto nagruvani jedan do drugoga, svaki se sastoji od nekoliko manjih uporišnih točaka, borbe se vode na sve bližoj udaljenosti, Francuzi protunapadima pokušavaju, a tu i tamo uspijevaju, privremeno povratiti neke izgubljene rovove, ali opći trend je jasan.

Na dosta mjesta u opisima kampanje spominje se strateški bitna stvar – vinogel. Ekipa u DBP, posebno padobranci i legionari, iako su u okruženju i nezavidnoj poziciji, traže da vinogel ima prioritet u padobranskoj opskrbi. U jednom dropu dvije kašete s vinogelom su pale na ničiju zemlju, između Francuza i Vijetnamaca. Francuzi organiziraju pohod da se domognu tih kašeta – jer u njima nije municija ni hrana, već vinogel.

Vinogel, zvan i tigrova krv, je želatinizirano vino, koje se koristilo za vojne potrebe u Francuskoj Indokini! Vino je obradom svedeno na trećinu početnog volumena, ali uz zadržavanje svog alkohola. Kod korištenja, upute su bile da se vinogel razrijedi vodom u omjeru 1:2 kako bi se dobilo pravo vino. Jedinice na terenu, a pogotovo legionari, zanemarivali su upute i uglavnom jeli vinogel žlicom, direktno iz ambalaže. Vinogel je navodno “prekrasno opijao” – kažu preživjeli u svojim memoarima.

Usput – čini mi se da bi restart proizvodnje ovog tvoriva bio dobra ideja za neki non-tech startup. Vinogel bi našao svoje tržište, a ne proizvodi se od 1960.

Francuski vojnici kopaju rovove oko uzletno-sletne staze, kada se krug oko njihovih položaja počeo stezati.

Krajem travnja bitka je prerasla u rovovsko mesarenje u bliskoj borbi. Artiljerija je i dalje igrala ulogu, pogotovo minobacači, aerodrom u bazi odavno je bio van upotrebe, Francuzi su i dalje pružali podršku avijacijom s drugih, udaljenijih aerodroma, i bacali neprecizne pakete za opskrbu padobranima – najveći dio padao je u ruke Vijetnamaca. Padobranima su čak ubacili i nekoliko nesretnika kao “pojačanje”. (Bitan element svake kvalitetne vojne doktrine – nikad ne šalji pojačanja u siguran poraz.)

Završni napadi 25.000 Vijetnamaca protiv zadnjih par tisuća Francuza još sposobnih za borbu uslijedili su 6 i 7 svibnja 1954, Vijetnamci su po prvi put upotrebili i legendarne ruske Kaćuše. Nakon još malo drame u radio komunikaciji de Castriesa i vrhovne komande u Hanoiju (general Cogny), zaklinjanja na borbu do samog kraja i povika “Vive le France!” popodne 7. svibnja 1954 sve je bilo gotovo.

Položaj Isabelle, udaljen par kilometara južno od ostalih, Vijetnamci su izolirali, ali bez tako silovitih napada kao na ostale položaje. Uvečer 7. svibnja, kada se cijeli garnizon predao, 70 vojnika s Isabelle bili su jedini s francuske strane koji su kroz obruč uspjeli pobjeći do Laosa.

Oko 11.000 Francuza odvedeno je u zarobljeništvo iz kojeg se nakon par mjeseci živo vratilo njih svega oko 3.500. U razliku spadaju i Vijetnamci i Sijamci u francuskoj službi, kojima se gubi trag. U svakom slučaju nisu se vratili u Francusku, a vjerojatno ni dobro proveli u rukama sunarodnjaka. Gubitke Việt Minha teško je procijeniti, no vjerojatno su bili reda veličine 10-14.000 ljudi.

Na Ženevskoj konferenciji Vijetnam je podijeljen na Sjeverni i Južni, a Francuska je pristala na povlačenje iz šire regije.

Ženevska konferencija otvorena je odmah nakon francuske predaje. Bilo je jasno da je francuski položaj u Indokini nakon Điện Biên Phủa neodrživ. Francuzi su pristali na podjelu Vijetnama na sjeverni i južni, i potpuno povlačenje iz oba, te iz Laosa i Kambodže, koji bez Vijetnama kao najjače komponente Indokine nisu bili održivi kao kolonije.

Za Francuze to je bio kraj te epizode, iako su kolonijalne drame u Alžiru i drugdje tek dolazile. Preživjeli francuski zapovjednici uglavnom tonu u opskurnost, s iznimkom Bigearda koji je ostvario zavidnu, iako kontroverznu karijeru u Alžiru i drugdje.

Za Vijetnamce slijedio je početak mnogo veće drame, rata s Amerikancima, kasnije, nevezano, i s Kinezima. Ho Ši Min, svjetski putnik, jedan od osnivača Komunističke partije Francuske, štovatelj ideala Američke revolucije, umro je za vrijeme narednog rata u Hanoiju 1969, od starosti, u dobi od 79 godina. Legendarni Võ Nguyên Giáp, samouki general, velemajstor naprednog gerilskog ratovanja, tukao se nakon Francuza i s Amerima i cijelom bulumentom njihovih saveznika, a zatim i s Kinom u slabo poznatom ratu 1979. Umro je 2013. u dobi od 102 godine, osjetno nadživjevši sve lidere rata u Indokini, s obje strane.