Kome pripadaju podaci o našoj DNA, nama ili stručnjacima koji ih pročitaju?

U SAD postoje tvrtke koje vam omogućuju da na jednostavan način saznate podatke o vašem genetskom porijeklu ali i potencijalnim nasljednim bolestima. Baze tih podataka one prodaju farmaceutskim kompanijama.

Kućni testovi za genetičku analizu rodoslovlja veliki su hit u SAD.  U tjednu njihovog nacionalnog praznika Dana zahvalnosti prošle godine prodano je preko 1.5 milijuna genealoških testova tvrtke Ancestry, jedne od vodećih u ovom segmentu. Nije to neobično za državu u koju su svi više manje došli relativno nedavno i to sa raznih strana svijeta. Poznato je da su tamo na cijeni europski antikviteti, a ne škodi ni da možeš ispričati nešto o svom europskom porijeklu. Stoga nije niti čudno da su testovi kojima se može utvrditi prisutnost nekih specifičnih genetičkih biljega povezanih s određenim etničkim skupinama preplavili SAD te su se čak našli i na listi preporuka medijske kraljice Oprah kao dar za Božić 2017. Kako Oprah navodi na svojim web stranicama: „ Svi želimo znati odakle potječemo, pa zašto ne biste prijatelju poklonili genetički test koji će mu dati odgovore na ovo pitanje? Vjerojatno niste u rodu s Atilom, ali nažalost niste niti dio obitelji Georgea Clooneya.“  Zastanimo malo i zamislimo to pitanje na našim prostorima.

Oprah Winfrey: Poklonite prijateljima genetički test

Priča je, naime, puno ozbiljnija i kompleksnija od ovakve površne percepcije tzv. „direct-to-consumer testova“, odnosno genetičkih testova koje svatko može naručiti direktno i bez posrednika (liječnika ili genetičkog savjetnika) od neke kompanije koja se time bavi. Vjerojatno ste uočili ključnu riječ posrednik, koja se u današnjem svijetu globalizacije i interneta eliminira iz različitih sfera poslovanja od turističkih agencija, taksi usluga, knjižarstva, agencija za zapošljavanje i sličnih poslovnih modela koji su u izumiranju.

Pionir ovakvog pristupa u genetičkom testiranju i prototip za nekolicinu drugih sličnih tvrtki koje su počele poslovati nekako u isto vrijeme,  američka je tvrtka 23andMe, čija je suosnivačica Anne Wojcicki, molekularna biologinja, a za ovu priču nije beznačajna niti inače tabloidna informacija da se radi o bivšoj supruzi jednog od suosnivača Googlea koji je i jedan od investitora. Zašto je to bitno? Zbog toga što je ona među prvima, još 2006.g. uvidjela i iskoristila komercijalnu vrijednost velikih baza podataka u području genetike, model koji su za njom kasnije usvojile i druge tvrtke u ovoj domeni.

Molekularna biologinja Anne Wojcicki, i njezina tvrtka 23andMe suočili su se sa zabranom analize gena pojedinaca bez stručnog tumačenja

Vratimo se na početak i objasnimo o kakvim se testovima zapravo radi. Princip poslovanja ovakvih kompanija je sljedeći: na web stranici se informirate o  genetičkim testovima koje neka tvrtka ima u ponudi, zatražite da vam na kućnu adresu pošalju kit za uzimanje uzorka DNA iz sline, uzorke pošaljete u njihov laboratorij gdje se oni analiziraju i nakon završene analize na njihovom webu dobijete pristup vašim rezultatima. Naravno sve  to i platite, primjerice u slučaju 23andMe radi se o stotinu do dvije stotine dolara, ovisno o vrsti testa.

A na što se zapravo možete testirati? Budući da vi u tvrtku šaljete DNA koja predstavlja cio vaš genom, dakle sve vaše gene, u takvoj kompaniji se može potencijano testirati što god vam padne na pamet. Naravno veliku popularnost imali su upravo testovi utvrđivanja genetskog porijekla i udjela genoma različitih etničkih skupina, pa čak i neandertalskog genoma, informacije koje zapravo i nemaju neku vrijednost osim emocionalne i anegdotalne, nešto da imate o čemu razgovarati na spomenutom blagdanskom ručku s obitelji.

