Disidenti u Jugoslaviji i tko je s kime surađivao? Zadarski slučaj 1966. Granice pluralizma.

Bitna je odrednica zadarskih intelektualaca to što njihovo djelovanje nije stremilo da bude (samo) lojalna opozicija unutar Saveza komunista, nego da formira socijalističku opoziciju – dakle, onu koja, barem deklarativno, neće napuštati socijalističko uređenje, ali bi formirala neki tip partijskog pluralizma onako kako i u kapitalističkim društvenim uređenjima postoji više stranaka, makar se sve ili bar većina slažu oko najopćenitijeg karaktera društvenog uređenja

• Naslovna fotografija: Mihajlo Mihajlov (Slobodna Dalmacija)

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Za ljude u Hrvatskoj disidentstvo se obično veže uz Hrvatsko proljeće 1971. godine, a ove je godine i pola stoljeća od tog događaja koji je bitno odredio i kasnija politička gibanja – Ustav iz 1974., tzv. „hrvatsku šutnju“, formiranje prvih političkih stranaka krajem osamdesetih i početkom devedesetih itd. Općenito se pojam disidentstva u Jugoslaviji nešto se razlikuje od disidentstva u drugim socijalističkim zemljama, ponajviše zbog specifičnog položaja Jugoslavije u međunarodnim odnosima, zbog karaktera jugoslavenskog socijalizma, ali i arhitektonike jugoslavenske državne zajednice koja je po mnogočemu bila policentrična za razliku od brojnih drugih socijalističkih zemalja. Jedan je slučaj prethodio Hrvatskom proljeću i čistki srpskih liberala, a slijedio slučaj Milovana Đilasa, koji bi se mogao odrediti kao više općejugoslavenski, a ne specifično hrvatski, srpski ili neki treći – riječ je o zadarskom disidentskom slučaju 1965. i 1966. godine.

Prvo, što je uopće disidentstvo i kako ga razlikovati od „obične opozicijske situacije“? Može li se uopće i u kojem smislu govoriti o disidentstvu u Jugoslaviji, ovisi o tome kako se ono definira te kako se stavlja u relaciju sa sličnim slučajevima. Povjesničarka Katarina Spehnjak navodi različite definicije disidentstva i disidenata od kojih se najviše ističe sljedeća, oslanjajući se na Pollacka i Wielgosha:

„Po njima, to uključuje i kritiku napuštanja temeljnih vrijednosti socijalističkog pokreta od strane samih vlasti. Taj ´revizionistički´ tip kritike, kažu oni, čini suštinu pojma dissidence jer je tu riječ o ´napuštanju utopije i praktičnoj borbi za individualne slobode´, borbi za demokratske promjene. Osnovno je, prema njima, da cilj disidenata nije uništenje režima, nego širenje sfere autonomne javnosti pod postojećim uvjetima. Ovi autori najjasnije razgraničavaju povijesno disidentstvo od opozicije koju čine ostaci starih stranaka, kao i nove stranke nastale osamdesetih, prije urušavanja socijalističkog sustava, a koji otvoreno dovode u pitanje režim. Oba pak fenomena, disidentstvo i opoziciju, razlikuju od različitih oblika aktivnosti otpora.“[i]

U ovom ćemo se tekstu voditi tim načelnim određenjem, uzimajući, dakle, u obzir korijene disidentstva isprva u internoj kritici vladajuće komunističke partije, zahtjeve za liberalizacijom političkog sistema (s puno manjim naglaskom na ekonomskoj sferi) i neki tip progonjenosti od režima.

Što se tiče disidentstva u Jugoslaviji, problem je toliko složeniji koliko je jugoslavenski socijalizam bio različit od njegovih pandana u istočnoj Europi. U tom smislu, vodeći se gornjom definicijom, nailazimo na brojne slučajeve „rubnog disidentstva“, pa tako, primjerice, Srđan Cvetković razlikuje tri kategorije disidenata u Jugoslaviji: prave, poludisidente i najblažu verziju. Pravi su najsličniji onima u SSSR-u poput Milovana Đilasa i Mihajla Mihajlova; poludisidenti su oni koji nisu zatvarani, ali koji su društveno-politički skroz marginalizirani kao npr. Vojislav Koštunica, ali i praksisovci; najblažu pak verziju disidentstva predstavljaju oni izbačeni iz partije i smijenjeni s funkcija, ali bez drugih sankcija i neugodnosti, za što je primjer Dobrica Ćosić.[ii] Osim toga, Cvetković, spominjući različita određenja disidentstva, postavlja pitanje jesu li nužno disidenti otpadnici od partije te navodi neke primjere koji u tom slučaju predstavljaju rubnu pojavu disidentstva – primjerice, je li Mihajlo Mihajlov, o kojemu će biti više riječi u ovom tekstu, disident s obzirom na to da nije nikad bio članom partije, makar je njegovo djelovanje doista pobunjeničko unutar okvira socijalizma.[iii] Stoga, slučaj Mihajla Mihajlova i kruga njegovih istomišljenika koje je okupio u Zadru sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća predstavlja središnju temu ovoga rada, pri čemu je od samog određenja disidentstva mnogo važnije preispitati koje su bile granice političkog pluralizma u Jugoslaviji, odnosno na koji je način moguće taj pluralizam „stupnjevati“.

