Društvena raznolikost, francuski i britanski pristup. Meritokracija, socijalna mobilnost, identitet i odvajanje od drukčijih.

Čovjek koji je svoj vlastiti advokat, ima bedaka za klijenta, citira Jeremy Shearmur britansku poslovicu kad - u prvom od dva članka o socijalnoj raznolikosti, pluralizmu, multikulturalizmu- raspravlja je li nužno da interese neke socijalne skupine najbolje predstavljaju upravo pripadnici te skupine

• Naslovna fotografija: Wikipedia – Etničke grupe u Londonu (Diliff – Own work, CC BY 2.5, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1180051)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

U ovom ću se članku baviti nekim općim pitanjima socijalne raznolikosti. Kao podloga za diskusiju poslužit će mi situacija u Velikoj Britaniji. Raspravljat ću o tim problemima u dva posebna članka – u ovome i u sljedećem članku pod nazivom ‘multikulturalizam’. O svemu tome mogu pisati samo u najopćenitijem smislu i na razini dojma.

1. Uvod: Britanska priča

Britanija je, kao i mnoge druge zapadne zemlje, od drugog svjetskog rata primila mnogo imigranata iz cijelog svijeta, a među ostalima, i puno ljudi iz zemalja bivšeg Britanskog Carstva (kasnije Commonwealtha). Osim toga, dok je Britanija bila članica EU, privlačila je mnoge imigrante, osobito iz siromašnijih dijelova Evropske unije. Migranti su uvelike pridonijeli funkcioniranju britanske ekonomije i neobično je kako su se ljudi koji su prvotno došli u Britaniju samo zbog novca –  između ostalog trošeći ga na izdržavanje svojih obitelji u zemljama iz kojih su došli –  na kraju skrasili ovdje s obiteljima i sad imamo članove treće generacije koji su odgojeni kao Britanci.

Britanija nije baš mjesto u koje se ljudi lako uklapaju. Povijesno gledano, britansko stanovništvo je miješano. Prije oko 2000 godina tu su živjela različita plemena koja su bila izložena osvajanjima Rimljana, potom germanskih i kasnije skandinavskih plemena. Zatim je došlo do glasovitog osvajanja i naseljavanja Normana iz Francuske. Plemstvo je izraslo iz normanskih redova i tako nastala aristokracija imala je važan i neprekidan utjecaj u Britaniji, sve do početka dvadesetog stoljeća.

Iako je njihov politički utjecaj slabio u dvadesetom stoljeću, u društvenom smislu oni su i dalje bili uzor višoj srednjoj klasi. Razvoj poljoprivrede i potom ‘industrijska revolucija’ bili su od velikog značaja za Britaniju, a u tome su važnu ulogu odigrali aristokracija i bogati zemljoposjednici. Pripadnici drugih dijelova društva koji su bili uspješni, na primjer, u industriji i trgovini, mogli su se stopiti s ‘vladajućom klasom’.[i] Kao posljedica toga,  u Britaniji je relativno mala skupina ljudi, koji su se poznavali i bili povezani rodbinskim vezama, što je također bila propusnica za talentirane ljude izvan te mreže, odigrala ključnu ulogu u onome što se događalo.

Njihove veze još su se učvrstile ulogom koju su u 19. i  u prvoj polovici 20. stoljeća imale eksluzivne škole te Oxford i Cambridge kao središta obrazovanja. Zatim, u Londonu koji je uvijek bio centar britanskog života, značajnu ulogu odigrali su privatni klubovi u kojima su se sastajali muškarci. Njihovi odnosi i utjecaji dalje su jačali okupljanjem uz svečane večere u skupim dijelovima Londona.[ii] Bilo je tu zasigurno elemenata meritokracije – primjerice, za put koji je vodio do višeg položaja  u državnoj službi bile su potrebne zasluge. No, oni kojima su se otvarale takve mogućnosti obično su dolazili iz vrlo male društvene skupine koju sam opisao, ili su se stopili s njom. Bilo je slično i s visokim časnicima u vojnim snagama u Prvom, a potom i u Drugom svjetskom ratu, koji su većinom zastupali ista načela i vrijednosti.

