Djeca Silvia Berlusconia i njegove “antipolitičke” politike

Berlusconijevim populističkim trikovima sad se koriste sve političke stranke: umjesto političkog programa daju se obećanja - manje poreza za proizvođače, više mirovine za penzionere, više sigurnosti itd. Svi politički lideri se danas koriste njegovim scenarijima i teatralnim obratima, kao što je „Ugovor s Talijanima” potpisan u udarnoj tv-emisiji 2001. godine. Zanimljivo je i da su Salvini i Renzi u ranoj mladosti razvili svoje komunikacijske sposobnosti i zahvaljujući Berlusconijevim tv-stanicama, sudjelujući u kvizovima i sličnim zabavnim programima

• Naslovna fotografija: Berlusconi, Salvini, Renzi

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

• Prethodni članak: Kolektivno gubljenje nevinosti pokreta Pet zvijezda. Djelomični zaokret populističkog trenda

Nemoguće je stvoriti predodžbu o „smjeru kojim se uputila Italija” – a koji će se nužno reflektirati i na nove odnose europskih političkih snaga – ako se ne istraži „iz kojeg se pravca došlo”, odnosno, ako se ne posloži determinante koje su uvjetovale današnju ekonomsko-političku situaciju. Već smo se bavili temom „Krize s velikim slovom”, ali kako podsjeća Antonio Gramsci u Zatvorskim bilježnicama „kad se jednom pojavi, kriza nekad može trajati i desetljećima. Iznimno dugo trajanje znači da su se manifestirale neizlječive strukturne kontradikcije”, a u današnjoj Italiji se te „kontradikcije” prvenstveno sastoje u nepodnošljivom srazu rastućeg siromaštva i sve veće koncentracije financijskog kapitala, što ugrožava i realnu ekonomiju, zatim odnosa između golemog javnog duga i velike privatne imovine, te u pogoršanju stoljetnog zaostajanja Juga.

Antonio Gramsci: kriza može trajati desetljećima

Kad politička klasa nije sposobna riješiti te kontradikcije ili barem ublažiti socijalne neravnoteže, kriza proizvodi i „monstrume” i „patologije”, poučava Gramsci, te postaje plodni teren za populizme, osobito desne. Zato aktualno i svježe djeluje opis „klizanja u desno” od prije četrdeset godina u The Great Moving Right Show Stuarta Halla¹, te veza između ekonomske krize i koncentracije socijalnih slojeva (ne samo klasnih već i vrijednosnih), u „narod”, koji ima svoje „unutarnje” i „vanjske neprijatelje”, tj. krivce za „narodne nedaće” i koje može svladati samo s jakim liderom na čelu. Kriza i populizam idu ruku pod ruku, ali hrvatskom čitatelju vjerojatno nije poznato da je talijanski populizam „strukturan” jer je starog datuma, baš kao što je starog datuma i neuspjeh politike u rješavanju „kontradikcija”. Ono što se događalo jučer bilo je formativno za ono što se događa danas i što će se događati sutra.

Stoga današnje političko stanje ne predstavlja nikakav suštinski preokret ili novost: ono je samo posljednja u nizu dionica transformacijskog procesa talijanskog političkog sustava započetog devedesetih godina prošlog stoljeća, tzv. prijelazom iz Prve u Drugu Republiku², a koji se nastavio i nakon novog prevrata 2011. godine, izazvanog krizom javnog duga, posljedičnog kolapsa vlade Silvia Berlusconia, te dolaska na vlast stručno-tehničke vlade Maria Montija. Od 1994, talijanski se politički sustav oslanjao na dva stupa: na desnici je on bio utjelovljen u jednoj osobi – Silviju Berlusconiju i njegovoj „gazdinskoj” stranci Forza italia (koja je apsorbirala a dobrim dijelom i “reciklirala demokrscanski i craxijansko-socijalisticki establishment,  ali koristeći se novim političko-komunikacijskim sredstvima i ljudima); dok je na ljevici stup formiran od preživjele post-komunističke političke tradicije, odnosno političkog kadra, teritorijalne ukorijenjenosti, organizacije i drugih karakteristika nekadašnjeg Partito comunista italiano u koji će, nakon promjene imena, vremenom ući i lijevi demokršćani, socijalisti i dobar dio liberala. Ta dva stupa će se 2011. godine zaljuljati i početi mrviti: u prvom trenu, bit će očita oštećenost centar-desnog stupa, ali kasnije će postati jasno da je i drugi stup, Partito democratico (PD), značajno okrnjen.