Prototip disidenta. Milovan Đilas (desno) s Josipom Brozom dok su još surađivali (Vreme)

Od pitanja jesu li Mihajlov i njegovi zadarski istomišljenici i kolege bili disidenti 1965. i 1966. godine, važnije je pitanje do koje su oni granice došli te što nam ta granica govori o političkom sistemu socijalističke Jugoslavije i slobodi koja je postajala za političke neistomišljenike. Nužno je napomenuti da Mihajlov nije odstupao od socijalizma kao okvira (u svojoj najširoj definiciji), nego je pokušao pronaći alternativu „unutar socijalizma“ – kao „demokratski socijalizam“, pri čemu tu sintagmu valja razlikovati od njegove današnje, sve učestalije upotrebe. Mihajlov, neovisno o tome što nije bio članom partije, u ovom je smislu disident u mjeri u kojoj se nije slagao[iv] sa smjerom razvoja socijalističkog sistema u Jugoslaviji, tj. u mjeri u kojoj je njegova ponuđena alternativa naišla na reakciju i otpor vladajućeg režima koji je bio utjelovljen u generalnoj liniji Saveza komunista Jugoslavije. Događaj koji ćemo ovdje proučavati može se nazvati „zadarskim slučajem“ i obuhvaća 1965. i 1966. godinu – od prvog sukoba Mihajlova s vlastima (po objavljivanju eseja „Ljeto moskovsko 1964“) do gušenja izdavanja opozicijskog, demokratsko-socijalističkog časopisa. Dio pozornosti bit će posvećen i progonu te emigrantskom djelovanju Mihajlova, što je bitna sastavnica razumijevanja disidentstva, ali i opozicije jugoslavenskom realsocijalizmu. Sâm Mihajlov smatrao je upravo Đilasa prvim disidentom u istočnoj Europi, a razloge slabosti disidentstva u Jugoslaviji objašnjava i time što je veliki dio opozicionara jugoslavenskom sistemu kretao iz partikularističkih nacionalističkih pozicija, a ne liberalno-demokratskih, što je u istočnoj Europi bilo uobičajenije.[v]

