BOSNA I HERCEGOVINA
Budućnost europske države bez ustava. Što nakon kraja poretka koji je omogućio Dayton?
Božo Kovačević / 20. listopada 2023. / Aktualno / čita se 39 minuta
Božo Kovačević / 20. listopada 2023. / Aktualno / čita se 39 minuta
Međunarodna zajednica koja je privoljela zaraćene snage na prihvaćanje sporazuma iz Daytona danas više ne postoji, a Vijeće sigurnosti UN-a zbog ruskog veta više ne može jamčiti cjelovitost BiH, piše Božo Kovačević u svojoj analizi nastanka i predviđanjima budućnosti susjedne države. Blokada Republike Srpske integracija u EU i NATO znači da BiH još dugo neće ući u te organizacije, no da će one zato biti sve prisutnije u njoj kao jamci njezine cjelovitosti.
Čini se da se takozvani legitimni predstavnici triju bosanskohercegovačkih naroda slažu samo u jednome, u negativnom odnosu prema Općem mirovnom sporazumu iz Daytona. Za Bošnjake taj je sporazum ozakonio ratna osvajanja Srba. Srbi danas neke od institucija koje su oktroirane tim sporazumom – ponajprije visokog predstavnika i Ustavni sud u kojem sjedi i troje inozemnih sudaca – smatraju suvišnim, prevladanim i štetnim sa stajališta interesa Republike Srpske. Bosanskohercegovački Hrvati – ili barem predstavnici hercegovačkih Hrvata – nezadovoljni su nepostojanjem trećeg entiteta. Ali to suglasje u nezadovoljstvu postojećim ustavnopravnim aranžmanom nije popraćeno suglasjem o mogućem novom uređenju te države. Dok bi se Srbi i Hrvati mogli usuglasiti oko toga da buduća Bosna bude federacija ili konfederacija triju etničkih entiteta, Bošnjaci se tome kategorično protive. Za njih bi eventualno bila prihvatljiva federacija više neetničkih entiteta ili unitarna država. A sve dok ne bude postignut dogovor o novom Ustavu BiH, na snazi će biti postojeći Ustav BiH, odnosno aneks 4. Općeg mirovnog sporazuma iz Daytona.
Poznavatelji prilika u BiH slažu se da su od samog početka, to jest od trenutka sazrijevanja spoznaje da se Jugoslavija raspala, ondje postojale tri koncepcije uređenja države koja je u članstvo UN-a primljena zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom. No, dok su Slovenija i Hrvatska donijele nove ustave, u BiH se to nije dogodilo. Upravo je zbog toga, tvrdi Miroslav Tuđman, izbio rat u Bosni i Hercegovini. Time je odstupio od prevladavajuće postavke u Hrvatskoj da je glavni uzrok rata agresija Srbije i JNA. Dakle, Miroslav Tuđman iznio je revizionističku tezu o uzroku rata u BiH:
„Za razumijevanje razloga ratu u BiH ključno je poimanje triju nepomirljivih koncepcija o tome kakvo treba biti ustavno uređenje BiH, tj. kakve trebaju biti unutarnje granice BiH:
Kao što je vlast u Srbiji podržavala nastojanja bosanskohercegovačkih Srba da se osamostale od BiH, tako je rukovodstvo Republike Hrvatske podržavalo očekivanja dijela bosanskohercegovačkih Hrvata da će njihov nacionalni problem biti riješen uspostavom hrvatskog entiteta unutar BiH i njegovim povezivanjem s Hrvatskom. Prema onome kako je Miroslav Tuđman predstavio strategiju hrvatske politike prema BiH, koju je oblikovao njegov otac i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, „Bosna i Hercegovina može se urediti samo na načelima konstitutivnosti i teritorijalnosti triju naroda, tj. kao federacija triju entiteta – bez obzira na to kako se oni zvali (kantoni, provincije, unija triju republika)“. (Tuđman 2013:35) Budući da je etnička karta BiH 1990. godine izgledala kao leopardova koža, odnosno da u BiH nisu postojale veće teritorijalne cjeline s jasno definiranom većinom ovog ili onog naroda, srpska strana je – kao i prethodno u Hrvatskoj – otpočela s etničkim čišćenjem teritorija za koji je smatrala da joj pripada, a uskoro su joj se u tom poslu pridružili i Hrvati, a Muslimani su slijedili njihov primjer.
Vodstvo srpskih stranaka odlučilo je 24. listopada 1991. godine osnovati Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. U točci 5. dokumenta kojim se proglašava osnivanje Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini utvrđuje se da ta srpska skupština „priznaje važnost akata Skupštine Bosne i Hercegovine, koja nisu u suprotnosti s interesima srpskog naroda“. Ta srpska skupština proglašena je najvišim predstavničkim i zakonodavnim organom Srba u BiH. Budući da su se autori dokumenta u preambuli pozvali na pravo na odcjepljenje, bilo je jasno da je time, zapravo, bila proglašena srpska država unutar Bosne i Hercegovine.
Slobodan Milošević i Franjo Tuđman zastupali su – svaki iz svojih razloga – identičan politički aksiom: ako nema Jugoslavije, nema ni Bosne i Hercegovine
Manje od mjesec dana nakon toga u Grudama je 18. studenog 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna „kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina“. U odluci o osnivanju te hrvatske državice unutar BiH pobrojane su 33 općine koje ulaze u njezin sastav. Dok su Srbi naglasili da priznaju savezne propise, što će reći akte koje je donijela Savezna skupština Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Hrvati su svoju lojalnost Bosni i Hercegovini uvjetovali prekidom svih veza s Jugoslavijom. Točka 5. Odluke o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna glasi: „Zajednica će štovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.“ Premda jasno suprotstavljeni po pitanju odnosa prema Jugoslaviji, bosanskohercegovački Srbi i Hrvati su u jednom pogledu bili složni: BiH ne može opstati kao država jer ne može istodobno ispuniti međusobno kontradiktorne srpske i hrvatske uvjete da bude dio Jugoslavije i da bude potpuno neovisna o njoj. Zapravo, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman zastupali su – svaki iz svojih razloga – identičan politički aksiom: ako nema Jugoslavije, nema ni Bosne i Hercegovine. Od svojih trabanata na bosanskom terenu zahtijevali su da provode upravo takvu politiku.
