Dokaz čije krivnje? O kaznenoj politici i lovu na vještice

"Dokaz krivnje" je instruktivno djelo koje piše informirano i protiv stereotipa o povijesnim akterima, institucijama i cijelim razdobljima, piše Krešimir Petković u osvrtu na monografiju Mirjana Damaške. Ipak, ima primjedbe na Damaškino čitanje Foucaulta. Ono što je važno u tradiciji je vrsta upozorenja koje je bolje osvijestiti na vrijeme, iako je to u kratkovidnosti kaznene suvremenosti veoma teško.

• Naslovna fotografija: Jurisprudencija, Medicina i Filozofija, slike na stropu Sveučilišta u Beču, Gustav Klimt (Google Art Project,CC0 1.0)

• Autor je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, predaje teorije javnih politika.

“Dokaz krivnje – Od rimsko-kanonskog do suvremenog prava, četvrta je monografija jednog od najvećih hrvatskih pravnih umova te svjetski najpriznatijeg hrvatskog pravnog znanstvenika današnjice, sterling profesora emeritusa Pravnog fakulteta Sveučilišta Yale, a prethodno redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Mirjana Damaške. Ova monografija Damaškin je opus summum u koji je ugradio svoje polustoljetne spoznaje o povijesti i suvremenosti dokaznog prava dvaju glavnih pravnih sustava u svijetu: kontinentalnog i angloameričkog. Ova znanstvena monografija zauzima posebno mjesto u autorovoj znanstvenoj publicistici, kao i u hrvatskoj pravnoj povijesti, no nije riječ tek o pukom prijevodu knjige Evaluation of Evidence: Pre-Modern and Modern Approaches (Cambridge University Press, 2019.), već o preradi i slobodnom prijevodu engleskog izdanja u kojem je temu sudačke slobode u utvrđivanju činjenica autor obradio na svome materinskom jeziku, uzevši u obzir istraživanja u hrvatskoj pravnoj povijesti. Respice, adspice, prospice Damaškin je postulat i poučak ove knjige koja rasvjetljava pravnu zbilju u prošlosti te pridonosi razumijevanju sadašnjosti i oblikovanju budućnosti. Damaškine radove treba čitati jer sadrže trajne istine koje ne poniru samo u prošlost i razotkrivaju sadašnjost već će postajati sve značajnije za buduće generacije” (iz pogovora prof. dr. sc. Zlate Đurđević, Školska knjiga, 2021).

Citirana akademska pohvala, u marketinskoj funkciji, koja sažima važne bio-bibliografske koordinate, za promjenu nije pretjerana. Iz navoda se ne može iščitati upravo obrnuto, kao što u duhovitoj pripovijetci o „časnom gradu“, protumarketing govori sve najgore o proizvodima, uključujući i knjige doajenâ jedne kulture (Kosztolányi, 2008: 67-73). Možda njegova publika nije velika, ali Damašku je povlastica i užitak čitati. Međutim, kao politolog, ujedno i osoba koja se dugo bavila istraživanjima Michela Foucaulta, želim ipak reći nekoliko kritičkih primjedbi o knjizi, ali i nešto o kaznenoj politici kako je vidi društveni znanstvenik koji nije pravnik, kako bih pokazao da nije riječ o pukom akademskom nadmudrivanju o još jednom od mrtvih filozofa.

Knjiga Mirjana Damaške “Dokaz krivnje” u svojevrsnom je dijalogu s Michelom Foucaltom – diskurs i nerazumijevanje

