Cijela se povijest strovalila na nas

Važnost spoznaja koje smo tih davnih dana stjecali i iluzija kojih se nismo htjeli odreći svim nemilim činjenicama usprkos tolika je da sam, kad su mi javili da je Jasna umrla, bio potresen kao da je nemilosrdna sudbina pred mojim očima ugrabila onu nasmijanu, dugokosu, radoznalu i nekoj višoj, još neostvarenoj svrsi posvećenu studenticu pred kojom je cijeli život

Od trenutka kad mi je prijatelj telefonom javio da je umrla Jasna Babić,  u glavi mi neprestano odzvanja riječ  umrla. Ponavljanje te riječi u svim medijima djelovalo je kao jeka koja s vremenom ne slabi nego se pojačava. Umrla, umrla je, a nismo se vidjeli već dugo. Zapravo, posljednji put smo se sreli na sahrani zajedničkog prijatelja Marija Repca. Kad je netko od nas desetak zaostalih poslije obreda, koji smo sjedili na terasi tamošnjeg kafića, upozorio na crni dim koji je sukljao iz dimnjaka zgrade čiji je pod netom prije progutao lijes s našim prijateljem, svi smo zanijemili. Svaki od nas mišlju je ispratio crnu maglu koja je užurbano sukljala u vis i brzo, vrlo brzo nestajala u zraku. Ta nevesela užurbana pretvorba tijela u dim pa u treperavi zrak koji je ubrzo postao upravo onakav kakav je bio i prije negoli su nam lepršavi ostaci našeg prijatelja mahnuli posljednji put, možda su nekoga od nas – premda smo svi, uvjeren sam, bili i ostali filozofski materijalisti – barem na trenutak potaknuli na razmišljanje o tome da li je ono što se dogodilo u ložištu krematorija svedivo samo na Lavoisierov zakon o neuništivosti mase prilikom sagorijevanja.

Ako bi se samo životna dob uzimala u obzir prilikom određivanja redoslijeda za sudjelovanje u pretvorbi mrtvoga tijela u dim i zrak i u malo ambalažiranog pepela, onda od nas koji smo tada sjedili i promatrali iščezavanje zemnih ostataka našeg prijatelja Jasna nipošto nije trebala biti prva na redu. Činjenica da je sjedila u invalidskim kolicima jer su joj nekoliko mjeseci prije toga odrezali potkoljenicu zbog uznapredovale gangrene – ma koliko turobna, nevesela i upozoravajuća bila – ipak je svjedočila da je odstranjena bolest, da daljnje opasnosti i prijetnje nema. Cigarete je pušila jednako nehajno kao u davno studentsko vrijeme kad smo se upoznali, glas joj je bio možda samo malo promukliji nego kad je bila mlada, a smijeh koji je otkrivao njezine naprijed isturene ali nimalo prijeteće zube odjekivao je kao potvrda njezine prethodno iznesene briljantne argumentacije ili niza činjenica koje drugima nisu bile poznate do trenutka kad im ih je ona iznijela.

Da, i smijali smo se poslije tog sprovoda. Time smo pokazali spremnost za daljnje suočavanje sa svime dobrim i lošim što bi nas moglo zadesiti prije nego drugi zaplaču nad našim lijesom i nasmiju se kad se sjete nečeg lijepog što su s nama doživjeli.

Jasna je nazvala ured druga Kočiša i sekretarici rekla da bi drug Uzelac htio razgovarati s njim. U idućem trenutku je naš Zlatko Uzelac o slučaju Gordogan razgovarao s drugom Kočišem koji je, prestravljen, mislio da ga ispituje ministar unutrašnjih poslova Uzelac. To je bila uloga Jasne Babić u povijesti održavanja tada kultnog časopisa Gordogan

Ne znam je li u trenutku kad je vidjela crni dim kako se diže iz dimnjaka krematorija odlučila da se ona, kad dođe taj trenutak, neće na taj način oprostiti od skupljenih i ražalošćenih prijatelja. Nismo se sreli, nismo se čuli telefonom, nismo razmijenili internetske poruke. Prokleto mi je žao zbog toga. Više sam puta pomišljao da joj se javim, ali čekao sam da se pojavi neki dovoljno važan povod, nešto što će samo sobom biti tako važno da neću morati objašnjavati zašto se javljam. Nisam se javio i ne znam ni kad se tako strašno razboljela da je morala u bolnicu i ne znam koja je to duga i teška bolest koju nije preboljela. Ne znam kada, kako i zašto je odlučila na neće biti pogreba na kojem bi se mogli skupiti prijatelji i da neće biti prilike da se u mislima opraštaju s njom gledajući u dim koji se povija na vjetru. Tako je odlučila, tako će biti.

