Britanska politika
Britanski premijer Starmer preživio je katastrofu na lokalnim izborima prije nepuna dva mjeseca, ali nije bio spreman na ono što je uslijedilo. Unutarstranačka oporba izazvala je prijevremene dopunske izbore u jednom okrugu kako bi njegov najveći izazivač preskočio formalnu prepreku, ušao u parlament i tako osigurao formalne uvjete za premijersku poziciju. Pozadinu i dubinu ove drame analizira Tin Radovani.
Britanski premijer Starmer preživio je katastrofu na lokalnim izborima prije nepuna dva mjeseca, ali nije bio spreman na ono što je uslijedilo. Unutarstranačka oporba izazvala je prijevremene dopunske izbore u jednom okrugu kako bi njegov najveći izazivač preskočio formalnu prepreku, ušao u parlament i tako osigurao formalne uvjete za premijersku poziciju. Pozadinu i dubinu ove drame analizira Tin Radovani.
Dopunski izbori u Makerfieldu bili su zapravo o svemu samo ne o biranju predstavnika tog izbornog okruga u Donjem domu britanskog parlamenta. Bili su oni između ostalog (ne nekim posebnim redom i ne od jednake važnosti):
Drugim riječima, od rezultata u Makerfiledu Velika je Britanija očekivala ako ne konačne odgovore a ono barem početak ozbiljnog razgovora o ovim pitanjima.
Po Laburiste blago rečeno jako loši rezultati svibanjskih lokalnih izbora ubrzali su pitanje o podršci koju premijer Keir Satrmer uživa u stranci. Nakon višemjesečnih nagađanja ovdašnjih medija iskristalizirala su se dva pretendenta – Wes Streeting (donedavni ministar zdravstva, koji je danas ipak odustao od utrke) i Andy Burnham (gradonačelnik Manchestera). Potonji je već godinu dana po svim ispitivanjima javnog mnijenja najpopularniji laburistički političar i jedni koji kako se čini ima nekog izgleda ako ne pobijediti, a onda barem neutralizirati najnoviju stranku Nigela Faragea, Reform, koja s 26% uživa najveću popularnost u Velikoj Britaniji. Problem za Burnhama je ustavna odrednica prema kojoj premijer mora biti zastupnik u parlamentu. Kako kao gradonačelnik Manchestera evidentno on to nije, on mora pobijediti na nekim dopunskim ili čekati do sljedećih općih izbora kako bi ušao u parlament. I eto nas u Makerfieldu u neposrednoj blizini samog Manchestera. Josh Simons, donedavni zastupnik te izborne jedinice, neposredno nakon lokalnih izbora podnosi ostavku i tako otvora mogućnost Burnhamu da uđe u parlament.
Iako je Simons 2024. sa oko 6000 glasova pobijedio Reform u Makerfieldu, na svibanjskim lokalnim izborima u gotovo svim mjesnim zajednicama tog okruga pobijedio je upravo Reform. Uz to, prije 10 godina Makerfield je bio za Out, iako je za očekivati da je prirodni tok vremena u korist povratka promijenio starosnu strukturu koja je 2016. bila za Brexit. Takav raspored karata Burnhama je tjerao da se istovremeno mora obraćati različitim publikama: Brexit nastrojenom dijelu lokalnih birača koji očito imaju stanovite simpatije za Reform, pro-europskom članstvu stranke, sindikatima koji žele jačanje zaštite radničkih prava i zastupnicima koji žele znati kako će on voditi vladu. Ah, da i cijeloj britanskoj javnosti o tome što on misli o budućnosti zemlje.
Da su rečeni dopunski izbori bremeniti tolikim pitanjima vjerojatno je tek simptom strukturne krize u kojoj se britansko društvo nalazi. Kao što je to još i jasnije u činjenici da je na pomolu sedmi premijer u deset godina. Ne svrgava se šesti premijer u jednom desetljeću ako nešto nije trulo u državi britanskoj. Bez obzira može li se Ujedinjeno Kraljevstvo u hodu uštimati ili ne, argument o posebnom kriznom trenutku u kojem se nalazi zemlja i koji zahtijeva radikalni zaokret svodi se na interakciju ovih elementa:
No, možda bi dopunski izbori u Makerfieldu i prošli bez velikih egzistencijalnih pitanja da se u njih nije upleo jednom od svojih rijetkih intervencija u domaću politiku nitko drugi nego Tony Blair. A ne bi se ni Tony Blair vjerojatno upleo u sve to da mu osjećaje nije povrijedio Andy Burnham rekavši da se zemlja već 40 godina nalazi na krivom putu, dakle i tijekom onih njegovih deset u Downing St.