Damaškinu knjigu Dokaz krivnje (Damaška, 2021) obilježava, naime, neobičan dijalog s Foucaultovom knjigom Nadzor i kazna (Foucault, 1975; 1994), vođen ponajviše u bilješkama. Iz njega se stječe dojam da je autor – zaslužan i utjecajan pravni komparativist, bez sumnje erudit u području povijesti kaznenog prava te kontrole povijesnih izvora na različitim jezicima – došao u susret s knjigom koju je smatrao relevantnom za svoju temu, ali nije imao pretpostavke da je razumije. Ne samo zbog nepoznavanja geneze i značenja same knjige ili šireg Foucaultova opusa. To je očigledno, već i iz određenog manjka sluha, psihološkog takta važnog, mogli bi helmholcovski reći (Grondin, 1999: 22-24), za diskurzivne razlike između prava i drugih društvenih i humanističkih znanosti, ma koliko Damaškino pravno teoretiziranje – „metapozitivistički pristup pravu“, kako ga sam naziva – bilo otvoreno drugim društvenim znanostima u odnosu na zatvorenu, feudalnu koncepciju pravoznanstva, često usmjerenu na sistematizaciju pozitivnih pravnih propisa, koju opisuje u autobiografiji (usp. Damaška, 2019: 37-38, 102-103, 140-145, 236-237).

Neke reference na Foucaulta u Dokazu krivnje su neutralne (Damaška, 2021: 36, 42), našla se čak i jedna afirmativna (ibid., 50), no većina je negativna. Prvo, upotreba sintagme „Foucaultove spekulacije“ (ibid., 59) za genealogijski argument iz Nadzora i kazne o promjeni kaznenih stilova i njihova fokusa, no bez argumentacije, pa je s ocjenom, odnosno ironičnom opaskom danom u bilješci teško polemizirati (Damaška ne nudi opovrgavanje ili drukčiju teoriju s uvjerljivim argumentima). Drugo, pogrešno uklapanje Foucaulta među prosvjetitelje koji olako negativno procjenjuju rimsko-kanonski dokazni postupak (ibid., 91), no Foucault, unatoč bavljenju Kantom i prosvjetiteljstvom, prosvjetitelj nije, napose ne u Nadzoru i kazni, gdje će prije biti jedan od lučonoša protuprosvjetiteljstva. No problem je, u biti kao i u idućem slučaju Damaškina referiranja na Foucaulta, u nedostatku sluha za razlučivanje reprodukcije materijala od zastupanja argumenata u materijalu.

Damaška, naime, treće, brka analizu diskursa nekog socijalnog i političkog podneblja na osnovi onovremenih izvora s diskursom autora koji ih analizira, a to nije mala zabuna. Foucaultu je ponajmanje namjera zajedno s prosvjetiteljima „izvrgnuti ruglu“ „cijeli rimsko-kanonski dokazni postupak“ kako Damaška ustvrđuje u jednoj bilješci (Damaška, 2021: 91). Ako postoji normativna poanta Foucaultovih genealogija, ona je suprotna: protresti samozadovoljstvo sadašnjosti i njezinih vigovskih povjesnica napretka. Foucault doista koristi primjer čovjeka krvavog mača iz djela Muyart de Vouglansa, „slavljenog francuskog pravnika“ ancien régimea o kojemu i Damaška raspravlja (usp. ibid., 30, 34-35), doduše ne na stranici 40, kako Damaška piše, nego 46 francuskog izdanja Nadzora i kazne (Foucault, 1975), i ne u sklopu vlastite autorske pozicije, one pisca ničeovske genealogije kojega zanima promjena subjektiviteta u odnosima moći, a ne francuskog pravoznanca iz doba klasicizma koji oponira Beccariji, „korifeju prosvjetitelja“ (Damaška, 2021: 151).

Krajnje banalizirano, Foucault nije smatrao da „tako treba“ postupati, nego je u sklopu reprodukcije izvora za potrebe analize genealogije kaznene politike navodio diskurs doba onih koji su iz nekog razloga smatrali da tako treba postupati, kao što se, recimo, nekoć smatralo da treba spaliti vješticu. Damaška je instruktivan i po ovom pitanju. Piše informirano i protiv stereotipa o povijesnim akterima, institucijama i cijelim razdobljima, primjerice o malom broju izrečenih smrtnih kazni „vješticama“, jedanaest u četiri tisuće slučajeva suđenja za čarobnjaštva u sto godina rada španjolske inkvizicije, te nijedne od venecijanske inkvizicije (Damaška, 2021: 103). To me vodi širem području kaznene politike koja me zanima u povijesti i sadašnjosti, a koje Damaškina knjiga uzorito pomno tretira. Što nas Dokaz krivnje može naučiti, čak i ako autor, za razliku od svojega učitelja Bayera, to eksplicitno ne ističe?

