Dostojevski, ideje, prijepori. Od socijalističkog revolucionara do pobornika carizma i pravoslavlja

Zbornik "Dostojevski, ideje, prijepori" iznimno je vrijedan znanstveni doprinos tematski vrlo raznolikim aspektima njegovog velikog književnog, a i publicističkog djela, piše Zdenko Duka. O životu Dostojevskog ispisani su brojni književni, sociološki i filozofksi radovi, no posljednjih godina spominje se kao i onaj koji je zagovarao konzervativizam, ideju pravoslavlja i Rusije naspram katoličke i protestantske Europe.

• Naslovna fotografija: Fjodor Mihajlovič Dostojevski, portret Vasilija Perova. (CC0)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) jedan je od najvećih i najutjecajnijih književnika povijesti europske i svjetske književnosti. Brojni i brojni književni, sociološki i filozofski radovi ispisani su o njegovom djelu, pa i životu. Dvjestota godišnjica rođenja bila je i prošla prije nekoliko godina, no ovih posljednjih godina, u povodu rata u Ukrajini, Dostojevski se spominje i kao onaj koji je u dnevničkim spisima,  bilješkama i pismima, a i kroz pojedine likove u svojim književnim djelima (npr. kneza Miškina u „Idiotu“ i Aljoše Karamazova u „Braći Karamazovima“), zagovarao konzervativizam, ideju pravoslavlja i Rusije naspram katoličke, protestantske, posljedično i socijalističke i komunističke Europe.

­­

Iako poglavlja u knjizi nisu posebno istaknuta, uvodničarka Petlevska navodi pet poglavlja.

Profesori Tihomil Cipek, Goran Gretić i Sibila Petlevska priredili su zbornik četrnaest radova „Dostojevski, ideje, prijepori“ u izdanju Durieuxa iz srpnja 2025. Iako poglavlja u knjizi nisu posebno istaknuta, uvodničarka Petlevska navodi pet poglavlja. „Zbornik, u skladu s izazovom vremena u kojem živimo, a na neki način i contra dnevno politički preporučenim ili uskraćenim narativima, počinje poglavljem „Europa i konzervativna utopija. Dostojevski i politika.“ Onda slijede poglavlja „Zatvori i kažnjavanje. Dostojevski  i ljudska narav“, pa „Mistični realizam. Dostojevski i filmska umjetnost“, „Religijsko i mistično. Dostojevski i pravoslavlje“ a zbornik se zaključuje poglavljem „Bestseller. Dostojevski i suvremena književnost“. Taj u knjizi zadnji tekst Venka Andonovskog ironičnog naslova „Dostojevski i McDonald’s“, po interpretaciji Sibile Petlevske „djelu Dostojevskog pristupa kao paradigmatskom primjeru protu-bestsellera u kontekstu industrije zabave i koristi ga kao zaslon za čitanje suvremene „fast food“ književnosti koja uništavanjem osnovnih vrijednosti književnosti – individualizacije i motivacije – postaje nova ideološki usmjerena normativna poetika“.

Čitav niz danas aktualnih geopolitičkih pitanja o odnosima Rusije i Europe star je više stoljeća, pišu Goran Gretić i Maroje Višić u tekstu „Dostojevski – promišljanja o duhu Europe i ideji Rusije“. Duh Europe oličen je u rimsko-kršćansko-katoličkoj ideji ujedinjenja, ali to je ujedinjenje, pod vodstvom Francuske, bilo sve manje utemeljeno na autentičnim načelima Kristovog nauka i nakon Velike revolucije krenulo je u bezdan socijalizma i komunizma, interpretiraju autori Dostojevskog. Međutim, za Dostojevskog je i (njemački) protestantizam nešto isključivo negativno. „On (njemački narod, o. a.) je protestirao cijele dvije tisuće godina protiv tog svijeta (zapadnog, rimskog, o. a.) i pri tome još uvijek nije bio obznanio svoju vlastitu riječ, svoj vlastiti strogo formulirani ideal kao nadomjestak za staro-rimsku ideju“, piše Dostojevski. A pravoslavna Rusija, ujedinjena s ostalim Slavenima, ima povijesnu zadaću u Europi i u svijetu, i Dostojevski u „Dnevniku pisca“ čak proriče da će, zbog općeg nezadovoljstva i demokratskih težnji, „u Europi ostati samo jedna moćna država Rusija, te zato i budućnost Europe pripada Rusiji“.

