Kevin Toolis: Devet pravila za prihvaćanje smrti. Svijet ima smisla zato što umiremo.

Postalo je uobičajeno da nikad u životu ne vidimo mrtvaca, kamoli da ga dodirnemo, piše Zdenko Duka u osvrtu na knjigu irskog redatelja Kevina Toolisa, koja je nakon objave postala hit u nizu zemalja a u Hrvatskoj ju je u prosincu objavila Planetopija.

Nema izbora. Smrt je svima pred vratima, nekima ranije, nekima kasnije, a baš nitko ne zna kada će doći. Velika je to, najvažnija životna tema – koliko je bitan život, toliko je bitna i smrt i način kako se na nju, ako je ikako moguće, pripremiti i pokušati nadvladati strah.

Nitko se iz smrti nije vratio osim, navodno, jednog ali i ako se vratio, on o tom svom iskustvu ništa nije pričao. Brojni mitovi davali su, a i brojne religije daju odgovore na metafizička i egzistencijalna pitanja – i otkud život i zašto smrt, ali to su odgovori za one koji žele vjerovati na veresiju, provjerljivog odgovora nema. Najutjecajnija, kršćanska vjera propovijeda život poslije smrti, spasenje duše. Ali i veliki vjernici nisu u to posve sigurni i boje se smrti možda i više nego oni koji ne vjeruju.

Mnogi filozofi na svoj i mnogi umjetnici na svoj način oduvijek se bave temom smrti i, kako tko, nalaze neke moguće odgovore. Na nama je da uzmemo sve u obzir i na osnovu svog iskustva ali i vremena u kojem živimo pronađemo vlastite odgovore; jer kao što učimo živjeti, tako bi trebali učiti i umrijeti.

Kevin Toolis, irski književnik, pjesnik, novinar, redatelj i scenarist, napisao je „Devet pravila za prihvaćanje smrti“. Knjiga je na engleskom objavljena pretprošle godine, dakle u jeku pandemije koja nesmiljeno traje, a u prosincu je hrvatski prijevod Petra Vujačića tiskala zagrebačka Planetopija.

Daleko na zapadu Irske, u pokrajini Mayo, postoji otok „visok, izjedan morem, šiban pjenom, kamena citadela utvrđena duboko u oceanu, gdje je vjera u bdijenje i dalje snažna“, piše Toolis. Tu su se rodili njegovi otac i majka i svi preci unatrag sedam generacija u posljednjih 250 godina, možda i dulje. Prema prastaroj tradiciji, kad čovjek umire okuplja se rodbina, susjedi i prijatelji tako da ne umire sam. Zatim probdiju noć uz mrtvo tijelo. Pokojnikova obitelj nikad ne ostaje sama. Žene se okupljaju naričući i plačući. Pored tijela u otvorenom lijesu, kuha se čaj, ukućani i gosti blaguju, često i neobuzdano piju alkohol, pričaju priče, smiju se, mlađi, oni i one koji mogu, međusobno koketiraju. Uz tijelo umrlog, i uz suze i smijeh – slavi se život. Na bdijenja i pogrebe dolazi se i s drugog kraja svijeta. Roditelji su Kevina vodili na bdijenja još od njegove sedme godine.

Bdijenje je istodobno i obred plodnosti, jamstvo obnove utroba ožalošćenih žena – novorođeni sinovi i kćeri doći će zamijeniti preminule, piše Toolis. Seks i smrt naša su dva najdrevnija združena poriva pa „ništa kao smrt ne budi glad za spolnim zadovoljenjem, potrebu za toplim Drugim“. Poriv za seksom kao činom prkosa smrti uvijek vreba u blizini.

Muškarci iz sela kopaju grob na obližnjoj planini Slievemore i na ramenima nose kovčeg. Okupljaju se u crkvi na zadušnici. Više u planini proteže se dugi niz neolitskih grobova koji datiraju oko 4000 godina prije nove ere.

Bdjeli su nad mrtvima i naricali i Asteci, Egipćani, antički Grci, Rimljani, Etruščani, Vikinzi, Kelti, a zbog nekog razloga Irci su održali običaj bdijenja, iako su ga druga europska društva u posljednja dva stoljeća napustila.

Jer, globalno, danas je na Zapadu smrt ušutkana, utišana. „Naša napuhana zapadnjačka zebnja zbog individualne smrti ide ukorak s nedavno uvedenom zabranom gledanja mrtvih u Stroju zapadne smrti, koji medikamentima podupire i nadzire sve vidove procesa umiranja“. Nadzor smrtnosti predan je u ruke profesionalnih posrednika, liječnika i pogrebnika, nosača ljesova i grobara.

Jedan posto čovječanstva umre svake godine. Prizor iz hrvatsog klasika, filma Breza.

