Tehnološki ‘napredak’. Dokle je došla prijetnja kemijskim oružjem

• Naslovna fotografija: Žrtve plinskog napada u britanskoj 55. diviziji, 10. travnja 1918. (Thomas Keith Aitken, CC0 1.0)
• Dr. Jean Pascal Zanders je voditelj Programa za kemijsko i biološko oružje, Pugwash konferencije o znanosti i svjetskim pitanjima

Sigurnosni forum pod nazivom „Od Ypresa do Hersona: Kako se razvijala prijetnja kemijskim oružjem i kako se suočiti s novim izazovima” u organizaciji Pugwash Hrvatska, Veleposlanstva Kraljevine Belgije u Republici Hrvatskoj te portala Ideje.hr održao se 10. studenoga 2026. u prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Forumu su prisustvovali članovi Hrvatskog pagvaškog društva, Hrvatskog nuklearnog društva, predstavnici diplomatskog zbora u Republici Hrvatskoj te brojni drugi zainteresirani. Uvodno je predsjednik Hrvatskog pagvaškog društva Zvonimir Šikić kratko predstavio temu kemijskog i biološkog ratovanja, o kojoj se u Hrvatskoj rijetko govori, a koja datira još iz vremena Prvog svjetskog rata. Naveo je da znanstvena zajednica ima odgovornost prema društvu i korištenju svojih otkrića te zajedno s donositeljima odluka treba slijediti etička načela kako bi spriječila zlouporabu znanstvenih i tehnoloških dostignuća. Istaknuta je i međunarodna dimenzija upravljanja sigurnosnim izazovima te uloga organizacija kao što je Pugwash Conferences on Science and World Affairs u osvještavanju ovih pitanja. Veleposlanik Kraljevine Belgije Nj. E. William de Baets osvrnuo se na ulogu Belgije u sigurnosnim izazovima u prošlosti te na primjere korištenja kemijskog oružja u Ypresu, kao i drugih oblika hibridnih prijetnji tijekom Hladnog rata do suvremenih sukoba i korištenja kemijskih i bioloških sredstava dvojne namjene. Organizacijski odbor foruma sačinjavali su William de Baets, Zvonimir Šikić, Ana Jerković.

Dr. Jean Pascal Zanders u Zagrebu, 10. studenog 2026. (ideje.hr)

Predavanje dr. Jean Pascala Zandersa donosimo u nastavku:

Veliko mi je zadovoljstvo ponovno biti u povijesnom gradu Zagrebu. Sutra je 11. studenoga. Godine 1918., na Zapadnom bojištu, oružje je utihnulo u jedanaesti sat jedanaestog dana jedanaestog mjeseca (prema zapadnoeuropskom vremenu). Prvi svjetski rat bio je prijelomni trenutak. Važno je istaknuti da je ovaj rat koncept „totalnog rata” podigao na novu razinu: potpuna mobilizacija nacionalne industrije, znanstvenih zajednica, stanovništva i drugih resursa dovela je ratovanje na razinu kakva do tada nije viđena. Istina, Krimski rat (1853.–1856.) već je pokazao da se pretežno agrarno društvo ne može nositi s vojnom moći sila u usponu, koje su se oslanjale na znanost i industriju. Američki građanski rat (1861.–1865.) pokazao je da približno jednaka ljudska snaga i tehnološka opremljenost mogu dovesti do pat-pozicije na bojištu i iscrpljujućeg rata. Kasnije je Francusko-pruski rat (1870.–1871.) dokazao da neuspjeh u integriranju najnovije tehnologije u vojnu doktrinu – uz nedostatnu proizvodnju suvremenog naoružanja – može dovesti do brzog poraza.

Ipak, razmjeri Prvog svjetskog rata, koji je zahvatio cijelu Europu, proširio se duboko u Afriku i dotaknuo dijelove Azije, potaknuli su inovacije kakve dosad nisu viđene. Ratovanje se proširilo u tri dimenzije. Preselilo se u zrak. Dosegnulo je daleko iza rovova koji su ispresijecali Belgiju i Francusku, jer je topništvo postalo snažnije, a zrakoplovi su mogli prenositi bombe duboko na neprijateljski teritorij. Ratovanje se spustilo i ispod površine mora i oceana, dok se borba u tunelima odvijala duboko pod zemljom. Bojni otrovi, novost na bojištima, znatno su pridonijeli tom širenju. Prekrili su golema područja, prodrli kilometre duboko iza prve crte bojišnice te se uvukli duboko u rovove i podzemne objekte na samom bojištu. Više nijedan prostor nije bio siguran.