Berlusconi je iz antipolitike izveo svoju vlastitu politiku i image poduzetnika “prisiljenog ući u politiku kako bi spasio naciju”, zbog čega će, dva desetljeća kasnije, Donald Trump neodoljivo podsjećati na Berlusconija

Oba su stupa dobrim dijelom oblikovana zahvaljući golemom anti-političkom zamahu iz razdoblja 1992-1993, kad su se partije, partijski čelnici i (koruptivni) modus operandi Prve Republike našli na udaru pravosuđa (posebno pravosudnog tima iz Milana poznatog kao Mani Pulite i procesa kodnog naziva Tangentopoli). Ta političko-sistemska kataklizma koja je doslovno “pomela” većinu dotadašnjih partija (kao i partijskih “kasti”, “establishmenta” i “sistema”), bitno je utjecala na formaciju „dva stupa” od 1994. nadalje, kao i na činjenicu da su oba stupa koristila “antipolitičko-populističke” propagandne resurse. To je bilo posebno očito kod Berlusconija, koji je iz antipolitike izveo svoju vlastitu politiku i image poduzetnika “prisiljenog ući u politiku kako bi spasio naciju”, obilato se koristeći retorikom i simbolikom antipolitičkog tipa (zbog čega će, dva desetljeća kasnije, Donald Trump neodoljivo podsjećati na Berlusconija)³. Ali, tim se pristupom koristio i “lijevi stup”. Čitavo razdoblje 1994-2011. karakterizira obilato sedimentiranje antipolitike i na desnici i na ljevici, a globalna financijska kriza 2008-2009. dodatno tome pridonosi.

Transformacija desnice i neočekivana otpornost Silvia Berlusconia

Godine 2011., krizom Berlusconijeve četvrte vlade, politički život osnivača stranke Forza italia izgledao je kao da se bliži kraju. Nakon “bunga bunga” skandala, raspada njegove vlade izlaskom lidera koalicijske stranke Gianfranca Finija te uz krizu javnog duga, malo tko je računao na njegovo političko preživljavanje na parlamentarnim izborima 2013. Berlusconi tad izlazi na izbore na čelu centar-desne stranke Popolo della Libertà (Pdl – partije nastale fuzijom Forza italia i Alleanze nazionale s čijeg je čela odstupio Gianfranco Fini), koja osvaja 21,6% glasova – puno manje od koalicije 2008. g. (37,4%) – ali dovoljno da potvrdi centar-desnicu pod Berlusconijevim čelništvom kao relevantan stup talijanskog političkog sustava.

Kako je Berlusconi uopće uspio preživjeti slom svoje vlade 2011. godine? Puno je razloga, ali slijedeća dva faktora su presudna.

1) Nesposobnost drugih partija u privlačenju Berlusconijevog biračkog tijela. Lega Nord je u tom trenutku na koljenima, u kaosu financijskih skandala u koje je izravno umiješan i sam leader Umberto Bossi (prisiljen na ostavku na mjesto glavnog tajnika partije). Bersanijev Partito democratico (PD), osjećajući pobjedu „u džepu”, vodi previše trezvenu kampanju, kakva ne privlači biračko tijelo centra-desnice. Liberal Mario Monti pak osniva pokret koji se odlikuje elitizmom i antipopulizmom, te se logički ne probija u biračkom tijelu kojem je anti-establishment raspoloženje odavno jedna od bitnih odrednica (malobrojni zastupnici i senatori Montijeve Scelta civica će naknadno kompletno ući u PD, s izuzetkom svog osnivača). Dakle, na izborima 2013. birač centra-desnice koji je uz to i podozriv spram Grillovog pokreta Pet zvijezda (M5S naime u tom razdoblju bojkotiraju mass-medije, tj. glavni izvor informacije centar-desnih birača) nema alternative Berlusconiju.