Mihajlo Mihajlov (1934. – 2010.) potomak je ruske vrangelovske emigracije, kabardinskog podrijetla, završio slavistiku te magistrirao i doktorirao na temama iz ruskog realizma, s naglaskom na opusu Dostojevskog. U ranim šezdesetima, prije puta u Sovjetski Savez, asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru. Nakon puta u SSSR 1964. godine napisao je esej „Ljeto moskovsko 1964“ koje je objavilo beogradsko Delo, što je izazvalo niz kontroverzi koje će i dovesti do njegova hapšenja, ali i pokretanja čitave aktivnosti koja je predstavljala izazov dogmama jugoslavenskog realsocijalizma. U tom je eseju Mihajlov pisao pohvalno o Hruščovljevim liberalnim reformama, ali i vrlo kritički, skoro pa revizionistički, o Sovjetskom Savezu u vrijeme Staljina. Tako je najkontroverznija bila njegova teza da su prve logore osnovali Sovjeti (dakle, prije Hitlerovih nacističkih).[vi] Nakon što je Hruščov pao, a Jugoslavija je tada održavala vrlo dobre odnose sa SSSR-om, sovjetski je ambasador Puzanov uložio prigovor kod Tita zbog Mihajlovljeva eseja te je Tito javno prozvao Mihajlova, koji je i uhapšen 4. ožujka 1965. godine, pod optužbom za „najgrublji način prikazivanja stanja u SSSR-u te napad na socijalizam i društveno-političko uređenje u SFRJ i SSSR-u“. Cijeli postupak protiv Mihajlova, koji se otegnuo na nekoliko mjeseci, tada je vodio isljednik Službe državne sigurnosti Mate Barbir, koji je vodio i operativni dnevnik kojim je dominirala optužba za „neprijateljstvo prema našem društvenom poretku“. Nalog za Mihajlovljevo hapšenje potpisao je Josip Manolić, tadašnji šef Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP).[vii] U postupku protiv Mihajlova navodile su se svakakve optužbe – npr. veza s „klerikalcem“ Glowatzkym i „nacionalistom“ Mirkom Vidovićem[viii], kontakti s „bijelom emigracijom“ u Parizu i sl. Nešto više od mjesec dana nakon uhićenja Mihajlov je pušten da se brani sa slobode, vraćen na fakultet, pa ubrzo odlukom Dekanata Filozofskog fakulteta u Zadru službeno razriješen dužnosti 31. kolovoza. U obrazloženju razrješenja stajalo je da je mišljenje Fakultetskog vijeća da iz Mihajlovljevih radova proizlazi da „stoji na idejnim pozicijama koje ga kvalificiraju nepodesnim za vršenje odgojnih i obrazovnih funkcija.“ Dekan je bio Žarko Muljačić. Konačno je Mihajlov osuđen krajem 1966. godine nakon cijelog procesa protiv „zadarskog kruga“ te odležao u Staroj Gradiški do 1970., da bi opet bio vraćen u zatvor 1974. gdje je bio do 1977. godine, da bi 1979. konačno emigrirao u SAD odakle se vratio 2001. godine u Beograd gdje je i umro 2010. Za vrijeme svoga dugogodišnjeg boravka u SAD-u Mihajlov je imao čitav niz neugodnosti, pa spominje i upozorenja koja je dobio od FBI-a da mu se sprema likvidacija od strane isljednika SDS-a. Iako mu je bilo ponuđeno da nosi oružje, Mihajlov je to odbio, ali nakon prijave tog slučaja američkom uglednom listu New York Times prijetnje i opasnosti su prestale.

Zabranjeni broj beogradskog časopisa Delo iz veljače 1965. jer se u članku Mihajla Mihajlova “na neosnovan i tendenciozan način iznose izvesne činjenice iz unutrašnjeg života SSSR-a”.

Središnja osoba koja je utjecala na Mihajlovljevu misao te na pokretanje opozicijskog lista Slobodni glas („samostalan demokratski i socijalistički časopis“) bio je najpoznatiji, i u punom smislu jugoslavenski disident Milovan Đilas protiv koga je početkom 1954. godine održan Treći izvanredni plenum CK SKJ na kojem je optužen za „revizionizam“ zbog pisanja u časopisu Nova misao u kojemu je redovno kritizirao birokratizaciju partije (ponajviše u članku „Anatomija jednog morala“). Godine 1956. osuđen je na robiju u Srijemskoj Mitrovici nakon svojih istupa povodom antistaljinističke Mađarske revolucije, a 1966. godine nakon amnestije i izlaska iz zatvora zabranjeno mu je javno djelovanje. Đilasovu misao najlakše je razumjeti preko djela Nova klasa, koje je, doduše, napisano u njegovoj već trajnoj disidentskoj fazi, ali zbog kojeg je dobio još sedam godina robije.[ix]

S obzirom na to da je Mihajlov dovođen, i opravdano i neopravdano, u vezu s Đilasom te da je „zadarski krug“ oko Mihajlova najviše bio inspiriran upravo Đilasovim idejama, ne griješimo mnogo ako utjecaj najpoznatijeg jugoslavenskog disidenta smatramo konstitutivnim za ovaj slučaj koji je grubo odredio koje su doista granice pluralizma u jugoslavenskom društvu te koliko kritika, u odnosu na međunarodne i unutarnje odnose, daleko može ići. Đilasizam je primjer nečega što se očito ne tolerira, bez obzira na privid liberalizacije jugoslavenskog društva nakon smjenjivanja Aleksandra Rankovića 1966. godine. Zadarski intelektualci okupljeni oko Mihajlova nisu uspjeli izboriti se za svoj prostor slobode koji se činio tada barem djelomično otvorenim. U slučaju Đilasa to prekoračivanje granica bio je članak „Anatomija jednog morala“ objavljen u časopisu Nova misao nakon čega je na Trećem plenumu CK SKJ isključen iz CK, iako ne i iz SKJ. Makar u „Anatomiji“ Đilas prije svega analizira moral onoga što će kasnije nazvati „novom klasom“, njegova misao stremi pluralizaciji i otvaranju zatvorenog sistema. Zato se ona može sažeti u par kratkih rečenica s kraja Nove klase: „Nije zlo u svetu što ne postoji jedan sistem. Naprotiv, zlo je što je različitih sistema premalo. Zlo je pre svega u isključivosti i zatvorenosti sistema, svejedno kojih vrsta one bile.“[x] U svjetlu toga valja promatrati i Mihajlova te krug zadarskih intelektualaca oko njega.