Dosljedno provodeći naloge iz Beograda i Zagreba srpski i hrvatski političari na čelu etnički legitimiranih stranaka počeli su sustavno demontirati Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tako je krajem prosinca 1991. osnovana Republika Srpska, a Hrvatska zajednica Herceg-Bosna preimenovana je u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu 28.08.1993. Dok je proglas o osnivanju Republike Srpske prethodio odluci SAD-a i EZ-a od 10.03.1992. o priznanju BiH, hercegovački Hrvati su svoju državu proglasili više od godinu dana nakon odluke SAD-a i EZ-a o priznanju BiH te odluke Glavne skupštine UN-a o primanju Bosne i Hercegovine u članstvo UN-a 22.05.1992. Hrvatska i Bosna i Hercegovina – kao što je bio slučaj sa Slovenijom i Makedonijom – bile su međunarodno priznate na osnovi rješenja Badinterove komisije da administrativne granice između bivših republika raspadom Jugoslavije postaju državne granice. Obje su države isti dan primljene u članstvo UN-a, što je bila definitivna potvrda njihovog međunarodnog priznanja kao suverenih država. Usprkos tome, vrh HDZ-a i predsjednik Tuđman potaknuli su te politički i vojno podržali osnivanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne na teritoriju međunarodno priznate Bosne i Hercegovine.
Kao što su Srbi u Hrvatskoj proglasili Republiku Srpsku Krajinu, a u Bosni i Hercegovini Republiku Srpsku, tako su Hrvati u Bosni i Hercegovini proglasili svoju državu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Tako je vlast Republike Hrvatske, koja je opravdano tražila međunarodnu osudu srpske okupacije dijela svog teritorija, stvorila posve apsurdnu situaciju da podržava teritorijalne aspiracije Hrvata u Hercegovini koje su sa stajališta međunarodnog prava – ili barem sa stajališta interesa onodobne međunarodne zajednice – bile jednako nedopustive kao teritorijalne aspiracije Srba u Hrvatskoj. Zbog toga se Hrvatska našla u opasnosti da i protiv nje budu primijenjene sankcije kakve su se primjenjivale protiv Srbije zbog njezine umiješanosti u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Još u svibnju 1992. godine EZ je upozorila Hrvatsku da je dužna spriječiti upade naoružanih skupina iz Hrvatske na teritorij Bosne i Hercegovine. Godinu dana kasnije predsjednik Ministarskog vijeća EZ Niels Helveg Petersen, potaknut zločinima oružanih snaga bosanskohercegovačkih Hrvata u Ahmićima i Mostaru, uputio je predsjedniku Tuđmanu pismo u kojem ga je upozorio da će, zbog izravne umiješanosti Republike Hrvatske u ta zbivanja, „međunarodna zajednica morati raspraviti o poduzimanju strožih mjera protiv Hrvatske, sukladno onima kojima je odgovoreno na srpsku umiješanost i počinjenje grozota u Bosni i Hercegovini“. (Tuđman, Bilić 2005:250) Da bi izbjegao sankcije protiv Hrvatske, ali i moguće podizanje optužnice protiv sebe na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, predsjednik Tuđman pristao je na pregovore s Bošnjacima o prekidu sukoba inzistirajući pritom na teritorijalnom razgraničenju premda nijedna od dviju strana nije završila započeto etničko čišćenje svojih teritorija. Na Tuđmanovu spremnost za pregovore utjecala je i činjenica da su snage Hrvatskog vijeća obrane u središnjoj Bosni bile suočene s mogućim porazom od Armije BiH.
U rujnu 1993. predsjednici Tuđman i Izetbegović u Ženevi su potpisali javnu deklaraciju o prekidu svih neprijateljstava između HVO-a i Armije BiH te o raspuštanju zarobljeničkih logora. Istodobno potpisali su i Tajni sporazum o konfederaciji koji je buduću BiH definirao kao uniju republika. U tom dokumentu nije navedeno koliko će republika tvoriti buduću BiH, dvije ili tri. Dvojica predsjednika suglasili su se „da se odnosi između bosansko-muslimanske republike i hrvatske republike u okviru Unije Bosne i Hercegovine razvijaju na svim područjima s ciljem stvaranja zajedničke države koja će istodobno stupiti u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom“. (305) Kako vidimo, bosanskohercegovački Srbi se u ovom dokumentu ne spominju. Predviđa se ujedinjenje hrvatske i muslimanske republike unutar BiH radi stvaranje zajedničke države i sklapanje konfederalnog odnosa te hrvatsko-muslimanske unije s Hrvatskom. Taj sporazum između Tuđmana i Izetbegovića može se tumačiti i kao prešutni pristanak na podjelu Bosne i Hercegovine. Hrvatsko-muslimanska država unutar BiH stupit će u konfederalni odnos s Hrvatskom, a može se pretpostaviti da će se srpskoj državi unutar BiH dopustiti uspostava odgovarajućeg odnosa sa Srbijom.
Znajući da je cilj vlasti u obje samoproglašene republike destrukcija bosanske države i sluteći da su se predsjednici Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, predstavnici Koordinacije hrvatskih institucija iz Sarajeva, dakle onih Hrvata koji nisu bili unutar struktura HDZ-a BiH i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, obratili su se 27. studenog 1993. godine predsjedniku Tuđmanu pismom u kojem se zauzimaju za uspostavu triju republika unutar BiH. Istodobno mole predsjednika Tuđmana da ni u kojem slučaju ne dopusti „pripajanje bilo Republike Srpske Srbiji, bilo Hrvatske Republike Herceg-Bosne Hrvatskoj.“ (410) Nasuprot miloševićevsko-tuđmanovskom aksiomu da Bosna i Hercegovina ne može postojati ako ne bude postojala Jugoslavija, ti predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata inzistiraju na tome da „Bosna i Hercegovina treba ostati u sadašnjim međunarodno priznatim granicama“. No, predsjednik Tuđman, čini se, tada nije bio spreman uvažiti njihovu molbu.
Mjesec i pol dana kasnije, 10. siječnja 1994. godine, Tuđman je muslimanskoj strani predložio Ugovorni sporazum o uspostavljanju trajnog i cjelovitog mira hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini i o osnovama daljnjeg zajedničkog života. U tom se dokumentu iskazuje spremnost na usku suradnju između „hrvatskog i muslimanskog naroda u okviru Bosne i Hercegovine i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te Bošnjačko-muslimanske Republike s Republikom Hrvatskom“ (Tuđman, Bilić 2005:356) Misleći, valjda, na tajni sporazum Tuđman-Izetbegović potpisan rujnu 1993. u Ženevi, predsjednik Tuđman se poziva ne već postignuti dogovor o uspostavi Unije Bosne i Hercegovine kao najbolje rješenje nacionalnog pitanja u BiH. Najavljujući budući dogovor o granicama, utvrđuje se da će Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni pripasti 17,5 posto teritorija Bosne i Hercegovine, a Bošnjačko-muslimanskoj Republici 33,3 posto.
