Dijeljenje svijeta. Četiri velika međunarodna summita.

Nije isključena mogućnost da drugi hladni rat koji se upravo intenzivira širom Globusa, za razliku od prethodnog završi nuklearnim ratom. Zbog toga bi možda ipak bilo dobro razmišljati o dodatnim diplomatskim naporima, završava Božo Kovačević informativni pregled lipanjskih summita BRICS zemalja, Europskog vijeća, G7 i NATO-a

• Naslovna ilustracija: Xi Jinping i Joe Biden u srdačnom susretu 2011 godine kad su obojica bili potpredsjednici (Kinesko ministarstvo vanjskih poslova)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Lipanj 2022. godine bio je mjesec summita lidera velikih zemalja. Od 23. do 30. lipnja održano ih je čak četiri. Tri su summita, u različitim formatima, okupila lidere globalnog Zapada, u Bruxellesu, u bavarskim Alpama i u Madridu, a onaj koji je okupio lidere BRICS zemalja održan je online.

• BRICS

Summitom lidera BRICS zemalja predsjedao je kineski lider Xi Jinping. Vlade tih pet zemalja – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika – predstavljaju približno tri milijarde i dvjesto četrdeset milijuna ljudi. Ili, ako ih ne predstavljaju, barem upravljaju njima. Petorica lidera zemalja u razvoju razgovarali su na temu Njegovanje kvalitetne suradnje BRICS zemalja, uvođenje u novu eru za globalni razvoj. Zauzimaju se za jačanje i reformu globalnog upravljanja. Pri tome misle na važnost UN-a kao globalne organizacije za kolektivnu sigurnost i na reformu upravljačkih tijela UN-a. Naglašavajući njihovu središnju ulogu lideri BRICS zemalja UN definiraju kao „međunarodni sustav u kojem suverene države surađuju radi održavanja mira i sigurnosti, unapređenja održivog razvoja, osiguranja primicanja i zaštite demokracije, ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve, te promicanja suradnje zasnovane u duhu uzajamnog poštovanja, pravednosti i jednakosti.“

Demokracija i ljudska prava „moraju biti primijenjeni na razini globalnog upravljanja kao i na nacionalnoj razini“. Video sa summita BRICS zemalja

Da ne znamo koje su sve zemlje zastupljene u BRICS-u, mogli bismo pomisliti da je taj citat dio izjave koju su potpisali vođe liberalnih demokracija. No, kako znamo da su velike riječi o promicanju demokracije i ljudskih prava potpisali i čelnici zemalja u kojima je politički sustav izrazito autokratski – to su Kina i Rusija – logično je zapitati se što za njih znači demokracija i kako oni razumiju ljudska prava i slobode. Kad govore o demokraciji, ljudskim pravima i temeljnim slobodama, oni zapravo govore da bi na tim vrijednostima trebali biti uspostavljeni odnosi između lidera svih suverenih država. Da je tome tako, može se naslutiti kad se čita točka 9. njihove zajedničke izjave. Njihova predanost tim vrijednostima modernog vremena povezana je sa svrhom „izgradnje svjetlije zajedničke budućnosti za međunarodnu zajednicu zasnovanu na uzajamno korisnoj suradnji“. Pritom inzistiraju na tome da demokracija i ljudska prava „moraju biti primijenjeni na razini globalnog upravljanja kao i na nacionalnoj razini“.  Dakle, kao predstavnici suverenih država koje svaka na svoj način reguliraju pitanja demokracije i ljudskih prava, oni moraju biti ravnopravno tretirani na međunarodnim forumima. To je osnovno značenje njihovog pozivanja na demokraciju, ljudska prava i temeljne slobode. Ti lideri žele biti ravnopravni članovi međunarodne zajednice koju oni definiraju kao skupinu predstavnika suverenih država u čije se unutrašnje stvari nitko ne smije miješati.