Politike kažnjavanja: “Otelo baca Jaga na tlo” (Anoniman autor,T he Yorck Project: Liebig’s Sammelbilder, CC0 1.0)

Koristeći Damaškine vlastite uvide, valja reći da se od doba do doba libido puniendi o kojemu piše u knjizi (Damaška, 2021: 117-118), usmjerava na različite subjekte unatoč svim procesnim zaštitama te da uz „onodobne društvene obmane“ (ibid., 54-55), postoje i ovodobne i svakodobne društvene obmane, kako je to primijetio Bayer (1969: 8), posebno opasne u politici kažnjavanja te da optimizmu nasuprot (Damaška, 2021: 227), valja uočiti politiziranost različitih disciplina koje sudjeluju u pravosudnom utvrđivanju istine i opasnost novih stereotipa, pridonoseći nagrizanju integriteta istinski republikanskog pravosudnog procesa nasuprot njegovoj travestiji. Moguć je jednako Shakespeareov Jago i Fincherova Gone Girl, no ako postupak zamijeni dogma, a univerzalne kategorije partikularni stereotipi, ne može se utvrditi razlika. S tim da valja, slijedeći Damašku, uočiti jaz između simboličke kaznene politike i njezine implementacije, odnosno ne brkati različite medijatizirane stereotipe i stvarnu sudsku praksu, ali biti svjestan važnosti medijatiziranih simbola koji praksu u bitnom oblikuju i kategorijalno vode, u krajnosti politički – kako je to ispravno uočio Carl Schmitt u jednom od važnijih tekstova u povijesti političke znanosti, o pojmu političkoga (Schmitt, 1943).

Ono u čemu se s Damaškom teško ne složiti, i što pokazuje modernost predmodernih, u inače doista poučnoj i u mnogočemu impresivnoj knjizi, jest poanta da stupnjevi vjerojatnosti nisu „cjepkanje istine“ (Damaška, 2021: 144) nego teorija istine naprednija od prosvjetiteljskog binara, jer kazneno pravo u praksi nije manihejska karikatura nego oruđe moći u nerijetko kaotičnoj kontingenciji života. Veliku epistemološku temu ovdje želim zadržati u okvirima pragmatične orijentacije kaznenog pravosuđa: to je na neki način povratak Aristotelu nasuprot Benthamovu strahu od suđenja. Također, kako svjedoči u autobiografiji, Damaška je kao dobra, ali ne prerano presađena biljka, iz domovine uočio štetnost afirmativnog djelovanja po akademsku meritokraciju, kao i totalitarne tendencije ljevice koje nažalost znadu utjecati na akademski život (Damaška, 2019: 100-101, 115, 248-249), te sofističku prirodu negiranja istine koja se može pronaći u relativističkih autora koji se nerijetko etiketiraju postmodernistima (ibid., 147-148). To je nažalost i jedna od predrasuda o Foucaultu koji je, nasuprot vlastitim i tuđim relativističkim retoričkim pretjerivanjima, bio opsjednut povijesnim činjenicama i istinom koja se različito utvrđuje i pojavljuje kao ulog u vladanju sobom i drugima (usp. Prado, 2006; Petković, 2018). Vrijedi li to i za kaznene pravnike danas?