Britanija je još društvo u kojem dominira elita. Svoju su ulogu u kreiranju društvene hijerarhije odigrali i ekskluzivni muški klubovi.

Početkom 20. stoljeća otvorio se novi put za politički utjecajne pozicije zahvaljujući sindikalnom pokretu i ulozi Laburističke stranke u nacionalnoj i lokalnoj vlasti. Ramsay Mcdonald postao je vođa Laburističke stranke, Ernest Bevin i Herbert Morrison odigrali su važnu ulogu u laburističkoj politici kasnijih godina, a svi su oni bili skromnog podrijetla i imali su vrlo ograničeno formalno obrazovanje.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, počele su se otvarati mogućnosti obrazovanja za veći dio stanovništva. No, pojedinci su trebali imati puno sreće ili su morali biti iznimno talentirani da bi mogli ući u više slojeve društva. U razdoblju odmah nakon Drugog svjetskog rata, neke škole koje je financirala država nudile su mogućnosti slične onima u privatnim školama te su osobe poput Kena Clarkea (konzervativac) i Jacka Strawa (laburist), koji su potjecali iz vrlo skromnih sredina, mogle doći na važan položaj u politici.

U novije vrijeme, postoje mnogo veće mogućnosti za obrazovanje, a talentirani pojedinci mogu danas lakše pohađati dobru školu i steći visoko obrazovanje. Ipak je fascinantno kakvu još uvijek ulogu u Britanskoj vladi i britanskom društvu imaju oni koji su pohađali prestižne privatne škole.

Iznosim ovo samo kako bih istaknuo koliko je Britanija bila i još jest društvo u kojem dominira elita. Aristokracija kao takva nema više značajnu ulogu (u Gornjem domu većinu čine imenovani lordovi, a ne oni koji su naslijedili položaj). No, socijalna mobilnost prema gore u društvu je vrlo često plod rada nekoliko naraštaja.

2. Britanija, nastavak: Imigracija

Britanija također ima povijest imigracije. Većinom je riječ o relativno malim brojevima. No, francuski kalvinisti Hugenoti naselili su se u Englesku u prilično velikom broju, otprilike 50 000, nakon vjerskog progona u Francuskoj krajem 17. stoljeća.[iii] Na prelasku iz 19. u 20. stoljeće oko 140 000 Židova, bježeći pred progonima u Rusiji, nastanili su se u Britaniji.[iv] Bilo je i malih naselja s muslimanskim stanovništvom iz različitih zemalja u nekoliko britanskih lučkih gradova,[v]  a broj crnaca u 18. st. procjenjuje se na oko 15 000.[vi]

Treba posebno napomenuti da je došlo do velike seobe Iraca sredinom 19. stoljeća nakon što je počela velika glad (‘potato famine’ – uslijed nestašice i zaraze krimpira): do 1860., bilo je u Britaniji oko 800 000 ljudi rodom iz Irske. Dok su neki od njih bili britanskog podrijetla, većina su bili katolici iz siromašnih područja južne i zapadne Irske.[vii] Oni su u pravilu živjeli u najsiromašnijim i najbijednijim dijelovima manjih mjesta i većih gradova u Britaniji. I unatoč fizičkoj sličnosti s britanskim stanovništvom – moglo ih se prepoznati po katoličanstvu (i po posebnom školskom sustavu kojim je upravljala Crkva).  Još se osjeća neprijateljstvo prema njima u Liverpoolu i Glasgowu – koje se održava zahvaljujući napetostima između republikanaca i unionista u Sjevernoj Irskoj.

Tek nakon Drugog svjetskog rata, veliki broj ljudi emigrirao je u Britaniju s Karipskih otoka i Indijskog potkontinenta. Uložen je napor kako bi se privukli stanovnici Kariba zbog poslijeratnog nedostatka radne snage, osobito za poslove u transportu i zdravstvu. Dolazili su također emigranti, osobito iz ruralnih područja Pakistana – često u trgovačke gradove na sjeveru Engleske – i kasnije iz Bangladeša. Došlo je do velikih migracija u Britaniju i iz drugih dijelova svijeta tako da je na popisu stanovništva 2011. manje od 50% stanovnika Londona bilo upisano kao ‘bijeli Britanci’.[viii]

Na popisu iz 2011. manje od 50 posto stanovnika Londona bili su ‘bijeli Britanci’.

