Do posljednjeg daha. Uz smrt Željka Rohatinskog (1951 – 2019), guvernera Hrvatske narodne banke u dva mandata

Ovim člankom u znak sjećanja na guvernera Rohatinskog želim potvrditi da jest bio persona non grata, barem nakon mandata, da je bio žrtva teške društvene bolesti kojoj se do posljednjeg daha suprotstavljao, prije svega kao čovjek, emotivac. Kasno je za ispravljanje te nepravde prema njemu, ali nije kasno iz njegova slučaja izvesti pouke, za što je i sam imao malo nade

U srijedu, dan prije njegove iznenadne smrti, čuo sam se Rohatinskim; nismo se čuli više od pola godine, od proljeća kad je promovirana njegova knjiga Kriza u Hrvatskoj. U međuvremenu sam načuo da će Naklada Ljevak objaviti i prijevod njegove knjige Time and Economics koju je Palgrave McMillan objavio 2017. godine. Umjesto toga, u srijedu sam dobio e-mail da je objavio autobiografiju Persona Non Grata i nazvao sam ga. Čestitao sam, pitao kad će biti promocija, na što je odgovorio da je neće biti, da je knjigu napisao za mjesec i pol, dva, da bude zabilježeno njegovo kratko sjećanje na događaje u kojima je sudjelovao, a koji su, o tome nemam dvojbi, zaista bili prijelomni, sjetimo li se samo slučajeva Riječke i Hypo banke u kojima je pokazao rijetku principijelnost i čvrstinu. Žalio se na zdravlje, ali to je trajalo već neko vrijeme pa sam ga hrabrio i dogovorili smo se vidjeti sljedeći tjedan. Zanimali su me događaji iz knjige, koje je prije, ako bih ga u rijetkim prilikama i pitao, uvijek suzdržano komentirao, u rečeniciu dvije, i ni korak dalje. Prema izvatcima iz knjige koji su već dospjeli u javnost ono o čemu je prije govorio sad je pisano potvrdio, premda u nekim slučajevima i dalje općim formulacijama: da su u slučaju franak ‘talijanske’ banke (dakle Zagrebačka i Privredna) bile za zabranu, da Bayerische Landesbank nije bila nevina u slomu Riječke banke, a ‘tretirala nas je kao koloniju’…

U knjizi je napokon prepričao i telefonski razgovor, kojem je svjedočio zamjenik guvernera Relja Martić, a  kojim ga je tadašnji premijer Zoran Milanović, unatoč prethodnom dogovoru, obavijestio da ga neće kandidirati za treći mandat. Općenito, u rečenicama prevladava osjećaj da napušten. No kako su njegovi javni nastupi uvijek bili nabijeni emocijama, bilo da su bili stručni ili osobni, to bi mnogi, vjerojatno, bili skloni i taj dojam osamljenosti pripisati njegovom ‘stilu’.

Tome, međutim, nije baš tako, nije to samo dio Rohatinskijeve osobnosti. Zaista je bio potiskivan, donekle čak tretiran kao ‘bivši’, a o čemu svjedoči naše zajedničko iskustvo koje sam ionako namjeravao kad tad javno prepričati, a sad to moram učiniti, s jedne strane da mu se odužim, zahvalim, tako i da ukažem na jednu karakteristiku društva, po mojem sudu zastrašujuću, koja itekako otežava zdrave i potencijalno produktivne odnose među ljudima u Hrvatskoj.

Bilo je proljeće 2014. godine. Bio sam u tom trenutku nešto više od pola godine direktor komunikacija i istraživanja u Hrvatskoj udruzi banaka i još uvijek glavni urednik časopisa Banka. Nekoliko je istraživanja mlađih istraživača bilo pri kraju, a ja sam smišljao što učiniti u nastavku plana da u sklopu HUB-a razvijem think tank. Zamislio sam interna predavanja uglednih predavača, ono što organizacije te vrste rade. U sklopu HUB-a postojao je ‘klub makroekonomista’, pozvao bih još nekolicinu drugih, mlađih stručnjaka, znanstvenika, izabranog predavača, nakon čega bi uslijedila diskusija.

Nazvao sam Rohatinskog, s kojim se nisam čuo neko vrijeme jer smo prolazili neku fazu viška emocija. Odgovorio je bez ikakve suzdržanosti, kao da prethodnog razdoblja uopće nije ni bilo i prihvatio ideju da održi predavanje. Uostalom, i u vrijeme viška emocija naši su odnosi uvijek bili dosljedno profesionalni – Banka je objavljivala intervjue s njim, a on je Banku tretirao kao medij u kojem prezentira svoje razrađene stručne stavove.

Međutim, i tu počinje ustvari – drama, u HUB-u mi je zabranjeno da to predavanje organiziram. Zar to nije strašno, zar nije strašno da tadašnja udruga banaka zabranjuje organizaciju predavanja bivšeg guvernera centralne banke s kojim je surađivala dvanaest godina, u dva mandata (od 2000. do 2012. godine). U normalnim se zemljama takve ljude plaća za nastupe. U Hrvatskoj je bio potisnut, jer više nije imao formalnu moć, nego tek radom i funkcijama stečeni autoritet (koji je možda zaista i bio uznemirujući).