Kaznena politika i liberalna zaštita pojedinca: “Vještica iz Salema” (Joseph, E, US Library of Congress, CC0 1.0)

Damaškina knjiga je vrijedan izdanak tradicije izučavanja kažnjavanja zagrebačke katedre za kazneno pravo (Maršavelski, 2014). Ona predstavlja izazov suvremenicima i onima koji će se u budućnosti baviti istim temama. To u još većoj mjeri vrijedi za najpoznatije djelo Damaškina učitelja Bayera (1969). Ono jasno ukazuje na ono što sudeći prema autobiografiji Damaška vidi, ali u knjizi o dokazu krivnje zakriva njegov prezentistički optimizam. Ono što je važno u tradiciji, ne samo pravnicima, politolozima ili drugim društvenim znanstvenicima, nego uopće građanima, jest neka vrsta upozorenja koje je bolje osvijestiti na vrijeme iako je to nekad u kratkovidnosti kaznene suvremenosti veoma teško.

Možda to može ilustrirati misaoni eksperiment upravo s Bayerovom impresivnom studijom o lovu na vještice, koja se bavi poviješću kaznenog procesa u naizgled veoma specifičnoj i povijesnoj, ali ustvari univerzalnoj temi, kada se šmitovska egzistencijalna zaoštrenost odnosa povezuje s kaznenim aparatom koji pojedinci lako mogu koristiti za privatne sukobe. „Ugovor s đavlom“ nije stvar prošlosti. Zamijenimo Bayerove refleksije o “plodu fantazije” koji dovodi do sustavnog kaznenog terora (metode i intenzitet represije mogu varirati), fantazijama vladajuće ideologije (religijske ili sekularne, manje je važno):  ona može baciti kulturu, civilizaciju ili političku zajednicu unutar njih u „bezdan najstrašnijeg praznovjerja“ koje združeno s kaznenim alatima, praksama i ideologijskom kolonizacijom aparata kaznenog pravosuđa može dovesti toga da „na najstrašniji način glavom plat…e tisuće i tisuće potpuno nedužnih ljudi“ (usp. Bayer, 1969: 83, 178, 188-189). Na stranu brojke i dramatizacijska fikcija potpune nedužnosti, problem je u kaznenom pretjerivanju, ekscesu, onome što Anglosaksonci općenito nazivaju overkill, kojemu treba suprotstaviti cautio criminalis (ibid., 200), kazneni oprez kao civilizacijski doseg kaznenog pravosuđa.

 Možda to može ilustrirati misaoni eksperiment upravo s Bayerovom impresivnom studijom o lovu na vještice koja se bavi poviješću kaznenog procesa u naizgled veoma specifičnoj i povijesnoj, ali ustvari univerzalnoj temi, kada se šmitovska egzistencijalna zaoštrenost odnosa povezuje s kaznenim aparatom koji pojedinci lako mogu koristiti za privatne sukobe. „Ugovor s đavlom“ nije stvar prošlosti. Zamijenimo Bayerove refleksije o “plodu fantazije” koji dovodi do sustavnog kaznenog terora (metode i intenzitet represije mogu varirati), fantazijama vladajuće ideologije (religijske ili sekularne, manje je važno):  ona može baciti kulturu, civilizaciju ili političku zajednicu unutar njih u „bezdan najstrašnijeg praznovjerja“ koje združeno s kaznenim alatima, praksama i ideologijskom kolonizacijom aparata kaznenog pravosuđa može dovesti toga da „na najstrašniji način glavom plat…e tisuće i tisuće potpuno nedužnih ljudi“ (usp. Bayer, 1969: 83, 178, 188-189). Na stranu brojke i dramatizacijsku fikciju potpune nedužnosti, problem je kaznenom pretjerivanju, ekscesu, onome što Anglosaksonci općenito nazivaju overkill, kojemu treba suprotstaviti cautio criminalis (ibid., 200), kazneni oprez kao civilizacijski doseg kaznenog pravosuđa.