Glavni razlog za spominjanje „demokratskog socijalizma“ jest to da ih se ne hapsi – htjeli ili ne htjeli kapitalizam, to nikako nisu smjeli reći ili napisati

U siječnju 1966. godine Mihajlov piše „Elaborat“ za novi časopis koji je trebao biti glasilo „demokratske i socijalističke opozicije“ u Jugoslaviji, tj. „jezgra buduće legalne opozicije“, uslijed neslaganja s jednopartijskim sustavom te nedostatkom drugih sloboda. Tu su jezgru činili: Marijan Batinić, Franjo Zenko, Nikola Čolak, Davor Aras, Tereza Ganza-Aras, Danijel Ivin, Predrag Ristić, Leonid Šejka i dr. Velika većina njih kasnije je imala sasvim različite disidentske puteve od Mihajlova, često i međusobno suprotstavljene, što već dosta svjedoči o heterogenosti „zadarskog kruga“ koji se okupio na širokoj, ali u danim okolnostima, jedinoj mogućoj platformi. Razgovori o redakciji časopisa intenzivirali su se u lipnju 1966. godine, da bi u kolovozu krenuli u registraciju. Za period od 10. do 13. kolovoza najavljen je osnivački skup nezavisnog demokratskog lista nakon čega je krenula žestoka protukampanja u novinama, pa je na skup došla samo nekolicina. Mihajlov je opet uhapšen, a ovaj put i Marijan Batinić. Najuža grupa oko Franje Zenka, Danijela Ivina, Predraga Ristića, Nikole Čolaka i Leonida Šejke uredno su podnijeli Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Zadru pravila za izdavanje „nezavisnog demokratskog socijalističkog časopisa“ pod imenom Slobodni glas gdje se zadržavala socijalistička orijentacija uz liberalne elemente. Međutim, u nacrtu programa za osnivački skup u Zadru naširoko se referiralo o „totalitarizmu“, navodeći liberalne i u dobroj mjeri antikomunističke argumente o „totalitarizmu marksističke misli“. Interesantno je da je bilo moguće iz takvih liberalnih i antikomunističkih argumenata i dalje ostati na tragu „demokratskog socijalizma“, što god on kao termin značio. Naravno, glavni razlog za spominjanje „demokratskog socijalizma“ jest to da ih se ne hapsi – htjeli ili ne htjeli kapitalizam, to nikako nisu smjeli reći ili napisati.

Većina „zadarskog kruga“ uhapšena je 21. studenog iste godine, ali pušteni su odmah krajem godine pa, bez obzira na teške optužbe. Jedino tako nije bilo u Mihajlovljevu slučaju kojemu se aktivira uvjetna kazna te nakon toga robija još nekoliko godina.

Različitost daljnjeg intelektualnog i političkog razvoja „Zadrana“ svjedoči mnogo o heterogenosti pokreta oko nezavisnog demokratsko-socijalističkog časopisa. Ono što ih sve karakterizira ipak jest to da se nisu vratili na utabane staze socijalističke „ortodoksije“ protiv koje su ustali. No, kada se uzme u obzir da je npr. Davor Aras otišao u smjeru otvorene rehabilitacije ustaškog režima, a da su Franjo Zenko i Danijel Ivin jedni od osnivača Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), ostaje pitanje što ih je zapravo svojedobno spajalo te može li se i u kojoj mjeri govoriti o promjenama disidentskog (ili opozicijskog) smjera ili o dosljednom razvoju već utrtih ideja.