Tihomil Cipek u tekstu „Dostojevski i ‘konzervativna revolucija’“ navodi kako su Dostojevskog kao primjer isticali tzv. njemački konzervativni revolucionari prve polovice 20. stoljeća. Dostojevski je snažnu vjeru u pravoslavlje uz prezir prema katoličanstvu oblikovao poslije svojih putovanja i boravka u Europi, analiza njegovih pisama pokazuje da se taj proces razvijao od 1867. do sredine 1869., dok je pisao „Idiota“. U tom romanu, piše Cipek, ruska ideja se javlja kao ideologija „tla“, „rodne grude“, postaje mesijanska a zadaća je obnova ruske nacije u duhu Krista. Ma što to značilo. „Slavenofilska shvaćanja nadahnula su i njegovo tumačenje ruske povijesti, duha ruskog naroda i njegove buduće misije znane kao ruska ideja.“ Dostojevski ističe da ruski zapadnjaci upropaštavaju Rusiju i da se odriču vlastite domovine, navodi kao primjer Turgenjeva. Ključna posljedica liberalizma je ateizam, ali i socijalizam.

U principu se ne smiju miješati stavovi književnih likova sa stavovima autora. No, u slučaju kneza Miškina u „Idiotu“, gotovo smo sigurni uvidom u iznesene ideje u drugim njegovim spisima da se i Dostojevski slaže da je „ateizam potekao iz samog rimskog kršćanstva“, da „tamo u Europi već ne vjeruju strašne mase naroda – prije od neukosti i od laži, a sad već od fanatizma, od mržnje na crkvu i kršćanstvo“. U Dnevniku pisca iz 1873. Dostojevski iskazuje da Rusi imaju misiju spasiti cijelo čovječanstvo. Zapadu i Europi nema spasenja ako se ne preporode „u duhu Kristovom, u duhu prave vjere, u pravoslavlju“. Cipek ističe da za Dostojevskog postoji „neko mistično jedinstvo između cara, države i naroda“, a u pismu supruzi 1881. on pozitivno piše i o ratu.

U njemačkoj javnosti pojam „konzervativne revolucije“ postaje popularan zahvaljujući Hugu von Hofmannstalu koji ga prvi put navodi 1927. godine, a ona znači idejni i politički otpor idejama Francuske revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu. Tome želi suprotstaviti „duhovno zajedništvo njemačke nacije“, „narodno zajedništvo kojim se Njemačka treba oduprijeti liberalnom zapadnjačkom individualizmu“.

Bez obzira što je Dostojevski imao negativnih komentara o Nijemcima i imao velikoruske ideje, njemački su mislioci vidjeli u njemu istomišljenika jer su obje strane željele duhovnu obnovu svojih nacija i pronalaženje nekog posebnog puta kako za Rusiju tako, i za Njemačku, smatra Cipek. Thomas Mann je isticao da mu ideje Dostojevskog daju poticaj da se i sam suprotstavi „francuskom liberalizmu“ i prema njegovom mišljenju, nisu ni Rusi niti Nijemci trebali biti dio Zapada. Kao i Dostojevski, tako i Oscar Spengler smatra da je Zapad ubio duhovnost pa ne može dati odgovor na pitanje o smislu egzistencije. Za njemačke konzervativce, da bi obnovila izvorni duh nacije, Njemačka treba prekinuti s liberalnim i demokratskim eksperimentom Weimarske republike i izgraditi autoritarni, konzervativni politički poredak.

Ljubiša R. Mitrović u svom tekstu citira Dostojevskog da „mi ne treba da očekujemo zahvalnost od Slovena i na tako nešto treba da budemo spremni unapred. Oni će svoj nov život nakon oslobođenja započeti tako – to ponavljam – što će izdejstvovati garancije i pokroviteljstvo za svoju slobodu od Europe, od Engleske ili Nemačke, pa ako u savezu država bude i Rusija, oni će sve to učiniti upravo da se zaštite od Rusije…“

­­

Car Nikola I. pomilovao je Dostojevskog od smrtne kazne, umjesto koje je proveo deset godina u Sibiru, otkud se vratio kao oduševljeni pobornik carizma. (CC0)