Blairova dijagnoza stanja i izazova koji su pred britanskim društvom, dijagnoza koju je iznio u 6000 riječi dugom eseju svojom gotovo mesijanskom sigurnošću, svodi se na kombinaciju tehnoloških, energetskih i geopolitičkih izazova na koje se Velika Britanija mora drukčije postaviti nego do sada:
Ostatak eseja je više manje bio dijeljenje packi Streetingu, Burnhamu pa i cijeloj stranci. Blair smatra da je neozbiljno ulaziti u beauty contest oko No. 10 bez jasne ideje o koherentnom rješenju gornjih problema. Kako je to lijepo rekao: Policy first, politics second.
Pretendentima na No. 10 nije ni dan trebao da Blairu više manje kažu kako ne poznaje zemlju kojoj je bio premijer cijelo desetljeće (istina). Supstantivni dio odgovora sveo se pak na vrlo jednostavnu tezu – nejednakost je uzvodno od pitanja koja on tematizira. Ne možemo se odlučno suočiti sa globalnim izazovima dok ne riješimo pitanja nejednakosti u zemlji – regionalnih, socijalnih, obrazovnih i ekonomskih, smatraju obojica.[5]
Da Blairova analiza i makro dijagnoza nije usamljena u ovdašnjem komentarijatu može se vidjeti i u ovećem eseju Johna Bewa objavljenom početkom ožujka. On je politički insajder, ali i povjesničar, pa je njegova je perspektiva nešto šira od Blairove i seže dublje u prošlost.[6] Bew promatra razvoj britanske države, i njezine unutarnje strukture kroz osnivanje raznih ministarstava i promjene alokacije sredstava za njihovo funkcioniranje, kao odgovor na egzogene izazove. Često ratne: gubitak američkih kolonija, WWI i WWII. Svaki put britanska je država na izazove koje su te krize pred nju postavljale odgovorila restrukturiranjem. Odgovor na prvu krizu nastalu gubitkom američkih kolonija i Napoleonskim ratovima bila je povećana profesionalizacija vojske, uvođenje meritokratskih kriterija u diplomaciju i osnivanje ministarstva vanjskih poslova. Uveden je i porez na dohodak kako bi se na brzinu pokrili dugovi stvoreni ratovanjem. Na kraju ovog perioda britanska se država povećala šest puta.
Druga kriza svodi se na nekoliko faktora koji muče Viktorijansko doba i koji kulminiraju u Prvom svjetskom ratu. Širenje političkih prava i sufražetski pokret, počeci sindikalnog organiziranja, potrošnja na sustav socijalne pomoći, rast Njemačke, pitanje Irske i nastanak suvremene Laburističke stranke proizveli su nove ideološke napetosti. Ulazak ženske radne snage u ekonomiju i danak u krvi stotina tisuća mladića u rovovima Francuske potpuno su promijenili temelj socijalnog ugovora u zemlji i balans prava i odgovornosti. Ali na nedovoljno radikalan način, smatra Bew. Taj je nezavršeni posao druge krize, uz naravno Drugi svjetski rat, izvor treće krize.
Rješenje koje pronalazi laburistička vlada Clementa Atleeja je nastanak moderne britanske države sa svim njezinim ključnim karakteristikama, idejama o ulozi i razini javne potrošnje, rasporedu ministarstava, itd. Zanimljivo je u tom kontekstu da Bew promjene koje unosi premijerka Margaret Thatcher ne doživljava kao radikalni zaokret, odgovor na neku krizu. Ne smatra da je Maggie strukturu države promijenila u odnosu na laburističku vladu Clementa Atleeja. Maggie-revolucija u osamdesetima je po njemu bila tek niz Ozempic injekcija u gihtom oboljelo državno tijelo, no tijelo je sa svim svojim udovima ostalo isto. Četvrta kriza koja je pred Britanijom donosi korijenite geopolitičke promjene i tehnološki izazov AI-a. Ona će, smatra Bew, proizvesti kraj političke paradigme koju ponajviše promovira i brani ministarstvo financija: da je imigracija najbrži put do gospodarskog rasta, da reindustrijalizacija kroz pojačanu potrošnju na vojsku predstavlja lošu vrijednost za novac, da su liberalne ekonomije i slobodna tržišta jedina moguća budućnost.
I Bew i Blair vide nužnost mijenjanja strukture države i britanskog socijalnog ugovora. I jedan i drugi, bilo eksplicitno bilo implicitno, smatraju da su u uvjetima sve težeg podizanja ekonomskog rasta razine izdavanja za socijalnu pomoć, nacionalne penzije pa čak i zdravstvo jednostavno neodržive. I jedan i drugi misle da se jedino koherentnim pristupom kroz cijelo društveno tkivo, spojem pojačanog tehnološkog, obrambenog i ekonomskog kapaciteta, Britanija može uspješno prilagoditi izazovima, da može formulirati jasne i opravdane kompromise o financiranju i funkciji javnih službi. Osim jasne ideje da obrana košta (i što bi se sve moglo skresati), ostale detalje, pogotovo o rečenim kompromisima, Bew i Blair su blago rečeno ostavili u skicama.