Njihovo je stajalište da je Vijeće sigurnosti UN-a jedino međunarodno tijelo ovlašteno za uvođenje sankcija. Budući da su Kina i Rusija izložene brojnim ekonomskim i financijskim sankcijama zemalja koje su članice skupine G7 i EU, jasno je da su i ta stajališta, baš kao i stajališta o demokraciji i ljudskim pravima, izrazito polemična prema stajalištima i političkoj praksi globalnog Zapada. K tome, sankcije se u zajedničkoj izjavi BRICS zemalja spominju samo u kontekstu borbe protiv terorizma, a globalni Zapad ih uvodi rukovođen ponajprije svojim geopolitičkim i geoekonomskim interesima.

Za BRICS zemlje Vijeće sigurnosti UN-a jedino je međunarodno tijelo ovlašteno za uvođenje sankcija. Ali Kina i Rusija izložene brojnim ekonomskim i financijskim sankcijama zemalja koje su članice skupine G7 i EU

Reformi UN-a i njegovih ključnih tijela – a tu se ponajprije misli na Vijeće sigurnosti – lideri BRICS-a posvetili su znatnu pažnju. Vijeće sigurnosti mora biti „više reprezentativno“ nego sad, a Rusija i Kina „ponovno su istaknule važnost koju daju statusu i ulozi Brazila, Indije i Južne Afrike u međunarodnim poslovima i podržale njihova nastojanja da igraju važniju ulogu u UN-u“. Ta važnija uloga ostvarila bi se stalnim članstvom tih zemalja u Vijeću sigurnosti. Očito, deklarativna podrška Kine i Rusije tim nastojanjima preostalih triju članica BRICS-a važan je kohezivni element u radu te asocijacije država.

Lideri BRICS-a zauzimaju se i za reformu Svjetske trgovinske organizacije u smjeru „izgradnje ekonomije otvorenog svijeta koja podržava trgovinu i razvoj, očuvanja ključne uloge Svjetske trgovinske organizacije za uspostavu pravila globalne trgovine i upravljanja, podržavanja inkluzivnog razvoja i promicanja prava i interesa njezinih članica, uključujući zemlje u razvoju i slabo razvijene zemlje“. I tim je stajalištem iskazan polemičan odnos prema nastojanjima Sjedinjenih Država i drugih članica skupne G7 da Svjetsku trgovinsku organizaciju reformiraju u skladu sa svojim interesima, među kojima prevladava onaj o potrebi sprječavanja daljnjeg ekonomskog i tehnološkog napretka Kine. Kako su Sjedinjene Države onemogućile rad Apelacijskog suda Svjetske trgovinske organizacije da bi izbjegle procesuiranje svojih bezbrojnih protekcionističkih mjera suprotnih slovu i duhu pravila te organizacije, lideri BRICS-a pozivaju na bezuvjetno rješavanje tog problema.

Vjerujem da na usuglašavanje stajališta o potrebi ravnopravnog tretmana predstavnika svih suverenih država, o reformi UN-a i Svjetske trgovinske organizacije lideri zemalja BRICS-a nisu morali potrošiti mnogo vremena. No, za definiranje sadržaja pojedinih točaka u okviru poglavlja Očuvanje mira i sigurnosti bio je potreban znatniji diplomatski napor. Ondje se u točci 21 tvrdi da su sve članice BRICS-a „posvećene poštivanju suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti svih država“ te da se zauzimaju za mirno rješavanje svih nesuglasica pregovorima. Već u slijedećoj točci spomenuta je Ukrajina. Nije definirano o kakvoj je krizi ondje riječ, ne kaže se tko je koga napao i zašto. Tek lakonska izjava: „Podržavamo pregovore između Rusije i Ukrajine.“ Čiji suverenitet i teritorijalni integritet su ugroženi? Tko ih ugrožava? Ta su pitanja izbjegnuta kako se ne bi morala osuditi Rusija zbog invazije na Ukrajinu. Time je, dakako, umanjena uvjerljivost načelnih opredjeljenja za ravnopravan tretman svih suverenih država.