No, genetičkim testovima može se na temelju analize pojedinih mjesta u genomu utvrditi i sklonost obolijevanju od nekih genetski predisponiranih bolesti. Tako su se usporedno s ovim genealoškim testovima počeli nuditi i genetički testovi kojima je  rezultat bio genotip pojedinih specifičnih mjesta u genomu za koja su prema statističkim analizama velikih studija oboljelih utvrđene povezanosti sa sklonošću obolijevanja od neke bolesti.

Ako se u nekom genetičkom testu pokaže kako pojedinac ima na određenom genetičkom lokusu genotip koji je u nekoj genetičkoj studiji bio recimo 2 puta učestaliji u oboljelih od npr. Alzheimerove bolesti, postavlja se pitanje što to znači za tog pojedinca, treba li on strahovati, kakva je njegova kvaliteta života i psihičko stanje nakon što sazna tu informaciju

To je značilo da po prvi puta svaki pojedinac može doći do rezultata nekog testa koji je potencijalno relevantan za njegovo zdravlje bez posredovanja nekog stručnjaka koji će mu objasniti tu informaciju i staviti je u smisleni medicinski kontekst. Pojeftinjenjem sekvenciranja genoma pa tako i ovih testova, ljudi u SAD  su krenuli u većem broju kupovati ove testove, no kada su dobili njihove rezultate, zapravo nisu znali što bi s njima i kako da ih interpretiraju.  Zbunjeni su  odlazili svojim liječnicima, mnogi i u ozbiljnom strahu od potencijalne bolesti koja ih možda čeka u budućnosti.

Stoga se 2013. g. u cijelu priču uplela i FDA (Food and Drug Administration, američka agencija za nadzor hrane i lijekova) te u SAD zabranila prodaju ovakve vrste personalnih genetičkih testova sa zdravstvenim implikacijama direktno potrošačima bez posredovanja nekog stručnjaka koji će im objasniti značaj dobivenih rezultata testiranja za njihovo zdravlje.¹ Problematični element ovog testiranja bila je relevantnost dobivenih genetičkih informacija za zdravstveno stanje pojedinca.

S jedne strane postojala je argumentacija da svaki pojedinac ima pravo znati kakvu genetičku informaciju sadrži njegova DNA, no s druge strane, jedno je imati tu sirovu informaciju, a drugo jest posjedovati znanje kako tu informaciju staviti u kontekst nečijeg zdravstvenog statusa. Kako se genetičko testiranje temeljilo na analizi genoma pojedinca i usporedbi dobivenih rezultata sa podacima iz velikih genetičkih asocijacijskih studija postojao je, a i danas postoji, jaz između rezultata koji se dobije za neku populaciju i njegove relevantnosti za konkretnog pojedinca. Primjerice ukoliko se u nekom genetičkom testu kaže kako pojedinac ima na određenom genetičkom lokusu genotip koji je u nekoj genetičkoj studiji bio recimo 2 puta učestaliji u oboljelih od npr. Alzheimerove bolesti, postavlja se pitanje što to zapravo znači za tog pojedinca, treba li on strahovati, kakva je njegova kvaliteta života i psihičko stanje nakon što sazna ovakvu informaciju?

Ova zabrana od strane FDA je kompaniju 23andMe gotovo dovela na rub propasti,  jer je od početne fascinacije porijeklom, ljude sve više zanimala upravo informacija o njihovom zdravlju, no takve testove sada više nisu imali u ponudi za SAD, iako su se prebacili na druga tržišta poput UK i Kanade. Ipak, krajem 2015.g. FDA je odobrila ovoj kompaniji prodaju manjeg broja genetičkih testova sa potvrđenom znanstvenom utemeljenošću.²

Tako se danas  možete direktno testirati na to jeste li nositelji (odnosno da li imate tzv. carrier status) određenih mutacija povezanih s nasljednim bolestima uključujući cističnu fibrozu, deficijenciju faktora XI, nasljednu trombofiliju, srpastu anemiju, nekih oblika nasljedne gluhoće itd. Pri tome treba imati na umu da ovakvu vrstu genetičkog testiranja, kao i niz drugih složenijih genetičkih testova provode i drugi ovlašteni laboratoriji u okviru zdravstvenog sustava posvuda u svijetu.