Znatno detaljnije su razrađeni scenariji raspada još neuspostavljene Unije Republika Bosne i Hercegovine negoli načini njezina funkcioniranja
Osobito pomno razrađeno je postupanje u slučaju prestanka Unije Republika Bosne i Hercegovine. Nakon što je konstatirano da je bosanska država moguća samo kao savez triju naroda, najavljuje se da će svako jednostrano odvajanja za posljedicu imati prestanak Unije. Ni u kom slučaju ne dovodi se u pitanje razgraničenje između hrvatske i muslimanske republike. Ako se iz Unije izdvoji srpska republika, hrvatska i muslimanska republika mogu dogovoriti uspostavu konfederacije s Republikom Hrvatskom. Ako bošnjačko-muslimanska sastavnica Unije odluči biti pravna sljednica Republike Bosne i Hercegovine pa kao takva preuzme članstvo u UN-u, onda se Hrvatska Republika Herceg-Bosna ima pravo pripojiti Hrvatskoj, piše u članku 14. toga prijedloga. Ako se iz Unije izdvoji srpska republika, Republika Hrvatska će s Bošnjačko-muslimanskom Republikom uspostaviti konfederaciju radi zaštite interesa Hrvata koji ondje žive. Sve u svemu, znatno detaljnije su razrađeni scenariji raspada još neuspostavljene Unije Republika Bosne i Hercegovine negoli načini njezina funkcioniranja. Jasno je da je krajnji interes pripojenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne Republici Hrvatskoj.
Isti dan predsjednik Tuđman je predsjedniku Izetbegoviću predložio potpisivanje deklaracije o osnivanju Unije BiH sastavljene od tri republike. Tom deklaracijom predviđene su dvije mogućnosti: konfederacija tročlane bosanske unije s Republikom Hrvatskom i, ako takva unija iz bilo kojeg razloga ne bude stvorena, predlaže se konfederacija Bošnjačko-muslimanske Republike s Republikom Hrvatskom. Nije jasno rečeno što je u tom slučaju s Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom. Vjerojatno se pretpostavlja da je pripojena Republici Hrvatskoj.
Ti Tuđmanovi prijedlozi nisu prihvaćeni. Istovremeno, hrvatsko-muslimanski rat se nastavljao, a Republika Hrvatska bila je sve bliže sankcijama zbog svoje umiješanosti u taj sukob. Na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti 5. veljače 1994. godine raspravljalo se o Predsjedničkoj izjavi Vijeća sigurnosti UN-a, u kojoj je Hrvatska optužena za izravni vojni angažman u Bosni.
Dok je u Zagrebu polako sazrijevala svijest o rizicima dotadašnjeg pristupa načinu rješavanja krize u BiH, u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni su nastavili djelovati na liniji koju je predsjednik Tuđman zacrtao svojim prijedlozima muslimanskoj strani. Zastupnički dom HR HB izglasao je 8. veljače u Livnu Deklaraciju za neovisnu BiH kao uniju jednakopravnih republika. Ponavljajući formulacije iz prethodno prikazanih Tuđmanovih prijedloga, zastupnici se zauzimaju za Uniju Republika Bosne i Hercegovine kao jedini mogući oblik postojanja bosanske države. Pritom naglašavaju nužnost pristanka sva tri naroda na takvo rješenje. Ta još nepostojeća tripartitna unija trebala bi biti okvir unutar kojeg će Hrvatska Republika Herceg-Bosna jamčiti „pravo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini na samoopredjeljenje i oživotvorenje državnosti, samostalnosti i neovisnosti“. (Tuđman, Bilić 2005:367) Koliko je iskreno opredjeljenje za zajedničku državu s bosanskohercegovačkim Srbima i Muslimanima, može se naslutiti na temelju ove tvrdnje kojom započinje čanak 4. te deklaracije: „Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini žrtva je genocida srpske i muslimanske agresije.“ (368)
Nije sasvim jasno kad je točno predsjednik Tuđman odustao od zahtjeva za trećim entitetom u BiH. Na osnovi onoga što piše Mate Granić može se zaključiti da je presudna bila tajna večera u Ženevi 19. siječnja 1994., kojom prilikom su razgovarali posebni izaslanik predsjednika Clintona za BiH Charles Redman, Granić i veleposlanik Republike Hrvatske pri UN-u u Ženevi Miomir Žužul. Premda je Redman zamolio Granića da iznese prijedlog rješenja bosanske krize za koji pretpostavlja da bi bio prihvatljiv Amerikancima, oni su već imali svoj koncept: „zaustavljanje rata između Hrvata i Bošnjaka te stvaranje Federacije BiH, a nakon toga uključivanje Srba u mirovni proces“. (Granić 2022:55) Graniću je najvažnije bilo da se SAD aktivno uključe u rješavanja problema i da se utvrdi da su Srbija, JNA i nositelji Miloševićeve politike u BiH odgovorni za agresiju na tu zemlju. Suglasio se s tim da svi počinitelji zločina, neovisno kojoj strani pripadaju, moraju za to odgovarati. Isto tako, Granić je podržao zamisao da se koncept federacije, koji će se primijeniti u odnosima između Hrvata i Bošnjaka, u konačnici provede na cijelom području BiH uz pomoć SAD-a. Početkom veljače i službeni Vatikan je zatražio prekid neprijateljstava između Hrvata i Bošnjaka. Graniću je bilo obećano da će Papa Ivan Pavao II posjetiti Hrvatsku ako se zaustavi hrvatsko-muslimanski rat u Bosni. Isto je tako kategorično zatražen odlazak Mate Bobana s mjesta predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Time su stvorene pretpostavke za potpisivanje Washingtonskih sporazuma.
No, na Tuđmanovo odustajanje od podrške hercegovačkim secesionistima, koji su u djelo provodili njegove zamisli, presudno je utjecalo sazrijevanje svijesti da međunarodnu podršku za oslobađanje okupiranih teritorija Republike Hrvatske neće biti moguće dobiti ako Hrvatska bude suodgovorna za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti susjedne Bosne i Hercegovine. Stajalište Vatikana isto je tako bilo važno, ali i spoznaja da EZ ne može biti uvjerljiva posrednica niti jamac provedbe bilo čega što se dogovori. Izravni američki angažman mogao je otvoriti put ne samo prema rješavanju problema u BiH, nego i prema uspostavi hrvatskog ustavnopravnog poretka na još uvijek okupiranim dijelovima teritorija Hrvatske. Već 1. ožujka 1994. godine novopostavljeni predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić i predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić u Washingtonu su potpisali Okvirni sporazum o Federaciji BiH i Nacrt prethodnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.
