Dijalektički proces proizvodnje smisla. Razgovor s Nadeždom Čačinovič

Ankica Čakardić započela je ovaj razgovor s Nadeždom Čačinovič u njezinom zagrebačkom stanu 21. prosinca 2022 godine, a zaključila elektroničkom poštom 23. lipnja 2024. godine. Dvije su filozofkinje u razgovoru zabilježile teme o kojima razmjenjuju mišljenja posljednjih dvadesetak godina, koliko zajedno rade i prijateljuju, a Ideje.hr ga objavljuju, ljubaznošću autorica, u povodu izlaska knjige "Hrvatske filozofkinje: čitanka" u kojoj je izvorno objavljen.

• Naslovna fotografija: Nadežda Čačinović snimljena 2018. (Sandra Šimunović / PIXSELL)

• Ankica Čakardić je pročelnica Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Knjiga Hrvatske filozofkinje: čitanka, koju su uredili Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman, prva je knjiga u Hrvatskoj u cijelosti posvećena hrvatskim filozofkinjama. Ona je rezultat dugogodišnjih istraživanja koja se sustavno provode na Institutu za filozofiju u Zagrebu. U knjizi se svakoj filozofkinji pristupa jednako: prvo se iznosi njezin životopis, zatim izbor glavnih tema koje najbolje prikazuju njezinu filozofiju te se naposljetku navodi popis njezinih objavljenih radova i radova o njezinoj filozofiji.

Kriterij izbora filozofkinja bio je sljedeći:

1. Hrvatskim filozofkinjama smatramo one koje su ili rođene na području današnje Republike Hrvatske ili one koje su rođene izvan granica naše zemlje, no netko od roditelja im je hrvatskog podrijetla ili su većinu ili cijeli radni vijek provele u Hrvatskoj, objavljivale na hrvatskom jeziku i/ili smatrale se Hrvaticama.
2. Ovdje smo uvrstili one filozofkinje koje su stekle naslov doktorice filozofije, s iznimkom renesansne filozofkinje Maruše Gundulić.

Po tim kriterijima u knjigu su uvrštene sljedeće filozofkinje, prema godini rođenja i čiji je opus završen: Maruša Gundulić, Helene Druskowitz, Elza Kučera, Ivana Rossi, Elly Ebenspanger, Marija Brida, Heda Festini, Blaženka Despot, Branka Brujić, Gordana Bosanac, Ljerka Schiffler, Jasenka Kodrnja, Gordana Škorić, Heda Šegvić i Maja Hudoletnjak Grgić.

­­

U knjigu je uvršten i razgovor s hrvatskom filozofkinjom i feministkinjom Nadeždom Čačinovič, čiji opus još nije završen. Taj je razgovor vodila druga ugledna hrvatska filozofkinja, Ankica Čakardić. Tim se dodatkom knjizi upućuje na suvremena stremljenja među hrvatskim filozofkinjama. U nastavku možete pročitati cijeli razgovor.

Ankica Čakardić: Za sam uvod u razgovor, bilo bi zanimljivo čuti koja su iskustva – životna, filozofska, umjetnička i politička – formativno utjecala na vas ali i vaš intelektualni rad?

Nadežda Čačinović: Možda je najviše utjecaja imao, ne uvijek jasno artikulirani, stav da svijet valja mijenjati, dakle, neke vrste marksističko-socijalistička obiteljska okolina koja je provodila stalnu podjelu na ono ispravno i vrijedno, podjelu, premda ne dogmatsku, na ono što nije i na ono što jest naše, od klasike do dječjih knjiga. Ali nije bilo sasvim jednostavno, jer tu je bila i jasna svijest o mogućim greškama: strahoti staljinizma, na primjer. Formativno je valjda bilo i učestalo seljenje: iz velikih gradova u slovensku provinciju pa natrag u grad, uvijek je trebalo iznova promisliti kako shvatiti nove okolnosti. Što se tiče umjetnosti, uglavnom je tu bila književnost, ali i kao i drugdje uvijek po čitavoj lepezi, od lakog do vrlo izazovnog. Što se tiče filozofije, sjećam se kako sam bila potresena uvidom da ona nije naprosto nadomještena onim što sam tada smatrala marksizmom. I to zbog knjige Tragovi (Spuren) Ernsta Blocha, koji je naravno po stavu bio marksist ali ti su kratki tekstovi bili nešto sasvim posebno – neka fenomenologija duha pomoću svakodnevice. A još je važnija bila moja nastavnica biologije iz gimnazije i njezina vrlo složena objašnjenja uz teoriju evolucije: onako kako sam ih poslije našla kod Stephena Jay Goulda. Početna razlika koju smo svi shvatili: žirafa nema dugi vrat da bi mogla doći do visokih grana, nego može doći do njih jer ga ima. Sažeta kritika teleologije.