Ovakvim „direct-to-consumer“ testovima, kako se nazivaju u anglosaksonskom govornom području,  možete testirati i je li imate genetičke varijante povezane s intolerancijom na glukozu, genetičke varijante vezane uz neke oblike pretilosti, sklonost gubitku kose, spojenim obrvama i tome slične karakteristike koje potpadaju pod wellness i lifestyle domenu i daju informacije koje vjerojatno nikome neće naštetiti.

Radi se o jednostavnoj transakciji između kupaca koji prilikom testiranja DNA daju svoj pristanak (iako nije obavezan) da se njihova DNA koristi i u druge istraživačke svrhe, a za uzvrat dobivaju informaciju koja ih veseli ali je bez nekog pretjeranog je značaja osim u slučaju nositelja nekih rijetkih nasljednih bolesti

Nešto kontroverzniji su i dalje testovi za Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest budući da pokrivaju samo neke i to prilično rijetke genetičke varijante povezane s ovim bolestima a za koje je glavnina genetičke podloge i dalje nepoznata. Primjerice za Parkinsonovu bolest testira se  polimorfizam G2019S u genu LRRK2 te polimorfizam N370S u genu GBA čije varijante su povezane s povećanim rizikom obolijevanja od ove bolesti u europskoj i aškenaskoj populaciji. No, genetika Parkinsonove bolesti puno je kompleksnija te se ne može svesti na nekoliko genskih polimorfizama od kojih je primjerice G2019S prisutan u svega 1-2% sporadičnih te 5-6% obiteljskih oblika Parkinsonove bolesti.³

Ipak, danas se i sama tvrtka 23andMe prilikom naručivanja ovakvih testova ograđuje kako je njihova svrha dati i interpretirati informaciju o genetičkom riziku obolijevanja od neke bolesti te definirati status prenostitelja nekih genetičkih varijanti, ali nije dijagnostika neke bolesti. Za interpretaciju dobivenih rezultata bitna je i etnička pripadnost, rezultati testiranja govore o tome da li neki pojedinac u svojoj DNA ima varijante gena koje su povezane s povišenim rizikom obolijevanja od neke bolesti ali ne to nije njegov ukupni rizik obolijevanja od te bolesti, što su zapravo bitno različite stvari. Također ovi testovi ne govore ništa o vašem trenutnom a niti o budućem zdravstvenom statusu.

Prema podacima koje je objavila, tvrtka 23andMe je u 2015. g.  unatoč problemima s FDA u bazi imala genotipiziranog milijuntog korisnika (nedugo zatim tu prekretnicu je ostvarila i tvrtka Ancestry) da bi se u 2017. g. pohvalila  brojkom od dva milijuna.⁴ I sada dolazimo do onog dijela priče koji je zapravo povezan sa disruptivnim poslovnim konceptom ove kompanije, a to je stvaranje najveće genetičke baze uzoraka DNA koja je od samog početka bila i glavni cilj postojanja ove tvrtke. Radi se o jednostavnoj transakciji između kupaca koji prilikom testiranja DNA daju svoj pristanak (iako nije obavezan) da se njihova DNA koristi i u druge istraživačke svrhe, a za uzvrat dobivaju informaciju koja ih veseli ali je bez nekog pretjeranog je značaja osim u slučaju nositelja nekih rijetkih nasljednih bolesti.