Također je bilo protivljenja stvaranju velikog židovskog naselja u istočnom Londonu, ali otvoreni antisemitizam (koji je bio prilično uobičajen) postao je prigušen nakon što se saznalo o užasima što ih je nacistička Njemačka činila Židovima. Migranti nakon Drugog svjetskog rata većinom su odlazili u radnička zanimanja. Iako su oni koji su dolazili s Kariba imali obrazovanje slično britanskome i uglavnom su se nadali da će se vratiti u svoju zemlju, često su bili žrtve otvorenog rasizma. (Osim toga, nisu zapravo shvaćali prirodu društva u koje su se doselili.[ix]) Ljudi u mjestima u koja su odlazili nisu bili spremni potruditi se da razumiju njihov jezik.[x] U posljednje se vrijeme naglašava povijesna prisutnost doseljenika iz Afrike i Kariba, kao da su prisutni u Ujedinjenom Kraljevstvu prije masovnih  migracija nakon Drugog svjetskog rata. Zaprepastio sam se kad sam naišao na bilješku mojega brata u kojoj spominje da je naš djed – koji je bio londonski učitelj u mirovini –  prije rata izjavio da je upravo vidio crnca prvi put u životu.

Život je bio težak za te imigrante, a također i za njihove potomke.  Oni koji su porijeklom s Karipskih otoka (kao i iz Afrike) razlikovali su se od drugih po boji kože. Oni koji su došli iz Bangladeša i Pakistana također su u fizičkom smislu bili malo drugačiji, ali njih je od većine stanovništva dijelila religija.  (Kombinacija elemenata islama i tradicionalnog načina života koji su donijeli sa sobom iz ruralnih sredina iz kojih su došli, onemogućila je miješanje nekih muslimana s preostalim stanovništvom.) Valja reći, međutim da dok, općenito govoreći, doseljenici iz Pakistana i Bangladeša u Britaniji nisu osobito uspješni u usponu na društvenoj ljestvici,[xi] to ne vrijedi za Indijce (za etničke Indijce koji su živjeli u zemljama istočne Afrike i bili iz njih protjerani). Glavna razlika između njih i gore spomenutih migranata je u tome što su oni kad su došli ovamo često bili kvalificirani i školovani, a to im je uvelike olakšavalo uspinjanje u društvu.

3. Što da se radi?

U ovom članku se postavljaju različita pitanja, a također se navode i neki odgovori na njih.

3.1 Socijalna mobilnost

Na neki način, važno je steći realistično socijalno i povijesno znanje o društvu u kojem živimo te uspostaviti razumnu ravnotežu između postojeće situacije i izgleda za njene promjene. Tako nešto mogu postići samo ljudi koji su snažno motivirani osobnim i ideološkim interesima. No, moramo jasno reći da svi mi imamo ideale i predrasude, ali  istina ili naprosto stjecanje većeg znanja može se postići jedino ako ljudi različitih shvaćanja mogu slobodno sudjelovati u diskusijama. Najveća usluga koju nam netko može učiniti jest, ako nam je stalo do istine, da nam na nenametljivi način objasni u čemu smo pogriješili. No, to zahtijeva otvaranje javnog foruma za razmjenu svih različitih gledišta (to ne može biti isprika za grubo ili uvredljivo ponašanje).

Pitanja o socijalnoj mobilnosti su nezgodna. Ako se priča u prvom dijelu ovog članka kreće makar i otprilike u dobrom smjeru, onda se u britanskom društvu ne može očekivati visoki stupanj društvene pokretljivosti. Djelomični razlog tome je što je put prema napretku ovisan o povijesno prijeđenom putu (‘path dependency’). Ako neko društvo kroz povijest poprimi određeni karakter, onda se ono na neki način opire radikalnim promjenama. Osim toga ovdje valja eksplicitno navesti dvije stvari.