AČ: Zanimljiva je ova evolucijska anegdota i to što spominjete Goulda. Jeste li upoznati sa suvremenim ekomarksističkim teorijama koje se uvelike oslanjaju na njega i Friedricha Engelsa, tvoreći zanimljivu engelsijansku teoriju okoliša?

NČ: Nisam došla do nekih sustavnih istraživanja. Malo ponavljam gradivo, od davne polemike Milana Kangrge s Alfredom Schmidtom koji je kao dobar sljedbenik Adorna i Horkheimera nastojao sažeti »službeni« frankfurtski stav pa do Silvije Federici koja tražeći nove modele zajedničkog života ukazuje na alternativne modele poljoprivrede i ribarstva izvan i prije europske nasilnosti – a Philipp Blom je lijepo prikazao povijest ideje nužnog podređivanja povijesti.

AČ: Objavili ste 15 knjiga, preko stotinu znanstvenih i stručnih radova, preveli ste brojne filozofske klasike, školovali ste se i predavali po cijeloj Europi, bila predsjednicom Hrvatskoga P.E.N. centra u više navrata, suosnovali ste u Zagrebu Centar za ženske studije, javno ste prisutna intelektualka i politički aktivna. Koliko rod, klasna, rasna i nacionalna pripadnost, pa onda i dob – da se poslužimo intersekcijom ovih odrednica – igraju ulogu u (uspješnom) bavljenju filozofijom, teorijom i uopće intelektualnim radom danas u Hrvatskoj i nekad u Jugoslaviji? Koliko je u tome važna intelektualna i socijalna podrška društva i okoline?

NČ: Zbog službenog marksizma filozofija u vrijeme kada sam počela studirati nije bila posve marginalizirana: ona je službeno bila dio dolaženja do ispravnih uvida, službeno izvor pravog znanja. Zapravo se onda dogodilo da su neki njezini vidovi koji nisu imali veze s marksizmom bili u izvedbi manje rizični, jer nije bilo tolikog nadzora nad ispravnošću stava. Bilo je manje studentica, možda jer nisu, ako su bile ambiciozne, htjele gubiti vrijeme na nešto donekle neizvjesno. Nisam baš cijenila svoje prve profesore, ali to me nije pokolebalo u tome da filozofiju smatram onim što me najviše zanima. Naravno da nisam mislila da sam negdje izdvojeno, u bjelokosnoj kuli pa ni u nekoj po sebi legitimiranoj eliti, možda sam nekritično pretpostavljala da radim nešto važno, važno ni manje ni više nego socijalizam.

AČ: Jednom ste prilikom zapisali: »Svako malo raspravlja se o budućnosti filozofije« (Čačinovič, 2006: 13), što biste danas rekli o toj budućnosti? Brojne katedre za humanistiku gase se, nisu tržišno isplative, nema mnogo filozofa i filozofkinja koji figuriraju kao važni intelektualni i kritički glasovi, vremena su hegemonije nekih drugih eksperata, suradnji i interesa. Kakva je budućnost akademske filozofije, što mislite?

“Ne možemo ne misliti o mišljenju, ne možemo ne tražiti neke temelje, ma koliko privremene i podložne ispitivanju.” (Josip Mikacic / PIXSELL)

NČ: Ako se filozofija izbaci kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Ne možemo ne misliti o mišljenju, ne možemo ne tražiti neke temelje, ma koliko privremene i podložne ispitivanju. Mislim da i dalje valja razlikovati »intelektualce« i »eksperte«: ovi potonji služe za legitimiranje odluka, a intelektualci guraju nepozvano nos i sve i svašta i tako otkrivaju novo. Akademska filozofija ovisi o budućnosti humanističkih znanosti, o tomu hoće li uspjeti opstati pred monetizacijom.

