Dobro je da se pojavljuju pokreti koji mobiliziraju želju za promjenama. Kakve su perspektive lijevog populizma

Prosvjetiteljstvo je zasnovano na pretpostavci  da svi možemo racionalno utemeljiti svoje postupke slobodnom uporabom vlastitoga razuma i na toj osnovi postići suglasnost s drugima, piše Nadežda Čačinović. Ne bi valjalo optužiti zagovaratelje lijevoga populizma da odbacuju ljudsku racionalnu jezgru, ali s time u vezi ostaje nekolicina otvorenih pitanja

• Naslovna fotografija: Chantal Mouffe, promicateljica programa lijevoga populizma

Od kako se pojavila sintagma «lijevi populizam» kritički se stav spram populističkih pokreta i programa  mora artikulirati na  drugačiji način:  naglasak se premješta sa sadržaja, sa  resantimana protiv elita, imigranata, marginalizacije i svijesti (doduše nejasne) o neupitnom pripadanju nekom kolektivu,  na način vođenja politike, na emocionalnu mobilizaciju –  za razliku od različitih  procedura deliberacije izabranih reprezentanata, u svrhu  postizanja dogovora između različitih interesa i slično.  Očita razlika lijevoga i desnoga populizma,  ističem unaprijed, je da se «narod» lijevoga populizma pojavljuje kao nešto što treba razviti i stvoriti, ne kao polazišna izvjesnost …

U segmentu političkih aktera koji sami sebe smatraju lijevima vrlo je snažna želja za teorijskim legitimiranjem prakse. Želite li (barem malo) promijeniti svijet,  uobičajeno je predložiti  alternativu i ta alternativa vezuje se pored ostaloga  i uz imena predlagatelja. Koliko je Chantal Mouffe, promicateljica programa lijevoga populizma, doista  izravno politički utjecajna, teško je procijeniti no dovoljni se često priziva pa evo i ovdje nekoliko napomena o liku i djelu. Chantal Mouffe je rođena 1943. i  službeno je Belgijanka. Do smrti Ernesta Laclaua (2014) obično se spominjala u paru s tim  prognanim argentinskim profesorom, a njihove su se teorije od 1980. pa dalje smatrale   marksistički inovativnima  jer je u njima bio naglasak na  kritici desnoga skretanja i na razbijanju kapitalističke hegemonije u shvaćanju svijeta; oštrica  je bila usmjerena na navodnu zabludu  socijaldemokratskoga trećega puta između realnoga socijalizma i kapitalizma, na zabludu mogućeg postizanja konsenzusa. Uz marksista Antonija Gramscija pritom  je za Mouffe ( pa i Laclaua) značajan teoretičar posve drugačijeg usmjerenja,  Carl Schmitt, desni politički filozof,  za kojega je politika u osnovi podjela na «nas» i «njih», konstruiranje neprijatelja;  poznato je i njegovo tumačenje suvereniteta kao moći da se proglasi izvanredno stanje.

Pogotovu nakon 2008. a i u najnovijim radovima ( L’Illusion de consensus,2016; Pour un populisme de gauche 2018), Chantal Mouffe predlaže stvaranje takvoga novoga «mi» protiv onoga drugoga populizma ksenofobije, čvrste ruke i slično – novoga «mi» koji bi izbjegnuo slabost i izdaju «lijevoga centra» i svih koji su se kompromitirali učešćem u vlasti (što se tiče teorije, predmet kritike su zagovornici postupka postizanja konsenzusa po uzoru na prijedloge Juergena Habermasa, a i oni koji su konstruirali modele distributivne pravednosti prema Johnu Rawlsu).

Sve to ima različite implikacije za političke pokrete i  stranke kako kod nas tako i drugdje ali ovdje me zanima samo određivanje konsenzusa i deliberacije. Da li program lijeve mobilizacije zaista predlaže da odustanemo od rasprava i argumentacije i radimo na izgradnji nove vrste revolucionarnoga subjekta, onoga «mi» pokreta koji će onda mijenjati svijet (pri čemu detalji nisu naročito razrađeni).

Lijeva mobilizacija bi po tome bila alternativa zastupanju demokratskih procedura u kojima je na djelu stanovito apstrahiranje od postojećih razlika u ime izjednačavanja prava i obaveza svih sudionika u procesu. A prosvjetiteljstvo je upravo zasnovano na pretpostavci  da svi možemo racionalno utemeljiti svoje postupke slobodnom uporabom vlastitoga razuma i na toj osnovi postići, barem povremeno, i suglasnost s drugima.

