Diskretni šarm svjetskih lidera: rasulo, osmijesi i uloga slučaja u povijesnim zaokretima. Što je Macron učinio Europi

Aleksandra Šućur u seriji će članaka pokušati produbiti „izazove pred Europskom unijom” s fokusom na politiku koja se razvija u europskim institucijama, na dvosmjerni odnos s politikama i političkim događajima u njenim najvećim i trend-setterskim državama, a imajući u vidu globalni kontekst, globalni interregnum, te očuvanje (ili nagrizanje) demokracije i vladavine prava u Uniji. U prvom članku povod je nedavni summit G7 u francuskom Biarritzu

•  G7 lideri i njihovi gosti pripremaju se za grupnu fotografiju u Biarritzu

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

Opus adgredior opimum casibus

(Publije Kornelije Tacit, Historiae, incipit, I 1-2)

Rijetko koji političar ima punu svijest o povijesnom trenutku u kojem donosi odluke. Uvid u sve složenosti i predviđanje svih posljedica tih odluka nije moguće, a dodatno se komplicira u kontekstu većih ekonomskih, tehnoloških i društvenih (danas i klimatskih) promjena, financijskih kriza, recesija, migracija i drugih demografskih oscilacija. Povijest uči da krupne mutacije ne pritišću na promjene samo vlast i vladajuću elitu već i čitave sustave, te da te promjene ne moraju nužno biti reformističke ili revolucionarne nego i reakcionarne.

Živimo u vremenu u kojem se centralna tenzija razvija unutar organske krize globalnog načina proizvodnje, razmjene i društvene reprodukcije, pri čemu su ulaganja i volumen međunarodne trgovine rasli više od ukupnog ekonomskog rasta svijeta, proizvodeći zaduživanja i međuovisnost nacionalnih ekonomija i učinke koji nisu samo pozitivni (bolja povezanost, brzina i količina komunikacija i informacija, ekonomski i tehnološki razvoj, niži troškovi dobara i usluga zbog veće konkurentnosti) već i negativni: uništavanje okoliša, proizvodnja novih ekonomskih nejednakosti, gubitak identiteta i kontrole nad lokalnim ekonomijama… U očitoj teškoći da multilateralizmom riješi ove probleme, svjetski poredak se našao u interregnumu, u kojem su se reaktivno počele profilirati suverenističke pulsacije, a ponegdje i oblici autoritarizma kao metode izlaska iz krize i povratka kontrole nad nacionalnim ekonomijama i političkim odlukama. Premda su podložne međusobnoj emulaciji, te autoritarne pulsacije se prilično razlikuju od zemlje do zemlje, ovisno o njihovim specifičnim društvenim kontekstima, pravnom i političkom uređenju, te organizaciji vlasti.

Tekst koji slijedi uvod je u seriju koja će kroničko-analitičkim pripovijestima događaja sadašnjice pokušati produbiti „izazove pred Europskom unijom” s posebnim fokusom na politiku koja se razvija u europskim institucijama, na dvosmjerni dinamički odnos s politikama i političkim događajima u njenim najvećim i trend-setterskim državama, a imajući u vidu ovu gornju premisu o globalnom kontekstu, globalnom interregnumu, te očuvanju (ili nagrizanju) demokracije i vladavine prava u Uniji.

Slabosti globalnog governance-a

Zadnjih godina, skupovi lidera sedam ekonomski najrazvijenijih zemalja, poznatiji pod imenom G7, niz su neuspjeha multilateralne koordinacije (u nju valja ubrojiti i druge multilateralne platforme, čak i one nevladine i s puno širim sudjelovanjem, kao što je World Economic Forum u Davosu). Specifično, koordinacija G7 država je svoju najnižu točku dotakla prošle godine u Kanadi kad je američki predsjednik Donald Trump odbio potpisati teškom mukom sastavljene zajedničke zaključke u finalnom dokumentu. Ovogodišnji skup u Biarritzu kretao je s još lošijih premisa, jer su se u međuvremenu nadvili tmurni oblaci čak i nad euro-američkim odnosima, razmahao se trgovinski rat SAD-a s Kinom, a zadnjih mjeseci se čak počelo strepiti za svjetski mir, pogotovo zbog tenzija u Perzijskom zaljevu i eskalacije tenzija između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, zemlje na čije je nuklearno depotenciranje i ekonomsko-političku stabilizaciju s okruženjem i svijetom Europska unija potrošila golemu energiju i vrijeme – trud kojeg je američki predsjednik obezvrijedio, rušeći planiranu konstrukciju odnosa ne samo prošlogodišnjim izlaskom iz sporazuma o nuklearnoj energiji (JCPOA), već i sankcijama koje uključuju i zabranu bankovnog prometa za ekonomske transakcije s Iranom.

