Druga sociologija novca. Kriptovalute i krediti. Novčane jedinice koje nisu zamjenjive jedna za drugu.

Novac nije neutralno sredstvo nego vrijednosna konstrukcija, zaključuje Željko Ivanković na temelju prikaza zbornika Money Talks. Stvoren je s određenom vrijednosnom svrhom, a vrijednosno opredjeljenje razlog je da se novcu pridaju njegove naizgled neupitne karakteristike kao što su fungibilnost (zamjenjivost novčanih jedinica jednih za druge) i likvidnost. Moralna dimenzija novca utkana je u njegovu pravnu i političku realizaciju

• Naslovna ilustracija: Viviana A. Zelizer čija je studija o sociologiji novca bila povod nastanku zbornika

Zamjenjivost (fungibility) uobičajeno se navodi kao jedna od temeljnih karakteristika novca. Izraz fungubilnost novca umjesto zamjenjivost (ili neki drugi, sličan) često se koristi u literaturi na hrvatskom jeziku (a uvijek me asocira na gljive – fungi, iako nemaju veze). Njime se označava da su sve kovanice, novčanice, napokon sve novčane jedinice međusobno zamjenjive bez ostatka: ako posudim 100 kuna ne moram vratiti istih 100 kuna nego bilo kojih 100 kuna. Već od Rimskog se prava posudba (mutuum) objašnjava primjerima: kad se posudi konj, vraća se isti konj; kad se posudi žito, ne vraća se isto žito nego ista količina žita. S novcem je slično kao sa žitom, ali stvar ide i dalje. U slučaju žita se očekuje da se uz istu količinu vrati i žito iste kvalitete. Kod novca se radi samo o visini svote. Zamjenjivost, fungibilnost, povezana je i s homogenošću, drugom karakteristikom novca, koji se može dijeliti na identične dijelove (a ne kao jabuka koju kad se razreže jedan dio je manje zdrav a drugi zdraviji). Jedna kuna je sto lipa, euro – sto centi itd.

Fungibilnost novca nikad se nije dovodila u pitanje. Zbornik Money Talks. Explaining How Money Really Works (Princeton University Press, 2017), nastoji, uz ostalo, pokazati da je fungibilnost olako uzeta zdravo za gotovo, da nije svaka novčana jedinica zamjenjiva jedna za drugu, da nisu sve međusobno identične! (Naravno, govori se o novčanim jedinicama unutar jednog novčanog sustava, dolara, eura ili kune). Zbornik su uredili Nina Bandelj, Frederick F. Wherry i Viviana A. Zelizer, a inspiriran je diskusijama sa multidisciplinarnog simpozija iz 2014. godine na Law School Sveučilišta Yale, organiziranog radi obilježavanja 20. obljetnice studije Viviane Zelizer The Social Meaning of Money (Društveni smisao novca). Inicijatori sastavljanja zbornika Bandelj i Wherry pozvali su i Zelizer, čiji su bili studenti, da im urednički pomogne. Knjiga se sastoji od 14 poglavlja, otisnutih na 360 stranica i kao i većina sličnih proizvoda više je to koristan repozitorij tema, ideja i referenci, nego što su pitanja analizirana studiozno i minuciozno.

II

Mahom se radi o jednoj specifičnoj sociologiji novca, iako autori – kao što je prije natuknuto –  dolaze i iz prava, ekonomije, politologije etc. Dijelom je specifičnost pristupa upravo u toj multidisciplinarnosti, a drugim dijelom u razlici spram mainstream sociologije novca, čiji kratki pregled daje Simone Polillo, u poglavlju 5., inspiriranom Veblenovom razlikom industrijskog i biznis-novca. Industrijski novac, u ovoj interpretaciji, služi za pokrivanje troškova i organizaciju proizvodnje, dok je biznis-novac profit koji, u natjecanju s drugim kompanijama, stalno iznova mora biti što viši. Razlika se čini kao odjek Aristotelove razlike između ekonomije i krematistike, između znanja o proizvodnji i znanja stjecanja bogatstva, a s kojom su onda povezani i poznati Aristotelov zaključak o nemoralnosti kamate i teorija o neplodnosti novca, vrlo utjecajni još milenijima poslije. Tradicionalna sociologija novca, a koja se kasnije razvila u mainstream, umnogome je slična ekonomiji svog vremena, što se lako uoči usporednim čitanjem Maxa Webera i Johna Maynarda Keynesa. Jedino je ekonomija sadržavala i eksplicitne praktične preporuke. Nekako su zajedno počele preferirati statistiku i uopće brojčani iskaz pred narativom. Umnogome se bavila i do danas bavi raspodjelom.