U preambuli Okvirnog sporazuma o Federaciji BiH potpisnici se pozivaju na suverenost i teritorijalnu cjelovitost Republike Bosne i Hercegovine te na dijelu teritorija te države „s većinskim hrvatskim i bošnjačkim pučanstvom“ proglašavaju uspostavu Federacije „koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima“. Te federalne jedinice nisu definirane kao etnički teritoriji, kako je to htjelo rukovodstvo Hrvatske Republike Herceg-Bosne, neko kao kantoni čiji broj nije unaprijed određen. Za razliku od ženevskih dokumenata iz siječnja 1994. godine, u kojima bosanskohercegovački Srbi nisu spomenuti, u ovom sporazumu se najavljuje da će se odluke „o ustavnom ustrojstvu područja Republike Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim pučanstvom“ donijeti kasnije u okviru pregovora o uspostavi mira. A u Nacrtu sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine izričito se kaže da najavljena konfederacija „neće promijeniti identitet ili pravnu osobnost niti Hrvatske niti Federacije“. O tome na koji će način uspostava dvaju entiteta djelovati na identitet Bosne i Hercegovine u tom dokumentu nema riječi.
Odustajanje od hrvatskog etnički i teritorijalno definiranog entiteta u Bosni i Hercegovini predstavljalo je šok ponajprije za one koji su dotad slijepo slijedili politički aksiom predsjednika Tuđmana o jedinom mogućem uređenju bosanske države. „Tu promjenu, odustajanje od vlastite konstitutivne jedinice, teško je prihvatio hrvatski narod u BiH, a i vladajućoj stranci u Hrvatskom Saboru bilo je teško dobiti većinu za izvješće o Washingtonskim sporazumima koji će potvrditi takvo rješenje.“ (Tuđman u Tuđman, Bilić 2005:55) Predsjednik Tuđman je u obraćanju javnosti samo tri dana poslije potpisivanja sporazuma u Washingtonu pokušao objasniti da se tim sporazumima zaustavlja rat između Hrvata i Muslimana, ali i izbjegavaju sankcije protiv Hrvatske do kojih bi došlo da se taj rat nastavi. Naglasio je važnost činjenice da su se Sjedinjene Države izravno uključile u proces iznalaženja rješenja i da su Hrvatskoj dale jamstva u vezi s reintegracijom okupiranih područja Republike Hrvatske u njezin ustavnopravni poredak.
U tom obraćanju spominje se i još neriješena zadaća konačnog razgraničenja sa srpskom stranom. Od međunarodnih čimbenika očekuje se da stvore pretpostavke „za normalne susjedske odnose između novog hrvatsko-bošnjačkog Konfederalnog saveza, s jedne strane, i Srbije odnosno Jugoslavije s druge strane“. (387) Buduće međudržavne odnose Tuđman vidi samo kao odnose između konfederacije koju će činiti Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine, s jedne strane, i Srbije, s druge. Republika Bosna i Hercegovina na toj se Tuđmanovoj imaginarnoj mapi ne pojavljuje kao subjekt međunarodnih odnosa, nego samo kao teritorij na kojem se povlači granica između Velike Srbije i Velike Hrvatske. Time će se, uvjeren je on, odrediti „nova razlučnica između međunarodnih silnica, što se vjekovima prepliću i suprotstavljaju, na ovome prijelomnom području različitih civilizacija“. (387) Da je njegovo izlaganje – svjesno ili nesvjesno – vođeno idejom o nepovratnoj hrvatsko-srpskoj podjeli Bosne i Hercegovine, potvrđuju i njegove riječi da će opstojnost hrvatskog naroda tim sporazumima biti zajamčena „na čitavom onom teritoriju koji neće pripasti izdvojenoj srpskoj republici“. (387) Njegov interes nije da se Hrvatima zajamči opstanak i u srpskom dijelu Bosne. Takvim stajalištem predsjednik Tuđman je pružio implicitnu potvrdu tvrdnjama – koje su on i Milošević službeno zanijekali – da je s predsjednikom Srbije svojedobno dogovorio podjelu Bosne, koja se napokon ostvaruje. U pogledu budućnosti konfederacije između nesrpskog dijela Bosne i Republike Hrvatske Tuđman je optimist. On emfatično najavljuje da će „golema većina Hrvata i Bošnjaka, a ne samo oni muslimani koji su se i do sada izjašnjavali Hrvatima, zdušno prionuti izgradnji zajedničke budućnosti“. (378) Ta formulacija o muslimanima koji su se i do sada izjašnjavali Hrvatima navodi na pomisao da se ubuduće od svih bosanskih muslimana očekuje da se izjašnjavaju kao Hrvati. Danas, gotovo trideset godina nakon postizanja tih dogovora u Washingtonu, pokazuje se da je optimizam predsjednika Tuđmana bio neopravdan. Politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini nezadovoljni su izostankom uspostave njihovog teritorijalno-etničkog entiteta i znatnu su energiju uložili da bi pokazali kako u okvirima Federacije BiH definirane u Washingtonu nije moguće graditi zajedničku budućnost.
Već 30. ožujka 1994. donesen je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Federaciju ne čine dva etnički i teritorijalno definirana entiteta – kako je to uporno predlagao predsjednik Tuđman, a nastojali su provesti osnivači Hrvatske Republike Herceg-Bosne – nego kantoni. U svibnju su Krešimir Zubak i Haris Silajdžić u Beču potpisali Kriterije za određivanje teritorija Federacije BiH, Načela konstituiranja kantona i Sporazum o raspodjeli najvažnijih dužnosti.
Nakon uspješne izvedbe oslobodilačke akcije Oluja u Hrvatskoj u kolovozu 1995. godine bilo je moguće pristupiti usvajanju sporazuma o miru. U Daytonu je 21.11.1955. dogovoren, a u Parizu 14.12. potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Taj sporazum potpisali su Alija Izetbegović u ime Republike BiH, Franjo Tuđman u ime Republike Hrvatske i Slobodan Milošević u ime Savezne Republike Jugoslavije. Time su predsjednici Hrvatske i Jugoslavije posredno priznali involviranost u dotadašnja ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Stranke su se obvezale da će se suzdržati od „svake akcije, prijetnjom ili upotrebom sile ili na drugi način, protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države“. Stranke su podržale i pozdravile uspostavu dvaju entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Isto su tako podržale i pozdravile Ustav Bosne i Hercegovine sadržan u aneksu 4. Sporazuma. Savezna Republika Jugoslavija napokon je priznala Bosnu i Hercegovinu u njezinim međunarodno priznatim granicama.