Razgovori su se uglavnom odvijali bilateralno, multilaterala se vidjela samo za ručkom i večerom. Vrh svjetskog governance-a je izgledao na zalasku, u odlazećem ili raspadajućem – simul cadent – stanju, što je još tu moglo krenuti naopako?

Skup se nije mogao odviti u lošijem trenutku ni na personalnoj razini: Angela Merkel je već na svom oproštajnom putu iz politike (premda je stigla na nečije gunđanje da „nema žena” primijetiti „a što sam ja?”), nepredvidivi je Donald Trump (koji je već u kampanji za izbore iduće godine) prije ulaska u avion za Francusku izjavio da su ovakvi skupovi gubitak vremena i izrazio žaljenje da nema Putina, jedinog Europljanina koji ga izgleda zanima, predsjednik Europskog vijeća Tusk je na samom kraju mandata, predsjednik Europske komisije u odlasku nije ni došao (zbog operacije), novopečeni lider britanskih konzervativaca (i premijer Ujedinjenog kraljevstva koji nije ni prošao izborni legitimitet) Boris Johnson, potpuno zaokupljen Brexitom, činio se odljepljen od svih bitnih „svjetskih tema” (na skup je došao nakon bilateralnih susreta s Merkel i Macronom, kao da im, eto, želi još malo dosađivati mantranjem o potrebi ponovog otvaranja pregovora i daveći ih irskim backstopom kojem ni sam ne zna dati alternativu), a talijanski je predsjednik vlade Giuseppe Conte baš bio friško dao ostavku i djelovao kao da je u Biarritz došao u usputni ljetnji turistički obilazak sa svojim djetetom, kao da je pred godišnji odmor još morao skoknuti „do ureda” brzinski obaviti nešto što još nije stigao. Razgovori su se uglavnom odvijali bilateralno, multilaterala se vidjela samo za ručkom i večerom. Vrh svjetskog governance-a je izgledao na zalasku, u odlazećem ili raspadajućem – u simul cadent – stanju, što je još tu moglo krenuti naopako?

Merkel se već oprašta od politike, Trump je već u kampanji, Tusk na kraju mandata, Johnsona ne zanimaju globalne teme, samo Brexit, Conte je već dao ostavku. Scena iz filma Diskretni šarm buržoazije, Luisa Bunuela

U okviru koji – kako vidimo – nimalo nije slutio na dobro, pristigla je još i vijest o katastrofalnom požaru u Amazoniji, što je navelo Macrona na bijesnu optužbu brazilskog predsjednika Bolsonara „za laganje na skupu G20 u Osaki” o sigurnosti „pluća svijeta”, najavu blokade sporazuma EU-Mercosur i izazivanja diplomatske bure između Francuske i Brazila. Općem neraspoloženju je doprinosila i notorna razlika u stavovima vezanim za klimatske probleme (a još više viđenja rješenja) između Macrona i Trumpa. Živčanost je bila takva da je samo otvaranje pitanja oporezivanja multinacionalnih kompanija (Google, Amazon…) koje su se dosad kojekako dovijale izbjegavanju i/ili smanjenju poreza unutar Europske unije (zbog čega su i sudski kažnjavane), isprovociralo predsjednika Trumpa da impulzivno zaprijeti uvođenjem carina na francuska vina (vjerojatno prva stvar koje se dosjetio da Francuska proizvodi).