To ne bi bio prvi slučaj da protivljenje socijalističkoj „ortodoksiji“ svojedobno okupi doista široki blok od krajnje ljevice do krajnje desnice, makar mnogi autori upozoravaju kako je takav put u Jugoslaviji bio teško zamisliv jer je opozicija u pravilu kretala od polazišta koja su u samom početku međusobno nespojiva, naročito kada se radilo o nacionalnom pitanju. Štoviše, Dragović-Soso tvrdi da su nacionalističke preokupacije skoro u potpunosti obuzele kritičku inteligenciju.[xi]

Davor Aras i Franjo Zenko, što ih je spajalo?

Primjer Mihajlova kao „generičkog“ disidenta po ovom pitanju također daje naslutiti da se opozicijske i disidentske putanje nisu držale samo u jugoslavenskom okviru, nego su podrazumijevale i koketiranje s „nacionalnim“ disidentima i opozicionarima – Mihajlovu su se predbacivali odnosi s „klerikalcem“ Glowatzkym i „nacionalistom“ Mirkom Vidovićem, a spominjali su se i njegovi kontakti s Franjom Tuđmanom preko „Udruženja za zaštitu demokratskih disidenata u Jugoslaviji“ čiji su članovi bili Tuđman i Đilas. Uzimajući u obzir heterogenost zadarskih intelektualaca i drugih s njima povezanih disidenata te poznata iskustva, možemo zaključiti da su dva najopćenitija smjera u kojima su se kasnije kretali – nacionalistički i liberalno-građanski; dok je nacionalistički uglavio okvir nacionalne države kao cilj po sebi i za sebe, liberalni smjer predstavljao je korektiv (nikako ne i otklon) nacionalno-državotvornoj ideologiji te nerijetko i jedinu opoziciju.[xii]

Kako je već spomenuto, disidentski pokret u Jugoslaviji nije stvorio širu i jedinstvenu frontu ponajviše zbog toga što se nemali broj disidenata okrenuo nacionalnom pitanju te jugoslavenski sistem u cjelini promatrao iz partikularističke nacionalne, nerijetko i radikalno nacionalističke pozicije. Tako je Jugoslavija kao nenacionalistička tvorevina postala primarni problem, neovisno iz koje se nacionalne perspektive gledalo, a mnogo manji problem bio je sâm društveno-politički sistem.[xiii] Što se ovog slučaja tiče, knjiga Mirka Vidovića Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru dosta je radikalan primjer kako je moguće u nacionalnom ključu preoznačiti ulogu i djelovanje „zadarskoga kruga“, tj. staviti je u kontekst hrvatske nacionalne teleologije i mitologije. Stvar je tim uvjerljivija što je sâm Vidović doista bio u širem krugu zadarskih intelektualaca te tada u bliskim odnosima i kontaktima s Mihajlovom. Bez obzira na to, njegova knjiga obiluje vrlo očitim dezinterpretacijama s ciljem nasilne kroatizacije disidentstva „zadarskoga kruga“. Tako su zadarski intelektualci viđeni kao preteče Hrvatskog proljeća, štoviše „borbe za ostvarenje hrvatskog prava na samoodređenje odnosno za europsku Hrvatsku“:

„Četiri godine nakon tog zadarskog sastanka zahtijevanje slobode mišljenja uzelo je maha, te u Hrvatskoj preraslo u ono što se kasnije nazvalo Hrvatsko proljeće, koje je za cilj imalo: uspostavu sovjetske Hrvatske. Kontinuitet naših smjernica izvornog Pokreta nezavisnih intelektualaca nije nikad skinut ´s dnevnog reda´…“[xiv]

Teško da bi se antistaljinisti iz „zadarskog kruga“ složili s nacionalističkom sovjetizacijom svog pokreta.

Iako je pokret zadarskih intelektualaca bio etnički vrlo heterogen te se zapravo uopće nije bavio nacionalnim pitanjem, Vidović je uspio pronaći način kako ga objasniti kroz kroatocentričnu prizmu, odnosno ugurati u nacionalističku Prokrustovu postelju, pa tako navodi kako se stvari mijenjaju otkada inicijativu preuzima beogradski arhitekt Predrag Ristić u čijem radu Vidović vidi tragove djelovanja Milovana Đilasa te se pri tome izražava na najgrublji mogući srbofobni način:

„Tu je Deklaraciju [Zadarska deklaracija, op.a.] mogao napisati i sam Predrag Ristić, ali u njoj su bile prepoznatljive ideje Milovana Đilasa, koje su bacile sjenu na čistoću djelovanja slobodnih ljudi po zdravom razumu… Očito je Đido upao na zadarski sastanak kao Pilat u ´Vjerovanje´ – njemu je glavni cilj bio – uzeti iz ruku Hrvatima taj međunarodni događaj i dati mu pečat beogradske čaršije.“[xv] Neobično je da se to dogodilo tek tada, nekakvom navodnom intervencijom Đilasa deus ex machina, kao da idejni pokretač cijelog intelektualnog kruga nije bio Rus kabardinskog podrijetla Mihajlov koji od svojih samih početaka nastupa otvoreno s đilasovskih pozicija, u čijem je duhu i napisao sporni esej „Ljeto moskovsko 1964“. Interesantno je da Vidović nije imao ružnih riječi za samog Mihajlova, a teško je povjerovati da namjerno ne laže kada ovako tumači cijeli događaj s obzirom na to da je u to vrijeme zdušno pomagao „zadarski krug“, a u njegovu stanu u Zadru održavali su se i tajni sastanci Mihajlova s ostalim pokretačima Slobodnog glasa.

Tako, u duhu hrvatskog radikalnog nacionalizma, i jedan demokratsko-socijalistički pokret, čak umjereno marksistički, s mnoštvom liberalnih tendencija, može lako postati borba za „hrvatsku nacionalnu stvar“, kao što i umjereni, kritički nastrojeni ljevičari poput Mihajlova mogu dobiti laude i u diskursu najekstremnijih desničara ili bar uvjerenih konzervativaca s čijim se rezoniranjem nikako ne može poklopiti Mihajlovljeva misao, bez obzira i na njegove pohvale Solženjicinu koji se s vremenom pomicao sve više prema vrlo konzervativnoj desnici.

Nije zadarski slučaj jedini događaj koji je nasilno inkorporiran u dominantni narativ nacionalističke desnice, ali je u kontekstu disidentstva vrlo indikativan jer pokazuje da je u tom okviru nemoguće promišljati disidentstvo na jugoslavenskoj razini, tj. nadnacionalno disidentstvo, ili bar disidentsko ili opozicijsko djelovanje koje nadilazi partikularističke nacionalne pozicije, a to je bitna razlika, već u uvodu anticipirana, između disidentstva u većini drugih realsocijalističkih zemalja te disidentskih pokušaja u Jugoslaviji. Navođenje ovih primjera dodatno potvrđuje koliko je teško teorijski i metodološki odrediti opseg, sadržaj i recepciju disidentstva u Jugoslaviji kao cjelini, neovisno što su o tome doista mislili njegovi akteri.

Nije zadarski slučaj jedini koji je nasilno inkorporiran u dominantni narativ nacionalističke desnice, ali pokazuje da je u tom okviru nemoguće promišljati disidentstvo koje nadilazi partikularističke nacionalne pozicije, a to je bitna razlika između disidentstva u većini drugih realsocijalističkih zemalja i disidentskih pokušaja u Jugoslaviji

Razmatranje zadarskog slučaja iz 1965. i 1966. godine u ovom tekstu imalo je dva cilja – prvo, pokazati kako se razvijalo disidentstvo u Jugoslaviji u onom smislu koji najbolje odgovara općeprihvaćenim određenjima disidentstva; drugo, odrediti na ovom primjeru koje su zaista bile granice političkog pluralizma u jugoslavenskom socijalističkom sistemu, i to u vremenu kada dolazi do proklamirane liberalizacije i u političkom i u ekonomskom smislu. To potonje tim je značajnije uzimajući u obzir specifičan položaj Jugoslavije u međunarodnim odnosima i njen autonoman razvoj socijalizma. S druge strane, neovisno o brojnim primjerima tolerirane i netolerirane opozicije, zadarski je slučaj ogledan primjer same granice, slučaj u kojemu nije moglo biti ni „viška“ ni „manjka“, što smo nastojali u tekstu argumentirati.

Bitna odrednica kruga zadarskih intelektualaca čiji je rodonačelnik „đilasovac“ Mihajlo Mihajlov jest u tome što njihovo djelovanje nije stremilo da bude (samo) lojalna opozicija unutar Saveza komunista ili da propituje određene temelje poretka kroz književnost, umjetnost i film, nego da izravno formira socijalističku opoziciju – dakle, onu opoziciju koja, barem deklarativno, neće napuštati socijalističko društveno uređenje, ali koja bi formirala neki tip partijskog pluralizma onako kako i u kapitalističkim društvenim uređenjima postoji više stranaka, makar se one sve ili bar većina slažu oko najopćenitijeg karaktera društvenog uređenja. Kako se liberalizacija političkog sistema doživljavala neprijateljskom u odnosu na „revolucionarne tekovine“ i ideju izgradnje socijalizma, inicijativa zadarskih intelektualaca u svom samom korijenu, da i nije bilo poveznica s Đilasom, ne bi mogla imati budućnost, pa čak ni u okolnostima prividne liberalizacije nakon pada Aleksandra Rankovića.

