Četiri razloga zašto uvođenje obveznog savjetovanja prije pobačaja nije dobra ideja

Kad se donose zakoni onda rasprava treba biti argumentirana. Iako je u nekim razvijenim zemljama savjetovanje prije pobačaja zakonom propisano kao obavezno, Duje Kovačević obrazlaže zašto se za njima u ovom slučaju nije uputno povoditi

• Naslovna ilustracija iz serije Handmaid’s Tale

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Hrvatska je novi Zakon o pobačaju, po odluci Ustavnog suda, trebala donijeti još u veljači prošle godine. Bivši je ministar zdravstva Milan Kujundžić davnih dana najavio da bi novo zakonsko rješenje moglo uključivati obvezno savjetovanje za žene koje se odluče na prekid trudnoće. Iako to nije uspio provesti, njegov nasljednik Vili Beroš u nekoliko je navrata dao do znanja da mu zamisao o zakonski obligatornom savjetovanju nije strana. Tako je u veljači, u razgovoru za N1 rekao kako slično rješenje postoji i u drugim europskim zemljama i „da nije loše kao ideja“, a za Lupigu, doduše s nešto više okolišanja, u suštini je rekao istu stvar. Mada, dakle, ne znamo kada će novi Zakon o pobačaju ugledati svjetlo dana, ono što s visokom vjerojatnošću u njemu možemo očekivati je – institut obveznog savjetovanja.

• Kako Europa stoji s obveznim savjetovanjem?

Prema izvješću Centra za reproduktivna prava, u 13 europskih zemalja žene koje se odluče na pobačaj prije samog postupka moraju proći neku vrstu obveznog savjetovanja. Takva obveza postoji u Albaniji, Armeniji, Belgiji, Bosni i Hercegovini, Gruziji, Njemačkoj, Mađarskoj, Islandu, Italiji, Litvi, Nizozemskoj, Slovačkoj i Rusiji. Propisi u nekim od tih zemalja, kao što je slučaj u Mađarskoj i Njemačkoj, zahtijevaju da žene na savjetovanju dobiju specifične pristrane informacije da ih odgovore od prekida trudnoće.

Upravo to što razvijene zapadnoeuropske zemlje poput Belgije, Njemačke, Islanda i Nizozemske imaju takva zakonska rješenja mnogima je argument da se radi o dobroj praksi. No, je li uistinu tako? Možemo li iz svjetonazorske progresivnosti i ekonomske razvijenosti neke zemlje povući zaključak o generalnoj opravdanosti njezinih zakonskih rješenja? U brojnim nam slučajevima to, zasigurno, posluži kao korisna heuristika, no neka nužna, štoviše, uopće čvrsta uzročno-posljedična veza tu ne postoji. Protiv uvođenja zakonski obveznog savjetovanja možemo dosta snažno argumentirati iz nekoliko kuteva. U ovom ću tekstu navesti četiri.

• Narušava se autonomija žene

Prvi, fundamentalni argument protiv uvođenja obveznog savjetovanja kod pobačaja tiče se autonomije i kompetentnosti odraslih ljudi za donošenje vlastitih odluka. Uobičajeno se pretpostavlja da je svaka osoba moralno i pravno autonomna dok se ne dokaže suprotno. Kada kupujete stan, sklapate brak ili idete na operaciju nitko ne propituje vašu autonomiju, odnosno sposobnost i pravo da donesete kompetentnu odluku. Kada bi u Zakon o pobačaju iznimno uveli obvezno savjetovanje, pretpostavka autonomije i kompetentnosti žena da donesu vlastite odluke – na neki bi način – prestala važiti. Obvezno savjetovanje prije donošenja odluke o pobačaju na jedan način pretpostavlja sasvim suprotno, da žena jest ili bi mogla biti smanjene uračunljivosti, odnosno barem nedovoljno kompetentna da bez stručnog savjeta sama odluči o budućnosti svoje trudnoće. Načelo autonomije u pravnom se smislu uvijek pretpostavlja. Ako uzmemo Hrvatsku, ni teškim se duševnim bolesnicima automatski ne oduzima autonomija u pravnom smislu. Štoviše, procedura uključuje preglede psihijatara i drugih stručnjaka, a odvija se na sudu. Čak i u slučajevima u kojima se opravdanost ‘skidanja’ autonomije u pravnom smislu lako može zamisliti, procedura nije jednostavna, a zakonski se ne pretpostavlja da osoba time što je duševno bolesna gubi svoju autonomiju.