U točci 30 svoje zajedničke izjave lideri BRICS-a zauzimaju se, poput kolega iz NATO saveza, za svijet bez nuklearnog naoružanja i pozdravljaju opredjeljenje čelnika kluba nuklearnih država protiv izazivanja nuklearnoga rata. U vrijeme kad su se već odvijale intenzivne pripreme za summit predsjednik Putin je naredio stavljanje ruskih nuklearnih snaga u pripravnost i zaprijetio Zapadu mogućom upotrebom nuklearnog naoružanja. Jesu li predsjednici Xi Jinping, Bolsonaro i Ramaphoza te premijer Modi tada ozbiljno shvatili ruskog predsjednika? Kako mogu biti sigurni šali li se on kada prijeti upotrebom nuklearnog oružja ili se šali kad potpisuje izjave o izbjegavanju upotrebe tog oružja?

Završna izjava summita zemalja BRICS-a pisana je tradicionalnim diplomatskim stilom. Premda mjestimično polemična do mjere da bismo je mogli ocijeniti kao antizapadnu, u njoj se izrijekom ne spominju oni s kojima se polemizira.

Za razliku od toga, u završnim dokumentima zapadnih summita otvoreno se kritiziraju Kina i Rusija kao glavni izvori prijetnji stabilnosti međunarodnom poretku uspostavljenom na pravilima.

• EU

U svojim zaključcima – objavljenim 24. lipnja, dakle isti dan kad je objavljena i izjava čelnika zemalja BRICS-a – članovi Europskog vijeća nisu se suzdržavali u ocjenama ruske agresija na Ukrajinu. Rusija je ondje spomenuta čak jedanaest puta, naravno, u negativnom kontekstu. Ono što u priopćenju BRICS-a nije smjelo biti ni spomenuto, Europsko vijeće jasno je reklo: „Europsko vijeće odlučno osuđuje ruske neselektivne napade na civile i civilnu infrastrukturu i poziva Rusiju da smjesta i bezuvjetno povuče sve svoje trupe i vojnu opremu s cijelog teritorija Ukrajine unutar njezinih međunarodno priznatih granica.“ Sankcije, s jedne strane, te ekonomska, vojna i humanitarna pomoć Ukrajini, s druge, sredstva su kojima će se to postići. Pritom je Europsko vijeće propustilo reći da se ruski rat protiv Ukrajine najvećim dijelom financira novcem kojim pojedine članice EU plaćaju rusku naftu i plin.

Za razliku od BRICS zemalja, u čijoj se završnoj deklaraciji spominje rat u Ukrajini, ali ne i tko je koga napao, članovi Europskog vijeća nisu se suzdržavali (Wikimedia Commons, Ukrajinsko ministarstvo obrane, Noah Brooks)

Europsko vijeće otvorilo je europsku perspektivu za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju dodijelivši prvim dvjema državama status kandidata. Svim trima državama zajedničko je da ne ostvaruju suverenitet na svim dijelovima svog teritorija zbog manje ili više otvorene ruske okupacije. Ako je dodjeljivanje jasne europske perspektive tim državama pobudilo optimizam da će angažman EU pomoći u rješavanu tih problema, onda se radi o neosnovanim nadama. EU ne može riješiti ni teritorijalni problem svoje članice Cipra u odnosima s Turskom niti je osobito korisna u rješavanju otvorenog graničnog pitanja između dviju svojih članica, Hrvatske i Slovenije. Čini se, dakle, da je EU implicitno preuzela obveze koje sama ne može ispuniti.

Odlučnost u iznošenju opravdanih osuda ruske agresije na Ukrajinu popratila je neodlučnost i nedosljednost u provođenju vlastitih odluka i kriterija. Iskazavši veliku susretljivost prema Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, EU se ignorantski ponijela prema državama Zapadnog Balkana, ponajprije prema Albaniji i Sjevernoj Makedoniji koje su još davno ispunile sve kriterije za otpočinjanje pregovora o članstvu. Odlukom Europskoga vijeća za njih i dalje nema napretka na europskom putu. Time je Ukrajini, Moldaviji i Gruziji pokazano što bi ih moglo čekati u budućnosti čak i ako kojim slučajem riješe svoje teritorijalne probleme.

• G7

Ni lideri skupine G7 nisu se ustezali otvoreno imenovati države koje smatraju neprijateljskima. U njihovoj zajedničkoj izjavi, objavljenoj 28. lipnja, Kina je spomenuta 14, a Rusija čak 32 puta.