Postalo je uobičajeno da nikad u životu ne vidimo mrtvaca, kamoli da ga dodirnemo. A leš postaje, piše Toolis koji ih se mnogo u životu nagledao upravo zbog mnogih bdijenja kojima je prisustvovao, poput gume i prestaje ličiti na tog čovjeka dok je bio živ. Mnogi od nas su vidjeli mrtvo tijelo svojih roditelja ako su željeli, no i to je danas rijetkost.

U životu ne možete birati jedino hoćete li umrijeti, to je prvo Toolisovo pravilo za prihvaćanje smrti. Nema izbora, pa bismo rekli čovjek treba tu nužnost prije svega racionalno prihvatiti. A Toolis i za to prihvaćanje ima kolektivistički recept. Razgovarati s ožalošćenima, slušati ih, reći im da nam je žao. U smrti nema izbora, ali možemo birati kakvi smrtnici želimo biti. Kako reagiramo na bol drugih određuje kakvi smo ljudi i naš stav prema svima NAMA. „Prepoznajete li sebe u NAMA? Želite li biti ljudsko biće“.

Kad ne bismo umirali – život bi bio strašan. E to je baš daleko najuvjerljiviji argument, tako mi se barem čini. Ne samo da bi život bio strašan nego ga ne bi bilo u iole prepoznatljivom obliku. Što bi bilo s Vremenom u životnom raju besmrtnosti?

Život je samrtnička matematika. Živimo u mijeni, u konačnosti. Posvuda oko nas – zima, ljeto, proljeće, jesen, priroda buja pa vene i propada. Mi mjerimo vrijeme ljudskim životnim vijekom – rastemo, sazrijevamo, starimo. Ne bi bilo budućnosti i prošlosti, nego samo neodređena sadašnjost. „Rijeka koja nikad ne teče. Kiša koja nikad ne pada, nego nepomično ostaje u zraku. Zemlja koja se nikad ne vrti!“ Nema Vremena, nema Kauzalnosti. „Svijet ima smisla zato što umiremo, ne zato što ne umiremo“, poentira Toolis.

Pravilo treće – hiniti besmrtnost je jako glupa ideja. U zapadnom svijetu prosjek životnog vijeka je 80-ak godina. Čovjek nerijetko misli da je baš on neki posebni slučaj pa će poživjeti barem 90 ili čak 100 godina. Ali neće, uglavnom. Jedan posto čovječanstva umre svake godine. Može biti vrlina ali je i ljudska mana zavaravati samog sebe. Nema bijega od vlastite prirode.

Sve je (manje-više) isto pod suncem smrtnika. Kad gledamo hladno truplo u mrtvačkom kovčegu biva jasno da ne postoji rikverc ili čudesan lijek za vlastitu smrtnost.

Još jedno pravilo – učiti kako umrijeti isto je kao i učiti kako živjeti. Neodvojivo je. A biti uz nekoga tko umire, biti ondje, olakšat će vam sljedeću priliku, bit će manje strašno. Proživljavati tuđa umiranja vid je stjecanja imuniteta.

Mrtvi su nam i slični i potpuno drukčiji od nas, to je Toolisovo pravilo šesto. Jer ljudi slute kako je ‘duša’ osobe, ono što je ta osoba bila – nestala. Tijelo je ovdje, no ne i osoba. „Mrtvi su toliko hladni da vam svojom puti mogu spržiti usnice“, piše Toolis. U posljednje dvije generacije mi na Zapadu odvratnost smo povezali i sa svim mrtvim ljudima. U našoj novoj zapadnoj tradiciji poricanja smrti, bolesni i umirući zapravo ne umiru nego nestaju. Obično idu u bolnicu i onda, još i prije nego što se tijela ohlade, tijela se prevoze do skrivenih mrtvačnica.

Pravilo sedmo: Užitak suza žalosnica. „Što je viši status mrtvaca, to su veće lamentacije, plaćene ili neplaćene, koje otkrivaju težinu gubitka za obitelj i zajednicu. Ti žalobnici, ‘trubaduri pogrebnih popjevki’, omogućuju ostalim ožalošćenima da kanaliziraju vlastitu tugu“, ističe Toolis.

Koliko je to hinjeno, a koliko stvarno iskreno žalovanje? Pogotovo ako su lamentacije plaćene. Tada onima koji idu od bdijenja do bdijenja i nariču to postaje svakodnevni posao kojim zarađuju novac, imaju materijalnu korist a duhovna je korist manja. No, smatra Toolis, naricanje, plakanje i žalovanje donosi katarzu i uči smrti.

Preuzmite breme, još je jedno pravilo. Da, valja nositi lijes i mrtvaca u njemu. Da vas sinovi nose do groba, stara je plemenska irska želja. Da ste zatvorili krug života i niste umrli sami. Najbliži i polažu mrtvaca u raku. Ali, naravno, i metaforički, breme se mora preuzeti, solidarnost i odgovornost za vlastiti život i za smrt.