Ustavom je određeno da Republika Bosna i Hercegovina pod imenom Bosna i Hercegovina „nastavlja svoje pravno postojanje sukladno međunarodnom pravu kao država“. Nije, dakle, stvorena nova država udruživanjem dvaju prethodno priznatih entiteta, nego je dotadašnja država preuređena, ali je zadržala međunarodnopravni kontinuitet. Time se izašlo ususret Bošnjacima, a iznevjerena su očekivanja srpske i hrvatske strane o mogućem pripajanju njihovih etničkih teritorija susjednim državama. Osobito su bili pogođeni kreatori Hrvatske Republike Herceg-Bosne jer nije priznato postojanje tog entiteta. Da je Bosna i Hercegovina neka vrsta protektorata potvrđeno je člankom 6. Ustava u kojem se određuje da Ustavni sud čine četvero sudaca iz Federacije BiH, Dvoje iz Republike Srpske i troje koje imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Člankom 6. Ustavnom je sudu dano u nadležnost da odlučuje o tome „je li odluka nekoga od entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose s nekom susjednom državom u skladu s Ustavom, uključujući odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine“. (493) Daljnju potvrdu statusa Bosne i Hercegovine kao svojevrsnog protektorata nalazimo i u aneksu 10. Sporazuma iz Daytona. Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska složile su se o nužnosti imenovanja visokog predstavnika i oko toga da je on „konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o implementaciji mirovnog rešenja“.
Dio paketa dogovorenog u Daytonu je i neobični Sporazum o uspostavi zajedničkog vijeća za suradnju Republike Hrvatske i Republike i Federacije Bosne i Hercegovine. Država koja je prethodno preimenovana tako da se zove samo Bosna i Hercegovina u ovom se dokumentu opet naziva Republikom Bosnom i Hercegovinom pa se njime, dakle, definira suradnja postojeće Federacije Bosne i Hercegovine i nepostojeće Republike Bosne i Hercegovine s postojećom Republikom Hrvatskom. No, intencija autora tog dokumenta je jasna: Republika Hrvatska će surađivati ne samo s entitetom Federacija Bosne i Hercegovine, nego i s vladom države Bosne i Hercegovine.
Pišući deset godina nakon potpisivanja sporazuma u Daytonu, Miroslav Tuđman konstatira neuspjeh međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Predstavnici međunarodne zajednice, kaže on, nisu razumjeli da je glavni problem Jugoslavije bio ne hoće li se ona raspasti, nego po kojim šavovima će se raspasti. On postavlja dva relevantna pitanja „a) jesu li republičke granice nepromjenjive ili b) imaju li narodi (a ne republike) pravo na samoodređenje?!“ (Tuđman u Tuđman, Bilić 2005:12) Miroslavu Tuđmanu, kao ni njegovom ocu, čini se nije bilo jasno da bi priznavanjem narodima prava na samoodređenje ujedno bilo priznato pravo srpskog naroda da se odcijepi od Hrvatske, što su neki Srbi i pokušali. Zašto bi se kao relevantan kriterij za proglašenje samostalnosti Hrvatske uzimali rezultati referenduma u granicama Republike Hrvatske uz negiranje prava etničkim Srbima da se izdvoje iz Hrvatske, a u Bosni i Hercegovini bi narodi koji nisu bili jasno teritorijalno razgraničeni trebali odlučivati svaki za sebe? Mlađi Tuđman, kao i njegov otac, govori da se „Bosna i Hercegovina ne može održati kao unitarna, ´građanska´ država, kao replika ´Jugoslavije u malom´“. (56) I otac i sin Tuđman netočno tvrde da je Jugoslavija bila unitarna država. Da je bila unitarna, ne bi Badinterova komisija mogla republičke granice priznati kao državne jer tih republika definiranih kao nacionalne države ne bi bilo. Srpski i hrvatski političari u Bosni i Hercegovini, kao i njihovi tutori u Beogradu i Zagrebu, svim su silama pokušali od Bosne napraviti Malu Jugoslaviju da bi se ona, kao što je to bilo s pravom Jugoslavijom, mogla raspasti po šavovima između konstitutivnih teritorijalno-etničkih jedinica koje je ondje tek trebalo proizvesti etničkim čišćenjem. Nezadovoljan rješenjima koja je nametnula međunarodna zajednica, Miroslav Tuđman s rezignacijom konstatira: „Bosna i Hercegovina je podijeljena u Daytonu 1995. i to loše.“ (58)
Franjevački institut za kulturu mira organizirao je 2012. godine održavanje znanstvenog skupa i 2013. je izlaganja s toga skupa objavio u knjizi Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava. Nijedan sudionik toga skupa nije zadovoljan postojećim ustavnim ustrojem Bosne i Hercegovine. Tako Mile Lasić ukazuje na nužnost za provođenjem hitnih reformi „kojima moraju prethoditi detabuizirane rasprave i o tabuiziranim pitanjima poput pitanja trećeg entiteta“. (Lasić u Bosna i Hercegovina 2013:30) Od onih Hrvata koji nisu bili na liniji nastojanja HDZ BiH o etničko-teritorijalnim konstitutivnim jedinicama mogle su se tom prilikom čuti i ovakve riječi: „Usudio bih se reći da ni Isus danas ne bi glasovao za HDZ. Bio bi nezadovoljan političkom strankom koja je i sama, svojom politikom, dovela da se njegovo ´stado´ tako brojčano umanji u ovoj državi.“ (Cvitković u Bosna i Hercegovina 2013:133)
Tarik Haverić misli da u osnovi isti akteri koji su kreirali krvavi sukob u Bosni i Hercegovini sada trebaju uspostaviti državu na osnovi Ustava potpisanog u Daytonu. Oni su na to pristali jer im je ponuđen sporazum koji je bio zamišljen „tako da svakoj od strana ostavi nadu da će, ako ga prihvati, moći nakon izvjesnog vremena mirnim sredstvima ostvariti ciljeve koje nije mogla ostvariti ratom. Konstitucionalna muholovka koja je trebalo da uvjeri sve aktere da nisu izgubili ništa što kasnije ne mogu povratiti i da im nitko ništa ne može nametnuti i nije mogla izgledati drukčije nego kao tzv. Dejtonski ustav.“ (Haverić u Bosna i Hercegovina 2013:165) Taj autor trezveno upozorava da se Bosna i Hercegovina u traženju svog ustavnog uređenja treba ugledati na modele koji već postoje u europskim državama. „Insistiranje na rješenjima za koja ne znaju zapadne demokratije, zbog navodnih ´naših posebnosti´, samo će Bosnu i Hercegovinu još više udaljiti od željenog cilja.“ (168) Enver Kazaz tvrdi da je Ustav BiH nametnut u Daytonu „izvor svih političkih sukoba i nesporazuma“ te da je proizveo „BiH u nedovršivu državu i traumatizirano, postkonfliktno, etnički podijeljeno društvo u kojem traje stalna borba najvećeg dijela političkih subjekata da u što većoj mjeri u miru ostvare negdašnje ratne ciljeve“. (Kazaz u Bosna i Hercegovina 2013:204) On ne isključuje mogućnost novog ratnog sukoba u BiH ako se političke elite ne dogovore o novom ustavnom poretku koji neće biti zasnovan na načelu etnoteritorijalizacije, nego na načelu institucionalizacije, odnosno, nacionalnog pariteta u zajedničkim institucijama države BiH.