Nerazumnu odluku Rusije o invaziji na Ukrajinu lideri G7 iskoristili su kao objašnjenje i opravdanje za baš sve loše što se događa u svijetu. Na prvom mjestu je porast cijena energenata. Propušta se pritom spomenuti da je panična potraga europskih zemalja za alternativnim dobavljačima energenata rezultirala povećanjem cijena. Nije Ruska Federacija povisila cijene, nego su na svjetskim burzama cijene porasle zbog povećane potražnje za neruskim energentima. Kad ne bi bilo zapadnih sankcija protiv Irana i Venezuele, ponuda energenata na svjetskom tržištu bila bi znatno veća, a cijene bi vjerojatno bile niže. No, lideri G7 najavljuju da će cijelom svijetu nametnuti takav mehanizam kontrole koji će prisiljavati zemlje koje kupuju rusku sirovu naftu – a sve ih je više – da to čine po cijenama znatno nižim od tržišnih kako bi se smanjili prihodi Ruske Federacije od prodaje energenata i kako bi se ona prisilila na okončanje rata u Ukrajini. Zapravo, najavljuju da će Rusiji odrediti prodajnu cijenu nafte ili će kažnjavati one zemlje koje će od Rusije kupovati naftu po tržišnim cijenama. Ako dobro razumijem njihove zaključke, lideri G7 su najavili uvođenje globalnog poreza na rusku naftu koji će oni naplaćivati radi umanjivanja povratnih učinaka sankcija na vlastite ekonomije. Manje je opasno objaviti ekonomski rat cijelome svijetu nego stvarno ratovati protiv nuklearne sile čijeg je lidera obuzeo velikoruski imperijalni antiukrajinski šovinizam.

Pozvali su Kinu na provedbu sankcija protiv Rusije. G7

Zločine Rusije u Ukrajini lideri G7 navode i kao uzroke usporavanja oporavka nakon covid krize i pojave inflacije. Elegantno su prešutjeli ekscese neoliberalne deregulacije financijskih tržišta koji su doveli do financijske krize 2008. godine, a ta kriza riješena je tiskanjem novca za pokrivanje dubioza financijskih institucija, upravo onih koje su bile najodgovornije za izbijanje krize. Nisu spomenuli ni jednostrane američke odluke o zabrani izvoza poluvodiča i čipova u Kinu, koji su ondje ugrađivani u krajnje proizvode – od kompjutora do automobila – što je uzrokovalo poremećaje u svjetskim opskrbnim lancima. Daljnji poremećaji bili su uzrokovani zabranom uvoza gotovih kineskih proizvoda u kojima više nije bilo zapadnih komponenti jer je Kina u međuvremenu razvila svoju proizvodnju te time sa svog tržišta istisnula zapadne kompanije. Da ne spominjemo zabranu korištenja Huawei G5 informacijske i komunikacijske opreme na američkom i europskom kontinentu. Zabranom ugrađivanja te opreme, koja je najbolja na svijetu i jeftinija od opreme zapadnih konkurenata, zapadne su zemlje prisilile teleoperatere da kupuju lošiju opremu po višim cijenama. I to je jedan od uzroka inflacije. Lideri G7 su, dakle, prešutjeli svoj udio u nastanku globalnog ekonomskog nereda.

Lideri sedam najbogatijih zemalja naglasili su da je ruska invazija na Ukrajinu pokazala „kako kleptokracije predstavljaju neposrednu prijetnju slobodi i nacionalnoj sigurnosti naših društava“. Nisu problematizirali svoju ulogu u nastanku ruske kleptokracije kad su bezrezervno podržale i Jelcinov napad tenkovima na parlament 1993. godine i priznale kao zakonitu njegovu pobjedu na izborima 1996. premda je ostvarena prijevarom. Koruptivne ugovore zapadnih multinacionalnih kompanija o eksploataciji energenata u Rusiji nisu smatrali opasnima za svoju nacionalnu sigurnost. Pripadnike prve generacije ruskih oligarha, koji su se mafijaškim metodama dočepali najvećih ruskih bogatstava, zapadne su zemlje ugošćavale i zauzimale se za njih kad su se sukobili s Putinom koji je umjesto njih inaugurirao drugu generaciju kleptokrata.