Za potrebe istraživanja genetike Parkinsonove bolesti 23andMe je 2005.g. ušao u partnerstvo s tvrtkom Genentech te ustupio prava korištenja svoje baze za 60 milijuna dolara. Slično partnerstvo ostvareno je i s tvrtkom Pfizer za potrebe njihovog istraživanja genetike lupusa i upalnih bolesti crijeva

Koliko u nekom materijalnom smislu vrijedi informacija sadržana u genomskoj DNA nekog pojedinca i što s time dobiva takva tvrtka? Ako se zadržimo na razini pojedinačne DNA ona ne vrijedi mnogo, ipak ukoliko se radi o genomu nekog stogodišnjaka, pripadnika neke izolirane otočke populacije ili nositelja neke od rijetkih genetičkih bolesti takva informacija je od veće važnosti za istraživanja. No, ukoliko tvrtka uspostavi bazu genomske DNA milijuna ljudi kao i popunjenih upitnika o njihovom zdravstvenom statusu to je već nešto sasvim drugo. Istina, upitnik ne popunjava  stručnjak nego sam pojedinac pa je vjerojatno kvaliteta tih informacija niža, no kad imate milijun pojedinaca u bazi takve greške prelaze u domenu statistike. I sada dolazimo do prave vrijednosti koja leži u ogromnoj bazi od dva milijuna DNA koja je vjerojatno još uvijek najveća po broju sakupljenih uzoraka u odnosu na bilo koji postojeći projekt prikupljanja DNA u sklopu različitih istraživanja.

Što se može s jednom takvom bazom? Može se provoditi vlastita istraživanja, a može se i prodati pravo korištenja nekoj farmaceutskoj kompaniji za potrebe njihovih istraživanja, te se to upravo i dogodilo. Za potrebe istraživanja genetike Parkinsonove bolesti 23andMe je 2005.g. ušao u partnerstvo s tvrtkom Genentech te ustupio prava korištenja svoje baze za 60 milijuna dolara. Kao rezultat ovog partnerstva sredinom 2017.g. objavljen je rad u Nature genetics na uzorku od preko 400 000 ljudi u kojem je identificirano 17 novih mjesta u genomu čovjeka koja su povezana sa ovom bolesti.⁵ Slično partnerstvo ostvareno je i s tvrtkom Pfizer za potrebe njihovog istraživanja genetike lupusa i upalnih bolesti crijeva, no financijski aspekt ove transakcije nije bio iskazan javno. Također treba imati u vidu kako se u ovakvim partnerstvima gotovo nikada trećoj strani ne ustupa čitava sekvenca DNA već samo određeni dijelovi koji su relevantni za neko istraživanje. Tako se ista baza sekvenci genomske DNA u komadićima i na kapaljku može segmentalno prodavati u nedogled te predstavlja nepresušno vrelo koje generira prihode.

U studiji objavljenoj 2013.g. u časopisu Science istraživači su pokazali kako su došli do prezimena muških ispitanika čija je sekvenca DNA bila dostupna anonimno u javnim bazama DNA koje su se bavile genealogijom i to na temelju analize kratkih repetitivnih sekvenci na kromosomu Y. Tko je zapravo vlasnik informacije u vašoj DNA? Jeste li to vi, ili onaj koji ju vam je pročitao, odnosno sekvencirao vaš genom?

Još jedan od problema jest anonimnost podataka i informacije dobivene sekvenciranjem genoma. Iako sve tvrtke ovakvog tipa garantiraju anonimnost i čuvanje vaših podataka te se prema trećim stranama šalju agregirani anonimni podaci, svakome iz struke je jasno da nekome tko zna što radi, identifikacija pojedinaca na temelju javno dostupne sekvence njihovog genoma pa makar ona bila i anonimizirana, još uvijek ne mora predstavljati pretjerani problem ako postoje i drugi metapodaci koji se mogu paralelno usporđivati. To je pokazala i studija objavljena 2013.g. u časopisu Science u kojoj su istraživači pokazali kako su došli do prezimena muških ispitanika čija je sekvenca DNA bila dostupna anonimno u javnim bazama DNA koje su se bavile genealogijom i to na temelju analize kratkih repetitivnih sekvenci na kromosomu Y. ⁶    

Još jedno od pitanja jest i tko je zapravo vlasnik informacije u vašoj DNA? Jeste li to vi, ili onaj koji ju vam je pročitao, odnosno sekvencirao vaš genom? U principu način poslovanja ovakvog tipa kompanija jest da prilikom slanja uzoraka možete i ne morate potpisati pristanak da se vaša DNA koristi i u istraživačke svrhe te će vam neke nove spoznaje iz vašeg genoma biti dostupne i naknadno kada se bude znalo više o genetici nekih bolesti.