AČ: Čini mi se da je ova razlika između »intelektualca« i ­»eksperta« danas sve osjetljivija, napose u vremenima nakon pandemije. Sve upućuje na to da je institucija stručnjaka na udaru nekog tipa antiintelektualističke, čak antiprosvjetiteljske klime koja potiče i bujanje konspirativnih teorija i post-truth ideologije. Ta klima gotovo da je preko noći cinično i izrazito opasno dovela u pitanje znanost i znanstveni tip ekspertize. Kako danas razlikovati »eksperte« i »intelektualce« i one bez navodnika?

NČ: Tim razlikovanjem sigurno nisam željela osporiti znanstveno utvrđivanje istine, samo upozoriti na to da se znanstvenike kao eksperte obično zove kako bi riješili neki problem, dali neku procjenu rizika ili neko opravdanje za postupanje političara, a ne da doista kritički prouče i da čak predlože i traže promjenu. Nikakva relativizacija namjere izricanje istine – dapače, produbljivanje istraživanja. I ukazivanje na poznate teškoće u izricanju istine, od onih Brechtovih postavki pa do stalne korekcije kao sastavnog dijela znanosti.

AČ: Ako biste pokušali sumirati vlastitu poziciju prema estetici kao filozofijskoj disciplini, imajući u vidu i iscrpljenost tradicionalnih određenja ovoga filozofskog polja i konceptualnih određenja »ljepote« ili »umjetnosti«, kao i naziva »filozofija umjetnosti«, što bi ona podrazumijevala? Kako bi se vaše sumarno određenje estetike odredilo u odnosu na pred-estetičko i post-estetičko suđenje pojava? Vašim riječima: »Je li u cjelini ljudskih djelatnosti uvijek potrebno mjesto na kojemu se ispoljava ono što se u danoj kulturi ne može ispoljiti i zadovoljiti nedvosmisleno korisnim i racionalno prozirnim djelatnostima?« (Čačinovič, 1988: 6).

NČ: To mislim i dalje: racionalno se mora razvijati u razlici spram drugih iskaza, ono je i nasilno i pojednostavljivanje onoga što izmiče, onoga što je kontingentno, ireduktibilno. Estetička sfera, estetički režim u užem smislu proizvod je određene povijesne konstelacije, a ne nešto izvan vremena. Zapravo, pokušaj pripitomljavanja toga složenoga fenomena koji se uvijek iznova javlja i miješa u sređenu sliku svijeta. Danas više ne funkcionira izdvajanje »umjetnosti« kao sfere nepovezane s drugima: premda je i dalje na djelu isticanje posebnosti. To je ono što danas predstavlja izazov: shvatiti kako stvoriti alternativu postvarenju i instrumentalizaciji bez mogućnosti da se pozivamo na neku izdvojenu sferu vječitih vrijednosti kao temelja autonomije.

AČ: Zanimljiva mi je formulacija »estetički režim kao proizvod« određene povijesne konstelacije. Kako biste u tom ključu analizirali recentne kontroverzne akcije ekoloških aktivista i aktivistkinja po muzejima svijeta koji svojim performansima – u medijima ih imenuju »napadima na umjetnost« ili »vandalizmom« (npr. aktivisti se lijepe za zaštitna stakla na slikama i zidove muzeja, bacaju tekuće boje na umjetnine i sl.) – žele skrenuti pažnju na klimatske promjene?

NČ: Očito da te akcije izazivaju reakciju: one su napad na nešto jedinstveno, jednokratno, što je doduše neutralizirano i muzealizirano ali ostaje svjetotvorno dostignuće. Ne mogu a da to ne vidim kao infantilizaciju aktivizma, pod-kompleksnost… naravno, čovječanstvo nema budućnost ako se nešto ne napravi, pa onda ni umjetnička dostignuća.

AČ: Nedavno smo u povodu 250. godišnjice rođenja Hegela objavili zbornik Povijest, revolucionarna dijalektika i filozofski sistem (Ankica Čakardić i Luka Bogdanić (ur), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2022) u kojem ste napisali prigodni esej i koji nam je poslužio kao uvod u cijelu knjigu. U zaključku svoga eseja gotovo aforistički poentirate: »Smisao nastaje iz razlike. Da se Hegela može svesti na jednu rečenicu, ova bi mu bolje pristajala nego čak lingvistu de Saussureu« (Čačinovič, 2022: 19). Kažite nam još koju rečenicu o ovoj hegelijanskoj »razlici«.