A u tom smislu nedavna ostavka ministra obrane Johna Healeya, zbog nedovoljne razine dugoročnog financiranja britanskih oružanih snaga i cijelog obrambenog sustava izaziva daleko šire odjeke.
Teorija države je grubo kazano makro slika ili ideja o tome kako neka država zarađuje ili stvara svoje ‘novce’. Kako se ona održivo reproducira, kako se interagiraju relevantni akteri za njezinu reprodukciju, kako se odnose politika, administracija i privatni sektor, koji je omjer snaga i ravnoteža između tih faktora i koje poluge ključni akteri mogu povući kako bi korigirali kurs društva. Teorija države mora formulirati model ekonomske i socijalne stabilnosti koji bi trebao biti rezistentan na višestruke i raznovrsne egzogene pritiske. Geopolitička pozicija i vanjskopolitički prioriteti zemlje bi idealno trebali biti nizvodno od teorije države.
Velika Britanija je na svoju aktualnu teoriju države, na svoj model, moglo bi se reći skoro slučajno nabasala tog davnog 16. rujna 1992. kada je vlada nakon nešto manje od dvije godine suspendirala britansko članstvo u ERM-u[7] (europskom tečajnom mehanizmu). Od onda teorija države Ujedinjenog Kraljevstva jest da je ono izvan integrativnih europskih financijskih tokova i regulativa, a unutar EU, unutar jedinstvenog tržišta za trgovinu robom i uslugama. Taj slučajni model ili formula – na jednoj strani off shore centar za američki i europski kapital i investicije,[8] a na drugoj slobodno trgovanje robama unutar Europske unije – bio je ishod dugogodišnje borbe unutar Konzervativne stranke koji je rezultirao ostavkama ministra financija Nigela Lawsona i potonjom defenestracijom Margaret Thatcher. Borba se vodila oko toga kako optimizirati balans između suverenističkih strasti i istovremene ambicije da London utječe na pravac, tempo i dubinu europskih integrativnih procesa. Riječ je o strukturnoj kontradikciji unutar konzervativnog ideološkog sklopa, jer kada je osigurala svoja maastrichtska izuzeća Britanija jednostavno više nije bila u jezgri, u prvom rangu Unije s Parizom i Berlinom. Nije ni čudo da je nemogućnost očuvanja tog balansa koštala glave dva torijevska premijera, Johna Majora i Davida Camerona (one nakon Brexita ne računam). Strasti unutar Konzervativne stranke kad tad bi znale prevagnuti na ovu ili onu stranu kako bi izazvale krizu čelništva.[9]
Dio strukturnih korijena britanskog modela postavila je Margaret Thatcher u osamdesetima kada je u naporu da oživi britansku industriju otvorila vrata Citya globalnom kapitalu i tako obogativši još i više London istovremeno osiromašila dijelove zemlje koji su povijesno bili industrijska kolijevka britanskog kapitalizma.[10] To je ujedno i izvorni grijeh koji dovodi do velike regionalne nejednakosti – financijskim kapitalom napuhnuti London vs. deindustrijalizirani gradovi i regije srednje i sjeverne Engleske i Walesa. Dinamika koja će svoje odjeke naći u godinama stagnacije nakon financijske krize, u Brexitu i rastakanju britanskog političkog sustava.
Inicijalno upravo globalizacija čini britanski model uspješnim. Blair preuzima torijevsku financijsku i poreznu konstrukciju, koju je sazdao konzervativni ministar financija Kenneth Clarke, obećavši da neće probiti razinu javne potrošnje u svojem prvom mandatu. Blaža regulativa čini City praktički offshore rajem za europski i američki kapital, s čijeg vrha država pokupi dosta vrhnja. To vrhnje, pogotovo u Blairovom drugom mandatu, odlazi u javne službe, zdravstvo, škole i lokalne vlasti deindustrijaliziranih dijelova Ujedinjenog Kraljevstva. Donekle se smanjuju regionalne nejednakosti. Velika Britanija 2000-tih raste najbrže u G7, s godišnjom stopom od 4.5% na početku desetljeća i oko 3% sredinom. Niska nezaposlenost, razmjerno visoka produktivnost, lako dostupni krediti, visoka potrošnja – što bi moglo poći po krivu?