Tako sam upoznao Jasnu Babić

Ima ih koji su nekrologe Jasni napisali prije mene. Očito mnogi ljudi, njezini kolege iz medija o njoj znaju mnogo više nego ja. Nema u tome ničega čudnog. Ta mi smo se družili samo nekoliko godina. A i upoznali smo se na neobičan način.

Negdje sredinom sedamdesetih, za vrijeme međunarodnog kazališnog festivala Dani mladog teatra u okviru kojega sam uređivao svakodnevni bilten, vratio sam se u svoju studentsku sobu kasno noću kad je tiskanje biltena, odnosno izvlačenje na šapirografu, bilo gotovo. Tramvaji više nisu vozili a novaca za taksi nisam imao pa sam do Studentskog doma Stjepan Radić, kao i obično, otišao pješke. Kad sam, onako umoran i pospan, vidio da na krevetu u sobi 16/3 netko spava, ne razmišljajući bacio sam se na – drugi krevet. Kad sam se probudio, shvatio sam da je u sobi prenoćila brucošica s politologije kojoj su njezini prijatelji iz Zadra dali ključ moje studentske sobe znajući da je uglavnom prazna u vrijeme održavanja kazališnog festivala. Ona se zadržala kod njih u sobi u zavičajnom ozračju uz brudet od morskoga psa i domaće vino koje su roditelji poslali autobusom podmitivši konduktera. Sa jadnim morskim psom završili su dovoljno kasno da tramvaji koji bi je odvezli do podstanarskog stana u Dubravi više nisu vozili. Zahvaljujući studentskoj solidarnosti predložili su joj da udobno prespava u praznoj sobi dvojice ljubitelja kazališta i drugih noćnih provoda.

Studentske godine

Tako sam upoznao Jasnu Babić. Upoznao ju je i moj cimer Dodo, student fizike, filozofije i psihologije. Njih su se dvoje zbližili. Uskoro je počeo noći provoditi u Dubravi kod Jasne. Ali sve češće je i ona boravila kod nas. Danju i noću. Čitala je sve čega bi se domogla. Čitala je i ono što smo mi čitali i žustro sudjelovala u raspravama. Razgovaralo se o marksizmu, o Freudu, o Wilchelmu Reichu i njegovoj Masovnoj psihologiji fašizma, o Frommu i Marcuseu, o Brechtu. Tad je bio u modi strukturalizam – Foucault, Barthes – s kojim smo se sretali u prijevodima objavljenim najčešće u Nolitovoj biblioteci Sazvežđa. Mislim da smo bili najangažiraniji čitatelji Žižekove prve knjige Znak, označitelj, pismo.

Pritom je ona marno učila za svoje ispite. Nemilice je podvlačila sve što je smatrala važnim u udžbenicima što je meni, koji sam prema knjigama zadržao sakrosanktni odnos, neizmjerno išlo na živce. Isprva blago fascinirana Dodinim umovanjima koja su bila u većoj mjeri plod inteligentnog improviziranja popabirčenim znanjima negoli sustavnog i temeljitog uvida u sve o čemu je govorio, s vremenom je postajala sve samostalnija, samouvjerena i spremna na argumentiranu raspravu. Razgovaralo se i o nacionalizmu, o ´71, o ´68, o filmovima, najčešće onima koje su prikazivali na matinejama u Studentskom centru. S mojim cimerom Dodom u našoj studentskoj sobi živjela je mlada, naočita studentica s bujnom kosom koja joj se niz leđa pružala do stražnjice. Mnogi su se za tom kosom, za tim stasom i za tom stražnjicom okretali puni grješnih misli ni ne sluteći koliko je načitana i pametna bila ta srdačna, mlada i perspektivna žena.

Dodo i Danilo

Prošle su studentske godine. Više nismo živjeli u studentskoj sobi. Mene je – unatoč nastojanjima da je izbjegnem – zadesila i služba u JNA. Kad sam se vratio u Zagreb, jedno sam vrijeme spavao na Črnomercu u podstanarskom stanu u kojem su živjeli Jasna i Dodo. Ona je već pisala u novinama i sve češće iskazivala nervozu nad činjenicom da ju je Dodo i dalje pokušavao impresionirati intelektualnim trikovima koje je davno prozrela i nadrasla ih upornim čitanjem svega čega se dohvatila i o čemu je temeljito promišljala. U trenutku kad sam se zatekao kod njih, njihovo najsretnije vrijeme već je bilo prošlo.