2) Drugi faktor je sam Berlusconi, njegova izvanserijska vještina nametanja tema kao što je tadašnje ukidanje poreza na nekretnine, te njegovo snalaženje u medijskom okruženju (ne nužno onom koje mu je sklono i blisko): komunikacijski briljira gostujući čak i u otvoreno „neprijateljskim“ emisijama. Stoga je Berlusconi 2013. ostao važan sudionik u talijanskom političkom prostoru, a nakon neuspjeha stvaranja postizborne koalicije između PD-a (29,5%) i Pet zvijezda (25,6%) – i nezaobilazni faktor u stvaranju bilo kakve vlade koja bi imala podršku XVII-tog sastava dva parlamentarna doma. Što je bilo izvedivo zahvaljujući značajnom uplitanju predsjednika Republike Giorgia Napolitana, jedinog predsjednika kojem je parlament omogućio izvanredni reizbor i koji je mandat povjerio Enricu Letti, s tim da je bitno utjecao na imenovanja ministara nove vlade.

Nakon ostavke Pierluigi Bersanija na mjesto glavnog tajnika PD-a, „dva stupa“ koja obilježavaju Drugu Republiku, tj. politički sustav nakon 1994. godine, zajednički pokušavaju rekonstruirati sustav noseći se s izazovom Pet zvijezda, koja je tad osvojila četvrtinu glasova, nadilazeći svaku moguću prognozu i anketu. Silvio Berlusconi prvi intuitivno prepoznaje veličinu i tip izazova kad u travnju 2013. uvjetuje reizbor Napolitana i daje podršku vladi Letta. Pdl nakon toga čak bilježi rast u anketama do gotovo 30% . Dobar dio birača centra-desnice razumije što je u pozadini napora antikomunista Berlusconija da se reizabere bivši komunist Napolitano: rekonstrukcija i obrana establishmenta Druge Republike, te – ne videći alternativu obzirom na nevoljkost Pet zvijezda prilikom pregovora s Bersanijem koji su live-stream snimani i emitirani s portala Beppe Grilla – odlučuju dati kredit tom aranžmanu „umjerenih“, kako ga naziva Berlusconi. Ali, taj pokušaj auto-rekonstrukcije establishmenta, vrlo brzo nailazi na nesavladivu prepreku: 1. kolovoza 2013.g., Kasacijski sud izriče definitivnu kaznenu presudu Berlusconiju. Premda u tom trenu presuda nije podrazumijevala i automatski pad sa senatorskog mjesta u parlamentu, PD nije odolio iskušenju da profitira i da – nakon 20 godina berlusconizma – zatraži njegovo udaljavanje iz parlamentarnog života. Osnivač Forza italije/Pdl-a uzvraća udarac povlačenjem podrške vladi, ali se njegova stranka cijepa, te Berlusconi nije u stanju srušiti vladu i izazvati nove izbore, jer je otcijepljeni dio (Novi centar-desnica, NCD) dovoljan za opstanak vlade Letta.

Izbor dva Mattea i iznenadni imigracijski val

Koncem 2013.g., dva događaja utječu na daljnju mutaciju političkog teatra: 7. prosinca Lega Nord (tad samo na 4% potpore) izabire novog glavnog tajnika – to je Matteo Salvini. Berlusconijevo pravosudno-političko istiskivanje, ostavlja PD najvećom ako ne i jedinom establishment snagom. Dan kasnije, 8. prosinca, i PD izabire novog glavnog tajnika – to je gradonačelnik Firenze Matteo Renzi čiji je izbor izravno povezan sa zadatkom slabljenja Grillovog M5S (Pet zvijezda). Nakon ta dva stranačka izbora, u siječnju 2014. godine, započinje razdoblje krupnih oscilacija i pomicanja biračkih opredjeljenja zabilježenih u anketama i/ili na izborima.

