- Naslovna fotografija: Ante Šušnjar, Marijana Ivanov, Goran Buturac, Željko Lovrinčević. (PIXSELL)
- Autorica je diplomirana politologinja, u novinarstvu od prve polovice 1980-ih.
Hrvatska upravo dobiva Nacionalni plan razvoja industrije 2027.–2034., dokument kakav dosad nismo imali. Ne po idejama, nego po novcu. Ukupno 5 milijardi eura, od čega država izravno osigurava 2,9 milijardi. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar najavljuje “pametnu reindustrijalizaciju” i obećava da se novac više neće dijeliti paušalno, nego isključivo za projekte koji će dokazivo povećati produktivnost. Ciljevi su ambiciozni: podići udio prerađivačke industrije u BDP-u s 10,5 na 12,5 posto (EU ima 14 posto, a Slovenija 27 posto), povećati ulaganja u istraživanje i razvoj unutar sektora s 1,65 na 2,8 posto, te dosegnuti stopu kružnosti, odnosno recikliranosti materijala od 7,2 posto do 2034. godine. Trenutno se u Hrvatskoj reciklira samo oko 2,7 posto materijala, a u EU 11,2 posto.
No, ambicija i novac sami po sebi nisu dovoljni. Temeljno je pitanje može li zemlja nakon tri desetljeća deindustrijalizacije ponovno pronaći model razvoja koji se ne temelji samo na turizmu, potrošnji i nekretninama? Hrvatska već ima više od stotinu važećih strateških dokumenata, od energetike do obrazovanja, ali sustav koji bi ih dosljedno provodio do danas nije izgrađen. Upravo zato reakcije ekonomista i poduzetnika osciliraju između opreznog optimizma i izražene skepse.
Razina četvrtog ciklusa
Dr.sc. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ujedno glavna makroekonomistica Hrvatskih izvoznika, za Ideje.hr postavlja dijagnozu koja precizno objašnjava gdje se hrvatska industrija nalazi. Svijet je danas u šestom inovacijskom ciklusu – dronovi, samovozeća vozila, umjetna inteligencija, internet stvari, napredni materijali i biotehnologija. Hrvatska je industrija, nažalost, uglavnom tek na razini četvrtog ciklusa – tradicionalna proizvodnja hrane, drvna i metaloprerađivačka industrija – i tek manjim dijelom na prijelazu u peti (digitalizacija, automatizacija, ICT). Ima, naravno, pozitivnih izuzetaka: dio dugogodišnjih proizvođača i, češće, relativno nedavno osnovanih firmi koje su odmah ušle u šesti ciklus. No, njihovo je učešće i dalje relativno malo.
Ipak, Ivanov vidi potencijal. Naglasak strategije na kombinaciji visoke tehnologije, zelene energije i digitalizacije smatra logičnim. Hrvatska ima puno potencijala u obnovljivim izvorima energije na mjestu industrijskog korištenja. No, ključno pitanje za nju nije samo hoćemo li stvoriti visoku dodanu vrijednost, nego kako će se ta vrijednost raspoređivati. Danas mnoga poduzeća u Hrvatskoj imaju visoku produktivnost zato što su kapitalno intenzivna i zapošljavaju malo ljudi, ali radnici rade za minimalne plaće, a profit odlazi u inozemstvo. Takav rast ne povećava životni standard većine. S druge strane, postoje poduzeća koja zapošljavaju visokokvalificirane ljude, plaćaju ih dobro i na taj način kroz poreze i doprinose pune državni proračun. Strategija bi, upozorava Ivanov, trebala znati napraviti razliku između ta dva modela i poticati onaj drugi.
Za dugoročni razvoj Hrvatske i demografiju itekako je bitno koliko je te dodane vrijednosti raspoređeno u profit, plaće radnika i prihode države. – Poduzeća su nam uvelike u vlasništvu stranog kapitala koji zadržanu dobit može povući negdje u inozemstvo, a Hrvatsku koristi primarno kao izvor jeftinije radne snage, položajne rente, državnih potpora i porezne oaze, kaže Ivanov. Mnoga poduzeća su u značajnom vlasništvu fondova i privatnih investitora koje zanima samo prinos – oni ulažu i u Hrvatskoj i inozemstvu samo radi prinosa i nisu nužno dugoročni investitori. U mnogim poduzećima u industriji ljudi rade za minimalne plaće, uz kakvo-takvo zadovoljstvo isplaćenim stimulacijama i neoporezivim primicima.