Ova drukčija, i možda još uvijek alternativna, sociologija novca ima nešto od etnografije novca, ponajprije tu metodu koja se manje oslanja na brojeve i statistiku a više na opis načina na koji se ljudi njime služe, kako individualno tako i u obitelji, u kompaniji, u raznim asocijacijama i državi. Naravno, i tom se pristupu može pronaći povijesno porijeklo, no ima smisla nazvati ga ‘novim’. Prije svega, onaj drugi pristup, koji se skoro sav sastoji od brojki, ekskluzivno se naziva empirijskim, kao da opisi odnosa prema novcu, običaja i pristupa prema novcu ne govore o empiriji (iskustvu) ako se ne izraze u nekim postotcima i indeksima. Upravo se zato ‘etnografija novca’ potiskuje i može nazvati alternativnom i novom. Raznolikost i nerijetka proturječnost statistiziranih istraživanja svjedoče da brojčanost ne osigurava egzaktnost. Čak su opisi često vjerodostojniji i instruktivniji.

III

Zanimljivo, kod problematiziranja fungibilnosti novca zbornik prvo ističe analogna istraživanja i uvide iz bihevioralne ekonomike, posebno Richarda Thalera, dobitnika Nobelove medalje 2017. godine. Kao da je bilo nužno pokazati da i u ekonomici ima istraživanja sličnih onima na koje se fokusirala ‘etnografija novca’ e da bi se i ova istraživanja uzelo ozbiljno. Riječ je o već dobro znanim zaključcima da se ljudi različito odnose prema sto kuna koje nađu na cesti i onima koje zarade, a koji prije svega predstavljaju otklon od ekonomske analize utemeljene u modelima racionalnog izbora. Tu je svoju ulogu odigralo upletanje psihologije u ekonomiku, posebno problematiziranje pojma racionalnosti. Naravno, teško je reći da uvidi bihevioralne ekonomike supstancijalno dovode u pitanje fungibilnost novca. Upravo se i radi o tezi da su sto nađenih i sto zarađenih kuna u biti identične i zamjenjive, ali se ljudi – suprotno racionalnim očekivanjima – odnose prema njima kao da nisu. Nađene kune su, u odnosu na zarađene, skloniji potrošiti nego štedjeti.

Teško je reći da to što ljudi radije potroše nađenih 100 kuna nego zarađenih 100 kuna dovodi u pitanje fungibilnost novca. Richard Thaler (Foto: Chicago University)

Nasuprot ovom psihološkom problematiziranju fungibilnosti, Zelizer i istraživači na njezinom tragu, ističu socijalnu nefungibilnost novca. Oni se koriste pojmom relacijska neidentičnost novca, želeći ukazati na različitost jednake količine novčanih jedinica s obzirom na obiteljske, poslovne, društvene i političke odnose. Početni su primjeri ponovo prilično banalni i kao da fungibilnost opet ne dovode ozbiljno u pitanje. Riječ je o tome da se novac koji se štedi za dječje školovanje ne dira nego se za obnovu stana diže kredit, iako se na taj način u konačnoj računici gubi. Ili drugi primjer, iako svi, i djeca i odrasli, znaju za škrabicu u koju se sprema novac koji  će se poslati starim roditeljima nitko ga u kući ne dira ni u slučaju prijeke potrebe, kao da je svet. Taj je novac jednostavno ‘označen’ (earmarked – pojam potječe od označavanja uha goveda da se vlasnički razvrstaju). Iako ima zajedničkog s onim drukčijim psihološkim tretiranjem različitog a istog novca, ovo jesu primjeri koji pripadaju sociologiji (etnografiji). No teško da i oni dovode u pitanje fungibilnost novca kao novca (kako bi se izrazili filozofi), čak više kao da je potvrđuju. Neizrečeno je u primjerima da se novac tretira različito iako je identičan, zamjenjiv.