Zauzimajući se na za treći etnoteritorijalni entitet, nego za treći modus hrvatske politike, Ivan Lovrenović konstatira da je ključno političko pitanje u Bosni i Hercegovini ovo: „država triju nacija ili tri nacionalne države?“ (Lovrenović u Bosna i Hercegovina 2013:249) Zbog inzistiranja na ovom drugom, na stvaranju triju nacionalnih država, politika HDZ-a BiH dovela je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH u mrtvi kut. Kao najvažniji uzrok neuspjeha te politike on vidi „monopolsko, etnonacionalistički uskogrudno i protudemokratično vođenje hrvatske politike, s hipotekom dvosmislenog odnosa prema Bosni i Hercegovini, što je do danas ostalo trajnim obilježjem političke prakse Hrvatske demokratske zajednice“. (249) On naglašava da je hrvatsko pitanje u BiH „moguće u svim njegovim aspektima (političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, identitetnom) smisleno i vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi.“ (252) Ivan Markešić kao rješenje nezadovoljavajuće situacije nametnute u Daytonu vidi kantonizaciju cijele Bosne i Hercegovine, dakle, ukidanje i Republike Srpske i Federacije BiH. On nema dvojbe o tome da srpske i hrvatske političke elite u BiH priželjkuju raspad bosanskohercegovačke države, dok bošnjačke elite to ne žele, ali se pribojavaju da bi se to moglo dogoditi. Potpuno je svjestan da je rat devedesetih godina proizveo stanje kakvo u Bosni i Hercegovini nikad prije nije postojalo: etnički čiste dijelove teritorija koje pojedini etnosi smatraju svojim državnim teritorijem. Kantonizacijom bi se sačuvale sve etničke komponente bosanskohercegovačke države i otklonila prijetnja njezina raspada. Postojeća situacija u kojoj su priznati rezultati ratnog osvajanja a da osvajači nisu kažnjeni niti im je oduzeto ono što su oteli svodi se na to da se diplomatskim sredstvima i političkom opstrukcijom reproducira nepodnošljivo privremeno stanje nametnuto u Daytonu. Markešić primjećuje i to da „religijske zajednice kao sluškinje nacionalističkih političkih stranaka svojim djelovanjem i brigom ne o duhovnom nego o političkom bilu vlastite nacije samo svari još više pogoršavaju.“ (Markešić u Bosna i Hercegovina 2013:194)
Božo Žepić konstatira da u BiH „nema niti izgrađenog zajedničkog političkog identiteta, ni slobodnog teritorijalno-političkog organiziranja triju glavnih nacionalnih zajednica, a niti slobodne institucionalizacije kao trećeg važnog uvjeta stvaranja samoodržive demokratske države.“ (Žepić u Bosna i Hercegovina 2013:321) Analizirajući moguća rješenja on dolazi do zaključka da bi najbolje bilo uspostaviti treći entitet: „tri republike, za tri konstitutivna naroda, s tri razine političke vlasti i tri razine lokalne samouprave.“ (323) Saša Mrduljaš pridružuje se stajalištu da je potrebno uspostaviti treći entitet jer „bez određenog teritorijalnog uporišta subjektivitet hrvatskog naroda u BiH bio je i ostao dugoročno neodrživ.“ (Mrduljaš u Bosna i Hercegovina 2013:333) Mato Arlović je proveo sustavnu analizu različitih protuslovlja i nedorečenosti u Ustavu BiH dogovorenom u Daytonu. Arlović opravdano ukazuje da tri konstitutivna naroda nisu sudjelovala u njegovu donošenju „pa se radi o eklatantnom primjeru tzv. nametnutog ustava“. (389) Rješenje postojeće nezadovoljavajuće situacije on vidi u dosljednoj primjeni načela Vijeća Europe u čije članstvo je Bosna i Hercegovina ušla, ali i usvajanju stečevina Europske unije. Parlamentarne političke stranke snose primarnu odgovornost za usuglašavanje teksta novog Ustava BiH utemeljenog na tim načelima.