Globalna financijska kriza krajem prvog desetljeća 21. stoljeća ozbiljno je narušila jednu stranu formule britanske teorije države. U naporu da potaknu ekonomski rast Davidu Cameronu i Georgeu Osborneu dolaskom na vlast 2010. ne pada na pamet promijeniti teoriju države nego uvode jake mjere štednje kako bi vratili povjerenje međunarodnih kreditora. Tzv. ‘Austerity’ period donosi velike rezove javne potrošnje (oko 25% preko svih ministarstava), a ona u prethodnim laburističkim godinama uglavnom bila usmjerena u konzervativnom politikom deindustrijalizirane i osiromašene dijelove zemlje – Midlands, Yorkshire, Wales, sjeveroistok Engleske. Regionalna se nejednakost u 2010-15. razdoblju povećava.[11]
Političari obično misle da imaju dvije poluge za brzo poticanje rasta – ili uvoz kapitala ili uvoz radne snage. Kopnjenje dolara u Cityu Cameron i njegov šef financija Osborne pokušavaju zamijeniti plimom yuana u nadi da bi London mogao postati offshore centrom Kine.[12] Odlaze u svijet i vraćaju se s kineskim kapitalom koji nadoknađuje nešto od onog što se izgubilo ’08.[13] Umjesto da su odmah dolaskom na vlast razvili industrijsku strategiju kojom bi smanjili regionalne razlike i potakli rast, odlučuju potegnuti i onu drugu polugu i povećati uvoz radne snage, iako deklarativno Cameron obećava smanjiti neto imigraciju na nekoliko desetaka tisuća sa oko 250,000 koliki je prosjek u njegovom prvom mandatu. Osborne tek 2015. pokreće Northern Powerhouse – projekt koji je trebao nadomjestiti dominaciju Londona investicijama u inovacije, većom regionalnom autonomijom, transportom i boljim međusobnim povezivanjem gradova sjevera Engleske – Leedsa, Manchestera, Hulla, Newcastlea i Liverpoola. Štoviše, Cameron se hvalio da projekt ima potporu ni manje ni više nego kineskog predsjednika Xi Jinpinga. No, teorija države ostaje ista, iako je je jedna strana jednadžbe ozbiljno narušena.[14]
Strukturne kontradikcije oko britanskog položaja u EU koje muče Torijevce (što žrtvovati – suverenost ili utjecaj u EU) nalaze svoj konačni iskaz u Cameronovim lutanjima oko formuliranja nacionalne pozicije u Europi, a da pri tome zemlja ne sudjeluje u ključnim europskim integrativnim ustanovama, prije svega financijskim. Pod pritiskom desnog krila, u kojem sve više jačaju suverenističke strasti i koje se sve više boji UKIPa i Nigela Faragea, Cameron prijeti vetom 2011. na program reformi Eurozone. A kad se to pokaže neučinkovitim, Cameronu padne na pamet da počne prčkati i po onoj drugoj strani formule teorije države, te 2013. zaprijeti i Brexitom. To još više potpaljuje suverenističke strasti desnog krila njegove stranke koje smatra, bez ikakvog jakog razloga ili jasnog plana, da se ono što se izgubilo 2008. lako može nadoknaditi slobodnim trgovinskim ugovorima s ostatkom svijeta, pa je stoga najpametnije izaći iz EU.
Ostatak stranke na čelu s Cameronom pak u svojoj letargičnosti, uljuljkani uspjehom na referendumu o škotskoj neovisnosti i na izborima 2015., smatra da imigracija i regionalne nejednakosti neće biti dovoljno jakim gorivom da bi Veliku Britaniju izbacile iz EU. Cameron previđa ili ne želi vidjeti da je otpor njegovoj poziciji na referendumu dobrim dijelom strukturno uvjetovan upravo njegovim politikama, time kako je on vodio državu kroz godine štednje koje su neproporcionalno pogodile baš sjever zemlje, i deklarativnom politikom suzbijanja imigracije čiji su rezultati bili upravo suprotni. Dakle, ne vidi da je upravo njegova politika proizvela ogorčenost dijela populacije koji više ne vjeruje londonskim elitama, koji više ne vjeruje stručnjacima, koji ne misli da je GDP njihov, da se na njih odnosi. Rezultat referenduma je Brexit i njime ona druga strana formule britanske političke ekonomije nestaje – Velika Britanija izlazi iz jedinstvenog tržišta, iz Europske unije. Izvan koje ostaje do dan danas. Ukratko to je taj krivi put kojim se po Burnhamu Velika Britanija kreće već 40 godina.