“Proizvodnja smisla je dijalektički proces; u namjeri obuhvaćanja cjeline neprestano tragamo.” (Josip Regovic / PIXSELL)

NČ: Hegel odgovara na Kantovo ograničavanje mogućnosti spoznaje. Razvija, odnosno nastavlja, postavku filozofije identiteta, da možemo napredovati u spoznaji jer smo dio cjeline — takoreći introspekcijom. Marksistički pojednostavljeno: naravno da možemo razumjeti svijet jer ga sami proizvodimo. Proizvodnja smisla je dijalektički proces; u namjeri obuhvaćanja cjeline neprestano tragamo. To ostaje maksimalni program filozofije, premda se danas povukla na pričuvne pozicije naknadnog objašnjavanja i posredovanja.

AČ: A kad smo kod aforizama, je li vam Adorno važan? Odgovara li vam njegovo anti-hegelijansko raspoloženje? Preveli ste Dijalektiku prosvjetiteljstva i za nju napisali predgovor, koliko je ta knjiga aktualna danas, u filozofskom ali i političkom smislu?

NČ: Možda nisam onako nekritična kao nekada, prepoznajem stanovitu maniru i eskapizam… Ne baš kao u Lukácsevoj pogrdi o »Hotelu Ponor«. I dalje se divim jasnom pogledu, shvaćanju povijesne dimenzije pojmova, analizi na djelu: to je bila dekonstrukcija prave vrste, iznošenja na svjetlo onog prikrivenog i potisnutog. A tu je i Adornov materijalizam, naglašavanje ireduktibilnosti postojećega.

AČ: Jedna od vaših velikih filozofsko-feminističkih zasluga zasigurno je i ta da ste 2008. na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu uveli seminar Filozofija roda, u čijoj sam izvedbi na svoju veliku radost i sama otpočetka sudjelovala. U povijesti zagrebačkoga Sveučilišta kao i njegova Filozofskoga fakulteta do tada su seminari ili kolegiji koji ovako eksplicitno i na sustavan način pristupaju temi roda bili izrazito rijetki, ako ih je uopće bilo. U jednom svom tekstu pišete: »Žene bi morale imati pristup teoriji tako da ne moraju negirati činjenicu da su žene. One moraju kao žene imati pristup univerzalnome« (Čačinovič, 2006: 1). Ima li filozofija svojih »nevolja s rodom«, da parafraziramo Judith Butler, i kako tumačite koncept univerzalnosti, mimo njegova metafizičkog smisla?

NČ: Danas smo pomalo prinuđeni braniti neke elemente univerzalizma u borbi za promjene, ali ne branimo negiranje lažnog podvođenja partikularnoga patrijarhalnoga pod opće. To nije odvajanje »ženskih« i »muških« istina, nego jedina mogućnost napredovanja u spoznaji. Svi polazimo od određenih pretpostavki, svojstava i tako dalje, kritički ih uračunavamo u rezultat i ostavljamo iza sebe – ili ne, već prema procesu analize.

Ankica Čakardić u razgovoru s Nadeždom Čačinović. (Foto: Ustupila Ankica Čakardić)

AČ: Čini mi se da u ovoj borbi za univerzalno feminizam ponekad ne želi sudjelovati. Naime, s pravom razotkrivajući sve probleme logike pars pro toto, radikalni feminizam inzistira na specifično »ženskom«, time ostajući u političkom separatizmu, ali ne u nekoj prelaznoj formi, da se tako izrazim, već kao svojem cilju.

NČ: Kao da sam se našla na ishodišnoj poziciji: moj feminizam je nastao na uvidu da se neravnopravnost žena ne može smatrati nečim što je nadomješteno radničkim pokretom ili odgođeno za razdoblje ozbiljenja istinskog socijalizma-komunizma, ali nisam ni pomišljala na to da bi to bio njegov jedini program i cilj.

AČ: U suradnji sa Žarkom Puhovskim preveli ste i Uvod u nacionalnu ekonomiju Rose Luxemburg, što je ujedno i posljednji prijevod neke knjige ove revolucionarke i marksistkinje na našim prostorima. Iz Luxemburginih mnogih drugih radova saznajemo da je ona u filozofskom smislu bila velika kritičarka novokantovaca i da je njegovala Hegelov princip progresa (razvoja) u dijalektičkom kretanju duha. Kako ste došli na ideju da još 1975. prevodite Luxemburg, budući da o njoj postoji neobično malo radova na našim prostorima, čak i u kontekstu časopisa Praxis koji se njome nije ni rubno bavio?