Socijalna se mobilnost u pravilu uzima kao ‘nešto dobro’. Ono što se shvaćalo kao povećana socijalna mobilnost 1950-tih godina i početkom 1960-tih i pripisivalo demokratizaciji, bolje bi bilo razumjeti u okvirima strukturnih promjena u ekonomiji. Ne uzima li se to u obzir napor za povećanje socijalne mobilnosti može biti uzaludan

Prvo, kad god postoji mogućnost za inovaciju – pa prema tome i za otvaranje novih prilika –  suočavamo se s postojećom strukturom ekonomije (kao što je to, prema nekim tumačenjima, dobro zapaženo u marksističkoj ideji o ‘proizvodnim odnosima’). Postoji, primjerice, samo određeni broj  mjesta dostupan višim službenicima u državnoj službi, odnosno čelnih funkcija u većini privatnih kompanija ili u većini profesija itd. To se s vremenom može promijeniti. Ali s tim se jednostavno moramo suočiti, u bilo kojem trenutku, kao sa strukturom koja nam ograničava ono što je dostupno.[xii] Kao što ukazuje bilješka 12, ono što se nekoć shvaćalo kao povećana socijalna mobilnost 1950-tih godina i početkom 1960-tih i pripisivalo demokratizaciji, bolje bi bilo razumjeti, povjesničari danas predlažu, u okvirima strukturalnih promjena koje su se tada odvijale u ekonomiji. To mi se pitanje čini vrlo važnim jer se društvena pokretljivost u pravilu uzima kao ‘nešto dobro’. Čini se da je ona važna za britansku javnost, a britanska vlada ima aktivnu politiku promicanja socijalne mobilnosti (i Komisiju za socijalnu mobilnost koja je posvećena toj zadaći). No, do onog stupnja do kojeg je to čime se bavimo strukturalni problem, takav napor može biti ili uzaludan (ako se ne razumiju strukturalna ograničenja) ili krivo usmjeren, (ako je ono što je potrebno, strukturna promjena). Sve to ne znači da nema dobrih argumenata protiv prepreka društvenom napredovannju, koje bi se mogle ukloniti: odlično je i za pojedince, koji su u to uključeni, i za preostali dio društva kad se nečiji talenti mogu dobro iskoristiti. No, u onoj mjeri u kojoj se relevantne strukture ne mijenjaju, uzlazna pokretljivost u jednom smjeru, po svoj prilici, podudara se sa silaznom pokretljivošću u drugom smjeru.

Drugo, ljudski kapital koji stječemo u obitelji i obrazovanjem, vjerojatno je neprocjenjiv. On uključuje know-how i kontakte kroz koje možemo doći do informacija, koje su manje ili više važne za napredovanje u društvu. (Članovi moje obitelji, na primjer, bili su školski učitelji – što bi mi bilo korisno da sam htio postati učitelj, ali nije bilo od puno koristi za bilo što drugo – kao što je, recimo, trgovački posao). No istodobno, strukturalna promjena može značiti da takvo znanje (i vještine) koje su u nekom trenutku dragocijene, mogu postati beznačajne.

Ipak, se može reći da su imigrantima otvoreni različiti putevi za napredak u društvu. Povijesno gledano, ljudi su pronašli zanimljive mogućnosti –  otvaranje restorana ili trgovina, a ako su u tome bili uspješni, sljedeći naraštaj dobio je profesionalno obrazovanje u toj branši. No, nisu sve imigrantske skupine mogle slijediti takav put.

3.2 Rasizam[xiii]

Ljudska bića kroz povijest bila su neugodna jedna prema drugima. U povijesnom smislu, često su se stvarala složena pravila koja su služila tome da se različite skupine drže razdvojenima.[xiv] I kao što je vrlo dobro poznato bilo je dramatičnih slučajeva u kojima su se različite grupe, koje su godinama živjele mirno jedna uz drugu,  okrenule jedne protiv drugih. Općenito gledajući, tim problemima nije mnogo pomogao razvoj nacionalizma zahvaljujući kojemu je kod ljudi izrastao osjećaj da se imaju pravo buniti protiv političke vlasti koju nije uspostavila njihova etničke skupina.[xv]