To još nije sve. Bilo mi je neprilično i neugodno reći Rohatinskom da od predavanja neće biti ništa. Kao glavni urednik ‘Banke’ (a ne u funkciji direktora istraživanja u HUB-u) predložio sam Vilimu Ribiću, kojeg sam poznavao i s njim održavao dobre odnose od vremena studija, da Rohatinskijevo predavanje i diskusiju organiziramo kod njih. Ribić je prihvatio, ali je sad Rohatinski pitao ‘kako ću imati predavanje u Sindikatu kad smo u javnosti nastupali sa suprotnih strana, ponekad i žučno’. Objasnio sam koliko dugo poznajem Ribića i da sam svjestan da zna biti … ‘eksplozivan’, dodao sam i nekoliko skoro literarnih opservacija. Rohatinski se nasmijao i prihvatio. Puno sam se puta tijekom godina susreo s tim njegovim viškovima emocija i hlađenjima.

Okrugli stol u Sindikatu čije je održavanje zabranjeno u HUB-u

No, priča ide dalje. One makroekonomiste i još nekolicinu viđenijih domaćih ekonomista pozvao sam na predavanje i raspravu u Sindikatu. I pogodite što – ne mogu se sjetiti da je itko od njih došao. Čak ni oni koji su eksplicite obećali da će doći. Nisu došli na predavanje bivšeg guvernera, prvo u dvije godine nakon njegova odstupanja s dužnosti. Bila je pozvana nekolicina upućenijih novinara, ali je samo jedan od njih objavio komentirano izviješće. Hrvatska radiotelevizija snimila je cijeli skup, no prema mojem saznanju nije objavila ni sekunde. Kako su neke Rohatinskijeve ideje ipak dospjele u javnost, to ih je u jednoj od onih kasnijih večernjih informativnih emisija dužnosnik komentirao, ali bez navođenja izvora. Nije bilo uvodnog priloga u kojem bi bilo rečeno: ‘Rohatinski je predložio ove aktivnosti … što vi kažete’, nego je sve bilo predstavljeno kao osvrt na ideje koje je u javnost lansirao netko neimenovan. Jedan od vodećih dnevnih listova nije objavio ni riječi, ni riječi (njegov me izvještač tijekom skupa, vjerujem ipak samo u šali, upitao ‘kakva je to neprincipijelna koalicija Banke i sindikata’?) Nije trenutak za izvlačenje daljnjih zaključaka o sredini. Uostalom, nameću se sami. Vratit ću se tužnom povodu ovog članka.

Rohatinskog sam upoznao 1992. godine na Ekonomskom institutu u sobi Borislava Škegre, gdje sam dogovorio suradnju za časopis Banka, njegovu i Velimira Šonje. Surađivali smo godinama. Dobro se sjećam članka iz 1993. o tome kako nije svaki kapitalizam isti, kako nisu skandinavski i južnoamerički kapitalizam isti, a kako se kroz paušalno zauzimanje za ‘svaki kapitalizam’ podvaljuju privatni interesi. Potkraj devedesetih izbila je ozbiljna bankovna kriza koju sam intenzivno pratio. Petnaestak je banaka na ovaj ili onaj način izišlo s tržišta. Djelomično sam postupke Hrvatske narodne banke kritizirao, drugim dijelom odobravao. Kad se promijenila vlast javno sam podržavao kontinuitet monetarne politike Marka Škreba. Prihvatio sam argument da se promjenom guvernera ipak simbolički mora ukazati na odgovornost prvog čovjeka. U ime kontinuiteta, napisao sam članak u kojem sam predložio niz imena njegovih potencijalnih nasljednika. Nisam spomenuo Rohatinskog, jednostavno mi nije pao na um.

No, praktički na dan kad je članak objavljen Rohatinski je predložen za guvernera, a mi smo se sreli na cesti. Bilo mi je malo neugodno, no on mi nije ni najmanje zamjerio, pozvao me na kavu. Na njegovoj prvoj konferenciji za javnost, kad je predstavljao tim, pilio sam pitanjima o kontinuitetu monenarne politike, osobito o personalnom kontinuitetu, koje je u centralnom bankarstvu važno radi stabilnosti, toliko da me voditeljica konferencije zamolila da se zaustavim. Rohatinski međutim ni tad nije zamjerio, nego je strpljivo objašnjavao da je viđenijim ekonomistima o kojima sam pitao ponudio da ostanu, da ih cijeni, ali da su sami izabrali otići.