• Suzbijanje kemijskog ratovanja

Kemija kao znanost nastala je u 18. stoljeću. Tijekom sljedećih desetljeća kemičari su otkrili mnoge nove otrovne tvari s velikim potencijalom za novonastalu kemijsku industriju. Ta su otkrića imala velik utjecaj na nove lijekove, industriju boja i međuproizvode za mnoge industrijske i potrošačke proizvode. Ključno je da su ti otrovni spojevi nastali ljudskom rukom, a ne prirodnim putem, te su se, budući da su se njihove primjene širile, proizvodili u velikim količinama. Usput, tijekom 19. stoljeća znanost i industrija prvo su sintetizirale, a zatim masovno proizvodile mnoge otrovne spojeve koji su se kasnije koristili na bojištima Prvog svjetskog rata. S njima su došle i prve ideje o iskorištavanju tih novih toksina za ratovanje. Međutim, te rane ideje nisu se ostvarile iz dva glavna razloga. Prvo, eksperimenti malog opsega pokazali su se neučinkovitima – najveći problem bila je nemogućnost isporuke dovoljno visokih koncentracija agensa do cilja zbog primitivnih sustava isporuke i malih količina. Drugo, budući da eksperimenti nisu obećavali vojnu primjenu, donositelji odluka pozvali su se na dugogodišnju uobičajenu zabranu otrova i otrovnog oružja, čime je rasprava zatvorena.

Ipak, počele su se pojavljivati razlike u shvaćanju pojma „otrov”. Kemijska industrija imala je značajan utjecaj na zdravlje radnika, žena i djece koji su živjeli u industrijskim gradovima. U medicinskim analizama pogoršanja stanja počeli su se koristiti novi termini, poput „gušećih” ili „štetnih” plinova, a te su nove otrovne tvari dovele do nastanka nove znanstvene discipline: toksikologije. Postupno se pojam „otrov” počeo povezivati s prirodnim otrovima – bilo mineralnog, biljnog ili životinjskog podrijetla. To novo shvaćanje, koje povezuje otrovne tvari proizvedene ljudskim djelovanjem s njihovim fiziološkim učincima na organizme, utjecalo je na kodifikaciju ratnih običaja. Tako su na Haaškoj mirovnoj konferenciji 1899. godine diplomati usvojili dva dokumenta: Konvenciju o zakonima i običajima kopnenog rata, koja je uključivala običajnu zabranu uporabe otrova i otrovnog oružja, te Haašku deklaraciju (IV, 2) o plinovima koji uzrokuju gušenje. Prva je odredba usvojena bez rasprave. Haaška je deklaracija, nasuprot tome, potaknula žustru raspravu, a nisu je potpisale sve zemlje. Argument je glasio da se ne može unaprijed utvrditi hoće li oružje koje još nije korišteno u ratu biti manje humano od oružja koje se već koristi u ratnim sukobima. Drugim riječima, neki su delegati smatrali da buduću tehnologiju ne treba ograničavati sve dok se ne dokaže njezina nehumanost.

Ta semantička podjela imala je važne posljedice: razdvajanje gušećih tvari od „otrova” naposljetku je dovelo do pregovora o Ženevskom protokolu iz 1925. godine, kojim se zabranjuje uporaba gušećih plinova i bakterioloških metoda ratovanja. Ženevski je protokol potom postavio temelje za Konvenciju o biološkom i toksinskom oružju (BTWC) iz 1972. te Konvenciju o kemijskom oružju (CWC) iz 1993. godine. Potonja dva dokumenta predstavljaju ugovore o razoružanju, što znači da stranke ne smiju razvijati, proizvoditi, skladištiti ni koristiti zabranjeno oružje. Zabrana vrijedi kako u miru, tako i u ratu. Obje su konvencije bile razmjerno uspješne: BTWC ima 189 država stranaka (od mogućih 197), dok CWC ima 193.

• Izazovi na pomolu

Kada je klor prvi put pušten iz plinskih boca u blizini Ypresa u Belgiji, 22. travnja 1915. godine, taj je plin bio proizvod visoke tehnologije. Bio je to pravi pothvat – prikupiti i ispustiti oko 160 metričkih tona te kemikalije u jednom napadu. Klor je ubrzo postao zastarjelo oružje jer se od njega bilo razmjerno lako zaštititi. Štoviše, nakon što bi se plin ispustio, onaj tko ga je upotrijebio više nije mogao kontrolirati kretanje plinskog oblaka. Njegovo širenje ovisilo je o smjeru i jačini vjetra, dok su vlažnost zraka i prepreke na tlu utjecale na njegovu učinkovitost. Danas se klor proizvodi i njime se trguje u količinama od oko 60 milijuna metričkih tona godišnje. Stoga je mnoge silno iznenadilo to što je Sirija od 2014. godine počela koristiti klor kao sredstvo ratovanja u građanskom ratu. Tu se pojavljuje prvi izazov za Konvenciju o kemijskom oružju (CWC): uporaba masovno proizvedene industrijske otrovne tvari kao oružja, koje se doprema pomoću razmjerno jednostavnih sredstava, poput spremnika izbačenih iz helikoptera. Od 2024. godine postoje učestale tvrdnje da sudanske oružane snage koriste klor protiv paravojnih Snaga za brzu potporu (Rapid Support Forces). Slično tome, ruske snage od početka invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine koriste kemijska sredstva koja izazivaju iritaciju. Konvencija o kemijskom oružju izričito zabranjuje uporabu sredstava za suzbijanje nereda – vrsta kemikalija koje policija koristi za rastjerivanje nasilnih prosvjeda – kao sredstva ratovanja.