Aut simul stabunt aut simul cadent

A onda je, na potpunoj margini događanja, pristigla vijest iz Italije da bi Giuseppe Conte mogao naslijediti samog sebe na funkciji predsjednika vlade-u-nastajanju, unoseći – potpuno neočekivano – dašak nešto boljeg raspoloženja. Emmanuel Macron je tad, kao dobri domaćin (a ujedno i kao kandidat za Oskara za najbolje odglumljenu glavnu mušku ulogu u nekom filmu), upotrijebio sve svoje vještine „zavođenja” predsjednika Trumpa kako bi pridobio, ako već ne njegovu predaju na brojnim pitanjima, onda barem njegovo primirivanje i ne-kontriranje. Mora mu se priznati i hrabrost i sjajna diplomatska agilnost (uz značajnu ali i neophodnu dozu cinizma) kojom je priveo skup neočekivanom a prilično uspješnom završetku.

Barem pojavno, jer znamo kako lako realnost unutarnje i vanjske politike zna nenadano odalamiti svakog političkog lidera. To rečeno, Macron se u Biarritzu ipak potvrdio novim liderom europske međunarodne politike, glavnim strategom njenog većeg angažmana u Africi i Bliskom istoku i najvišim predstavnikom onog što je ostalo od multilateralizma Zapada. Na toj je ulozi Macron intenzivno radio već neko vrijeme, u prvom redu privlačenjem Angele Merkel njegovoj viziji „europske nove renesanse” i vanjsko-političkoj projekciji EU, kao važnog svjetskog pola moći. Vanjsko-politička projekcija (bilo kao soft power bilo kao defence&security) jedan je od najvećih izazova pred Europskom unijom, tema kojom ćemo se baviti u ovoj seriji tekstova, a čiji je razvoj ujedno i posebni zadatak mandata Komisije pod vodstvom Ursule von der Leyen.

Premda Macron nije ni pokušavao sastaviti neku zajedničku završnu izjavu (znak da strah od kanadskog razlaza i perioda antagonističkih odnosa koji je uslijedio nije nestao), neosporno je da se „simul cadent” iz latinske uzrečice „ili skupa stajati ili skupa pasti” kroz iznenadni scenski obrat na kraju skupa u Biarritzu pretvorio u „simul stabunt”, u neku vrstu zajedničkog stajanja bok-uz-bok (ovdje mi se umalo otela poštapalica koju rado koriste neki hrvatski političari o „pronalaženju zajedništva”). Teško je oduprijeti se cinizmu kad se pročita Trumpov tweet podrške Conteu, koji se brže-bolje vratio u Rim kako bi sudjelovao u događanjima i pregovorima, koji su njega osobno imali za predmet. Nema sumnje da je hvalospjev „talentiranom čovjeku” pisao Trump osobno, jer je prva verzija tweeta sadržavala pogrešno ukucano ime „Giuseppi” koje je ispravljeno nakon pola sata. Te da je bio svjestan da će „Giuseppi” ovaj put voditi vladu koja će, umjesto Salvinijevih suverenista, reflektirati ne samo Partito democratico, već i ljevicu-ljevicu iz LeU. U nekom drugom kontekstu ili u nekim drugim vremenima, ovakva podrška američkog predsjednika (još ovako radikalnog!) bila bi percipirana kao nepoželjna ingerencija SAD-a u unutarnju politiku suverene Italije, ali u ovom je primljena čak sa simpatijama i savršeno se uklopila u generalni talijanski politički cirkus kojim smo se bavili zadnjih godinu i pol dana u našim tekstovima na Ideje.hr.

Produbljenje „talijanskog cirkusa”, odnosno filmske komedije zvane „Kriza vlade na Ferragosto i Salvinijevo samoubojstvo iz zasjede” bit će tema idućeg nastavka, jer je ta kriza i te kako relevantna za opća europska događanja. Vidjet ćemo i kako je anonimni (do prije 15 mjeseci) profesor prava i „slučajni premijer” Giuseppe Conte i te kako utjecao i na nominaciju Ursule von der Leyen u Europskom vijeću i na njenu potvrdu u Europskom parlamentu, gdje bez glasa povjerenja europskih zastupnika iz Pet zvijezdi ne bi bila izabrana, a sam bi proces sastavljanja europske vlade bio znatno otežan. Talijansku krizu ovdje samo usputno spominjemo jer je već sami nagovještaj raspleta te krize vlasti pozitivno utjecao na raspoloženje u Biarritzu.