Ovo nije samo socijalna kritika – to je strukturna analiza koja pogađa samu srž strategije. Jer Ivanov pravi jasnu distinkciju koja u strateškim dokumentima rijetko dolazi do izražaja: postoje poduzeća koja stvaraju veliku dodanu vrijednost i visoke profite u kapitalno intenzivnim djelatnostima, ali s isplatama minimalnih plaća i minimalnih poreznih i drugih fiskalnih davanja. Ona zapošljavaju malo ljudi pa im je produktivnost rada visoka, ali tehnologija i inovacije nisu u funkciji rasta budućeg rasta i razvoja i stvarnog povećanja životnog standarda većine ljudi u Hrvatskoj. S druge strane, tu su poduzeća koja visoku dodanu vrijednost ne koriste samo za profite i visoke prinose ulagatelja, nego zapošljavaju visokokvalificirane ljude. Nije svaka visoka produktivnost dobra za društvo. Ako je postignuta automatizacijom koja izbacuje radnike, a profit odlazi u inozemstvo – to je rast koji Hrvatskoj ne donosi ono što joj treba: domaću potrošnju, porezne prihode i demografsku obnovu. Ivanov istu logiku primjenjuje i na izvoz. Kaže: kod izvoza bi trebala raspoznati stvarni izvoz dodane vrijednosti stvorene u Hrvatskoj i kvalitetu koju izvoz donosi u interesu hrvatskog gospodarstva, društva i okoliša. Nažalost, ono što danas piše u podacima o izvozu često skriva nepovoljnu kvalitativnu strukturu koja se ogleda kroz intenzivan izvoz sirovina s niskom dodanom vrijednošću; radno intenzivni izvoz s niskim plaćama te kapitalno intenzivni izvoz uz korištenje suvremenih tehnologija (automatizacija, robotizacija) – ali koji i dalje podržava niske plaće. Najmanje je znanjem intenzivnog izvoza koji tehnologiju i inovacije stavlja u funkciju čovjeka i zaposlenih s većim plaćama.
Potpore države i mogućnosti korištenja EU fondova trebaju biti u interesu rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva i interesa hrvatskih građana, zaključuje Ivanov. To znači da strategija ne smije biti neutralna prema tome tko stvara dodanu vrijednost i kako se ona raspoređuje.
Strategija je napisana jer je morala biti napisana
Dr. sc. Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta Zagreb s druge strane, gleda na strategiju prvenstveno kao na dokument koji je u normativnom smislu potrebno napraviti da bi se omogućilo apliciranje i povlačenje sredstava iz europskih fondova. Po svojoj strukturi, kaže, prilično je birokratska, a ključni ciljevi, aktivnosti i mjere praktično preslikavaju izričaj europske industrijske strategije – naglasak na zelenoj tranziciji, samoodrživosti i otpornosti. Nema se što reći ni dobro ni loše, to je sadržajni preslik.