Ako niste prirodno skloni vjerovati u Nietzscheovu teoriju o vječnom vraćanju istoga ili da se, u blažem obliku iste, povijest odvija u predvidljivim bilo komičnim bilo tragičnim kadencama, ritmovima, odjecima, onda uzmite u obzir ovaj video klip kao dokaz da možda u njoj ima nešto. Naime, onaj visoki koji prvi izlazi uz tadašnjeg ministra financija Normana Lamonta nije nitko drugi nego David Cameron, tada njegov 26 godine stari savjetnik, koji je tako uokvirio ne samo trenutak nastanka britanske teorije države ispadanjem iz ERM-a 1992. nego je ujedno i zaključio njezin konačni kraj skoro četvrt stoljeća kasnije kada je kao premijer nadgledao ispadanje Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Nietzsche – QED.
I tako model britanske političke ekonomije kolabira 2016. Slijedi desetljeće bezidejnog krpanja, desetljeće u kojem se gubi vrijeme pokušavajući stabilizirati brod koji je torpediran s obje strane. Takva je zemlja dostavljena Laburistima 2024. s jednim od najvećih mandata u povijesti britanskih izbora, stvorenim negativnom kohezijom glasačkog tijela protiv Konzervativaca i sjajnom strategijom Morgana McSweeneya koji je vodio tu kampanju. Starmer dolazi na vlast s tezom kako je dosta kaosa, da je vrijeme da ‘odrasli’ upravljaju zemljom, no bez vidljivog plana kako promijeniti teoriju države. Cijeli program laburističke vlade, kao i svake od šest vlada koliko ih je bilo od 2010. naovamo, je da se sistem, da se teoriju države može nekako pokrpati. Marianom Mazzacuto inspirirana Starmerova vizija, misijski ciljevi, milestones, sve je to temeljeno na pretpostavci da će se nastaviti infuzija stranog kapitala koji ne pita previše pitanja, da će ekonomija opet biti među jačima u G7 i da će državni aparat, ozbiljno narušen Austerityem, Brexitom i Covidom, ipak kako-tako nastaviti funkcionirati. Sve što treba je tu i tamo nešto uštimati u hodu. Zamjena gomile loših kapetana kapetanom koji nema plan, na brodu koji s obje strane tone, teško da može uroditi nekim velikim uspjehom. Starmerov šef kabineta Morgan McSweeney, kao možda i Dominic Cummings prije njega, ima negdje u malom mozgu ideju o tome da nešto jako, ali jako ne funkcionira u državi, da su ministarstva dobrim dijelom nefunkcionalna, da sustav javne nabave ne služi svrsi, da državna administracija nije spremna za predstojeće tehnološke promjene, ali kako to promijeniti nadilazi kako njega, a tako i sve one Cummingsove plahte teksta koje je godinama objavljivao na svojem blogu.[15]
Socijalne napetosti proizvedene raspadom bazične formule britanske političke ekonomije, pojačane desetljeće dugim zombie statusom ekonomskog modela, počele su se 2024. prelijevati i u politički sustav. Izborni sistem relativne većine (tzv. ‘First past the post’), koji je na snazi u Britaniji kao uniformni oblik biranja zastupnika još od 1884., najbolje funkcionira u dvostranačju. Tada proizvodi u pravilu snažne i stabilne vlade jer razmjerno mali pomaci u glasačkom tijelu mogu proizvesti velike parlamentarne većine. Istovremeno, on tjera dvije glavne stranke, Konzervativnu i Laburističku, da funkcioniraju kao velike elektoralne koalicije (Liberali su uglavnom funkcionirali kao utočište za odbjegle konzervativne glasače kojima su Laburisti precrveni, a Torijevci malo preokrutni). Torijevci tradicionalno usisavaju u svoju koaliciju dijelove više i niže srednje klase izvan metro područja, dio urbanih profesionalaca i penzionere (tj. sve kojima je stalo tradicije). Laburisti pak dio radničke klase, urbanu inteligenciju i mlađe segmente.
I onda 2024. Laburisti sa 34% glasova osvajaju tu skoro dvotrećinsku većinu u parlamentu. Udio dviju glavnih stranaka u broju glasova po prvi put pada ispod 60%, ali im izborni sustav omogućava kontrolu 80% mjesta u parlamentu. Rezultat počinje otkrivati dinamiku koja postaje sve očitija na lokalnim izborima 2025. i 2026. Ako se i moglo vrlo grubo do 2024. reći da su Laburisti bili stranka ekonomski najsigurnijih, zaposlenih tj. onih koji primaju plaću, a Torijevci dobrostojećih penzionera, to od tada ne stoji.