Mirjana Kasapović, autorica najpotpunije studije o Bosni i Hercegovini, ne nalazi u političkoj zbilji dostatne pretpostavke za opstanak Bosne i Hercegovine u okviru bilo kojeg dosad poznatog oblika konsocijacije. Bosna i Hercegovina kakva postoji projekt je međunarodne zajednice koja ju je uspostavila, ali nije od nje uspjela stvoriti samoodrživu državu. Razmatrajući zamislive reforme načina izbora članova Predsjedništva BiH i reforme struktura predstavničke i izvršne vlasti, ali i naglašavajući da se ni o jednom od mogućih rješenja ne mogu usuglasiti sve tri strane u BiH, ona umjesto odgovora na pitanje o tome može li Bosna i Hercegovina biti uspješna konsocijacija nudi samo pitanja: „Mnogo prijedloga i nijedno općeprihvaćeno rješenje. Što bi se još uopće moglo predložiti da se spor riješi suglasnošću svih strana? Ili će rješenje naposljetku morati nametnuti netko izvana?“ (Kasapović 2020:439) Ona ukazuje na to da je Bosna i Hercegovina primjer države u kojoj je u postkonfliktnom razdoblju uspostavljena slaba vlast. U slučaju postojanja jasnog ratnog pobjednika, taj pobjednik može dotadašnje pobunjenike velikodušno i odmjereno pripuštati u vlast i na taj način pridobivati povjerenje građana koji su podupirali pobunjenike, čime u konačnici proširuje društvenu osnovu vlasti i učvršćuje je. Ako je u postkonfliktnom razdoblju uspostavljena slaba vlast, ona pobunjenicima mora ponuditi velike ustupke da bi prekinuli ili da ne bi opet započeli borbu. „U Bosni i Hercegovini nastala je slaba vlast koja nije bila jasan ratni pobjednik pa je morala pristati na velike koncesije pobunjeničkoj strani, a najveća je koncesija zacijelo bio pristanak na opstanak Republike Srpske kao posebna entiteta.“ (460) Autorica, nažalost, ne pokušava odrediti kakav je ustupak hrvatska pobunjenička strana u BiH isposlovala za sebe. Ona ne problematizira naoko neobjašnjiv ustupak hrvatske strane koja je, unatoč očite slabosti bošnjačke vlasti, 1994. godine odustala od zahtjeva za trećim entitetom. Nakon potpisivanja sporazuma utanačenih u Daytonu hrvatska je politika u Bosni i Hercegovini ponajviše radila na daljnjem slabljenju središnje vlasti jačajući time položaj Republike Srpske, ali bez vidljive koristi za sebe. To je, rekao bih, posljedica od početka pogrešno koncipirane politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Detaljnu analizu postojećeg ustavnopravnog stanja Bosne i Hercegovine kao i razmatranje mogućnosti daljnjeg razvoja prilika u toj zemlji iznio je 2017. godine Radomir Nešković u knjizi Nedovršena država. Pokušavajući definirati karakter Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Nešković zaključuje da je to „arbitražni sporazum velikih svjetskih sila o državnom pitanju Bosne i Hercegovine“ (Nešković 2017:216) kao što su to bili sporazumi tadašnjih velikih sila o uređivanju odnosa u Europi: Bečki kongres na početku 19. stoljeća i Berlinski kongres na njegovu kraju. Činjenicu da je Ustav Bosne i Hercegovine dio u Daytonu dogovorenog sporazuma on tumači kao potvrdu postavke da ta država nije bila suverena i da nije imala državna tijela ovlaštena za sklapanje međunarodnih ugovora. Dezintegriranu državu Bosnu i Hercegovinu reintegrirali su EU, SAD, Ruska Federacija i NATO. Zanimljivo je da Nešković smatra da su usvajanjem sporazuma u Daytonu zapravo poništeni prethodno postignuti dogovori iz Washingtona. U Washingtonu je dogovoreno da će Federacija BiH i Republika Hrvatska uspostaviti konfederaciju, ali i to da će srpski entitet, čiji predstavnici nisu sudjelovali u tom dogovaranju, biti uređen na kantonalnom načelu. Nijedno od toga nije se ostvarilo pa bi se to moglo smatrati potvrdom Neškovićeva stajališta. Nešković naglašava nesuglasnost u pogledu odnosa BiH prema NATO savezu. Ako se dogodi da zbog rastućeg suprotstavljanja Republike Srpske članstvu BiH u NATO savezu bude nemoguće, NATO će ipak ostati u Bosni i Hercegovini, kaže Nešković. Njegov je konačni zaključak da, neovisno o rješavanju formalnog članstva BiH u NATO savezu, „NATO ostaje u Bosni i Hercegovini da vrši misiju obezbjeđenja mira sve dok je na snazi Dejtonski sporazum“. (228) A taj će sporazum biti na snazi dok se relevantne političke snage u BiH ne usuglase oko novog ustava.
Dok se to suglasje ne uspostavi, provedbu mira nadzirat će visoki predstavnik kojega imenuje Upravni odbor Vijeća za provedbu mira. I to Vijeće i njegov Upravni odbor utvrđeni su odlukama londonske Konferencije za provedbu mira u prosincu 1995. godine. Vijeće je izvorno činilo 55 članica, a Upravni odbor predstavnici Francuske, Italije, Japana, Kanade, Njemačke, Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Europske unije i Turske u ime Organizacije islamske konferencije. Kako znamo, Ruska Federacije je 2021. godine istupila iz članstva Vijeća za provedbu mira pokušavajući tako dovesti u pitanje rad tijela nadležnih za provedbu sporazuma iz Daytona.
Kao da je naslutio što će se dogoditi, Nešković je još 2017. godine pokušao utvrditi koja bi instancija mogla biti jamac provedbe mirovnog sporazuma ako rad Vijeća za provedbu mira bude doveden u pitanje. Bosanskohercegovačke elite ne mogu biti jamac provedbe mirovnih sporazuma jer je do akcije na međunarodnom planu došlo upravo zbog toga što su te elite pokrenule rat umjesto da se dogovore o ustavnopravnom poretku Bosne i Hercegovine. Zbog umiješanosti u ratna zbivanja Srbija i Hrvatska isto tako ne mogu biti jamci provedbe mirovnog sporazuma, ali mogu utjecati na Srbe i Hrvate u BiH da provode mirovni sporazum, mogu brinuti o ravnopravnosti naroda u BiH i mogu podupirati suverenitet i teritorijalnu cjelovitost BiH. Nešković je 2017. godine UN vidio kao mogućeg jamca provedbe mira, ali je nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine i posvemašnje polarizacije Rusije i Zapada postalo nezamislivo da se oko bilo čega u vezi s BiH usuglase sve stalne članice Vijeća sigurnosti. Neškovićeva ocjena da EU u Bosni i Hercegovini s vremenom preuzima nadležnosti koje je imao UN pokazala se točnom.
Izlaskom Rusije iz Vijeća za provedbu mira 2021. godine počela je usklađena rusko-srpska opstrukcija provedbe sporazuma iz Daytona. Nezadovoljna činjenicom da Ured visokog predstavnika nije zatvoren ni nakon što je odluku o tome donio Upravni odbor Vijeća za provedbu mira 2008. godine, Rusija je pokušala potkopati legitimitet toga tijela i samog visokog predstavnika. Da bi se suglasila s donošenjem rezolucije Vijeća sigurnosti 2604 iz studenog 2021. godine, kojom se ovlašćuje EU da u BiH uspostavi svoje međunarodne mirovne snage EUFOR ALTHEA, Rusija je uvjetovala da se u rezoluciji ne spominje izvješće visokog predstavnika. Nakon što je tako učinjeno, Rusija je javno osporila zakonitost i legitimitet visokog predstavnika Christiana Schmidta jer Vijeće sigurnosti nije potvrdilo njegov izbor niti prihvatilo njegovo izvješće. Usklađeno su je slijedile Republika Srbija i Republika Srpska. Tako su se bosanskohercegovački Srbi kao strana koja je jedina bila zadovoljna onim što je dogovoreno u Daytonu preko noći pretvorili u najveće nezadovoljnike tim aranžmanom. Valjda pretpostavljaju da će frontalni sukob Rusije sa Zapadom, koji je eskalirao ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. godine, dovesti do preraspodjele moći u svijetu u korist Rusije od koje očekuju da im pomogne u ostvarivanju njihovih separatističkih težnji. Usporedno s porastom napetosti u odnosu Rusije i Zapada učestali su istupi lidera Republike Srpske Milorada Dodika protiv visokog predstavnika Christiana Schmidta, protiv stranih sudaca u Ustavnom sudu BiH i protiv središnje vlasti u Sarajevu.