NČ: Pa imali smo osjećaj za cjelinu revolucionarne misli a i iskustvo studiranja u Njemačkoj. Da je sloboda sloboda drugih bio je česti citat među njemačkim studentima… Ta »njemačka« škola navodila nas je na stanovitu netrpeljivost prema ponešto proizvoljnom ophođenju s nasljeđem marksističke teorije koja je bilo uobičajeno u dakako inovativnom programu praksisovaca.

AČ: Ima li nešto u teoriji Rose Luxemburg što vam se tada učinilo značajnim, zanimljivim? Je li vam ova revolucionarka i danas važna?

NČ: Bojim se da ne mogu jasno odvojiti značenje lika Rose Luxemburg za mene od teorijskih uvida koje bih morala jasno sagledati. Njezina pisma, njezin život, tragični završetak: ubili su je u sukobima o kojima i nije nužno mislila da su u skladu s njezinom vlastitom procjenom stanja. Naravno da je zanimljiva, ima malo likova koji toliko utjelovljuju borbu za bolji svijet.

AČ: Osim Estetike, predavali ste dugi niz godina i Suvremenu filozofsku terminologiju na Odsjeku za filozofiju FFZG-a. Mislite li da je suvremena filozofija vitalna, utjecajna, zanimljiva? Na koji način približiti studenticama i studentima suvremene filozofske tradicije, ponekad i napete odnose na liniji kontinentalna – analitička tradicija (unatoč činjenici da je granica često neodrživa)? Imate li svoje inklinacije prema određenim suvremeno-filozofskim »strujama«, i koje bi to mogle biti?

NČ: Nemam novih favorita ali veseli me sve novo što se može barem malo izdvojiti: spekulativni realizam prije desetak godina, pa i svi pokušaji izlaženja iz pogona objavljivanja za uski krug i napredovanje u tematskom suočavanju. I godinama pratim što rade novije generacije Frankfurtske škole pa pratim razne vrste rasprava o prosvjetiteljstvu, Hansa Blumenberga, Tzvetana Todorova pa i osporavatelja Petera Sloterdijka i znanstvenike poput Stevena Pinkera. I sve što se na bilo koji način tiče refleksije o umjetnosti. A i tzv. analitičari su potrebni kada se na primjer kao David Chalmers suočavaju s materijalnošću svijesti.

AČ: Sada bih vas nešto upitala o marksizmu na našim prostorima. Ako prihvatimo historijsku i empirijsku činjenicu da je u povijesti filozofije malo upisanih žena, iz cijelog niza razloga o kojima smo i prije govorile, onda mi se čini da ih je u marksizmu još i manje? Što mislite o tome ali i o marksizmu općenito, obraća li nam se i danas, je li nam koristan?

“Sada kada marksizam više nije dobar za poziciju moći, možda ćemo uspjeti s margine preuzeti stvar.” (Sanjin Strukic / PIXSELL)

NČ: Osnovne pretpostavke i dalje važe: proizvodnja, sukobi, kontekstualiziranje, povijesno mišljenje, 11. teza o Feuerbachu. Žene nedostaju pa onda dolazi i do pomalo nespretnih pokušaja da se nekoj od njih pripišu inovacije i značenje koje objektivno nije imala. Takva revizija nije nam potrebna. Odnosi moći razabiru se i na sveučilištima: oni na vlasti ili žele slične sebi ili što je strašno, vjerne ženske sljedbenice. Kako to već biva, sada kada marksizam više nije dobar za poziciju moći, možda ćemo uspjeti s margine preuzeti stvar.

AČ: Naslov knjige u kojoj će se naći i ovaj naš razgovor glasi Hrvatske filozofkinje. Možete li izdvojiti neke suvremene filozofkinje iz Hrvatske, jesu li vam poznati njihovi radovi, koje ih teme najčešće zaokupljanju, koje filozofske tradicije obrađuju? Ima li u budućnosti u filozofiji s naših prostora mjesta za filozofkinje?