Kad se stvar digne na razinu poduzeća, raznih organizacija i asocijacija ili države stvari se donekle kompliciraju. Tu relacijski karakter novca jasnije dolazi do izražaja. Recimo, novac iz fonda solidarnosti sindikati prema statutu ne smiju koristiti za tekuće troškove, čak ni za plaćanje vode. Robert Maxwell, svojedobni medijski mogul (a čija je kći Ghislaine upravo osuđena za podvođenje u slučaju Epstein), u pokušaju prevladavanja poslovnih teškoća ispraznio je mirovinske fondove svojih zaposlenika kojima nije smio pristupiti. Prije praktički neminovne osude stradao je na moru. (Inače, figurirao je kao kupac novinske kuće Vjesnik 1991., a možda je samo htio prodati oružje.) Hrvatska narodna banka za guvernera Marka Škreba, javno je upozorila da proračun (kojim su ravnali ministar financija Borislav Škegro i pomoćnica Martina Dalić) protupropisno troši rezerve. Ponovo, međutim, na prvi pogled izgleda da sindikati mogu posegnuti za fondom solidarnosti, Maxwell je zloupotrijebio mirovinske fondove, a Škegro-Dalić su trošili rezerve zato što novac jest fungibilan. Stvari se ipak razjašnjavaju u četvrtom poglavlju zbornika, naslovljenom The Social Meaning of Credit, Value and Finance, a koje je napisao Bruce G. Carruthers.

IV

Najjednostavnije govoreći, dva kredita od 100.000 kuna nisu jednaka ni zamjenjiva jedan za drugi. Oba su nastala tako da ih je banka odobrila korisnicima, građanima ili poduzećima, i upisala na njihov račun jednake svote, ali pod različitim uvjetima, uz različite kamatne stope, na različite rokove, s različitim namjenama, s depozitom ili bez depozita, uz ili bez kontrole prihoda korisnika kredita itd. Korisnik jednog kredita može ga dići u gotovini, otići u dućan i kupiti što god želi. Ne vrati li ga, banka će mu zaplijeniti automobil ili garažu, ili oboje. Korisnik drugog kredita može njime samo platiti stroj na kojem će raditi, prihode naplaćivati na račun u banci odakle će ona naplaćivati rate.

Carruthers detaljno objašnjava da ta dva kredita nisu isti upravo zato što su različiti kreditori, zato što su različiti dužnici, zato što je različita relacija među njima. Dućani različito tretiraju izdavatelje novca: isti kupac može platiti jednom ali ne može drugom karticom. Novac, piše Carruthers, služi da usporedi istom mjerom jabuke i kruške. No ovdje se radi o nejednakosti među jednako visokim svotama, koje međusobno  nisu zamjenjive, jer nisu nastale na isti način. Mogu se usporediti i dvije bilance dvaju poduzeća čija je visina nominalno ista, ali su sastavnice različite – u jednoj je više kratkoročnih obaveza u drugoj je kapital viši u odnosu na kredite itd, tako da bi kupci za njih ponudili različite cijene. Tu onda iskače pitanje ‘fer vrijednosti’. Nakon kredita Charruters se bavi nefungibilnošću derivativa.

Ovo je sad već ‘tvrda ekonomija’, a ne psihologija ili etnografija nefungibilnosti. No, ako je u slučaju kredita za njegovu fungibilnost/zamjenjivost važan način kako je i pod kojim uvjetima taj novac kreiran, onda nema ništa proturječno ni neracionalno u drukčijoj ‘kalkulaciji’ nađenog i zarađenog novca. Opet se tu radi o tome kako je stvoren. Ako je u slučaju kredita za fungibilnost/zamjenjivost važna namjena novca, nema ništa sporno ni u posebnom statusu novca spremljenog za baku. Odjednom, ne izgledaju više posve neuvjerljivo ni prije opisano psihološko različito tretiranje novca, s obzirom na to kako je stečen, ni različito tretiranje jednakih svota s obzirom na njihovu namjenu i socijalne relacije. Carruthers navodi da dužnici preferiraju prije podmiriti dug prema prijateljici ili rođaku nego prema banci.

V

Bill Maurer u poglavlju 13 iz ove socijalne perspektive piše o kriptovalutama i fintechu. Kad objašnjava blockchain ne promiče mu priroda kriptovaluta – svaka novčana jedinica je jedinstvena, slično kao što svaka novčanica ima svoj broj, ali ipak različito. Jedinica kriptovaluta ne postoji na isti način na koji postoji jedinica papirnog novca ili kovanica. Jedinica kriptovaluta ustvari je serija transakcija kojoj je vrijednost u imaginarnim novčanim jedinicama ‘pridodana’. Novčanice i kovanice ne sadrže u sebi povijest transakcija kroz koje su prošle. Imaginarni novac nije novost u povijesti novca. Najpoznatiji je primjer libra Karla Velikog, koja u stvarnosti nije postojala, ali je bila obračunska jedinica za sve tada postojeće kovanice i moguće druge oblike novca.