Izvlačeći najvažnije stavke iz Biarritza, možemo zaključiti da ih ipak trebamo tumačiti kao relativno dostignuće, posebno u odnosima između dvije strane Atlantika. Macron je omogućio Trumpu uživanje u nizu bilateralnih razgovora (uključujući s Borisom Johnsonom), a zauzvrat je dobio Trumpovu neuobičajenu otvorenost spram delikatnih tema u kojima mu nije proturječio onako kako on to inače rutinski radi. Čak je i Macronovo brzinsko sazivanje iranskog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa – koje nije planirano, već improvizirano, kako bi se iskoristio pozitivni kontekst – američki predsjednik primio mirno i u kooperativnom duhu. Izjava da je spreman narednih tjedana čak i za susret s iranskim premijerom Hassanom Rohanijem naravno nije mogla proći bez njegovog sarkastičnog bullism-a („ako se budu ponašali kako ja kažem”), ali je to ipak podnošljiva provokacija, s obzirom na osobnost američkog predsjednika.

Umjesto završnog dokumenta, svjetska javnost je dobila zajedničku presicu koja je ogledala baš onakvu bilateralnost kakvu Trump obožava: publika je gledala pjevački duet tenora Macrona koji je čitao svoje natuknice s „papirića” a bariton Trump je manje-više ponavljao motiv kojeg je otpjevao tenor. I jedan i drugi mogu napuniti obiteljske albume hrpom zagrljaja i poljubaca, kako njihovih tako i onih koje su razmjenile i njihove first ladies. Uz usputne fotografije „ostatka ekipe” s kojom su se, eto, družili na „kampiranju” u luskuznom hotelu francuske Baskije. Na novinarsko pitanje misli li uvesti carine na francuska vina, Trump se činio kao da je zaboravio kako je „kampiranje” loše počelo, lakonski odgovarajući da neće jer First Lady jako voli francuska vina.

A „pjesmica” je zvučala otprilike ovako. Načelno su se složili da bi međunarodna trgovina trebala posvetiti više pažnje intelektualnom vlasništvu zbog čega je potrebna i reforma Svjetske trgovinske organizacije (WTO), ponovo se lansirana tzv. „grupa Normandija”, odnosno diplomatsko iznalaženje rješenja ukrajinskog pitanja i odnosa s Rusijom u „formatu” koji za pregovaračkim stolom vidi četiri zemlje: Ukrajinu, Rusiju, Francusku i Njemačku, a generički su se složili i oko stava o Libiji i Hong Kongu. Pri kraju je Macron najavio i pomoć Amazoniji od 20 milijuna dolara (plus američka pomoć u kanaderima i opremi), a Trump se složio i oko potrebe da treba poboljšati oporezivanje multinacionalnih kompanija. Presicom, odnosno „pjevom” udvoje nije samo napravljen ustupak Trumpovom bilateralizmu (on se druži samo s jakim i važnim dečkima), nije se samo naglasilo tko su bili pravi „protagonisti”, već je vjerojatno i zacrtan format za idući summit G7 – u Sjedinjenim Državama, par mjeseci prije američkih predsjedničkih izbora – jedan od razloga zbog kojih bi čak i Trump mogao naći „nečeg dobrog” u G7 susretima.