Za atentate na pojedince korišteni su neki od najopasnijih bojnih otrova, poput novičoka i VX-a. Jasno je da su za takve svrhe potrebne vrlo male količine tih kemijskih spojeva

Tijekom proteklog desetljeća svjedočili smo operacijama u kojima su za atentate na pojedince korišteni neki od najotrovnijih bojnih otrova, poput novičoka i VX-a. Jasno je da su za takve svrhe potrebne vrlo male količine tih kemijskih spojeva. Incidenti poput ovih predstavljaju znatan izazov za Konvenciju o kemijskom oružju (CWC). Službena istraga Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) o navodnoj uporabi kemijskog oružja iziskuje visoke troškove i znatne resurse. Napori usmjereni na demontiranje sirijskih programa kemijskog oružja te istrage raznih slučajeva njegove navodne uporabe stajali su milijune eura; ta su sredstva, uz obvezne doprinose redovnom proračunu, mnoge države stranke osigurale putem dobrovoljne financijske pomoći. Postavlja se, dakle, pitanje: kada i pod kojim okolnostima OPCW – koji čine države stranke – može istražiti tešku povredu zabrane kemijskog oružja?

Pritom postoje određeni problemi:

• Država stranka mora odobriti pristup istražiteljima na svoj teritorij, što je malo vjerojatno ako je ta ista država optužena za kršenje Konvencije o kemijskom oružju.
• Konvencija o kemijskom oružju odražava poimanje kemijskog ratovanja kakvo je viđeno tijekom Prvog svjetskog rata ili iransko-iračkog rata (1980.–1988.), odnosno kakvo se očekivalo tijekom Hladnog rata. Ona još uvijek zahtijeva prilagodbu novoj stvarnosti.

Ove prilagodbe odnose se na nekoliko čimbenika. Ponajprije, što potiče reakciju međunarodne zajednice? Je li riječ o broju žrtava? Ili, preciznije, o broju smrtno stradalih? Igra li ulogu priroda samog agensa – radi li se o nervnom agensu, kloru ili pak sredstvu za suzbijanje nereda? Ti su kriteriji danas nejasni. Problem je u tome što bi, ako OPCW ne bude mogao reagirati na takva kršenja, moglo doći do osjećaja nekažnjivosti. To je posebno važno s obzirom na to da smo, čini se, ušli u razdoblje geopolitičke nestabilnosti, obilježeno brojnim oblicima hibridnih djelovanja, od kojih neka mogu uključivati uporabu kemijskog ili biološkog oružja.

• Briga za budućnost

Imajući na umu ovaj razvoj događaja, nameću se dva velika pitanja: možemo li još uvijek osigurati svoju budućnost? I kako je možemo osigurati? Ta su pitanja zahtjevna jer shvaćamo da, najvjerojatnije, tijekom svog života nećemo postići krajnje ciljeve. Možda su ti ciljevi i nedostižni, čak i uz naše najveće napore. Nadmetanje između napretka u znanosti i tehnologiji te sprječavanja njihove zlouporabe u neprijateljske svrhe nije nov izazov. Primjena kemijskog oružja u Prvom svjetskom ratu bila je posljedica spleta nekoliko trendova koji su se pojavili više od stoljeća ranije: uspona kemije kao znanosti i brzog širenja umjetno stvorenih toksičnih tvari u industrijskim procesima. Industrijska revolucija potom je omogućila masovnu proizvodnju predmeta ujednačenog dizajna i kvalitete. Ipak, upravo je pat-pozicija na Zapadnom bojištu dovela do toga da se ti čimbenici spoje u obliku kemijskog ratovanja.

Slično tome, biologija se u 19. stoljeću razvila kao znanost, što je dovelo do prihvaćanja činjenice da su mikroorganizmi uzročnici zaraze. Čovječanstvo je po prvi put dobilo organizme kojima je moglo manipulirati i koristiti ih kao oružje. Tijekom Prvog svjetskog rata zabilježeni su prvi slučajevi sabotaže (usmjerene protiv životinja) u kojima su korišteni uzgojeni patogeni. Iako su se ti trendovi razvijali dugo vremena, stvaranje kemijskog ili biološkog oružja nije bilo njihov cilj.