Dodatno takve slučajeve od slučajeva žena koje razmišljaju o pobačaju razlikuje upravo opravdanost pretpostavke o smanjenoj ili nepostojećoj autonomiji. Dok kod duševnih bolesnika, samom naravi bolesti ili poremećaja postoji utjecaj na autonomiju i kompetentno donošenje odluka, takvo nešto kod žena koje se odlučuju na pobačaj – nije slučaj. Ni trudnoća, ni razmišljanje o pobačaju, ni sam pobačaj nisu nužno ni usko vezani uz psihološko stanje koje vodi smanjenoj kompetentnosti. Iz te perspektive uvođenje obveznog savjetovanja prije prekida trudnoće nema smisla i zapravo je patronizirajuće.

Drugim riječima, čak i u slučajevima u kojima je opravdano smatrati da osoba više nije autonomna, oduzimanju pravne sposobnosti za de facto upravljanje svojim životom pristupa se s izrazitim oprezom. Istovremeno, u Zakon o pobačaju bi, doduđe u nešto blažoj mjeri, pretpostavili da trudna žena ne može i ne smije samostalno donijeti odluku o pobačaju. Barem dok joj netko ne objasni xyz stvari, čak i ako to nikada nije tražila. Sve je jasno. Stoga, dok struka ne podastre jake argumente u prilog generalno smanjene kompetentnosti trudnica pred odlučivanje o pobačaju, što sa sigurnošću možemo reći da se nikada neće dogoditi, ideju o obveznom savjetovanje prije pobačaja utemeljeno i opravdano možemo gledati kao težnju za kršenjem osnovnih ljudskih prava žena – u prvom redu, prava na slobodu odlučivanja.

• Smanjena dostupnost pobačaja

Drugi argument protiv obveznog savjetovanja leži u posljedicama koje bi ta odredba, ako uđe u Zakon, mogla prouzrokovati. U Hrvatskoj, kao i u većini europskih zemalja, pobačaj na zahtjev može se izvršiti zaključno s 10. tjednom trudnoće. Nakon toga, prekid trudnoće je ilegalan i kao takvog nemoguće ga je izvesti institucionalno, u klinici ili bolnici, a za one koji ga izvan tog vremenskog roka izvode podrazumijeva kaznenu odgovornost.

Ima žena koje tek u šestom tjednu trudnoće shvate da su trudne. Pretpostavimo da jedna takva žena odmah nakon saznanja krene razmišljati o pobačaju. No, treba joj neko vrijeme da o tome porazgovara s ljudima od povjerenja – prijateljicom, roditeljima, možda i partnerom. Treba joj vremena i da sama o svemu razmisli. U osmom tjednu konačno odlučuje da će trudnoću prekinuti. Dolazi kod ginekologa, prolazi pregled, a on je po proceduri uputi na savjetovanje. Ostala su otprilike dva tjedna unutar kojih žena mora proći savjetovanje kako bi legalno mogla napraviti pobačaj.

I tu se nameće pitanje – hoće li biti liječnika i savjetnika koji će namjerno, iz osobnih moralnih ili vjerskih razloga, odugovlačiti s postupkom? Hoće li, zbog manjka liječnika i savjetnika u klinikama, negdje postojati i liste čekanja za savjetovanje? Da ne okolišamo, postavlja se pitanje hoće li se uvođenjem obveznog savjetovanja dodatno smanjiti dostupnost pobačaja za žene? Hoće li zbog obveznog savjetovanja biti slučajeva prelaska desetog tjedna trudnoće, odnosno ulaska u ilegalu, neovisno o tome što je žena već odlučila prekinuti trudnoću?

S obzirom na sporost zdravstvenog sustava, duge liste čekanja, manjak liječnika i visoku incidenciju priziva savjesti među ginekolozima, namjerna ili slučajna odugovlačenja postupka nisu nerealna anticipacija. Kada bismo uzeli u obzir da postoje žene koje u zadnji trenutak, u posljednjim danima devetog ili desetog tjedna trudnoću odluče prekinuti, jasno je kako obvezno savjetovanje može spriječiti žene da počine pobačaj. Pobačaj u zadnji trenutak bi zagovornicima obveznog savjetovanja, koji su uglavnom na konzervativnijem dijelu debate, trebao biti razumljiviji nego ostalima – jer i sami uglavnom drže da se radi o postupku koji je moralno i psihološki težak za ženu pa i ne čudi ako do zadnjeg trenutka razmišlja što učiniti.

Fenomen smanjene dostupnosti pobačaja jedan je od glavnih (potencijalnih) problema koji proizlaze iz zakonski obveznog savjetovanja. Kada bi došlo do toga, zapravo bi se zaobišlo mišljenje Ustavnog suda koji izričito kaže da pobačaj mora biti dostupan i da u pogledu vremenskog ograničenja i uopće postojanja takve usluge ne treba mijenjati ništa.