„Svuda su za zločine protiv vjere i crkve predviđene najveće kazne“ (Bayer, 1969: 207), opisuje Bayer kaznenu politiku poretka koji je kažnjavao vještice, u još jednom iskazu koji se može prevesti; drijem „u teološkoj literaturi“ i skepsa prema buđenju kaznenih strasti (ibid., 211) nisu opravdani, jer puno je teologija i buđenja,  a vlasti mogu vjerovati u različite fantazije i provoditi različite „masovne progone“ uzrokovane „velikim intenzitetom vjerovanja … predstavnika vlasti“ (usp. ibid., 315). Različiti su mallei bili djelatni, ne samo maleficarum nego i Iudeorum, medijevalni kršćanski i sekularni nacistički – Grayeva vizura političkog gnosticizma pruža dobar katalog ideoloških politizacija koje traže svoje žrtve (usp. Gray, 2020: 105-136; o suvremenoj akademskoj inačici, v. Haidt i Lukianoff, 2018: 89-107; Kurelić, 2024). Nešto se ne mora ukinuti formalno nego izumre jer se ispuše (Bayer, 1969: 314), no to ne znači da je riječ o prirodnoj pojavi u poretku moći i da treba prepustiti nesretnike sudbini u ciklusima ideologizacija kaznenosti.

“Ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime”, Oscar Wilde i Alfred Douglas (Gillman & Co, British Library, CC0 1.0)

Dat ću dvije ilustracije problema nepristranosti kaznenog pravosuđa: s obzirom na spol i s obzirom na spolnu orijentaciju. Danas se nerijetko smatra da treba javno osramotiti pretpostavljenog spolnog napasnika, tipično muškaraca, na osnovi iskaza žrtve, tipično žene, kojoj, usuprot putativnom patrijarhatu, kojeg je u diskursu sve više što ga je u praksi manje, valja vjerovati onkraj postupka koji sekundarno viktimizira žrtvu čineći je tako dvostrukom žrtvom – silovatelja i pravosuđa koje ju tretira s nepovjerenjem. Za primjer diskursa može poslužiti krimić autorice Harryja Pottera, koji pogađa bilo popularne kulture, njezine nove mitove i očekivanu moralnu prosudbu koja diskurzivno informira novo kazneno pravosuđe: partnerica glavnog junaka romana i sama je žrtva silovanja koja se po traumi suočila s agresivnim ispitivanjem odvjetnika obrane. Na šire, tipično muško nerazumijevanje („On nikad neće shvatiti što silovanje učini poimanju tvog vlastitog tijela: kako je kad se nađeš sveden na stvar, predmet, komad mesa…“) nadovezuje se teror pravosuđa koji dovodi do toga da „se žene boje reći, priznati što im je učinjeno“, jer „se boje čuti kako je prljava, sramotna, mučna istina samo plod njihove vlastite bolesne mašte“ (Galbraith, 2020: 489, 501). To je istina, ali je istina i da moralna ucjena nije argument ni u povijesnom sjećanju (Cercas, 2017: 239), ni u kaznenom pravosuđu gdje se jedan skup stereotipa lako zamjenjuje s drugima (Gurnham, 2016: 165). Nije li i taj mit, o istini diskursa žrtve, opasan, kao i oni koje je ne tako davno kritizirala Radačić o svojoj knjizi o seksualnom nasilju (Petković, 2014)?

Druga identitetska skupina koja je pod različitim nazivima doživljavala različit tretman kaznenog prava, što je dio Foucaultovih istraživanja, ali i Damaškinih, osobe su homoseksualne orijentacije. Kaznena ih je politika tretirala u rasponu od smrtne kazne do posebne zaštite žrtve zločina iz mržnje. Damaška je kad je riječ o ulasku države u spolni život kroz kazneno pravo  kroz pitanje regulacije „homoseksualnog ponašanja“ bio neka vrsta dosljednog liberala, zaključujući 1960-ih kako „vezu prirode i morala treba prekinuti“ i da „dekriminalizacija ne znači i odobravanje, niti vodi u seksualnu anarhiju i nesputani pluralizam“ (Dota, 2025: 312-313). Kao što „dobri konstitucionalni liberali“ poput Charlesa Taylora ne vrijede puno za radikalne zahtjeve kasnije probuđenih politiziranih akademskih stremljenja, konzervativci znaju da liberalizam jednog doba dobiva patinu gotovo putinovske reakcionarnosti u drugom („kao i mnogi u to vrijeme, i Damaška je mislio da bi homoseksualno ponašanje trebalo ostati kažnjivo kod ‘zavođenja maloljetnika’, čime se priklonio struji koja je zagovarala uspostavljanje više dobi pristanka“, ibid., 313). Sličnu je sudbinu na svoj način doživjela spomenuta autorica Harryja Pottera. No možda je važniji onaj problem koji uviđa Schmittu važan Donoso Cortés (1874), da je mlaka agnostičnost liberalizma politički autodestruktivna jer ne razumije dinamiku političkoga pa na kraju, i u Grayevom rezigniranom tumačenju, postaje samo partikularni model političkog života kojemu je vrijeme prošlo (Gray, 2020).