Četvrti s etnički različitim stanovništvom imaju razmjerno nisku razinu društvenog povjerenja. Robert Putnam

Najčešće, međutim, ljudi su neugodni prema onima koji su različiti od njih ili na njihov račun zbijaju neslane ‘šale’. Razlog može biti nečija visina ili težina; nečije osobne karakteristike, porijeklo ili boja kože. Iz istih razloga, ljudi mogu biti žrtve društvene diskriminacije, ili diskriminacije na poslu. To se može dogoditi ili izravno ili, primjerice, ako dvoje kandidata ima jednake kvalifikacije, izabrat će se onaj kandidat s kojim bi ljudi radije surađivali jer smatraju da dolazi iz iste kulturne sredine. Što je sličniji svjetonazor koji ljudi dijele, to im je lakše surađivati na rješavanju određene vrste problema. Treba također navesti istraživanje Roberta Putnama, koje je proveo u sklopu studija o društvenom povjerenju, na temelju kojega tvrdi da susjedne četvrti s etnički različitim stanovništvom pokazuju relativno nisku razinu društvenog povjerenja.[xvi] Bio sam zaprepašten kad sam u malome selu, nedaleko od nas, otkrio jako neprijateljstvo prema svima koji nisu iz tog sela i nevoljkost za suradnju sa susjednim selom, čak i kada bi bila na dobrobit sviju.

Također su nam poznate užasne priče u kojima se ljudima zbog njihova etniciteta, izravno ili prešutno, odbija dati smještaj. Istodobno, ako ljudi iznajmljuju sobe u svojem domu, oni u pravilu mogu procijeniti kako će se vjerojatno ponašati oni koji potječu iz slične sredine kao što je njihova, a ako bi se nedolično ponašali, postigao bi se nekakav dogovor o tome kako riješiti taj problem.

Ljudi izgrađuju osobni identitet, a s drugima grupni identitet tako što se razlikuju od drugih. Tu se postavlja zanimljivo pitanje: može li postojati identitet bez isključivanja

Nakon svega što sam rekao, može se zaključiti da kad bi ljudi jednostavno bili bolji jedni prema drugima i kad bismo zajednički nastojali ukloniti barijere koje otežavaju međusobno razumijevanje i otkloniti rasističke predrasude, svi bismo imali koristi u moralnom smislu i u pogledu poboljšanja socijalnih odnosa. Istodobno, te su stvari kompliciranije nego što se čine. Jer ljudi izgrađuju osobni identitet, a s drugima grupni identitet tako što se razlikuju od drugih. Tu se postavlja jedno zanimljivo pitanje: može li postojati identitet bez isključivanja i ako da, kako bismo mogli promijeniti naše društvene sporazume da bi se stvari odvijale na drugačijim temeljima? Osim toga, nije jasno čemu bismo mogli razumski težiti u današnje doba na tom području, no čisto osobna gledišta na takve probleme svakako treba poduprijeti antidiskriminacijskim zakonima.

Druga vrsta problema odnosi se na to kako ljudi dolaze do posla. Opća slika britanske povijesti s kojom sam započeo, pokazala je da su poslodavci poznavali one koji su se prijavljivali za osobito poželjne poslove. U nekim područjima, poznavali su njihove obitelji i škole i fakultete koje su pohađali. Na tim bi fakultetima poznavali ljude koji su im pisali preporuke. Na nižoj razini, ljudi su se tradicionalno regrutirali za posao preko obiteljskih ili etničkih mreža.[xvii] U svakom pojedinom slučaju, takvi su dogovori bili neka vrsta potvrde o reputaciji dotičnih ljudi.[xviii] Ako bi netko doveo u kompaniju osobu koja je bila užasna, to bi se odrazilo negativno na njezinu ili njegovu reputaciju. I upravo zbog toga, osoba koja je preporučila zaposlenika vršila je na njega i zajednicu iz koje je došao pritisak kako bi što bolje obavljao svoj posao.  Jasno, sve to djelomice funkcionira tako da su oni koji ne pripadaju relevantnim mrežama isključeni.  No, ako netko osuđuje takve stvari, mora se zapitati: na kakvoj osnovi bi se trebalo birati? Ako je odgovor – zasluga, treba se dalje pitati: kako bi se to moglo izvesti, što treba uzeti u obzir? Istražit ću probleme koji su s time povezani u sljedećem odjeljku o idealu meritokracije.