Kolikogod da je izgledao kao individualist zatvoren u svoje misli, a takav je glas kružio o njemu i u centralnoj banci koja je organizacija u kojoj se mora koordinirati suradnja, po mojem je iskustvu preko nesporazuma i neslaganja redovito prelazio. Napadao je strane banke ali i s njima surađivao. To je nekako o njemu moje najpozitivnije iskustvo. Uostalom, individualizam ga je dobrim dijelom štitio od prigovora da pripada ovom ili onom financijskom klanu, u koje vas htjeli ili ne htjeli svrstavaju, najčešće iz vlastitih interesa. Rohatinski je jedan od kreatora antiinflacijskog programa iz 93. (koji se nerijetko pogrešno naziva stabilizacijskim), ali kao individualac nije se svrstao u tu političku grupu. Tako je početkom 2000. i postao guverner.

Sigurno će se ovih dana isticati njegova neupitna stručnost, činjenica da je u vremenu prije izbijanja financijske krize nametnuo takvu bankovnu politiku, nerijetko javno oštro kritiziranu, koja je na kraju omogućila da banke spasu državu (a ne kao u drugim zemljama u kojima su države spašavale banke). Za tu je politiku proglašen najboljim svjetskim guvernerom, no i to je bilo kritizirano. Ništa čudno, to je sudbina ekonomskih mjera, uvijek imaju dvije strane, mogu se iskoristiti i zloupotrijebiti. I sam sam s njime ušao u raspravu o ispravnosti političkih procjena u tom razdoblju a koje je branio golemom karizmom koja je mnoge znala zaslijepiti, te ekonomskim argumentima, premda su posrijedi bili politički problemi. Unatoč povremenim napetostima diskusija bi se s njime uvijek nastavila. Ljude je prihvaćao s njihovim slabostima, jer je bio svjestan i vlastite krhkosti, koja tako snažno izbija iz dijelova knjige Persona Non Grata koji su dostupni u medijima. U konačnici to ga je činilo tolerantnim, osobina koja u Hrvatskoj bolno nedostaje, a koju je jače nametao kao dio karaktera nego kao političko opredjeljenje.

Kad je preuzeo dužnost guvernera planirao je hitno uvođenje eura. To je i bilo raspoloženje u jednom dijelu javnosti, među ostalim i u redakciji ‘Banke’. Takve su bile okolnosti, stalna prijetnja klizanja tečaja za koju bi to bilo rješenje. Opširno mi je to kao svoj program obrazložio u razgovoru u Hotelu Palace gdje smo se baš zbog toga sreli, a kojem su se samovoljno priključili i drugi koji se nisu htjeli maknuti. Rohatinski je svejedno izložio cijelu ideju. No kako nije bila prihvaćena ponajprije u instituciji koju je vodio, a bio je prerizičan i za politiku, prilagodio se. Bio je svjestan okolnosti i promjene okolnosti. Euru je u posljednje je vrijeme pristupao distingviranije, ne kao zelot.  U drugim slučajevima, već spomenutima BLB, Hypo, obaveznih rezervi itd. bio je nepopustljiv. Sigurno je u nekim slučajevima bio u krivu, ali nije bio dogmat, ni protiv ljudi.

Stajao je iza svojih riječi. U njega sam se mogao pouzdati. Kad je mi je potvrdno odgovorio na pitanje je li ga grupa u kojoj je bio Ivica Todorić zaista planirala za premijera nije to poslije povlačio ni opovrgavao, premda mu ni ta ni druge veze s Todorićem nisu išle u korist i niti mi je išta bio dužan. Ono što nije htio reći, iz njega se nije moglo izvući. Zato sam se želio sresti s njim sljedeći tjedan. Rohatinski je važna sastavnica hrvatske povijesti, u najmanju ruku po funkciji. O njemu bi netko trebao napisati i knjigu (koju bi trebali čitati barem studenti), o neupitnoj karizmi koja je također imala dvije strane, izazivala je suvišnu opijenost u dijelu javnosti, ali je i davala snagu politici koju je zagovarao. Vjerujem da je bio svjestan obiju tih strana i upravljao njima, iako – bio je čovjek – nije se izbjegavao prepustiti. Osobnost je važna osobina guvernera. U knjizi Persona Non Grata priznaje da je kao guverner imao moć.

Zato mislim da je zastrašujuća tendencija u Hrvatskoj da se takve ljude nastoji potisnuti iz memorije. Nije Rohatinski jedini. Puno sam ih svih ovih godina sreo, koji su jednostavno odbačeni, u godinama u kojima su svoje iskustvo sistematizirali i mogu svima biti beskrajno korisni (u novinarstvu je devedesetih stjerana cijela jedna generacija u najproduktivnijim godinama), a koje potiskuju nemilosrdni borci za ideološku čistoću, a zapravo za interesno područje. “Za takve sam uvijek bio i ostao persona non grata. Netko tko im, pozivajući se na opće dobro, otežava unosne poslove i relativizira njihove uspješne karijere”, piše. Ovaj je članak priznanje Rohatinskom, ali i ukazivanje da je umro kao čovjek koji se do posljednjeg daha suprotstavljao toj teškoj društvenoj bolesti.