Te dvije povijesno najvažnije stranke više ne mogu jasno i nedvosmisleno reći tko su njihovi core glasači, tko je njihova baza, koga one jasno i nedvosmisleno zastupaju. Umnožavanje vrijednosnih orijentacija koje je počelo polako segmentirati britansko glasačko tijelo još od Brexita, a akceleriralo se u post-Covid razdoblju kulturnih ratova (bilo onih uvezenih bilo domaćih), s druge strane postavlja pitanje mogu li još stranke uopće računati na to da imaju u stanovništvu čvrstu socio-ekonomsko točku kojoj se obraćaju.[16] Koherentni politički sklopovi više ne privlače glasače jedinstveno. Socijalno-lijevo/ekonomski-desno (tj. živi desno, a pričaj lijevo) ili obrnuto, socijalno-desno/ekonomski-lijevo, gotovo da postaju norme cijelog političkog spektra. Stranke gube svoju ideološku čistoću i u najboljem slučaju hvataju vrijednosno heterogene dijelove stanovništva, tako da im politika postaje skup više ili manje koherentnih trade-offs između raznih orijentacija. Uz to, i dvije vrste depriviranosti ih dodatno rastežu do pucanja. Segmenti pogođeni stambenim i ekonomskim osiromašenjem od Laburista sve više prelaze Zelenima, dok oni segmenti koji su pogođeni lošim zdravstvenim i obrazovnim ishodima od Torijevaca odlaze Reformu.[17] One gotovo apriorne koalicije na koje je tradicionalne stranke tjerao izborni sustav raspale su se u dva ideološka bloka i sva glasačka akcija je unutar tih blokova, što onda izborne rezultate čini nereprezentativnima.
Laburističku elektoralnu koaliciju sastavio je još Tony Blair 1997., dodavši radničkoj klasi sjevera Engleske, Walesa i urbanoj inteligenciji nižu srednju klasu i profesionalce juga i istoka. Ona se počela raspadati još krajem prve faze Brexita, kada je Johnson 2019. odnio dobre dijelove tzv. Crvenog zida – bivših industrijskih dijelova Midlandsa i Yorkshirea – parolom ‘Get Brexit Done’. Zeleni sada pak nagrizaju Laburistima i urbani dio juga – intelektualce, mlađe profesionalce, srednju klasu, kombinacijom palestinskog pitanja i nezadovoljstva ekonomskom situacijom. Pod novim čelnikom Zachom Polanskim više izgledaju kao studentski pokret ili omladinsko krilo Laburista nego kao klasična ekologijom zabrinuta stranka. Reform od Torijevaca preuzima dio glasačkog tijela koji zazire od imigracije i koje smatra da se zemlja (a ponajviše London) raspada. Laburisti gube svoje glasačko tijelo na obje strane zemlje, a ni Torijevci nemaju više svoje čvrsto geografsko uporište, prepustivši Liberalima dobrim dijelom bogatije satelitske gradove u pokrajinama oko Londona.
No, ni Farageov Reform nije imun na još desnije rastakanje, postoji i Faregeov Farage. Stranka Restore Ruperta Lowea, bivšeg zastupnika Reforma, koji se krvavo do suda posvađao sa Farageom i kojeg algoritmi Elona Muska daleko više preferiraju, efektivno radi svojoj bivšoj stranci ono što je ona donedavno činila Torijevcima. Koalicija koju je Farage svojim ‘umjerenim’ diskursom pokušao stvoriti u zadnjih godinu dana, približavajući se torijevskom korpusu, usisavajući nešto ekstremnije i moralno dvojbene torijevske političare poput Jenricka, Zahawija, Braverman, zapravo ne postoji. Tj. barem za sada ne postoji elektoralna koalicija ex-torijevskih glasača iz lisnatih, hobitskih pokrajina u Home Counties (koliko ih god brinula imigracija) i rulje koja se tuče s policijom, koja razbija automobile i pali kante za smeće. Ove potonje je kako pokazuju dopunski izbori u Makerfieldu usisao Restore, i tako blokirao Farageov san o koaliciji različitih opcija na desnom krilu i rastezanju Overtonovog prozora do rasističkih krajeva. Ne tvrdim da takva koalicija nije moguća, jer iz povijesti znamo da je, ali za sada ona nije stabilna u Velikoj Britaniji. Pogotovo nastavi li Farage korigirati kurs svoje stranke sve više u desno kako bi neutralizirao prijetnju koju predstavlja Restore. Tih 7% koje bi Lowe mogao dobivati u sustavu relativne većine po izbornim jedinicama mogli bi biti fatalni za Farageov san da postane premijer.