NČ: Znam što radi Rada Iveković, znam što radite vi, znam što radi Snježana Prijić-Samaržija ali manje što rade mlađe filozofkinje. Napravit ćemo mjesto i za njih, a možda i ne trebaju našu pomoć.

AČ: Koje su vaše omiljene filozofkinje uopće, ima li nekih kojima se rado vraćate? A onda uz to, ima li nekih koje vam nisu drage?

NČ: Zvuči nezahvalno, ali ni jedna mi nije neosporni ideal, svima bih nešto prigovorila, i Hanni Arendt i Simone de Beauvoir i Juliji Kristevoj i Judith Butler… S druge strane, sa zanimanjem sam čitala i radove Edith Stein koji su mi posve strani, i Simone Weil koji su mi donekle strani, a cijenim i anglosaksonke Philippu Foot i Mary Midgley i G. E. Anscombe pa i vrlo američku Marthu Nussbaum… Moram priznati da su mi filozofkinje uvijek malo važnije, barem emocionalno. Shvaćam ih osobno, pa onda imam i predrasude: nije mi se sviđala Rosi Braidotti (ne znam više zašto, bilo je to prije gotovo trideset godina) pa bih sada morala još jednom promisliti jesu li su »nomadski subjekti« važan uvid…

AČ: Vaša rasprava o metodama čitanja, s jedne strane, u ključu »nema ničega izvan teksta« i, s druge strane, u krilatici »kontekst određuje tekst« izrazito je zanimljiva i uvijek aktualna (Čačinovič, 1994: 22). Govorite o »prevlasti teksta« kao »bojnim pokličem« i nakani da se izvede na vidjelo ono što se namjerava prikriti, budući da tekst nije više odlikovanim predmetom istraživanja po onome što svjesno namjerava. Tako se u jednom trenutku ispoljava tendencija da bez onoga potisnutoga tekst u svom punom smislu ne može ni nastati. Kako tumačite današnje metodološke sporove u pristupu tekstu, jesu li strukturalizam i poststrukturalizam još uvijek živi?

NČ: Ne moramo ih spominjati ali neki kritički obrasci i metode i dalje su korisni. U koncentraciji na tekst očituje se materijalizam do kojega mi je stalo: umjesto idealističkih fantazmi, pažnja usmjerena na strukturu i funkcioniranje. Materijalnost komunikacije čini mi se po sebi razumljiva.

AČ: U Ogledu o pismenosti na jednom mjestu pišete ovako o »Melankoliji« (Čačinovič, 1994: 57): 

Dürerova »Melankolija« (Melancolia) kao da je najbolji mogući primjer slike kojoj se ne možemo približiti bez zapisanih znanja, bez dešifriranja […]. Ne možemo ne htjeti saznati što sve znače predmeti i bića, ne možemo ne htjeti napredovati od očitih simbola, šišmiša koji bježi od svjetla i pješčanog sata do manje jasnih koje postupno ljuštimo iz zgusnutog crteža. Ne možemo pretpostaviti da će se samom pogledu nadati iznenadno uskrsli uvid u bit melankolije. Ali, ono što vidimo, pogled krilatoga bića, položaj tijela, lakat koji pritišće koljeno, snažno, ali ne i u pokretu, ostaje kao neosporno prisutno, neovisno o bilo kakvoj vrsti tumačenja, čak i kada ga svedemo na nekakav višak.

Kako bi zvučao materijalistički pristup problemu ovakvoga »dešifriranja«? Bi li se moglo reći da je umjetnik tek htio demonstrirati ili izvježbati svoju vještinu i da skrivene poruke nema? Bi li ovakav materijalistički pristup narušio auru »Melankolije«?

“Materijalistički pristup je protiv reduciranja: vidimo više a ne samo već poznato.” (Slavko Midzor / PIXSELL)

NČ: Ne, ne može se pristati na pojednostavljenja, materijalistički pristup je protiv reduciranja: vidimo više a ne samo već poznato. Moramo pratiti povijest ideja i simbola, premda ne možemo svesti sliku na znak, ali ona uvijek iznova potiče misao, a na kraju krajeva dolazimo do boljeg sagledavanja uvjeta proizvođenja našeg života i identiteta.