Konačno, zadarski su intelektualci svojim slučajem na neki način predvidjeli događaje koji će uskoro, na značajno većoj razini, makar ne i ideološki jednakoj, uslijediti – gušenje Hrvatskog proljeća i smjena liberala u Srbiji. Kako je veliki dio njih kasnije završio u novoosnovanim liberalnim opcijama (Zenko, Ivin, Batinić), nije greška kazati da je politički liberalizam bio njihovo obilježje i kao socijalističkih disidenata i opozicionara, samo što je daljnje razočaranje socijalizmom i njegovom konačnom delegitimacijom osamdesetih godina doprinijelo jačem razgraničavanju prema političkim ostacima tog sustava.

• Bilješke

[i] Katarina Spehnjak, „Disidentstvo kao istraživačka tema – pojam i pristupi“, Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010., str. 13-14. V. također i: Detlef Pollack i Jan Wielgohs, „Introduction“, Dissent and Opposition in Communist Eastern Europe, Ashgate, Aldershoot, 2004., xii.

[ii] Srđan Cvetković, „(Ne)tolerisani disidenti/specifičnost jugoslovenskog socijalizma 1953-1985“, Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010., str. 109.

[iii] Ibid., 106. Skepsu pak, što se tiče svrstavanja u disidente, izražava Zdenko Radelić. Vidi: Zdenko Radelić, „Đilasovci u Hrvatskoj i hrvatska historiografija“, Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010., str. 55.

[iv] Doslovno značenje „disidentstva“ – etimološki: lat. dissidere, sjediti odvojeno, ne slagati se

[v] Mihajlo Mihajlov, „Disidenti danas i jučer“, Domovina je sloboda, Radio B92, Beograd, 1994., str. 52.

[vi] Teza da su nacistički logori nastali po uzoru na već postojeće sovjetske gulage okosnica je teorijskog historijskog revizionizma nolteovskog tipa. Prema Nolteu, radilo se o „pretjeranoj reakciji na boljševizam“ (tzv. „annihilation therapy“). U svojoj obimnoj studiji Fašizam u svojoj epohi Nolte je to predočio na sljedeći način: „Fašizam je antimarksizam, koji teži da uništi neprijatelja stvaranjem radikalno suprotne, pa ipak bliske ideologije, i primenom gotovo identičnih, pa ipak karakteristično preobraženih metoda, ali uvek u neprobojnom okviru nacionalnog samopotvrđivanja i autonomije“ (Ernst Nolte,  Fašizam u svojoj epohi, Prosveta, Beograd, 1990., str. 30). Nolteove teze dobile su svoje značajno mjesto na desnici, kako političkoj, tako i historiografskoj, a argumenti koje je Nolte iznosio prvenstveno osamdesetih godina prošlog stoljeća dok je trajao Historikerstreit vrlo su često korišteni i od strane liberala, čak i onih lijevih, kao što vidimo da je slučaj s Mihajlovom.

[vii] Više o procesu nad Mihajlom Mihajlovom može se naći u Fondu Mihajlo Mihajlov u Hrvatskom državnom arhivu pod naslovom „Operativni dnevnik za razradu nad Mihajlov Mihajlom koji je započet 15. rujna 1965. godine.

[viii] Ivo Glowatzky bio je Mihajlovljev odvjetnik u procesu povodom spornog putopisa „Ljeto moskovsko 1964“, a spominjalo ga se i u kontekstu posrednika prema inozemnim izdavačkim kućama. Hrvatski emigrant Mirko Vidović napisao je o „zadarskom krugu“ knjigu Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru. Testament disidentske generacije. On je u Jugoslaviji bio optuživan za „hrvatski nacionalizam“, po čemu se vidi da su disidentski kontakti, pa i oni Mihajlovljevi, bili ideološki vrlo heterogeni, što djelomično objašnjava i nemogućnost stvaranje šire i jedinstvene disidentske linije u Jugoslaviji. U ovom se tekstu za inicijativu intelektualaca u Zadru ne koristi Vidovićeva sintagma „pokret nezavisnih intelektualaca“, nego mnogo neutralnija i neodređenija – „zadarski  krug“ jer se radilo o skupu međusobno slabo povezanih i idejno heterogenih pojedinaca koji su pokrenuli intelektualnu opozicijsku inicijativu, ali nisu formirali nikakav pokret.