Izbori 2024. najavili su razdoblje višestranačja u Velikoj Britaniji i nemogućnost izbornog sustava da u potpunosti izrazi političku stvarnost zemlje. Lokalni su izbori 2025. i 2026. to stanje sedimentirali. Iako Reform sa 26% glasova izlazi kao najveći dobitnik svibanjskih lokalnih izbora, a Laburisti kao najveći gubitnik analiza glasova pokazuje kako je sam izborni sustav funkcionirao kao distorzija političkog polja – Reform je osvajao okruge time što su Laburisti gubili glasove Zelenima.[18]
Želi li osvojiti slijedeći mandat, Burnham mora naći način kako reorganizirati državu, tj. mora smisliti novu teoriju države. Najavljuje borbu protiv 4 jahača apokalipse – deindustrijalizacije, privatizacije, deregulacije i austeritya (tj. osiromašenja). Smatra da su kroz onih 40 godina isisavali bogatstvo iz zemlje, što je možda barem u teoriji naznaka temelja drukčije političke ekonomije na koju bi on mogao biti spreman. Stavljanje bitnih stvari za život – energije, voda, transporta – pod javnu kontrolu u srcu je kako njegove ‘vladavine’ Manchesterom, a tako i obećanja stranci i zemlji. Slika grada kao dinamičnog centra na sjeveru zemlje, zbog čega je Burnham dobio nadimak ‘King in the North’ (i da, ima veze s Game of Thrones), punog novih nebodera, s velikim rastom knowledge based ekonomije, dobrim dijelom rezultat je spretnog ispreplitanja stranih investicija, privatne inicijative i javne kontrole. Socijalizam otvoren za poduzetništvo.[19] Tu je i odbacivanje tzv. Zelene knjige ministarstva financija koja gotovo uvijek negativno ocjenjuje efikasnost investicija na Sjeveru i po regijama u korist Londona. To će po Burnhamu biti ključ za regionalnu revitalizaciju i reindustrijalizaciju. Satjeran u kut oko pitanja o tome kako kani smanjiti visoku kamatu na dugoročni dug britanske države on, kao i mnogi na lijevoj strani političkog spektra, zna zazivati sveto ime Mariane Mazzucato. Njezina je ideja o misijskoj ili poduzetničkoj državi postala act of faith brojnih političara u zadnjih 10ak godina. Ukratko, zadužiti se samo radi investicija u razvoj i inovacije.
Burnham smatra i da je za ekonomski uspjeh ključna elektoralna reforma. Naime, vlada koja dolazi na vlast sa 34% glasova postaje strukturalno nestabilna jer joj pritisci onih preostalih 66% oduzimaju sposobnost da bude odlučna i ustrajna. Politička nestabilnost koju sustav relativne većine proizvodi u uvjetima pet-šest više-manje kompetitivnih stranaka je ključna kočnica ekonomskom oporavku. Čini se da bi se obećanje o uvođenju proporcionalnijeg sustava moglo biti u stranačkom manifestu za sljedeće izbore, postane li on premijer.
Uspjeh dakako ovisi i o kabinetu kojeg Burnham kani sastaviti. Po pravilima ovdašnje politike, tj. westminsterskog sela, najveće zanimanje izaziva tko će se useliti u Downing St. No. 11, tj. tko će biti ministar financija. Uzme li se u obzir intelektualni izazov pred novom administracijom (ako naravno do nje dođe), malo je vjerojatno da postoji bolji kandidat od Eda Milibanda. Iskustvo ekonomskog savjetnika Gordona Browna, pa onda njegovog ministra bez portfelja, pa ministra za energetiku, pa lidera stranke i lidera opozicije, te na kraju sadašnjeg ministra za energetiku i net-zero (po drugi put), čine ga idealnim za osobu koja uz premijera mora biti u stanju formulirati kompromise o naglascima potrošnje po ministarstvima, razvoju regija, energetskoj tranziciji i ono najvažnije – ekonomskom oporavku zemlje.[20] Razmjerno minimalni pomaci na tržištu britanskih državnih obveznica ukazuju na to da su međunarodni kreditori već uračunali u visinu kamate Milibandovo useljenje u No. 11, tj. da ih više nije strah ‘Crvenog Eda’.
Ali bez obzira na Burhamov manchesterizam i regionalni rebalans, do nove teorije države nije lako doći. On mora smisliti kako Britanija nanovo zarađuje za život, kako rasporediti ministarstva, kojima dati prednost, što učiniti s obranom, kako poboljšati odnos Londona i regija. I to sa Cityem kojemu atraktivnost opada, industrijom izvan EU i s trgovinskim ugovorima koji ne pomiču bitno GDP. Uz to, razmjerno visoka kamata na javni dug, niska razina industrijalizacije, energetska nesamostalnost i ovisnost o globalnim lancima za zelenu tranziciju sve to čine netrivijalnim. A da ne spominjemo geopolitičku nesigurnost i to slatko mjesto između čekića američkih tech imperija i nakovnja kineske industrijske sile.
Da se razumijemo, niti jedna druga politička stranka ne pretpostavlja bilo kakvu drugu verziju britanskog modela od aktualnog. Razlike su samo u naglascima oko veličine redistribucije ili dubini nacionalizacije. To onda postavlja pitanje može li se uopće u ovom trenutku u UK i zamisliti radikalno drukčija verzija ekonomskog modela.
Path dependency is a bitch.