Rusija je svojom zločinačkom politikom prema Ukrajini omogućila liderima G7 da je proglase uzročnikom i onih globalnih problema u čijem nastanku je udio zapadnih zemalja bio daleko veći. No, u poglavlju naslovljenom Vanjska i sigurnosna politika uloga glavnog negativca namijenjena je Kini. Lideri G7 opravdano prozivaju Kinu zbog izazivanja napetosti u Južnom kineskom moru i pozivaju je na neodgodivu primjenu arbitražne presude na temelju primjene odredaba UN-ove Konvencije o pravu mora. Pritom ne vide nikakvu poteškoću u činjenici da Amerika, koja se nameće kao glavni jamac primjene odredaba te konvencije, nije i ne namjerava ratificirati taj dokument.

Koliko god da su opravdani pozivi Kini da se ne priklanja prijetnjama, prisili ili uznemiravanju kao načinima ostvarivanja svojih interesa, njihova je uvjerljivost manja kad se uzme u obzir da ih upućuje i sila koja je u 20. stoljeću izvela daleko najviše vojnih intervencija. I u 21. stoljeću Amerika prednjači po broju vojnih intervencija koje nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Rat u Iraku izazvao je 1,6 milijuna žrtava. Dvadesetogodišnja okupacija Afganistana završila je predajom vlasti talibanima i potpunim ekonomskim, društvenim i humanitarnim kaosom u toj zemlji. Pokušaj nasilne promjene režima u Siriji donio je velika stradanja svim stranama u sukobu bez jasnih izgleda za bolju budućnost. Uspješna promjena režima u Libiji rezultirala je faktičkim raspadom zemlje i njezinim pretvaranjem u središte za organiziranje ilegalnog protoka afričkih emigranata prema Europi. Nadam se da će kinesko rukovodstvo biti dovoljno mudro i da neće pokušati slijediti loš američki primjer kako to u Ukrajini upravo radi Rusija na štetu cijeloga svijeta i na svoju sramotu.

Lideri G7 pozvali su Kinu na provedbu sankcija protiv Rusije zbog, kako su napisali, „ilegalnog rata protiv Ukrajine“ zanemarivši pritom da sankcije koje nije odredilo Vijeće sigurnosti UN-a nisu pravno obvezujuće. Zemlje koje su protiv Kine, koja ne vodi rat ni protiv jedna zemlje, uvele bezbroj unilateralnih sankcija zbog kršenja ljudskih prava, traže od Kine da izvrši pritisak na Rusiju da „odmah povuče svoje trupe iz Ukrajine“. Ako bi se pridržavala onoga što je njezin lider potpisao u zajedničkoj izjavi 14. zasjedanja lidera BRICS-a u kojoj se inzistira na poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake države, Kina bi to morala učiniti sama bez upozorenja sa strane. Ali kad taj poziv upućuju oni koji su provodili nelegalne ratove, jasno je da je time smanjena njezina motivacija da to doista i učini.

Lideri G7 opravdano prozivaju Kinu zbog izazivanja napetosti u Južnom kineskom moru i pozivaju je na primjenu arbitražne presude na temelju UN-ove Konvencije o pravu mora. Pritom ne vide nikakvu poteškoću u činjenici da Amerika, koja se nameće kao glavni jamac primjene Konvencije, nije i ne namjerava ratificirati taj dokument

Dodatan razlog da ne povjeruje u dobre namjere onih koji su taj poziv uputili daju i neki recentni događaji. Tako su, primjerice, Sjedinjene Države zaprijetile vojnom intervencijom protiv Solomonskih Otoka ako ne odustanu od potpisa sporazuma o sigurnosnoj suradnji s Kinom. Istodobno dok su opravdano i žestoko osuđivali Rusiju koja Ukrajini, kao suverenoj državi, ne dopušta da slobodno odluči u koji će obrambeni savez ući, Sjedinjene Države – kao i njihova tihooceanska saveznica Australija – otvoreno su prijetile jednoj međunarodno priznatoj državi zbog njezine suverene odluke o uspostavi sigurnosne suradnje s Kinom.