Macron je uspio elegantno ishendlati napetosti, očitati veliku stilsku lekciju svim suv-pop primjercima i postaviti Francusku na čelo europske vanjske politike.  Nije isključeno da njegovi domaći oponenti (Le Pen) a i oni europski (Orban, Johnson, Salvini), mogu u budućnosti zablokirati i njegovu viziju i njegovu politiku. To jest izazov

Odjeci ovog „druženja” u Biarritzu će se vidjeti najviše u Europi, u kojoj je Macron, a s njim i Francuska, zapravo specijalno Francuska, dokazala da se zna izdići iz pepela kao feniks, kao raskošna plamena ptica koja još uvijek može inkantati, omađijati i oduševiti ostatak svijeta. Premda dobrim dijelom zahvaljujući čistom slučaju (flukes of circumstances, kako bi rekao Nixon), Macron je uspio elegantno ishendlati napetosti i dati veliku stilsku lekciju svim suv-pop (= suverenističko-populističkim) primjercima unutar Europske unije. I postaviti Francusku na čelo europske vanjske politike. Ne isključujem ni da njegovi domaći oponenti (Le Pen) a ni oni europski (Orban, Johnson, Salvini), mogu u budućnosti zablokirati i njegovu viziju i njegovu politiku. To jest izazov. Ali, uz sve njegove mane, uz moju osobnu averziju (još nisam raščistila je li problem Macron ili nesretni francuski izborni sustav kojeg smatram nedovoljno demokratskim), u paneuropskom prostoru općeg propadanja, Macronov pristup mi se čini jednom od rijetkih nada koje su nam ostale.

***

Važni disclaimer: inspiraciju za pisanje ove serije tekstova (pored urednika) dolazi iz čitanja Annales, Historiae, Agricola i Germania rimskog povijesničara i kroničara Publija Kornelija Tacita. Njegovi opisi, njegovo pripovijedanje događaja iz Rimskog carstva u prvom stoljeću n.e. – a koje je još dugo opstalo i nakon njega, premda je konstantno ukazivao na „raspad” – nude fenomenalne i neiscrpne analogije s političkim prostorom današnje Europske unije (naravno, ako konstantne ratove s „vanjskim neprijateljem” i krvava gušenja internih ustanaka „prevedemo” na jezik diplomacije), pored mog intimnog uvjerenja da se međuljudski odnosi nisu promijenili od postanka prve civilizacije, već su se promijenila samo tehnološka sredstva kroz koja se odvijaju.

 Manijakalno je istraživao izvore, minuciozno opisivao okolnosti, raspitivao o pozadini odluka, cinički portretirao aktere, odupirao se tiraniji, patio za slobodama Republike. Tacit pred Parlamentom u Beču,

Danas je svijet složen zbog obima i kvalitete informacije, nemogućnosti ograničavanja podataka po područjima praćenja, teškoća u njihovoj analitičkoj obradi… Ali, svijet je bio složen i u Tacitovo vrijeme, kad je dostupnost informacija bila vrlo oskudna, a oskudnost dostupnih informacija nije značila da se nešto važno i influentno po sudbine ljudi nije događalo i da složenost nije postojala. Zbog nje je Tacit manijakalno istraživao svoje izvore (kako slučajno ne bi replicirao neku fake-news, kako bismo danas rekli), minuciozno opisivao okolnosti, vrijeme i prostor neke radnje, raspitivao se po „kuloarima” palača o pozadini određenih odluka, kritički i cinički portretirao političke aktere i pojedinačno (danas bismo rekli: psihološki) i u odnosu s drugim akterima, upirao prstom u korupciju, glupost ili nekompetenciju političara, odupirao se tiraniji, nostalgično patio za slobodama Republike, prokazivao eksploataciju i nasilja počinjenih pod stjegom SPQR, vrijedno istraživao etnografiju prostora, think-tankovski razmjenjivao mišljenja sa Salustijem i Plinijem Mlađim… Analizirajući događanja, nije se nimalo libio izvođenja zaključaka, pa čak i krajnje brutalnih sudova. Nije mu uvijek uspjelo voditi se svetim načelom istraživanja „sine ira et studio” (bez bijesa i predrasuda, bez animoziteta i simpatija) kojim je otvorio Anale, tako da nemam iluzija da će to meni uspjeti, bilo selekcijom događanja, bilo konfabulacijom koja mi je stilski bliska, ali sine ira et studio je načelo kojeg ću se nekako nastojati držati, pored što je in se linija-vodilja koja me navodi da išta pišem.