To je velika tema o kojoj sustavno raspravljam drugdje. Ovdje ću se ograničiti na završnu napomenu da liberalizam nije mrtav. U svom momentu zaštite pojedinca, liberalizam je nezaobilazan sastojak republikanske sinteze koja nastoji zaštiti i pojedinca i društvenu tradiciju od bogatih mogućnosti ideologiziranog državnog terora sredstvima kaznene politike.

 

• Literatura

Bayer, Vladimir. 1969. Ugovor s đavlom: procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj. Zagreb: Zora.

Damaška, Mirjan. 2019. Domovina: sjećanja. Zagreb: Školska knjiga.

Damaška, Mirjan. 2021. Dokaz krivnje: od rimsko-kanonskog do suvremenog prava. Zagreb: Školska knjiga.

Cercas, Javier. 2017. Prevarant. Zagreb: Fraktura.

Dota, Franko. 2025. Povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Zagreb: Fraktura.

Donoso Cortés, John [Juan]. 1874. Essays on Catholicism, Liberalism, and Socialism. Considered in Their Fundamental Principles. Dublin: William Kelly. https://ia800606.us.archive.org/22/items/EssaysOnCatholicismLiberalism/EssaysOnCatholicismLiberalism.pdf

Foucault, Michel. 1975. Surveiller et punir: Naissance de la prison. Pariz: Gallimard.

Foucault, Michel. 1994. Nadzor i kazna. Zagreb: Informator i FPZG.

Galbraith, Robert. 2020. Karijera zla. Zagreb: Mozaik knjiga.

Gray, John. 2020. Sedam tipova ateizma. Zagreb: TIM press.

Grondin, Jean, 1999. Smisao za hermeneutiku. Zagreb: Matica hrvatska.

Gurnham, David. 2016. A Critique of Carceral Feminist Arguments on Rape Myths and Sexual Scripts. New Criminal Law Review, 19 (2): 141-170.

Haidt, Jonathan, Lukianoff, Gregg. 2018. The Coddling of the American Mind: How Good Intentions and Bad Ideas Are Setting Up a Generation for Failure. New York: Penguin.

Kosztolányi, Dezső. 2008. Kornél Esti. Zagreb: Disput.

Kurelić, Zoran. 2024. Je li kulturalna ljevica liberalna? Politička misao, 61 (3): 7-24.

Maršavelski, Aleksandar. 2014. Povijest Katedri za kazneno i kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 64 (5-6): 739-815.

Petković, Krešimir. 2014. Recenzija knjige Ivane Radačić Seksulano nasilje: mitovi, stereotipi i pravni sustav(Zagreb: TIM press, 2014). Anali Hrvatskog politološkog društva, 11 (1): 145-152.

Petković, Krešimir. 2018. Istina kao kušnja: Foucault, politička znanost, politička etika. Zagreb: Plejada.

Prado, Carlos Garcia. 2006. Searle and Foucault on Truth. Cambridge: Cambridge University Press.

Schmitt, Carl. 1943. Pojam politike i ostale razprave. Zagreb: Matica hrvatska.

Školska knjiga. 2021. Dokaz krivnje – Od rimsko-kanonskog do suvremenog prava. O proizvodu. Dokaz krivnje – Od rimsko-kanonskog do suvremenog prava – Školska knjiga webshop (pristupljeno 20. 1. 2026).