I tu je u pravu. Tri su ključna razloga zašto je utjecaj Europske komisije ovdje presudan. Kako bi država uopće dobila odobrenje za trošenje milijardi iz Višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) ili instrumenata poput Fonda za pravednu tranziciju, Komisija postavlja takozvane enabling conditions – omogućujuće uvjete. Jedan od temeljnih uvjeta jest da država mora imati jasne, usvojene i s EU usklađene nacionalne strategije i planove razvoja. Ako plana nema ili ako on ne prati smjernice Bruxellesa, financiranje se jednostavno blokira. Drugo, nacionalni plan izravno preslikava i mora biti kompatibilan s velikim europskim paketima i uredbama, među kojima su najvažniji Europski zeleni plan (koji diktira ciljeve dekarbonizacije), Net Zero Industry Act (NZIA – europski zakon koji traži brže izdavanje dozvola i poticanje proizvodnje tehnologija s nultom stopom emisija), te Plan za čistu industriju (Clean Industrial Deal) – krovna inicijativa Komisije usmjerena na zadržavanje industrije unutar Europe kroz jeftiniju energiju i administrativna rasterećenja. Treba poštovati i pravila tržišnog natjecanja. Država ne smije tek tako “upumpati” 2,9 milijardi eura u domaće tvrtke jer bi to moglo narušiti ravnopravnost na zajedničkom europskom tržištu. Izrada detaljnog Nacionalnog plana zapravo služi i kao dokaz Komisiji da će se državni novac dodjeljivati transparentno, prema unaprijed definiranim kriterijima i u dopuštenim sektorima (poput zelene tranzicije i digitalizacije). Dakle, kada se postavi pitanje “zašto baš sada i zašto baš ovakav plan?”, odgovor je u velikoj mjeri: zato što je Bruxelles to zahtijevao. Vlada je morala izraditi ovaj plan do 2034. godine kako bi osigurala pravni i strateški “ključ” za otvaranje europske blagajne. To ne znači da je plan loš – ali znači da njegovo postojanje više govori o EU procedurama nego o domaćem industrijskom preporodu.
Lovrinčevićeva kritika, međutim, nije usmjerena na sam dokument nego na kontekst u koji dolazi. Europa, prema njegovoj analizi, gubi četiri temeljne pretpostavke uspješne industrije: dostupnu i jeftinu energiju (plaća dvostruko više od SAD-a i Kine), sigurnu opskrbu sirovinama (nije se geopolitički diverzificirala), kvalificiranu radnu snagu (koja slabi) i otvoreno svjetsko tržište (koje se zatvara zbog geopolitičkih preslagivanja). Time je, smatra Lovrinčević, određena sudbina europske industrije u nadolazećem razdoblju. Što se tiče Hrvatske, on je još izravniji. – Taj dio industrije je davna prošlost.
Godine 1990. industrija je činila oko 28 posto BDP-a. – Ima ostataka firmi iz vremena Josipa Broza Tita koje su ili kupili stranci (Končar transformatore, Plivu) ili posluju na domaćem tržištu pretežno u prehrambenoj industriji (Podravka). Ostali dijelovi proizvodne industrije su se manje-više urušili, kaže Lovrinčević. Ono što ga posebno zabrinjava jest povijesna analogija. Današnja europska industrijska retorika, kaže, podsjeća na Jugoslaviju s početka 1980-ih, kada se shvatilo da je industrija nekonkurentna, pa su krenule mjere zatvaranja, subvencioniranja, pokušaji zaštite od konkurencije – i završilo je loše. Jedina razlika je obrambeni sektor koji Europa sada otvara, ali to može dati samo privremeni zamah, ne i riješiti ključne probleme inovacija i konkurentnosti. Njegova je prognoza da do 2034. ni Europa ni Hrvatska neće bitno promijeniti kurs. – Uvjeren sam da će rentna filozofija prevladati, industrijska filozofija traži stalne inovacije. Kod nas deindustrijalizacija traje desetljećima, a kad to jednom napustiš to se ne može više izgraditi. Nepoznanica je IT sektor, koliki su njegovi kapaciteti i što će se tu događati. IT bi mogao biti pozitivan i na to svi računaju, zaključuje.
Neka država ne smeta
Dr. sc. Goran Buturac s Ekonomskog instituta Zagreb donosi treću, u nekim aspektima potpuno drugačiju perspektivu. Hrvatska je, kaže, tržišna ekonomija, a ne državna ekonomija. U tržišnoj ekonomiji nešto se i tržište pita. Strategije su, po njegovu dugogodišnjem iskustvu, uglavnom dokumenti koji su možda truda vrijedni, ali koji završavaju u ladicama i ostaju mrtvo slovo na papiru. No, ono što Buturac ističe jesu već postojeći tržišni trendovi koji su se dogodili bez strategije, a katkad i usprkos njoj.
