Nobelova nagrada za književnost 2019.

Crtica Nadežde Čačinović: Može li se izdvojiti “čisti” Handke, neovisan o politici?

Nadežda Čačinovič / 14. listopada 2019. / Aktualno / čita se 2 minute

Mislila sam da će odbiti nagradu koju je napadao kao pseudo-kanonizaciju. No čini se da je osjetio veliku zahvalnost i slobodu. Bilo bi lijepo kada bi osjetio i slobodu da prestane braniti ono što se braniti ne može. Pa tako i omogućiti da ga čitam onako kako sam ga čitala tolika desetljeća a onda više nisam

Na prvo pitanje o tome što mislim o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu  rekla sam ono što su rekli i mnogi drugi: da je sjajan pisac ali i… Pokušala sam biti precizna pa sam rekla da je politički idiot, dakle, ne moralni idiot ili nemoralan, jer to i nije isto. Moralni idiot je netko tko ne razlikuje ispravno od neispravnoga ponašanja a nemoralan onaj tko distinkciju zanemaruje zbog vlastite koristi. Politički idiot je netko tko u procjeni političkih zbivanja gubi sposobnost rasuđivanja pa se vezuje uz pokrete ili pojedince posve u neskladu s onim što je inače radio i zastupao.

Jedan rani Handkeov tekst naslovljen je „Ja sam stanovnik bjelokosne kule“. No ni taj tekst ni sve što je Handke radio  nisu objava nepolitičnosti, izvan i iznad političnosti, tako da se tako ne može izdvojiti neki „čisti“ Handke neovisno od političkoga. „Pa koji to pisac nije ‘angažiran’ ?“ izjavio je 1966 i objasnio to samom djelatnošću pisanja. Kad sam rekla da je politički idiot mislila sam na očito nesnalaženje u onome što je svakodnevna politika, njegova kontrafaktičko učitavanja sadržaja u nimalo tajnovite okolnosti. Talentiran kakav je, a  uz sav uspjeh i razmjerno izoliran, Handke je stao na stranu nekoga  kojega su napadali oni koji su mu budili nepovjerenje. Kad jednom tako kreneš napadi te samo guraju još dublje.

Mislila sam također da će možda ići i dalje i odbiti nagradu koju je napadao kao pseudo-kanonizaciju. No iz ovoga što sam do sada čula, čini se da je osjetio veliku zahvalnost i olakšanje, ponovno stečenu slobodu. Ne znam kako će se stvari nastaviti, no bilo bi lijepo kada bi osjetio i slobodu da prestane braniti ono što se braniti ne može i  prestane dovoditi u pitanje istinitost svjedočenja o zločinima. Pa tako i omogućiti da ga čitam onako kako sam ga čitala tolika desetljeća a onda više nisam, iako sam znala da u nedavnim knjigama nije pisao mimo kontinuiteta svojih knjiga ali nisam ih pridružila onima koje mi stoje na polici.

Mnogo ih je i ne ulaze u ovakav komentar ali  evo barem nekoliko osobnih riječi o početku  mojega čitanja Handkea – još prije šezdeset i osme, velike godine moje generacije. Imajući nezasluženu privilegiju poznavanja njemačkoga doživjela sam izravni učinak jezika  njegovih „govornih komada“, najprije „Pogrde na račun publike“, napisane 1965 objavljene 1966 a zelena knjižica Edicije Suhrkamp još se otvara na mjestima koja su mi bila važna tako davno. Znam da je bilo sjajnih prijevoda ali sada nije prigoda da potražim primjere posebnog Handkeovog postupka: ne razotkrivanje klišeja (smatrao je da to može svatko donekle obdaren zapažanjem) već okretanje klišeja protiv njih samih dok nisu provedeni na drugu stranu.

Metoda „Pogrde“ nije metoda drugih djela, romana  Ponavljanje i drugih velikih proza, dnevničkih zapisa kazališnih djela ali uvijek je stvar u riječima i njihovom učinku.   Nemam iluzija o Nobelovim nagradama i svemu što se događa ali oboje nagrađenih, i osporavani Handke i neosporavana Tokarczuk stvorili su djela zbog kojih  nam je  književnost važna.