Svakako, Dostojevski se značajno promijenio i prigrlio pravoslavlje nakon što mu je izrečena smrtna kazna pa je i izveden 22. prosinca 1849. na Semjonovski trg u Sankt-Petersburgu gdje je kazna trebala biti izvršena. Neposredno prije naredbe za paljbu stiglo je pomilovanje cara Nikole I. za zatvorenike, a Dostojevski je poslije proveo deset godina na zatvorskom prisilnom radu u Sibiru. Uhićen je 1849. kao član kruga utopijskih socijalista Mihaila Petraševskog koji su željeli političke i društvene reforme u Rusiji. Franjo Sokolić u svom tekstu „Pro et contra“ piše: „Time je u očima naroda stekao status žrtve carskog samodržavlja, odnosno zastarjelog feudalnog ruskog sustava. Međutim, svojim tekstovima vrlo brzo izgubio podršku onih koji su predstavljali opoziciju režimu. Umišljao si je da će nakon povratka sa robije biti pomiritelj između konzervativaca i liberala, tj. slavenofila i prozapadnjaka, no rezultat je bio da se posvađao s jednima i s drugima“. Zaključuje: „On je krenuo od socijalističkog revolucionara, za što je platio visoku cijenu dugog boravka u Sibiru, a završio kao oduševljeni pobornik carizma koji je slavio iscjeliteljsku ulogu pravoslavlja“.

No, Sokolić napominje da su Dostojevskog predstavnici egzistencijalizma smatrali svojom pretečom i ističe „polifoničnost glasova u literarnim djelima Dostojevskog“ te da ta polifoničnost „nije u skladu s njegovim esejističkim tekstovima u kojima je često zastupao reakcionarne, nacionalističke i antisemitske stavove“.

Mislav Miholek piše da je čuveni ruski filmski redatelj Andrej Tarkovski imao želju snimiti dokumentarni film o Dostojevskom, kao analizu njegovih filozofskih i etičkih koncepcija, poslao je molbu sovjetskim filmskim vlastima, ali mu nisu na tu molbu odgovorili i filma nije bilo.

Trojče Stojanov ističe dvojnost kod Dostojevskog – „želju za vjerovanjem i argumente protiv nje. Sukob koji Dostojevski mora rješavati do kraja života – razum ili vjera?“

Venko Andonovski u tekstu „Dostojevski i McDonald’s“ piše: „Na djelu je jedno agresivno zapadnjačko redefiniranje i urušavanje pojma svjetska književnost stvaranjem jedne nove kulture bestsellera i jedne nove globalne i globalizirajuće književnosti, u okviru globalizacije i brisanja „decimalnih“ kultura sa svim specifičnim obilježjima. Taj se novi val „fast food“ književnosti bavi uništavanjem osnovnih vrijednosti književnosti – individualizacije i motivacije, čime postaje varijanta (zapadnjačkog) socrealizma i nova ideološki usmjerena normativna poetika“, ocjenjuje Andonovski. Novo poimanje svjetske književnosti danas je da je najprodavanija knjiga i najbolja – jedan tržišni čimbenik proglašava se estetskim i estetičkim. Bestseleri moraju biti standardizirani proizvodi, „glagol stvarati ustupa mjesto glagolu proizvoditi“, piše Andonovski. Ako je uopće riječ o filozofiji, onda je filozofija nove zapadnjačke socrealističke književnosti – „filozofija zadovoljavanja strasti ili, točnije, filozofije ugađanja sebi“. Dakako, Dostojevski je sve ono što nije McDonald’s književnost – „to je djelo puno individualizacija, psihologizacije i motivacijskih postupaka, koji se suprotstavljaju uniformnosti umjetnosti“. Andonovski ističe da je sva filozofija Dostojevskog u znaku kolebanja, upitnosti, sumnje, njegovi romani su, u semiotičkom žargonu Umberta Eca „otvorene književne strukture“. Pa autor navodi viđenje Nikole Miloševića o djelu Dostojevskog koje je „stalno kolebanje između krajnjeg antropološkog pesimizma i mistike vizije Krista i uskrsnuća“. Srećom, prave književnosti i pravih bestselera ima i danas, ističe Andonovski.

Zbornik o Dostojevskom iznimno je vrijedan znanstveni doprinos tematski vrlo raznolikim aspektima njegovog velikog književnog, a i publicističkog djela. Osobno sam u ovom prikazu knjige najviše prostora dao interpretacijama filozofsko-religioznih, povijesno-političkih, danas bismo rekli i geopolitičkih aspekata njegovog djela i značajnih povijesnih utjecaja koje je to djelo imalo i ima i danas. Priznajem da je to i zbog sadašnje loše svjetske političke stvarnosti, od nje je teško bilo uteći.