I posljednje pravilo – živite svaki dan kao da vam je srijeda. Neobično pravilo i teško ga je razumjeti. „Srijede su dani između postojanja. Neodređena sredina“. Srijede su „obično plošne, nimalo slavne“. Nema dobrog dana za umiranje, pa nije to ni srijeda. Toolis je htio reći da je univerzum prepun običnih života. Osim toga, moć kopni a slava blijedi. A svi smo jednako smrtni i podložni zaboravu.

Ovo je druga knjiga Kevina Toolisa na vrlo sličnu temu jer mu je 2017. godine izišla knjiga „My Father’s Wake“ (mogli bismo prevesti kao Očevo bdijenje) u kojoj je već opisao irski način bdijenja s mrtvima i pogrebne običaje i poslije govorio o tome na književnim i drugim skupovima u Americi i Europi.

Danas prevladava onaj automatizirani, bešćutni način i itinerer kojim se umrlog iz bolnice pripremi za kremaciju ili ukop, a da obitelj, rodbina i prijatelji nemaju praktički ništa s tim. Za mnoge zapadnjake to je danas i olakšanje. Najteži bolesnici ne umiru u kući, ne mora ih se prati i oblačiti, prevoziti do groblja, ukapati…

„Devet pravila za prihvaćanje smrti“ iznimno je čitka, jednostavna knjiga, ispisana gotovo poetskim stilom. Ponešto nalikuje knjizi za samopomoć ili kompendiju za prevladavanje straha od smrti. No, naravno, ona je više od toga, s glavnom porukom da treba biti solidaran i otvoren, a ne sebičan i da se slijedeći pradrevni, zapravo plemenski i kolektivistički način pogrebnih običaja, možemo i sami osloboditi straha od smrti. To je točno, ali samo djelomično, svakako ne sasvim. To ne vrijedi za sve, pogotovo u današnje vrijeme za koje Toolis piše da, što se umiranja tiče, vlada Stroj zapadne smrti, odnosno onaj automatizirani, bešćutni način i itinerer kojim se umrlog iz bolnice pripremi za kremaciju ili ukop, a da obitelj, rodbina i prijatelji nemaju praktički ništa s tim. Za mnoge zapadnjake to je danas i olakšanje. Najteži bolesnici ne umiru u kući, ne mora ih se prati i oblačiti, prevoziti do groblja, ukapati… Običaji su se izmijenili.

Toolis ne korespondira i ne propitkuje ni religiozni ni uže filozofski aspekt smrti. Za moderne ljude sam običajni kolektivizam kad je o umiranju riječ nije dovoljan. Irci su katolici tako da se i u selu na otoku odakle su svi Toolisovi preci prakticira katolički pogrebni obred. To je i po tradiciji neupitno, a pisac nigdje ne spominje moguće razlike u pripremi za smrt i „učenju o umiranju“ kod pripadnika različitih religioznih skupina i kod ateista ili, još nijansiranije, kod agnostika. Nema univerzalnih pravila a vjera ili nevjera u neki oblik individualnog zagrobnog života čini razliku. Neka Toolisova pravila, na primjer ono da ne možemo birati hoćemo li umrijeti ili da bi kad ne bismo umirali život bio strašan su potpuno racionalna. Da, jer kakav bi to vječni život bio u kojem nema nikakve opasnosti, u kojem nema Kauzalnosti i nema Vremena? Doduše, možda bi bio sličan kršćanskom raju za besmrtne duše, ali u te teološke (bez)kauzalnosti nećemo sada ulaziti.

Naspram individualnih racionalnih napora za prihvaćanje smrti, duga kolektivna bdijenja i obredna žalovanja tiču se prvenstveno emocija svih koji u njima sudjeluju. Pa i emocija onog koji umire i njegovih najbližih i svih gostiju. Bdijenje je solidarni običaj ali ne mora se svakome sviđati. Čak bi i onaj koji umire, možda više volio umrijeti u potpunom miru. Dakle, emocije mogu biti i negativne a do katarze tokom bdijenja ne mora uopće doći pa i ne mora uopće pomoći onome koji im prisustvuje da stekne imunitet od straha od smrti. Pogotovo nema smisla ako su solidarnost i žalovanje hinjeni.

Bez obzira na bdijenja dok umiru nama više ili manje bliski, makar i pod kraj života čovjek bi trebao imati neki individualni odgovor na temeljni misterij života i smrti. Epikur je prije još 2300 godina to formulirao ovako: „Smrt, to najstrašnije zlo, nema nikakvog posla s nama; jer dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nas više nema. Tako, dakle, smrt ništa ne znači ni za žive ni za mrtve, jer se živih ne tiče, a mrtvi više ne postoje.“ Iznimno racionalno i skoro egzistencijalistički. Svatko je slobodan štititi se od straha od smrti na svoj način.