Desni se populizam ne zamara racionalnim promišljanjem, on već uvijek polazi od neupitnoga  jedinstva stvorenog na razlici spram drugih: stranaca, elite, privilegiranih i slično, kojima se predbacuje da institucije koriste za svoje interese … Lijevi populizam također osporava demokratski legitimitet institucija i ne misli da su od koristi u borbi protiv «desnih»

Prikažimo   problem na shematski način. Desni populizam ne zamara se racionalnim promišljanjem, on već uvijek polazi od neupitnoga  jedinstva onih koje okuplja, od unaprijed zadanog jedinstva stvorenog na razlici spram drugih: stranaca, elite, privilegiranih i slično  kojima se predbacuje da institucije koriste za svoje interese iako se prave demokratski legitimiranima… Lijevi populizam također osporava demokratski legitimitet institucija i ne misli da su od koristi u borbi protiv «desnih».

Što se pak prosvjetiteljstva tiče ono je izvorno borba protiv predrasuda i zabluda a za izlazak iz ovisnosti. Tijekom dva-tri stoljeća od prvih prosvjetiteljskih teorija  izvorna se jasnoća izgubila. Mi  danas znamo kako se navodno univerzalne vrijednosti zapravo pokazuju kao  partikularni interesi; na još dubljoj razini shvatili smo i dijalektiku prosvjetiteljstva: cijenu koja se plaća kada se svijet pretvara u objekt racionalne manipulacije:  porobljavanjem svijeta i sebe lišavamo slobode.

Anti-prosvjetiteljski argumenti dolaze u različitim oblicima. Neki se odnose na gubitak nekadašnje harmonične zajednice i utjehe čvrste vjere, neki naglašavaju pogubnost nametanja racionalnih planova i utopija. Kako god, svijet se ne može  vratiti u stanje pred-znanstvene začaranosti.  Znanost  je pritom zaista  prekretnica.

Steven Pinker: Humanizam je ispravno korištenje znanstvenih mogućnosti

No iz mogućnosti znanstvene spoznaje ne slijedi stav o nezaustavljivom napredovanju čovječanstva. Možemo, međutim, pokušati procijeniti da li  milijarde ljudi u današnjem trenutku na ovoj planeti žive bolje ili lošije nego prije pedeset, sto ili dvije tisuće godina. Takva procjena naravno nije jednostavna jer su kriteriji neizbježno obilježeni onim što nam je danas prihvatljivo i neprihvatljivo, onim što je  toliko samo po sebi razumljivo da se doima nevažnim u usporedbi sa zapravo posve sporednim problemima.

Steven Pinker je tako prije nekoliko godina  (The Better Angels of our Nature) dokazivao kako je zapravo danas manje nasilja nego u ranija vremena, a u nedavnoj Enlightenment Now zastupa stranu razuma, znanosti, humanizma i napretka. O  razumu i znanosti ne bismo se trebali sporiti, a humanizam je za Pinkera ispravno korištenje znanstvenih mogućnosti. Ako se to događa, slijedi napredak. Tu je, očito, već ugrađena stanovita neizvjesnost.

No sve u svemu dokazi o napretku i nisu jako važni za našu obranu prosvjetiteljskoga programa. Većini ljudi nije važno ni  zapadanje u takozvanu performativnu proturječnost (ona se sastoji  u tome da dokazujemo kako se dokazivanjem ne može ništa postići). Možda je mnogima pa i većini doista užitak da budu dio velike cjeline i da ne moraju odlučivati uvijek iznova za sebe. Ne čini se, međutim, da itko  vjeruje da mu nedostaje zdravoga razuma:  oni skromni  možda žale zbog nedostatka sposobnosti ili znanja ali svi smo samima sebi u samo-razgovoru razumni – to je osnovni doživljaj sepstva, čak i posve neartikulirano. To je barem toliko čvrsti i niski temelj  našeg djelovanja kao onaj proklamirani vlastitoga interesa: vjerojatni i čvršći, uzmemo li u obzir pojave altruizma i radikalnoga samo-žrtvovanja.

Ne bi valjalo optužiti zagovaratelje lijevoga populizma da ne žele argumentima doprijeti do te jezgre ljudske svijesti. Nije, međutim, jasno gdje će se to događati te uostalom ni kada – prije ili poslije mobilizacije? Također bi morala biti jasna i veza između argumenata, interesa i iskustva i još mnogo toga.

Svijest o antagonizmu intenzivniji je doživljaj nego  neutemeljeni i nametnuti konsenzus – no zar nemamo racionalnih razloga za svoj antagonizam? Ako je konačni cilj dolaženje na vlast, a to jest cilj politike, a kao protivnik se pojavljuju i desni populizam i centristička iluzija, potrebni su  snažni argumenti i duga borba.

Ne mislim da je lijevi populizam dobar politički program, iako je dobro da se pojavljuju pokreti izvan postojećih institucionaliziranih stranaka koji mobiliziraju želju za promjenama. No promjene ne mogu biti zasnovane na odustajanju od prosvjetiteljskog posla: onoga što se staromodno naziva dizanjem razine svijesti. Sudionici u političkim borbama s «lijevim» namjerama moraju točno znati što hoće.