Pored uzleta postotka PD-a i Lege početkom 2014., vidljivih na grafikonu šestomjesečnih anketa o  ratingu stranaka ⁴ (uz uvrštavanje postotaka rezultata izbora 2013 za Europski parlament i parlamentarnih izbora 2018.), vidljivo je Legino preuzimanje Berlusconijevog biračkog tijela. Iz grafikona je izostavljena krivulja koja se odnosi na M5S zbog nepreciznosti njenih anketnih podataka gotovo sve do izbora u ožujku 2018., na kojima osvaja 32,7%. Iz grafikona je također vidljivo da se, nakon dolaska Renzija na čelo PD-a, i jedan dio Berlusconijevih birača priklanja PD-u, koji na europskim parlamentarnim izborima 2014. osvaja rekordnih 41%, vjerojatno i iz razloga što im se Renzi čini sposobnim nadomjestiti i Berlusconijevo mjesto i funkciju.

Godine 2014. međutim otpočinje i migracijski fenomen prema Europskoj uniji koji će u Italiji doseći 170.100 iskrcaja. Sljedeće 2015. će ih biti nešto manje (153.842), ali će medijski fokus na migracije biti pojačan zbog EU odnosa s Turskom i otvaranja tzv. „balkanske rute“, a 2016. će dodati još 181.436 iskrcaja u Italiji⁵. Premda ove brojke nisu posebno dramatične, fenomen je posebno važan (svim) biračima desnice, a Salvini mu posvećuje posebnu pozornost.

Iako u teškoj financijskoj situaciji⁶, s dijelom dotadašnjih čelnika u iščekivanju zatvorske kazne, Lega (koja će uskoro odbaciti odrednicu Nord iz imena) se ne osvrće na troškove medijskog savjetovanja. Legin moto je „teritorij, tv i social media technology”. Na Sjeveru zemlje upravlja brojnim lokalnim samoupravama i regijama, obično u savezu s Forza italia. Posjeduje kapilarno raspoređenu organizaciju, a obrazuje i svoj kadar u posebnoj političko-upravnoj akademiji u Padovi. Za tv i social media technology, zadužen je komunikacijski stručnjak Luca Morisi i njegova tvrtka Intranet⁷ koja je nadležna i za propagandnu softversku platformu „La Bestia”. Tvrtka ima unosne ugovore održavanja internetskih stranica i softvera javnih ustanova u regijama kojima upravlja Lega (primjerice, zdravstveni sustav Regije Lombardija).

Nazarenski pakt i izbor Sergia Mattarelle

Osobne, pravosudne te političke  nedaće Silvija Berlusconija (npr. nezamjenjivost unutar Forza italije) u tom su razdoblju rezultirale njegovim postupnim klizanjem u irelevantnost, te usponom spomenute dvojice mladih i hiperaktivnih lidera. Interesantno je primjetiti da su obojica u ranoj mladosti razvili svoje komunikacijske sposobnosti i zahvaljujući Berlusconijevim tv-stanicama, sudjelujući u kvizovima i sličnim zabavnim programima. Berlusconi je puno prije ostalih svjestan konkurencije koju za njega izravno predstavlja Matteo Salvini, naročito nakon Salvinijevog napuštanja „autonomističko-federalističke” retorike i prigrljivanja „orbanističkog/lepenističkog suverenizma”, stoga pokušava naći spas u tzv. Nazarenskom paktu⁸, odnosno dogovoru s Matteom Renzijem, koji se uvelike isplati tad svježe izabranom glavnom tajniku PD-a. Dogovor lansira Renzija u pole-position talijanske političke utakmice, omogućavajući i dobro vidljivi skok PD-a na gornjem grafikonu. Za Berlusconija, Nazarenski pakt ima pozitivnih i svojih negativnih strana. Pozitivna mu je strana da je ponovo postao relevantan, a negativna – da je relevantan samo pod Renzijevom hegemonijom i njegovim narativom o regeneraciji političkog establishmenta (tzv. „rottamazione”), ali za kojeg shvaća da služi kao brana pred navalom Pet zvijezda.