To je u oštroj suprotnosti s razvojem nuklearnog oružja; znanstvenici u različitim zemljama istraživali su mogućnost iskorištavanja snage atomske reakcije kao ratnog oružja. Projekt Manhattan bio je svjestan i iznimno skup pothvat s ciljem stvaranja atomske bombe kako bi se neprijatelja prisililo na kapitulaciju. U njega su bili uključeni najistaknutiji znanstvenici i tehničari, vojska te državna birokracija. Na raspolaganju su bila golema financijska sredstva, a jedina svrha bila je uništenje neprijateljskog stanovništva i sredstava nužnih za njegov opstanak. Upravo se u tom kontekstu pojavio pokret Pugwash konferencije o znanosti i svjetskim pitanjima (Pugwash Conferences on Science and World Affairs): skupina vodećih znanstvenika počela je preispitivati svoju ulogu u dinamici naoružavanja, a posebno u nuklearnom naoružavanju. Od posebne je važnosti bio Russell-Einsteinov manifest, objavljen 1955. godine – deset godina nakon bombardiranja Hirošime i Nagasakija, usred jednog od najmračnijih razdoblja Hladnog rata. Kako bismo preživjeli, napisali su:

„Moramo naučiti razmišljati na novi način. Moramo se naučiti pitati – ne koje korake poduzeti kako bismo osigurali vojnu pobjedu skupini koju preferiramo, jer takvi koraci više ne postoje – već: koje korake poduzeti kako bismo spriječili vojni sukob čiji bi ishod nužno bio poguban za sve strane?”

Poziv na promjenu načina razmišljanja – u našem slučaju, o međunarodnoj sigurnosti i ulozi naoružanja u njoj – danas je jednako relevantan kao što je bio prije više od sedam desetljeća.

Manifest je također pozvao na okupljanje znanstvenika:

„U tragičnoj situaciji s kojom je čovječanstvo suočeno, smatramo da bi se znanstvenici trebali okupiti na konferenciji kako bi procijenili opasnosti koje su proizašle iz razvoja oružja za masovno uništenje […].”

Taj se sastanak održao u Pugwashu, u kanadskoj pokrajini Novoj Škotskoj, u srpnju 1957. godine. Tako je nastala organizacija Pugwash konferencije o znanosti i svjetskim pitanjima – međunarodna organizacija koja, kao što možete vidjeti ovdje u Zagrebu, postoji i danas. Pugwash diljem svijeta organizira konferencije, radionice i sastanke, okupljajući znanstvenike, akademike, aktivne i bivše diplomate te vladine dužnosnike kako bi, unatoč geopolitičkim podjelama, raspravljali o raznim izazovima za međunarodnu sigurnost, prijetnjama koje proizlaze iz naoružanja te rješenjima za regionalne i međunarodne sukobe. Za svoje neumorne napore, uložene čak i tijekom najmračnijih trenutaka hladnoratovskog suparništva, kada je rat vrebao iza ugla, Pugwash konferencije i jedan od njihovih suosnivača, Joseph Rotblat, 1995. godine dobili su Nobelovu nagradu za mir. Ta godina nije bila slučajna: bilo je to 50 godina nakon atomskog bombardiranja Japana i 40 godina nakon objave Russell-Einsteinova manifesta. Prije godinu dana, na 63. Pugwash konferenciji u Hirošimi, usvojena je Deklaracija u kojoj su ponovljene ključne točke o trasiranju puta prema budućnosti:

„Ako se takva budućnost želi izbjeći, dijalog mora zamijeniti konfrontaciju. Pokret Pugwash utemeljen je na ‚dijalogu unatoč podjelama’, a povijest pokazuje da je takav dijalog, čak i u razdobljima dubokog neprijateljstva, omogućio razoružanje. […] Znanstvenici i stručnjaci snose posebnu odgovornost usmjeravati vođe svojim znanjem, znanstvenim obrazloženjima i etičkom prosudbom. […]”

Dakle, evo odgovora na pitanja: Možemo li još uvijek osigurati svoju budućnost? I kako je možemo osigurati? Odgovor počiva na optimizmu u pogledu budućnosti i uvjerenju da ljudi imaju moć djelovanja. Ako vi, članovi publike, dijelite tu viziju i želite doprinijeti njezinu ostvarenju, možete se pridružiti organizaciji Pugwash Hrvatska i sudjelovati u brojnim aktivnostima konferencija Pugwash, koje obuhvaćaju širok raspon tema. Na kraju, uoči obilježavanja trenutka kada je oružje utihnulo, a oblaci bojnih otrova nad bojištima Prvog svjetskog rata napokon se razišli, želim još jednom zahvaliti organizaciji Pugwash Hrvatska na pokretanju ovog događaja, kao i Veleposlanstvu Belgije na pruženoj potpori.

(Tekst je preveden uz pomoć umjetne inteligencije)