Napetosti su dosegle vrhunac u srpnju 2023. godine kad je visoki predstavnik Schmidt donio odluku o zabrani stupanja na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske. Dodikova odluka da zakon potpiše i da on bude objavljen u službenom listu izravno je kršenje Ustava BiH i aneksa 10. sporazuma iz Daytona. Zbog toga je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine 22. kolovoza 2023. podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika. Veleposlanici zemalja članica Upravnog odbora za provedbu mira objavili su 22. rujna izjavu u kojoj „iskazuju svoju čvrstu i dosljednu podršku mandatu visokoga predstavnika Christiana Schmidta i Uredu visokoga predstavnika u nadzoru nad provedbom civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir.“ (Zajednička izjava) Isto tako podsjećaju da je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres u pismu članici Predsjedništva iz Republike Srpske Željki Cvijanović „potvrdio da je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira tijelo nadležno za imenovanje visokoga predstavnika“. Nakon što su pozvali predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da surađuje s visokim predstavnikom, veleposlanici su svoju izjavu zaključili ovim riječima: „Upravni odbor Vijeća za provedbu mira također ponovno potvrđuje da je međunarodna zajednica u potpunosti posvećena i da zadržava potrebne instrumente za podržavanje Općeg okvirnog sporazuma za mir, uključujući teritorijalni integritet BiH.“
Za Rusiju, međunarodna zajednica koja je privoljela zaraćene strane da pregovaraju i usvoje sporazume iz Daytona danas više ne postoji
Osnovni problem u vezi s tom izjavom sadržan je u činjenici da Rusija smatra – a zajedno s njom Republika Srbija i Republika Srpska – da Upravni odbor Vijeća za provedbu mira ne predstavlja međunarodnu zajednicu, nego samo njezin zapadni dio. Pismo glavnog tajnika UN-a za Rusiju nije vjerodostojan dokument, nego bi to bila tek rezolucija Vijeća sigurnosti u kojem Rusija ima pravo veta pa Vijeće takvu rezoluciju ne bi moglo usvojiti. Za Rusiju, međunarodna zajednica koja je privoljela zaraćene strane da pregovaraju i usvoje sporazume iz Daytona danas više ne postoji. Devedesetih godina 20. stoljeća Rusija je bila kooperativna partnerica i zajedno s SAD-on i Europskom zajednicom predlagala je rješenja za jugoslavensku krizu. Ali Rusija više nije dio onoga što Zapad danas naziva međunarodnom zajednicom, ona je iz te zajednice isključena. No, to ne znači da ne želi pokazati koliko je važna na globalnom planu i da diže ruke od svih regionalnih kriza u kojima su neki igrači spremni osloniti se na nju. Stoga se može očekivati da će Rusija, ustrajavajući na provedbi svoje vanjskopolitičke strategije, koristiti Republiku Srpsku kao instrument za ometanje procesa uključivanja BiH i cijelog Balkana u euroatlantske integracije. Kakvim je sredstvima Rusija spremna koristiti se u ostvarivanju svojih destruktivnih namjera najbolje pokazuje incident kod manastira Banjska na Kosovu 24. rujna ove godine, gdje je dobro opremljena srpska paramilitarna skupina pokušala pokrenuti oružanu pobunu protiv kosovskih vlasti.
Odlukom EU da nedovršenoj bosanskohercegovačkoj državi – o kojoj Vijeće sigurnosti raspravlja na osnovi odredaba glave 7. Povelje Ujedinjenih nacija, što znači da je Bosna i Hercegovina zemlja koja predstavlja rizik za mir i sigurnost u svijetu – dodijeli status kandidatkinje za članstvo zapravo je iskazana volja Zapada za jačim angažmanom na rješavanju neriješenih problema te zemlje. Znači li to da će se raditi na stvaranju pretpostavki za prestanak sadašnjeg protektorata krnje međunarodne zajednice ili će se pretpristupni pregovori iskoristiti za jačanje tog protektorata? Vjerojatnije je ovo drugo. Isto tako je vjerojatno da će u Republici Srpskoj jačati otpori nastojanjima da se BiH integrira u EU i NATO sve dok se budu povećavale napetosti u odnosima između Rusije i Zapada na globalnoj razini. To znači da BiH još dugo neće ući u NATO i EU, ali da će NATO i EU biti sve prisutniji u BiH kao jamci njezine cjelovitosti.
Ako su političari u Republici Hrvatskoj išta naučili na osnovi traumatičnih iskustava proteklih tridesetak godina, oni će ubuduće komunicirati sa svim službenim predstavnicima bosanskohercegovačke vlasti, a ne samo s hrvatskim političarima u Federaciji BiH i s predstavnicima tamošnje katoličke crkve, kako je donedavno bilo. Za frustracije dijela bosanskohercegovačkih Hrvata suodgovorna je i Republika Hrvatska čija je vlast najprije poticala njihove separatističke težnje, a zatim ih nepripremljene ugurala u Federaciju BiH bez jasno definiranog teritorijalno-etničkog entiteta. Zbog toga je Republika Hrvatska suodgovorna i za iznalaženje održivih rješenja za BiH. Jačanje države Bosne i Hercegovine u ekonomskom i sigurnosnom pogledu interes je Republike Hrvatske. Diskretnim diplomatskim koracima u komunikaciji sa zemljama članicama Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, kao i konstruktivnom podrškom Bosni i Hercegovini u okviru predstojećih pregovora o pristupanju EU, Republika Hrvatske može ne samo unaprijediti bilateralne odnose s BiH, nego znatno doprinijeti stabilizaciji prilika na Balkanu.
Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava (2013), Zagreb i Sarajevo: Synopsis
Granić, Mate (2022), Diplomatska oluja, Zagreb: Večernji list
Kasapović, Mirjana (2020), Bosna i Hercegovina 1990.-2020. Rat, država i demokracija, Zagreb: Školska knjiga
Nešković, Radovan (2017), Nedovršena država. Politički sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Friedrich Ebert Stiftung
Tuđman, Miroslav; Bilić, Ivan (ur)(2003), Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine
Tuđman, Miroslav (ur.)(2013), Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, Zagreb: Despot Infinitus
Zajednička izjava veleposlanika zemalja-članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (2023)
5,00
(2)
Loading...
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