3.3 Različiti odgovori

Danas, nailazimo implicitno ili eksplicitno na preispitivanja drugoga pristupa. To je ideja da bi sve društvene institucije trebale biti ‘reprezentativne’ po svojoj naravi. Pod time se otprilike misli da bi oni koji su u institucijama trebali biti u odgovarajućem broju predstavnici cjelokupne populacije o kojoj je riječ. Na primjer, predlaže se da bi trebao biti približno jednaki broj muškaraca i žena i članova različitih enticiteta, u skladu s cjelokupnom populacijom. To se dalje proteže na probleme koji se odnose na invalidnost, seksualni identitet i abecednu papazjaniju različitosti koje su uvedene kako bi se proširila diskusija o pitanjima rodnog identiteta.

Ako se pitate: zašto?, naići ćete na različite odgovore. Takvi su zahtjevi djelomice povezani s bojaznima iz prošlosti, zato što je dio stanovništva bio isključen zbog rasnih i drugih vrsta predrasuda ili procedura socijalne isključenosti, eksplicitnih ili nenamjernih.[xix]  Postojala je zabrinutost da se problemi i pitanja, koji su bili od iznimne važnosti za skupine koje nisu imale izravne predstavnike, neće rješavati. (No, postavlja se pitanje jesmo li mi nužno najbolji izbor za predstavljanje vlastitih interesa. Postoji stara britanska izreka koja kaže: ‘Čovjek koji je svoj vlastiti advokat, ima bedaka za klijenta.’)

Druga moguća misao u ovom kontekstu je – iako se rijetko otvoreno iskazuje – pretpostavka da nečiji etnicitet  ili identitet u nekom drugom smislu, valja shvatiti kao nešto što određuje nečije mišljenje. To bi, na primjer, mogao biti skriveni razlog zbog kojeg su neki ljudi izražavali nelagodu u vezi s dolaskom Margaret Thatcher na čelo britanske Konzervativne stranke ili s položajem crnog konzervativca Clarencea Thomasa na Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država. Iako su ti ljudi sretni što jedna žena i jedan Afroamerikanac imaju tako važne položaje, to nije bilo ono što su zapravo željeli. Postoje  čak i naznake da takve ličnosti zacijelo pate od neke vrste ‘iskrivljene svijesti’.

Ovdje se može ići i korak dalje s idejom da raznim, prije nepopularnim manjinama, nije dovoljno zakonom zajamčiti pravo na slobodu, koja im je prethodno bila uskraćena, nego ih također treba ‘slaviti’.[xx] No, problemi koji iz toga proizlaze su očiti.  Među drugim manjinama možda ima ljudi koji su spremni, ako je to propisano zakonom, tolerirati određene vrste ponašanja drugih ljudi, ali zapravo smatraju da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da se svakako nema što slaviti.

Vjerujem da nas to vodi do srži problema s kojima se suočavamo na tom području. Suočene sa  značajnim socijalnim pluralizmom, zemlje su se našle pred teškim izborom s obzirom na javnu politiku. U odnosu na ono što se događa u zapadnoj Europi, mogli bismo suprotstaviti stajališta prihvaćena u Britaniji i ona u Francuskoj.[xxi]

U Francuskoj kao rezultat povijesne borbe za vlast između zagovornika sekularizma i Republike te katolika, početkom 20. stoljeća usvojena je legalna doktrina ‘laicite’ (laicitet). Ona polaže svjetovno pravo na prostor  – laičke – države, a posljedice toga nameću se muslimanskim imigrantima u Francuskoj. Prema tom modelu, na religiju se gleda kao na nešto što se tolerira, ali njezin prostor je u potpunosti privatan. No, to je u sukobu s onim kako neki katolici vide svoju vjeru i s nekim tumačenjima islama.