Jedne večeri trebao sam se sastati s Jagodom Kaloper, tada grafičkom urednicom časopisa Gordogan koji smo 1979. godine pokrenuli Branko Matan i ja. Kad je čula s kim ću se sresti, Jasna je pitala da pođe sa mnom da  upozna Jagodu. U to vrijeme, nekoliko godina prije Univerzijade, u neosvijetljenoj Tkalčićevoj, u kojoj gotovo da i nije bilo uređenih kuća privedenih bilo kakvoj svrsi, postojao je samo jedan lokal, Tomato. Tako smo u gužvi oko šanka, u buci i duhanskom dimu nas troje pokušavali razgovarati. Svakoga od nas troje poznavao je barem netko iz tog uzbibanog mnoštva, a Jagodu su prepoznali svi. Jedan od tih kojega sam poznavao iz Kluba Istrana prišao mi je i, premda već podnapit, skupio hrabrost i pristojno zamolio da ga upoznam s Jagodom. Upoznao sam ga i s Jagodom i s Jasnom. Bio je to Danilo Skomeršić za kojega se Jasna udala i pošla živjeti s njim u Puli.

Gordogan

Sjećam se još jednog događaja prije nego što se Jasna preselila u Pulu. Sjedili smo jednog dana ona, Zlatko Uzelac i ja u uredništvu Gordogana u Mihanovićevoj 28. Povjerljivi izvori dojavljivali su nam da se u strukturama vlasti provodi urota protiv časopisa, da nam žele onemogućiti daljnje izlaženje. Ključnu ulogu u tome imao je izvjesni drug Kočiš, visoki funkcionar Socijalističkog saveza, koji je raznim dezinformacijama pokušao uvjeriti članice i članove nadležnih tijela – a to su tada bile samoupravne interesne zajednice ili SIZ-ovi – da se Gordoganu kao antipartijskom glasilu ne smiju dodijeliti sredstva za izlaženje. Ne sjećam se kome je palo na pamet da učini ono što su njih dvoje učinili, možda baš Jasni. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova, zapravo republički sekretar za unutrašnje poslove, zvao se Zlatko Uzelac kao i naš kolega iz uredništva. Jasna je nazvala ured druga Kočiša i Kočiševoj sekretarici rekla da bi drug Uzelac htio razgovarati s njim. U idućem trenutku je naš Zlatko Uzelac o slučaju Gordogan razgovarao s drugom Kočišem koji je, prestravljen, mislio da ga ministar unutrašnjih poslova Uzelac ispituje o njegovim makinacijama. Eto, to je bila uloga Jasne Babić u povijesti održavanja tada kultnog časopisa Gordogan na životu.

Kao što sam ja nekoliko noći prespavao kod nje i Dode na Črnomercu, tako je u drugoj polovici osamdesetih, kad se definitivno vratila iz Pule poslije bračnog brodoloma, Jasna  neko vrijeme spavala u stanu koji smo Dodo i ja kao podstanari unajmljivali u Prečkom prije negoli se snašla na svom novom zagrebačkom početku.

Novinarstvo

O tome što se zbivalo s njom i što je radila nakon povratka u Zagreb znaju mnogi, zna javnost koja je pratila njezine reportaže s bojišta, njezina uporna traganja za istinama iza ratne propagande, za zločinima koje su počinili i oni koji su bili napadnuta strana u ratu. Uporno je razotkrivala mračne strane haških procesa. Proslavila se i istragama zagrebačke mafije kakve se ni policija nije usudila provoditi. Odlučna, hrabra, uporna i dosljedna u neprestanoj primjeni znanja i kritičkog propitivanja stečenog u doba intenzivnog studentskog života predstavljala je vertikalu koja se sve teže uklapala u medijske prilike obilježene općom devalvacijom novinarske struke i gotovo otvorenom zabranom iskazivanja intelektualističkih ambicija. Kao novinarka mnogima je bila uzor, mnogima prijetnja. Dobila je i javna priznanja koja, dakako, nisu mogla potpuno zasjeniti nepravde i poniženja kojima je bila izložena.

Da sam je nazvao poslije onog pogreba, da smo uspjeli sresti se i porazgovarati, možda bismo osim prevrtanja po sjećanjima na studentske dane jedno drugom imali reći nešto o životima koje smo paralelno živjeli, u kojima smo znali jedno za drugo, ali koji su ostali odvojeni. Zapravo, družili smo se znatno kraće negoli je bilo vrijeme u kojem smo jedno o drugom mogli nešto pročitati ili čuti u medijima ili doznati nešto iz razgovora s prijateljima koje smo slučajno sreli. Cijela povijest se strovalila na nas od vremena kad smo se družili. No važnost spoznaja koje smo tih davnih dana stjecali i iluzija kojih se nismo htjeli odreći svim nemilim činjenicama usprkos tolika je da sam, kad su mi javili da je Jasna umrla, bio potresen kao da je nemilosrdna sudbina pred mojim očima ugrabila onu nasmijanu, dugokosu, radoznalu i nekoj višoj, još neostvarenoj svrsi posvećenu studenticu pred kojom je cijeli život.

Božo Kovačević

01112017