Spomenuto je u tom dokumentu i ono što je, zapravo, najvažnije. Najavljuje se da će zemlje G7, uz očekivanu podršku drugih zemalja, nastaviti konzultacije „o izazovima koje predstavljaju netržišne politike i prakse koje remete globalnu ekonomiju“. Podrazumijeva se da je za to odgovorna Kina. Uopće se ne spominje da Amerika i njezine saveznice prednjače ne samo u politici raznih vrsta subvencioniranja svojih gospodarstava, nego i u protekcionističkim politikama i jednostrano nametnutim ekonomskim sankcijama suprotnim pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Kao i zemlje BRICS-a, i lideri G7 zauzimaju se za reformu Svjetske trgovinske organizacije. Ohrabrujuće zvuče riječi:

„Ostajemo ujedinjeni u našoj predanosti slobodnoj i poštenoj trgovini kao temeljnim načelima i ciljevima multilateralnog sustava zasnovanog na pravilima sa Svjetskom trgovinskom organizacijom u svom središtu, što se u postojećem geopolitičkom okolišu pokazuje važnijim nego ikad.“

Ali ostaju ujedinjeni i u sadašnjem onemogućavanju rada Arbitražnog suda te organizacije. Teži se tome da pravila budu preinačena tako da industrijske politike Zapada budu priznate kao dopuštene, a industrijske politike koje su Kinu dovele do liderskog mjesta u nekim tehnološkim područjima kao nedopuštene. Reformom Svjetske trgovinske organizacije članice G7, zapravo, žele postići očuvanje svoje globalne ekonomske i političke hegemonije.

Kao gosti summita G7 bili su pozvani i lideri Indije i Južnoafričke Republike. Istina, oni nisu potpisnici završnog dokumenta G7 u kojem su žestoko napadnute njihove dvije BRICS partnerice Kina i Rusija. Opredijelili su se za politiku verbalnog nesvrstavanja. Da je kolektivni Zapad dosljedan u osudi svih nepoštivanja Povelje UN-a i pravila Svjetske trgovinske organizacije, vjerojatno bi mu se pridružili i tako učvrstili demokratski blok nasuprot autokratskom. No, i njima je jasno da se u osnovi ne radi o sukobu demokracije i autokracije, nego o sukobima radi redistribucije moći u sustavu međunarodnih odnosa. Drugim riječima to se može opisati kao nastojanje globalnog Zapada da kao saveznike u održavanju svoje globalne dominacije pridobije i svoje donedavne kolonije. Zapad zasad u tome ne uspijeva.

• NATO

Na kraju mjeseca lipnja dogodio se summit NATO saveza u Madridu. Sasvim je razumljivo da je u dokumentu Strategic Concept Rusija određena kao „najvažnija i izravna prijetnja sigurnosti Saveza te miru i stabilnosti u euroatlantskom području“. Premda Rusija nije napala nijednu članicu NATO saveza, njezina agresivna politika prema susjedima navodi NATO da se osjeća ugroženim. Prijetnje ruskih dužnosnika da bi, u slučaju izravnog angažmana NATO saveza na strani Ukrajine, mogli upotrijebiti nuklearno oružje jasan su argument u prilog negativnoj percepciji Rusije kao krajnje opasnog susjeda. Obilježje svih javnih istupa zapadnih dužnosnika i ovog dokumenta je zanemarivanje mogućnosti da se i Rusija mogla osjetiti ugroženom različitim intervencijama pripadnika NATO snaga izvan teritorija država članica. Predstavnici država članica NATO saveza smatraju da je dovoljno inzistirati na uvjeravanjima da je NATO obrambena organizacija i da ne namjerava nikoga napasti. Pritom dosad NATO nijedanput nije bio angažiran u obrani svoje članice koju je napala neka druga država, ali su njegove snage sudjelovale u vojnim intervencijama u SR Jugoslaviji, Libiji, Iraku i Afganistanu.