Židovi u Britaniji pokrivaju široki spektar ponašanja od asimilacije do blagog kulturnog i religijskog separatizma. New West End sinagoga, London (Wikipedia)

Britanija je prigrlila ono što bi se moglo nazvati multikulturalizmom i dala mu je zakonski okvir. Ideja je bila da ako pojedinačne skupine poštuju zakon, mogu uživati u velikoj mjeri u religijskom i kulturološkom pluralizmu. Britanska židovska populacija je na neki način u tome poslužila kao model. Što se tiče Židova u Britaniji, oni pokrivaju široki spektar ponašanja od asimilacije do blagog kulturnog i religijskog separatizma te do izgradnje – u pravilu na temelju Hasidskih skupina – zajednica koje žive u gotovo potpunoj izolaciji od preostalog stanovništva (osim održavanja trgovačkih i poslovnih odnosa). Strogo tumačenje židovskih religijskih zakona, samo po sebi, onemogućava onima koji ga poštuju svaku komunikaciju sa širom populacijom.

Sve je to dovelo do problema: postoji stalna napetost između francuske vlade i nekih muslimana koji nisu spremni reinterpretirati svoje vjerske ideje u skladu s pogledima francuske vlade. To je dovelo do dvostruke napetosti: s jedne strane, u odnosu na to kakvu ulogu igra šerijatski zakon u životima nekih muslimana; a s druge strane, do izrazitih tenzija s onim muslimanima koji – po ugledu na Muslimansko bratstvo – tumače islam kao sustavni i zapravo politički način života.

U Britaniji se pojavio problem kad je došlo do napetosti 80-tih godina 20. stoljeća u britanskim državnim školama, koja još traje – između onih koji su vodili te škole na standardni način i skupina u većinskim muslimanskim područjima, koje su željele da se u školama s više muslimana promijeni način podučavanja tako da bude jače povezan s muslimanskim socijalnim idealima, onako kako ih oni razumiju.[xxii]

To me vodi do širih pitanja multikulturalizma kojima ću se baviti u sljedećem članku.

• Prijevod: Nada Vučinić. Original dostupan na poveznici Social Diversity

• Bilješke

[i] O tim pitanjima, vidi prikaz, Peter Marsh Gentrification and the Enterprise Culture: Britain 1780-1980,The Business History Review,  2002, Vol. 76, No. 1 (Spring, 2002), str. 194-6, M.L.Thompsona.

[ii] Imao sam baš takvo iskustvo kad sam bio direktor istraživanja Centra za političke studije u Londonu sredinom 1980-ih godina. Vidi također, ‘Lunching for Liberty and the Structural Transormation of a Public Sphere: On Britain’s Institute for Economic Affairs’, Il Politico, LXXXIII,n.1,2018, str.68-96. Zanimljiva slika o tome, viđena iznutra, može se naći u autobiografiji novinara, Peregrine Worsthorne, Tricks of Memory, London: Weidenfeld and Nicolson, 1993.

[iii] ‘Refugee Week‘, The Independent, Friday 19 June 2015; https://www.independent.co.uk/news/uk/home-news/refugee-week-huguenots-count-among-most-successful-britain-s-immigrants-10330066.html

[iv] Vidi, https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_England

[v] Vidi, Humayun Ansari, The Infidel Within: Muslims in Britain Since 1800, London: Hurst,2018.

[vi] Cf., na primjer, https://historicengland.org.uk/research/inclusive-heritage/the-slave-trade-and-abolition/sites-of-memory/black-lives-in-england/

[vii] Vidi, Amy J. Lloyd, ‘Emigration, Immigration and Migration in Nineteenth-Century Britain’, https://www.gale.com/intl/essays/amy-j-lloyd-emigration-immigration-migration-nineteenth-century-britain

[viii] Vidi  https://en.wikipedia.org/wiki/Ethnic_groups_in_London#:~:text=London %2C%20in%20recent%20decades,diverse%20cities%20in%20the%20world.&te%20has xt=At%20the%202011%20census%2C%20London,24.5%25%20born%20outside%20of%20Europe.

[ix] Roman Small Island, Andre Levy, London: Tinder, 2004. Nudi zapanjujuće fiktivne priče o nekim iskustvima ljudi koji dolaze u Britaniju. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti na loše stanje – na primjer, užasne  stambene uvjete nakon ratnog razaranja kuća – koje je većina stanovništva pretrpila.