[ix] Jasna Dragović-Soso smatra, primjerice, da je utjecaj Đilasa, a prema tome i Mihajlova kasnije, na formiranje intelektualne opozicije u samoj Jugoslaviji bio marginalan, što daje dodatan obol tvrdnjama kako se „pravo“ disidentstvo nije ni razvilo u Jugoslaviji te kako su partikularističke nacionalističke opcije ubrzo prevladale na opozicijskoj sceni, kako u redovima samih komunista, tako i u deklariranih antikomunista. Više o tome vidi u: Jasna Dragović-Soso, ´Spasioci nacije´. Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma, Fabrika knjiga, Beograd, 2004., str. 46-48.

[x] Milovan Đilas, Nova klasa. Kritika savremenog komunizma, Feniks knjiga d.o.o., Zagreb, 2010., str. 180.

[xi] Dragović-Soso, nav.dj., str. 19.

[xii] Najviše je budućih HSLS-ovaca (Batinić, Ivin, Zenko) bilo dijelom „zadarskoga kruga“, a HSLS je bio prva službeno registrirana opozicijska stranka tada vladajućem SKH, a veći dio devedesetih godina i najjača opozicijska stranka vladajućem HDZ-u.

[xiii] Eklatantan primjer za to su pokušaji koketiranja između hrvatskih nacionalista i prosovjetskih snaga, naročito nakon progona Andrije Hebranga. Ekstremni primjer svakako jest stav Maksa Luburića, ustaškog zločinca, da bi on prihvatio i socijalizam (odnosno, „sovjetsku Hrvatsku“) ako bi Hrvatska bila nezavisna. Disidentsko i kasnije opozicijsko djelovanje Franje Tuđmana također je primjer spajanja „političkog hrvatstva“ i socijalističke ideje.

[xiv] Mirko Vidović, nav.dj., str. 17-18.

[xv] Ibid., str. 18.

• Izvori i literatura

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Mihajlo Mihajlov, „Đilas i današnja Jugoslavija“, Zadar, svibanj 1966.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Mihajlo Mihajlov, „Nacrt programa za osnivački skup u Zadru“, 23.VII.1966.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Operativni dnevnik za razradu nad Mihajlov Mihajlom, započet dana 15.IX.1965.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Operativni dnevnik za razradu nad Mihajlov Mihajlom, započet dana 12.III.1966.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Obrazloženje odluke Fakultetskog savjeta Filozofskog fakulteta u Zadru, 28.IV.1965.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu Sekretarijatu unutrašnjih poslova u predmetu „Kratki prikaz o neprijateljskoj i reakcionarnoj aktivnosti Mihajlov Mihajla i nekih njegovih veza u Zagrebu“, 15.III.1966.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Pravila o organizaciji i poslovanju nezavisnog demokratskog socijalističkog časopisa pod imenom Slobodni glas, Zadar, 11. VIII. 1966.

HR-HDA, SDS, Fond Mihajlo Mihajlov, Rješenje o pritvoru, 4.III.1965.

Cvetković, Srđan, „(Ne)tolerisani disidenti/specifičnost jugoslovenskog socijalizma 1953-1985“, Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010.

Dragović-Soso, Jasna, ´Spasioci nacije´. Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma, Fabrika knjiga, Beograd, 2004.

Đilas, Milovan, Nova klasa. Kritika savremenog komunizma, Feniks knjiga d.o.o., Zagreb, 2010.

Mihajlov, Mihajlo, Domovina je sloboda, Radio B92, Beograd, 1994.

Nolte, Ernst,  Fašizam u svojoj epohi, Prosveta, Beograd, 1990.

Pollack, Detlef i Jan Wielgohs, „Introduction“, Dissent and Opposition in Communist Eastern Europe, Ashgate, Aldershoot, 2004.

Radelić, Zdenko, „(Ne)tolerisani disidenti/specifičnost jugoslovenskog socijalizma 1953-1985“, Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010.

Spehnjak, Katarina, „Disidentstvo kao istraživačka tema – pojam i pristupi“, Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010.

Vidović, Mirko, Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru. Testament disidentske generacije, Škorpion, Zagreb, 2013.