Definiranjem Kine i Rusije kao svojih ideoloških i strateških suparnika ili neprijatelja, NATO kao da je prisilio te dvije zemlje na suradnju

Rusija je svojom nepromišljenom agresivnom politikom i otvorenim najavama pokušaja uspostave političke dominacije na području bivšeg Sovjetskog Saveza nedvojbeno narušila načela Organizacije o europskoj sigurnosti i suradnji. Time je pružila razloge za postojanje NATO saveza čija svrha je postala upitna nakon raspada Varšavskog pakta i SSSR-a. Agresijom na Ukrajinu Rusija je izazvala opravdanu mobilizaciju unutar NATO saveza i – što ruski lideri vjerojatno nisu očekivali – odluku neutralnih zemalja Finske i Švedske da zatraže članstvo u Savezu. Budući da je Rusija pružila razloge za definiranje nove misije NATO saveza kao odvraćanja Rusije od napada na svoje europske susjede, razumljivo je da je glavni dokument NATO summita velikim dijelom posvećen Rusiji.

Atlantik na Pacifiku

Učestalo spominjanje Kine u strateškom dokumentu organizacije čiji je djelokrug izvorno atlantski bazen zaslužuje malo detaljnije preispitivanje. Ipak, ni to nije iznenađenje. Pogleda li se dokument NATO 2030, koji je objavljen u studenom 2020. godine, vidjet će se da je znatan prostor posvećen potrebi suradnje NATO saveza s državama u indo-pacifičkoj regiji. Kao izvor zajedničke prijetnje sigurnosti i interesima članica i njihovih partnera u regiji navodi se Kina koja je u tom dokumentu spomenuta, u negativnom kontekstu, više od 80 puta. Bio je to ustupak Sjedinjenim Državama kojima je trebala potpora za izgradnju sustava sigurnosnih savezništava kojima je svrha onemogućavanje daljnjeg kineskog ekonomskog i tehnološkog rasta nametanjem utrke u naoružanju. Izložena ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, Kina bi morala znatne resurse usmjeravati za naoružanje i zbog toga bi izostala izdvajanja za istraživanje i razvoj, za socijalne i industrijske politike, što bi trebalo dovesti do destabilizacije komunističkog režima. Drugim riječima, Amerika je trebala pomoć za uspostavu hladnoratovskih odnosa u indo-pacifičkoj regiji. NATO joj je već 2020. godine spremno priskočio u pomoć. Dokumentom Strategic Concept ta je orijentacija potvrđena i dodatno razrađena.

Na summitu u Madridu NATO je usvojio dokument u kojem stoji da kineske ambicije i politike pritiska dovode u pitanje interese, sigurnost i vrijednosti članica NATO saveza. Zabrinjavajućom se smatra činjenica da Kina nastoji ojačati svoj globalni utjecaj. Programi jačanja kineske industrije, znatno ulaganje u istraživanje i razvoj te dostignuta premoć u nekim tehnologijama smatraju se sigurnosnim prijetnjama na koje NATO mora odgovoriti. Spominje se sve jače kinesko suparništvo u svemiru i u cyber prostoru i djelovanje kojim Kina nastoji potkopati postojeći poredak uspostavljen na pravilima. No, zanemaruje se da ne postoje globalno usuglašena pravila ni UN-ove konvencije koje bi jasno regulirale ponašanje u tim područjima. Kina se već desetljećima uzaludno zauzima za donošenje konvencije o ponašanju u cyber prostoru na načelima uvažavanja državnog suvereniteta. Budući da je Zapad sve donedavno smatrao da je na tom području superioran, suprotstavljao se međunarodnom reguliranju. Sad kad je ta prednost bitno smanjena ili na nekim područjima i nestala, Zapad se opredjeljuje za konfrontaciju s Kinom.