Sergio Mattarella, zbog kojeg je pukla koalicija Berlusconia i Renzija

Međutim, već iduće 2015. godine, izborom Sergia Mattarelle, sveučilišnog profesora i tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda – za novog predsjednika Republike, Nazarenski pakt naprasno puca. Renzi naime popušta internoj manjini u PD-u koja inzistira na Mattarellinom izboru u parlamentu, dok mu Berlusconi predlaže Giuliana Amata, također iz PD-a (ali i inkarnaciju tradicionalnog političkog establishment-a). Berlusconi tad otkazuje parlamentarnu suradnju oko ustavnih promjena, te zajedno s Legom formira čvrsti parlamentarni oporbeni savez. Bez obzira na Renzijev ustupak, interna manjina u PD-u odbija olako podržati ustavne izmjene „definirane odozgo”. Stoga se Renzi – koji se tad još osjeća komunikacijski snažnim – odlučuje na referendumski hazard u prosincu 2016. g.. Gubitak tog referenduma zaustavlja institucionalne reforme i vraća Berlusconiju (koji je u međuvremenu odslužio kaznu društveno korisnim radom) raniju centralnost.

Zbog nemogućnosti da se Ustav izmijeni u dijelovima koji se odnose na izbore u Domu zastupnika i Senatu, a uz izborni zakon kojeg je Ustavni sud (još dok je njime predsjedavao Mattarella) proglasio neustavnim, parlament je gotovo čitavu iduću godinu potrošio na usaglašavanje novog izbornog zakona. Za mješoviti izborni zakon, koji je bio „podešen” na način da se nakon izbora napravi postizborna koalicija između PD-a i Forza italie, osim ove dvije stranke, glasala je i Lega. Protiv je bilo Pet zvijezda i PD interna manjina koja se tad i formalno otcijepila.

Salvinijevo ažuriranje Legine politike i propagandnih metoda

Kako je poznato, izbori 2018. ne proizvode pobjednika, a i sam Berlusconi, koji je opet uspio ujediniti centar-desnicu, ima dva specifična problema: ne može formalno predvoditi koaliciju ni biti kandidat jer u tom trenu još nije prošao zakonski rok od tri godine za pravnu rehabilitaciju nakon odsluženja sudske kazne društveno korisnim radom, a i u izvjesnoj je starosnoj dobi.

Također, njegovim populističkim trikom zamjene političkog programa popisom generičkih proglasa i simplicističkih obećanja (manje poreza za proizvođače, više mirovine za penzionere, više sigurnosti itd.) koji ciljano a fragmentirano interesiraju manje-više sve društvene skupine, sad se koriste sve političke partije. Svi politički lideri se danas koriste njegovom jasnoćom, scenarijima i teatralnim obratima, kao što je primjerice „Ugovor s Talijanima” potpisan u udarnoj tv-emisiji 2001. godine.

Snalažljiv, okretan i izvrsni komunikator, Matteo Salvini se pokazuje još efikasnijim u ovim „propagandnim” aktivnostima, a zajednički program kojeg je centar-desnica dogovorila prilično kasno u kampanji (jer je Berlusconi odugovlačio), bio je pun tipično suverenističkih poruka i pretjeranog naglašavanja kontrole: granica, sigurnosti, duga itd. Dok preko društvenih mreža i organizirane (prekogranične!) suverenističke medijske propagande, Lega uvelike potiče iskonske strahove kod građana, Salvini svakom rečenicom govori tim istim isprepadanim građanima: „tu sam da jamčim kontrolu vašeg egzistencijalnog prostora”.