AČ: Raspravljajući o mediologiji kao disciplini koja proučava kulturu u njezinom odnosu s tehničkim strukturama transmisije otvarate cijeli niz tema, polemika i tumačenja odnosa ideologije i medija (Čačinovič, 2001). Na jednom mjestu podvlačite tezu kako vizualni svijet, za razliku od gledanja, nije fizička operacija već socijalna činjenica (Čačinovič, 2001: 50). Međutim, kako i sami navodite, ti elementi nisu suprotstavljeni kao priroda i kultura, čak ako tu binarnu opoziciju prihvatimo bez posebnog preispitivanja. O kakvom je tipu materijalnosti kulture riječ, odnosno načinima njezina posredovanja?

NČ: Doslovnoj materijalnosti. Ima već sjajnih radova o takozvanoj arheologiji medija, dugoj povijesti različitih sredstava koja su određivala što nam je u određenoj konstelaciji uopće vidljivo. Naravno da percepcija ima povijest, ma koliko to bilo kontraintuitivno. Nije sve ni vidljivo ni moguće u svako doba, premda nam onda ostaje velika zagonetka mogućnosti preživljavanja i poticajnosti davno nastalih djela…

AČ: S jedne strane arheologija medija, s druge (ili iste) strane digitalizacija medija. Kako gledate na fenomen digitalnih medija ali i na digitalizaciju društva uopće. Čini li vam se teza Slavoja Žižeka i nekih drugih autorica i autora (poput Yanisa Varoufakisa ili Jodie Dean) o neofeudalizmu plauzibilnom? Oni pišu o privatizaciji javnog digitalnog prostora i potom davanju tog »univerzuma« u najam, kako se to nekoć činilo u feudalizmu sa zemljom, tj. posjedom.

NČ: Pa to je sasvim dobar opis stanja kojim se još jednom potvrđuje da nema nevidljive ruke koja jamči slobodnu konkurenciju i procese koji nisu izraz različitih tipova privilegija i moći. A digitalizacija društva – a digitalizacija medija je ono što najlakše vidimo – odvija se u nepravednom društvu i reproducira nepravdu.

AČ: U uvodnoj napomeni Pisanja i mišljenja postavljate sljedeća pitanja koja ujedno predstavljaju i ključnu okosnicu knjige (Čačinovič, 1981: 5): »Kako je moguće filozofirati o umjetnosti bez oslanjanja na sustav i raspored filozofijskih disciplina. Ili, radikalnije, kako je još uopće moguće filozofirati bilo o čemu, nije li legitimnost filozofiranja vezana uz namjeru ozbiljenja filozofije?« Četrdesetak godina poslije, kako biste na svoja pitanja danas odgovorili?

NČ: Manje odlučno: filozofija može mnoge stvari, neke na putu prema svojoj radikalnoj varijanti u kojoj se želi riješiti same sebe. No nemam više misaonu naviku pouzdanja u neko konačno rješenje…

AČ: Postoje li možda neka prelazna rješenja za budućnost, možemo li o njima misliti, imaginirati ih, moramo li o njima danas misliti?

NČ: Naravno, sve što pomaže u smanjivanju patnje, bijede, sve moguće reforme pa i ono što me ne privlači baš jako, stvaranje posebnih prostora drugačijeg života.

• Knjige Nadežde Čačinovič:

1. Subjekt kritičke teorije, Kulturni radnik, Zagreb, 1980.
2. Pisanje i mišljenje, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981.
3. Estetika njemačke romantike, Zavod za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1987.
4. Estetika, Naprijed, Zagreb, 1988.
5. Ogled o pismenosti, Durieux, Zagreb, 1994.
6. Doba slika u teoriji, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
7. U ženskom ključu: ogledi o teoriji kulture, Centar za ženske studije, Zagreb, 2001.
8. Parvulla aesthetica, Naklada Antibarbarus, Zagreb, 2004.
9. (ur.) Žene i filozofija, Centar za ženske studije, Zagreb, 2006.
10. Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007.
11. Zašto čitati filozofe: u pedeset kratkih poglavlja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
12. Kultura i civilizacija. Što nas čini ljudima ili o procesu proizvodnje značenja i njegovim granicama, Školska knjiga, Zagreb, 2012.
13. O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore, Profil knjiga d.o.o., Zagreb, 2012.
14. Uvod u filozofiju književnosti, Leykam International d.o.o., Zagreb, 2017.
15. Poželjnost krize i drugi komentari, Ljevak, Zagreb, 2024.