Zapravo, definiranjem Kine i Rusije kao svojih ideoloških i strateških suparnika ili neprijatelja, NATO kao da je prisilio te dvije zemlje na suradnju kojoj, vjerojatno, ne bi bile sklone da su okolnosti drukčije. Kina je zbog visokog stupnja međuovisnosti svoje ekonomije s ekonomijom SAD-a daleko više zainteresirana za opstanak dosadašnjih globalizacijskih procesa i razvoj slobodne trgovine, što podrazumijeva intenzivnu suradnju s SAD-om, negoli za ideološki zasnovan savez sa Rusijom. Ali u završnom dokumentu madridskog summita zanemaruje se uloga Zapada u stvaranju neprijateljskog kinesko-ruskog bloka te se jednostavno konstatira: „Produbljivanje strateškog partnerstva između Narodne Republike Kine i Ruske Federacije i njihovi uzajamno osnaženi pokušaji da potkopaju međunarodni poredak zasnovan na pravilima idu protiv naših interesa.“

U zaključnom dijelu dokumenta naglašava se uspješna suradnja NATO-EU „u suprotstavljanju cyber i hibridnim prijetnjama i bavljenju sistemskim izazovima koje Narodna Republika Kina predstavlja za euroatlantsku sigurnost.“ Uz to je rečeno i da izloženost članica NATO-a hibridnim ili cyber napadima može dovesti do aktiviranja članka 5 Povelje NATO-a. Time je jasno određeno da će  buduća ekonomska suradnja EU s Kinom biti sekundarna u odnosu na interese sigurnosti. Umjesto globalnog slobodnog tržišta, za što se SAD i EU deklarativno opredjeljuju, inzistirat će se na hladnoratovskoj logici onemogućavanja ekonomske, tehnološke i političke suradnje s Kinom.

• Zaključak

Zapad je daleko jasniji u obznanjivanju svojih namjera i adresiranju svojih neprijatelja. Zemlje okupljene u asocijaciji BRICS, osjećajući se nedovoljno uvažavanim i ugroženim, opredjeljuju se za suradnju utemeljenu na načelima uzajamnog punog uvažavanja i – što je Rusiji i Kini iznimno važno – nemiješanja u unutrašnje stvari suverenih država. Ne treba imati iluzije o tome da diplomatski rječnik i stil dokumenata BRICS-a znači potpunu posvećenost tih država diplomatskim načinima rješavanja svih problema u međunarodnim odnosima. Ponašanje Rusije je potpuno suprotno takvim deklarativnim opredjeljenjima i zavjetima.

S druge strane, jasno inzistiranje Zapada na konfrontaciji s Kinom kao na vrsti prevencije zbog mogućeg kineskog agresivnog ponašanja u budućnosti nije uvjetovano pokušajem iznalaženja načina za rješavanje globalnih problema temeljem uvažavanja različitih interesa i različitih političkih uređenja. Riječ je prvenstveno o nastojanju Zapada, ponajprije Amerike, da jednostrano definira pravila kojih bi se svi trebali pridržavati. S obzirom na to da nije izgledno na taj način postići globalni mir i stabilnost, Amerika se opredijelila za inzistiranje na neprevladivim ideološkim razlikama između demokracija i autokracija kao razlogu za novu hladnoratovsku blokovsku podjelu svijeta. Zbog percepcije o sigurnosnoj prijetnji koju druga strana predstavlja za demokracije, one se moraju grupirati oko Amerike kao ključnog jamstva svoje sigurnosti. Ekonomska i sigurnosna suradnja u potpunosti mora biti podređena tako definiranim sigurnosnim interesima. Očekivano intenziviranje utrke u naoružanju tijekom drugog hladnog rata trebalo bi dovesti do istog rezultata kojim je završio prvi hladni rat. Današnja Amerika, poljuljana sve većom unutrašnjom nestabilnošću, ne može jamčiti da će ishod drugog hladnog rata biti povoljan za nju i za globalni Zapad. No, što je još gore, stanje u svijetu danas je takvo da nije isključena mogućnost da se hladni rat pretvori u pravi nuklearni rat. Zbog toga bi možda ipak bilo dobro razmišljati o dodatnim diplomatskim naporima koji bi trend porasta nerazumijevanja i nepovjerenja u međunarodnim odnosima pokušali usmjeriti prema pronalaženju zajedničkog jezika i barem minimalnih zajedničkih interesa neovisnih o ideološkim podjelama.