Talijanska politička arena izrazito je personalizirana (također naslijeđe berlusconizma), a ankete  otkrivaju da su za Salvinija glasale iste kategorije birača koje su ranije davale glas Berlusconiju: npr. poduzetnici i kućanice. U bazi centra-desnice Salvini nije percipiran kao raskid i prekretnica. Brojni politolozi smatraju da je centar-desnica u Salviniju našla ono što je godinama tražila: Berlusconijevog naslijednika.

Kako smo već istakli u prvom članku, za razliku od biračkog tijela centra-ljevice, biračko tijelo centra-desnice je u Italiji prilično homogeno⁹, neovisno o unutarnjem pomaku s Forza italie na Legu. Čak 90% birača koji su na izborima 4.ožujka 2018. dali glas centru-desnici, jednako su glasali i na izborima 2013., tek se 8% „okrenulo” pokretu Pet zvijezda, a od formiranja „vlade promjena” i „vratilo” , preciznije – okrenulo se Legi. S obzirom na to da je talijanska politička arena i izrazito personalizirana (to je također jedno od naslijeđa berlusconizma), Ipsos-ovi postizborni anketni nalazi otkrivaju i dodatnu zanimljivost: da su za Salvinija glasale iste kategorije birača koje su ranije tradicionalno davale glas Berlusconiju: npr. poduzetnici i kućanice. To znači da u bazi centra-desnice Salvini nije percipiran kao raskid i prekretnica, odnosno, ako jest, onda je to priželjkivana prekretnica u desno i nagrada za Salvinijevo vođenje Lege desnije nego što je to ikad bila u svojoj povijesti¹⁰. Zbog čega brojni promatrači i politolozi smatraju da je centardesnica u Salviniju našla ono što je godinama tražila: Berlusconijevog naslijednika. O njemu i njegovoj iznimnoj sposobnosti „kanibaliziranja”¹¹ ostale Berlusconijeve „populističke djece” bit će riječi u idućem članku.

1 Članak je objavljen u časopisu Marxism Today, siječanj 1979 http://banmarchive.org.uk/collections/mt/pdf/79_01_hall.pdf

2 Obilje je literature na temu transformacije političkog sustava pod utjecajem pravosudne likvidacije talijanskih partija Devedesetih godina 20. st. u kojoj se koristi metafora prijelaza iz „Prve” u „Drugu” Republiku. Izdvajamo Domenico Losurdo, La seconda Repubblica. Liberismo, federalismo, postfascismo, Bollati Boringhieri, 1994, zatim Giulio Mazzocchi, La seconda repubblica, Curcio, 1993, te Aldo Giannuli, Classe dirigente: Mappa del potere in Italia fra la Seconda e la Terza Repubblica, Ponte alle Grazie, 2017. Termin Druga Republika je vjerojatno prvi put javno spomenuo premijer Giuliano Amato u govoru od 21.4.1993. u Domu zastupnika, u kojem opisuje tadašnji politički momentum kao „autentičnu smjenu režima, smjenu koja nakon sedamdeset godina ubija model partije-države koju je uveo fašizam a Republika odbila naslijediti, ograničavajući se na transformaciju jedne partije u množinu partija”.

3 Brojni su komentatori u Sjedinjenim Državama, među kojima i Joseph Stiglitz, isticali sličnosti između dvojice. Usporedba je naišla na veliku hladnoću kod Berlusconija, koji sebe vidi “liberalom i antiprotekcionistom”, a novinari kao Michael Wolff i Alan Friedman su kasnije detaljnije objasnili svjetonazorsku različitost ova dva političara-tajkuna. Nedvojbeno je međutim da se obojica znaju koristiti medijima i izravno-populistički obraćati biračima. Berlusconi međutim sebe vidi i „populistom”, jer je po njegovom viđenju „populist osoba koja je za narod, za – popolo”.