Imaginarnost kriptovaluta kao obračunske jedinice možda je bolje opisati pomoću tzv. non-fungible tokens (NFT), danas vrlo popularnih. Radi se o jedinstvenim i neizmjenjivim zapisima u blockchainu, koji potvrđuju vlasništvo nad slikom, videom ili bilo kojim drugim uratkom ili stvari, imovinom. Naziva ih se nefungibilnim upravo zato što su jedinstveni i zato se smatraju nezamjenjivim za druge iste takve slike, video ili zvučne zapise, stvari itd. No, i svaki je bitcoin jedinstven. Dapače, ozbiljne i regulirane mjenjačnice bitcoina tom se njegovom karakteristikom koriste da odbiju one koji su sumnjivog porijekla – koji su možda stečeni ilegalno i ‘oprani’ u za to specijaliziranim mjenjačnicama (mixerima). Ipak, bitcoin je konstruiran kao novac, smatra se fungibilnim, svaki bitcoin zamjenjivim jedan za drugi, a non-fungible tokens nisu, kao što im i samo ime kaže.

Svaki je bitcoin jedinstven na isti način na koji su jedinstveni non-fungible tokens, a ipak se bitcoin smatra novcem i međusobno zamjenjivima

Kriptovalute dakle vrlo jasno pokazuju da je novac normativna kreacija kojoj su karakteristike zadane, a ne neka odvojena stvarnost sa svojim nepromjenjivim zakonitostima. Kako je to kod kriptovaluta vidljivo tako se retrospektivno uvjerljivije prepoznaje i u drugim oblicima novca, bankovnom i robnom novcu. Budući da je tome tako, sociologija, psihologija, politologija pa i povijest i filozofija novca nezaobilazne su u njegovu razumijevanju. Ne samo da je uz ekonomiju korisno da se novcem bave i druge discipline, nego one jednako, a zajedno i potpunije opisuju prirodu novca.

Pravna analiza prepoznaje normativnost i u pojmu likvidnosti, možda najvažnijoj krakteristici novca. Nobelovci Bengt Holström i Jean Tirole u zajedničkoj studiji Inside and Outside Liquidity (MIT Press 2011) likvidnost vezuju uz ‘fer cijenu’.  Prema tome, osnovne karakteristike novca pa i sam novac moralna su, pravna, dakle normativna konstrukcija. Ne samo po tome kako se koristi, nego je novac po sebi moralni fenomen, odatle i politički i pravni. Nije vrijednosno neutralan, nego su ga vrijednosti stvorile i oblikovale. Nigel Dodd, autor knjige The Social Life of Money u završnom 14. poglavlju zbornika zaključuje da „kultura nije egzogena u odnosu na novac“.

Nije samo fungibilnost nego i likvidnost vrijednosno konstruirana osobina novca. Jean Tirole i  Bengt Holström (Foto: Aalto University)

VI

Novac je ‘governance project’, dakle projekt koji je kreiran i s određenom svrhom, citira Maurer Christine Desan, jednu od autorica poglavlja u ovom zborniku i vrlo utjecajnu povjesničarku pravne prirode novca i financija. Ipak, neki je put projekt uspješan, drugi put neuspješan. Zašto, to je predmet istraživanja. Spomenuti Nigel Dodd tim se pitanjem bavi se u poglavlju: Utopian Monies, Complementary Currencies, Bitcoin and the Social Life of Money. Dodd podsjeća da je tijekom cijele povijesti prisutan negativan odnos prema novcu. Sve brojniji primjeri komplementarnih lokalnih i privatnih valuta pokušaji su ispravljanja nekih negativnih strana prevladavajućeg službenog novca, već prema prilikama. U monetarni utopizam, koji ne mora uvijek biti neuspješan, Dodd uvrštava ne samo bitcoin nego i euro, jer ga tumači kao sredstvo političke integracije kontinenta.

Četrnaest poglavlja zbornika svrstano je u grupe: Beyond Fungibility; Beyond Special Monies; Creating Money; Contested Money; i Money Futures. U člancima ima praznog hoda, što nije ništa čudno za priloge napisane u nekom povodu ili prigodi, ali su nerijetko u izražavanju teze eksplicitniji. Ova ‘nova’ ili ‘alternativna’ sociologija, odnosno multidisciplinarna ‘etnografija’ novca ima što reći. Financijalizacija, fenomen koji obilježava moderne financije, teško da se bez nje može dobro razumjeti.