Zasada je praksa pokazala da većina korisnika, njih 80-90% ovisno o kompaniji, daje ovakav pristanak te su samim time pristali i na ustupanje svoje anonimizirane DNA i zdravstvenih podataka nekoj trećoj strani. Ta treća strana može primjerice biti  farmaceutska kompanija koja će veliku bazu genoma iskoristiti za svoja istraživanja i možda kreiranje novog lijeka kojim će zaraditi milijune. Imate li vi kao donor DNA ikakvih prava na dio te zarade? To je također jedno od kontroverznih pitanja, budući da se može uvjetno reći kako svaka pojedina DNA kao što je prije navedeno malo vrijedi te da prava vrijednost leži u milijunskim bazama.

No, ljudi polako postaju svjesni i ovih aspekata takvih biznis modela. Tako su se posljednih godina na tržištu pojavile i tvrtke koje upravo ciljaju ovu problematiku. Princip njihovog poslovanja je da nakon što platite sekvenciranje genoma, podatke o sekvenci pomoću blockchain tehnologije kriptirate, a tu vam uslugu pruža ta nova generacija tvrtki i naravno tu uslugu vi također platite. Na taj način zahvaljujući blockchain tehnologiji vaši podaci stvarno postaju nedostupni ukoliko ih vi sami ne odlučite dobrovoljno prepustiti u neko istraživanje a za koje ćete dobiti neku protuvrijednost kriptovalute koju ta tvrtka generira. Na taj se način ipak dio moći seli iz domene velikih baza u domenu svakog pojedinca koji jedini ima ključ za korištenje svojih genetičkih podataka i kao vlasnik tokena postaje ujedno i suvlasnik u bazi genomske DNA koja potencijalno može generirati prihode. ⁷

Kao što je to slučaj sa većinom disruptivnih tehnologija i modela poslovanja, regulativa kaska za inovacijama a pioniri u nekom području puno riskiraju ali mogu i prilično profitirati. Ono što je izvjesno jest da će cijena sekvenciranja genoma i dalje padati te da će uskoro informacija o sekvenci biti dostupna svakome od nas. Drugo je pitanje što ćemo s tom informacijom napraviti, jer većina ljudi zapravo ne zna što bi s tim podacima budući da iz „sirove“ sekvence DNA netko bez drugih specifičnih znanja  ne može izvući nikakav smisleni zaključak. Ovo područje, moglo bi ga se čak nazvati i uslužnim djelatnostima u području genetike, dugoročno ima razvojnu perspektivu.

• dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković

Reference:

1) https://www.fda.gov/ICECI/EnforcementActions/WarningLetters/2013/ucm376296.htm

2) https://www.fda.gov/NewsEvents/Newsroom/PressAnnouncements/ucm551185.htm

3) J.C. Latourelle i sur. (2008) The Gly2019Ser mutation in LRRK2 is not fully penetrant in familial

Parkinson’s disease: the GenePD study, BMC Med. 6; 32.

4) http://thednageek.com/23andme-breaks-two-million/

5) Chang D i sur (2017) A meta-analysis of genome-wide association studies identifies 17 new Parkinson’s disease risk loci. Nature Genetics 49: 1511–1516

6) Gymrek M i sur. (2013) Identifying Personal Genomes by Surname Inference. Science 339(6117):321-324.

7) https://theconversation.com/new-cryptocurrencies-could-let-you-control-and-sell-access-to-your-dna-data-89499