4 Podaci preuzeti s portala Termometro politico, koji iskazuje srednju postotnu vrijednost provedenih anketa svih istraživačkih agencija

5 https://www.caritasambrosiana.it/Public/userfiles/files/dossier_balcani_mediterraneo_febbraio2016.pdf

6 Slijedom sudskih presuda u procesu za prevaru koja je trajala niz godina, Lega je kažnjena na povrat 49 milijuna eura državi za račun prethodno nelegalno traženih i isplaćenih iznosa izbornih troškova, zbog čega joj je čak prijetio stečaj. Dok joj je račun bio pod sudskom blokadom, novcem kojim je financirala medijske aktivnosti se upravljalo iz satelitskih udruga i fondacija. Podrijetlo novca fondacija nije uvijek transparentno kao kod političkih organizacija i udruga. Nakon presude je sudskom nagodbom dogovoren povrat u više nego “komotnim” obrocima idućih 80 godina. Više o pozadini presude: https://www.ilpost.it/2018/07/04/storia-soldi-della-lega-49-milioni/

7 Više na https://www.rollingstone.it/politica/la-bestia-ovvero-del-come-funziona-la-propaganda-di-salvini/420343/#Part9

8 Sporazum je dobio ime po centralnom sjedištu PD-a u Largo del Nazareno, a sadržavao je niz ustavnih i izbornih reformi. Razlozi propasti dogovora koje navodi sam Berlusconi djeluju prilično uvjerljivo i iskreno https://www.huffingtonpost.it/2018/02/23/silvio-berlusconi-rifarei-il-patto-del-nazareno-ma-renzi-non-mantiene-gli-impegni_a_23369209/

9 https://www.corriere.it/politica/18_marzo_06/grande-fuga-demun-quinto-casa-14percento-m5s-che-piace-debuttanti-19dfeb8e-20b4-11e8-a659-e0c6f75db7be.shtml?refresh_ce-cp

10 Lega je statutarno i strukturno – demokratska stranka, s brojnim internim strujama, koje su i ranije ogledale priličnu svjetonazorsku raznolikost, a recentna tranzicija s „padanskog federalizma” na „talijanski suverenizam” se interno uopće ne odvija glatko. Salvini naravno uživa veliku popularnost u ovom periodu kod birača čitavog centra-desnice, kojeg koristi i za vlastito utvrđivanje unutar frakcija, kao i za otvaranje novih teritorijalnih organizacija, ali za svoje postupke je odgovoran članovima koji stranačku aktivnost doživljavaju prvenstveno iz optike lokalne i regionalne politike, s težnjom još veće decentralizacije u sjevernim regijama, posebice u Venetu. Zbog lokalnih politika, Salviniju je također vrlo teško raskinuti savez s Forza italiom, što proizvodi paradoks dvojnog savezništva: na lokalnim i regionalnim razinama to savezništvo drži, dok je na nacionalnoj razini Forza italia u oporbi, a Lega u vladi s Pet zvijezdi. Talijanski sustav je izrazito regionalan, odnosno, na regije su prebačene ovlasti koje su u drugim zemljama u nadležnosti centralne države, ali čelnici Lege na Sjeveru traže još veću autonomiju za regije – naročito onu fiskalnu. Uskoro će se u parlamentu naći i prijedlog zakona kojeg mnogi tumače kao „secesiju bogatih” i koji može ozbiljno ugroziti opstanak trenutne parlamentarne većine, odnosno osovine Lega-Pet zvijezda.

11 Cit. Nicola Zingaretti, guverner regije Lazio i najizgledniji pobjednik izbora za novog glavnog tajnika Partito democratico. Referira se na šest uzastopnih pobjeda centra-desnice na regionalnim izborima pod hegemonijom Lege: u svim regijama u kojima su se održali izbori u zadnjih godinu dana, uključno s Jugom, Lega je prva stranka.