[1] Ako je i postojao neki scenarij po kojem bi Keir Starmer mogao preživjeti izazov nekih od pretendenata na premijersku poziciju nakon ostavke ministra obrane Johna Healeya zbog nedovoljne razine financiranja britanskih oružanih snaga takav je scenarij sve manje i manje vjerovatan.
[2] https://www.newstatesman.com/politics/2025/09/exclusive-andy-burnhams-plan-for-britain
[3] https://commonslibrary.parliament.uk/research-briefings/sn02792/
[4] https://politicscentre.nuffield.ox.ac.uk/opinion/britain-s-quiet-electoral-earthquake/
[5] https://www.theguardian.com/politics/2026/may/27/tony-blair-labour-criticism-fails-inequality-andy-burnham
[6] John Bew, profesor povijesti na King’s Collegeu u Londonu, je od 2019. do 2024. bio glavni savjetnik za vanjsku politiku u uredu premijera obiju stranaka. Autor je zadnjih dviju nacionalnih sigurnosnih strategija.
[7] https://en.wikipedia.org/wiki/Black_Wednesday
[8] O detaljnom funkcioniranju i inim karakteristikama tog modela pogotovo za vrijeme i nakon 2008. financijske krize vidi Adam Tooze: Crashed, Allen Lane, 2018.
[9] Koliko duboko u prošlost sežu te strasti i nedoumice oko ravnoteže između suverenosti i utjecaja na Europu ne samo kod Torijevaca nego i kod Laburista vidi kod Tom McTague: Between the Waves, Pan Macmillan, 2025.
[10] Više o tome vidi David Edgerton: The Rise and Fall of the British Nation, Pinguin Books UK, 2019.
[11] https://www.ons.gov.uk/economy/regionalaccounts/grossdisposablehouseholdincome/bulletins/regionalgrossdisposablehouseholdincomegdhi/2014
[12] Ibid. Adam Tooze: Crashed, pogotovo poglavlje 23.
[13] I s nešto malo ruskog čime London dobija nadimak butlera za globalnu elitu – vidi Oliver Bullough: Butler to the World: How Britain Became the Servant of Tycoons, Tax Dodgers, Kleptocrats and Criminals, Profile Books, 2022.
[14] Deset godina nakon lansiranja Northern Powerhousea za malo toga se može pokazati da je ozbiljno promjenilo regionalnu nejednakost. Od HS2 projekta koji je trebao vlakovima velikih brzina povezati London i sjeverne grade još uvijek nema ništa. Jedino što bi se moglo opisati kao uspjeh Osborneovog plana je politički uspon Andy Burnhama koji postaje gradonačelnikom Manchestera upravo zahvaljujući nešto većoj regionalnoj autonomiji koju taj projekt pokreće.
[15] https://www.newstatesman.com/politics/uk-politics/2026/02/morgan-mcsweeneys-political-obituary
[16] https://www.moreincommon.org.uk/seven-segments/
[17] Vidi analizu Chrisa Clarkea na https://parables.substack.com/p/the-two-deprivations
[18] https://yougov.com/en-gb/articles/54811-labours-voter-coalition-broke-more-to-left-than-right-at-2026-local-elections
[19] ‘Business friendly socialism’ kako mnogi često opisuju Burnhamov pristup ekonomiji.
[20] Da ne bude zabune ovo je više želja autora teksta, nego čvrsto predviđanje, iako se Milibandovo ime najčešće spominje kao slijedećeg ministra financija. Postoji naravno i opcija da se Streeting i Burnham dogovore oko cijele stvari, i da za uzvrat od odustajanja od premijerske pozicije Streeting prihvati poziciju ministra financija.
22. lipnja 2026.
Klub Batina
U povodu 250. obljetnice Dana neovisnosti, Ideje.hr i KIC organiziraju razgovor o sudbini suvremene demokracije. Uvodno izlaganje, pod naslovom Četvrt milenija parlamentarne demokracije: Laž, revolucija i kriza institucija, dat će Žarko Puhovski, a sudjelovat će još Sanja Barić, Darko Polšek i Tin Radovani. Razgovor će se održati u subotu 4. srpnja 2026 u 11:00, u KIC-u u Preradovićevoj ulici br. 5, u Zagrebu
22. lipnja 2026.
Intervju Martina Vuk
U Sloveniji je koalicija Janeza Janše i prije formiranja vlade usvojila Interventni zakon, koji odjednom zadire u deset različitih zakona, od radnog prava do mirovinskog i zdravstvenog sustava.
18. lipnja 2026.
Intervju Robert Barić
Trump je potpisao sporazum s Iranom i proglasio to pobjedom. No Robert Barić, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, smatra da je sporazum strateški poraz Amerike — možda najveći od Vijetnama.