[x] Cf. Članak iz Wikipedije o Jamajčanskom narječju Patois: https://en.wikipedia.org/wiki/Jamaican_Patois; on Jamaican Creole, see
Peter Trudgill, Sociolinguistics, London: Penguin, 2000.

[xi] Iako je očigledno da ima iznimaka.

[xii] Vidi, korisni pregled, Christina de Bellaigue, Helena Mills and Eve Worth ‘“Rags to Riches?” New Histories of Social Mobility in Modern Britain – Introduction’, Cultural and Social History, 16:1, str. 1-11, dostupno na: https://www.tandfonline.com/doi/pdf/10.1080/14780038.2019.1574053?needAccess=true.

[xiii] Namjerno neću ovdje raspravljati o problemima vazanima za seksualnost ili rodnost, jer bi se otvorilo previše pitanja na koja je nemoguće odgovoriti u već preopšinom materijalu ovoga članku.

[xiv] Darío Fernández-Morera, The Myth of the Andalusian Paradise, Wilmington, DE: ISI, 2018, iako ima mnogo pogrešaka, zanimljiv je u dokumentarnom smislu jer svjedoči o tome kako su slična pravila za isključenje vrijedila kod muslimanteorije koje podupa, židova i kršćana u Španjolskoj.

[xv] Iako teorije koje podupiru takvo shvaćanje nemaju nikakvog smisla (vidi, primjerice, Andrew Vincent, ‘Popper and Nationalism’, in Ian Jarvie, Karl Milford and David Miller (eds), Karl Popper: A Centenary Assessment, volume 1, Aldershot: Ashgate, 2006), a nije također jasno kakve veze ima bilo što s etnicitetom vladara.

[xvi] Vidi, Robert D. Putnam, ‘E Pluribus Unum: Diversity and Community in the Twenty-First Century the 2006 Johan Skytte Prize Lecture‘, Scandinavian Political Studies 30 (2007), str. 137-174.  Treba odmah reći da se sljedeće studije ne slažu s pogledima Putnama po tom pitanju; vidi, na primjer, Patrick Sturgis et al, ‘Does ethnic diversity erode trust?: Putnam’s ‘hunkering-down’ thesis reconsidered’, British Journal of Political Science 41, January 2011, str. 57- 82.

[xvii] Začudio sam se kad sam posjetio Sjevernu Virginiju, u kojoj sam nekoć živio, da su taksisti koji voze putnike na aerodrom sada gotovo isključivo Afganistanci.

[xviii] Vidi korisnu studiju o reputacijskim mehanizmima, Daniel Klein (ed.) Reputation, Ann Arbor: University of Michigan Press, 1997.

[xix]  Najočigledniji primjeri odnose se na posljedice različitih vrsta ovisnosti o odabranom putu. Radno vrijeme, uobičajeno ponašanje, na primjer, Britanskog parlamenta koje očito proizlazi iz činjenice  da su, povijesno gledano, članovi Parlamneta bili muškarci koji nisu imali obiteljske obaveze. Ali posljedica toga je da su žene ili bilo tko s obiteljskim obavezama u lošijem položaju od ostalih, zbog pravila koja su u prošlosti odgovarala članovima Parlamenta.

[xx] Slično tome, postoji čudna ideja da svi članovi skupine koji nemaju ništa zajedničko osim činjenice da preferiraju – na različite načine, seksualne, a u nekim slučajevima i društvene odnose s članovima istog spola, čine jednu ‘zajednicu’ pa se često sugerira da homoseksualci tvore širu zajednicu s lezbijkama i s drugima s kojima nemaju nikakvih vidljivih zajedničkih interesa.

[xxi] Vidi, John R. Bowen, Why the French Don’t Like Headscarves, Princeton, NJ: Princeton University Press, 2007.

[xxii] Vidi zanimljivi pregled, Andrew Brown, Trials of Honeyford, London: Centre for Policy Studies, 1985.  Dostupno na: https://www.cps.org.uk/files/reports/original/111028092533-TrialsofHoneyford1985.pdf