Hrvatska ima niz izvrsnih primjera kompanija koje su nikle od nule snagom znanja, pojedinaca i tržišta: Infobip, Orqa, Span, Rimac, HS Produkt, Aircash i mnoge druge. Hrvatska danas bilježi povijesno visoku stopu zaposlenosti (74,4 posto) i približava se točki pune zaposlenosti. Izvoz visokotehnoloških proizvoda raste od 2006. do 2025. prosječno 7,7 posto godišnje, što je znatno više od EU prosjeka od 4,9 posto. Od 2021. do 2025. taj se rast ubrzao na 8,3 posto. Broj zaposlenih u računalnom programiranju porastao je tri puta, s 11.892 na 35.623. Poslovna aktivnost je naročito dinamična na sjeverozapadu zemlje, u Gradu Zagrebu, te na obali za vrijeme predsezone, glavne sezone i postsezone. Hrvatska, jednostavno, ubire plodove tržišne ekonomije.
Buturčev je zaključak: Hrvatska ne treba državnu industriju, nego ekonomiju znanja i tehnološki progres. Nedostatak kvalificirane i visokoproduktivne radne snage glavni je uzrok inflatornih pritisaka – plaće rastu iznad produktivnosti jer valja privući radnike. Rješenje nije u tvornicama nego u obrazovanju, stručnoj praksi i povezivanju industrije sa znanošću. Ako strategija išta vrijedi, onda vrijedi baš u tom smjeru – tehnološkom razvoju. Buturčev je recept jasan: izdašna ulaganja u obrazovanje, stručnu praksu, dodatne edukacije, studentsku razmjenu, prilagodbu nastavnih programa, otvaranje novih nastavnih programa… To nije trošak, već najbolja investicija za ekonomiju i društvo. Daljnji tehnološki iskoraci povećat će produktivnost gospodarstva i time otvoriti prostor za rast plaća i poboljšanje životnog standarda. Rast nominalnih plaća koji je podržan rastom produktivnosti ublažit će inflatorne pritiske kakvima je Hrvatska izložena već duže vrijeme.
Mrtvo slovo na papiru?
Tri ekonomista, tri različita pogleda na istu strategiju. Lovrinčević sumnja da je ikakav oporavak moguć s obzirom na stupanj deindustrijalizacije. Ivanov vidi potencijal, ali uz uvjet da država zna razlikovati dobar rast od lošeg i poticati onaj koji stvarno podiže životni standard. Buturac je optimističniji – tržište već radi, samo mu država ne smije smetati i treba ulagati u obrazovanje.
Ono što ih spaja jest pitanje provedbe. Hrvatska je u posljednjih deset godina proizvela dovoljno strategija za razvoj, ali još nije proizvela sustav koji ih dosljedno provodi. Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) omogućio je novac, ali nije uspio promijeniti strukturu gospodarstva jer su turizam i potrošnja i dalje glavni pokretači. Sada dolazi novi plan, pet puta veći, s novcem koji uvelike dolazi iz europskih fondova uvjetovanih zelenom tranzicijom. Hoće li uspjeti tamo gdje su dosadašnji zakazali, ovisit će o tome može li se 5 milijardi eura pretočiti u stvarne projekte, a politička volja održati kroz više mandata. Poduzetnici su skeptični, a povijest im daje za pravo. No, prvi put novac je doista golem – i možda, samo možda, to čini razliku.
Nedvojbeno je da ova strategija nije nastala iz domaćeg entuzijazma, nego iz europske uvjetovanosti – bez nje nema fondova. Hoće li dokument završiti u ladici (kako Buturac upozorava da se često događa) ili će zaista pokrenuti transformaciju – ovisi hoće li Hrvatska napokon izgraditi sustav provedbe.
A za to su potrebne tri stvari koje se u strategiji ne mogu napisati, ali se moraju dogoditi izvan nje: politička odlučnost da se resursi koncentriraju, a ne rasipaju; institucionalna sposobnost da se povežu obrazovanje, energetika i industrija; i dugoročni društveni konsenzus da industrija nije usputni projekt, nego temelj budućnosti. Bez toga, Strategija 2034. bit će još jedan dokument koji je trebalo napisati – ali ne i onaj koji je išta promijenio. Pitanje nije treba li industrijska politika nego može li zemlja prvi put jednu industrijsku politiku doista provesti!