Ilustracija sa stranice libela.org

• Nemoguće je osigurati nepristranost

Još jedan zaseban argument protiv obveze savjetovanja prije pobačaja odnosi se na sam sadržaj savjetovanja. Ako određeni postotak ginekologa ulaže priziv savjesti te se izuzima od izvođenja pobačaja, tko garantira da će, ako to postane realnost, provesti nepristrani, informativni razgovor s trudnicom koja razmišlja o pobačaju, a ne nagovarati je da odustane? Uistinu, nešto više od puke intuicije nam kaže da je to nerealno očekivanje. Čak i ako toga ne bude puno, sama činjenica da se otvara još više prostora nagovaranju, sekundarnoj viktimizaciji, primjerice kod žena koje su začele silovanjem, i pristranom savjetovanju žena, već predstavlja snažan moralan razlog protiv obveznog savjetovanja.

Trebamo uzeti u obzir i kontekst hrvatskog zdravstvenog sustava. Sustava u kojem su ženi, zbog toga što su svi anesteziolozi uložili priziv savjesti, pobačaj morali raditi ‘na živo’; sustava u kojem liječnik od pacijentice traži seksualne usluge kako bi je ‘pogurnuo’ na listi čekanja za operaciju; sustava u kojem su 364 liječnika i farmaceutske kompanije bili uključeni u aferu podmićivanja, zlouporabe položaja i moći; sustava u kojem je korupcija, prema mišljenju 56 posto građana, raširena pojava. U takvom je sustavu zaista teško očekivati da neka, već konceptualno problematična ideja, dobrom praksom može biti pretvorena u prihvatljivu.

Možda i postoji način za osiguravanje maksimalne nepristranosti. Primjerice, možda ne bi bilo loše da se uvede obveza vođenja detaljne dokumentacije savjetovanja i da postoji komisija koja pregledava tu dokumentaciju. U teoriji ne zvuči loše, barem bolje od pukog uvođenja obveze bez kontrolnih mjera. No, što bi se dogodilo kada bismo to pokušali provesti u praksu? Možda bismo osigurali veću nepristranost, a liječnici-savjetnici bili bi pod većim pritiskom da posao odrade kako treba – informativno, objektivno, nepristrano – ali bi se, sasvim sigurno, vratili na stari problem vremena i dostupnosti pobačaja. Već uvođenje obveznog savjetovanja predstavlja barijeru u postupku prekida trudnoće, a dodatno bi kompliciranje procedure, premda uz neke prednosti, samo moglo usporiti cijelu stvar.

Ukratko, možemo reći da bi obvezno savjetovanje možda bilo granično prihvatljivo kada bi mogli osigurati što veću nepristranost u proceduri. Međutim, na taj bismo se način vratili do vremenskog odugovlačenja pobačaja, što po sebi predstavlja jedan od značajnih moralno-pravnih problema pa služi kao solidan argument protiv uvođenja zakonske obveze savjetovanja.

• Svjetska zdravstvena organizacija kaže – ne!

Dodatan argument protiv uvođenja instituta obveznog savjetovanja u novi Zakon o pobačaju je institucionalne naravi. Naime, međunarodne zdravstvene i nevladine organizacije, posebice one koje se bave reproduktivnim pravima žena, tomu nisu baš sklone. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izdala je publikaciju o sigurnom pobačaju. U njoj se navodi da su prednosti savjetovanja za žene koje razmišljaju o pobačaju upravo u tome što im takve usluge omogućavaju da donesu informiranu odluku bez ikakvih pritisaka. Što znači da je savjetovanje prihvatljivo kao opcija, ali ne i kao obveza, stoga WHO drži da se žene koje su se odlučile na pobačaj, neovisno o tome jesu li tražile savjetovanje i pomoć, obvezi savjetovanja ne smije podvrgnuti (str. 36).

Sličnog stava su i razne nevladine organizacije. Tako, primjerice, Centar za reproduktivna prava ističe da nametanje obveznog savjetovanja ugrožavana ljudska prava žena, a posebno može biti štetno kada im se putem takvih obveznih sesija daju pristrane informacije. Iz navedenih razloga, neovisno o tome što Njemačka, Belgija ili Island imaju slično zakonsko rješenje, Hrvatska treba dobro razmisliti što za nas kao državu znači uvođenje obveznog savjetovanja i gdje će nas to pozicionirati u pogledu ljudskih prava i prava žena.