Empirija i teorija: Koliko su za demokraciju nesposobni građani, a koliko elite

Članak ukratko prikazuje na kojim su konceptima utemeljeni različiti modeli demokracije te iznosi rezultate empirijskih istraživanja, ali i teorijskih analiza, o slabim točkama demokracije, u njezinom vrhu ili u njezinoj osnovi, u elitama ili među političarima

Demokracija je, izgleda, u krizi[1]. Ako promotrimo novinske članke, a pogotovo naslove, proteklih godina suočeni smo s jednom izrazito depresivnom slikom. Referendum o Brexitu je očitovanje „lažne demokracije“[2], Trumpova pobjeda označava „propast masovne demokracije“[3], a referendumom o braku najavljena je „likvidacija demokracije u Hrvatskoj“[4]. Da ne bismo pomislili kako je demokracije ugrožena samo od strane građana/birača, problemi dolaze i od političkih elita – hrvatski političari od demokracije vide samo „mogućnost ostvarivanja svojih privatnih interesa“[5], udaljavanje elita od građana i izostanak političke odgovornosti „uništavaju demokratsku vladavinu“[6], a Trumpova pobjeda je, iz ove perspektive, rezultat „propalih elita“[7]. Drugim riječima, građani i političari su nesposobni, a te nesposobnosti, kao što možemo vidjeti, najviše dolaze do izražaja tijekom glasovanja. Građani glasuju iracionalno, a izbori nisu mehanizmi za odabir najsposobnijih.

Međutim, kao što ćemo vidjeti, ovakve brige nisu nove. Naprotiv, one postoje od prve pojave demokracije. U ovom tekstu ću se osvrnuti na te brige, kako su se one razvijale kroz povijest, kako se to reflektiralo u evoluciji procesa političkog odlučivanja; vidjet ćemo kako se s tim brigama nose različiti modeli demokracije, te naposljetku, što su o svemu imala reći empirijska istraživanja građanskih sposobnosti. Krenimo redom.

Od demokratske lutrije do demokratskog glasačkog listića

U samom začetku demokracije, ona je bila politički sustav koji je u svoj centar postavio slobodu, s posebnim fokusom na političku slobodu, pod kojim su pojmom Atenjani smatrali političku participaciju. Građani su bivali građanima participiranjem u političkim diskusijama i radom na javnim pozicijama. Na stranu što su građani mogli biti samo atenski muškarci, stariji od 20 godina, koji su ujedno bili i robovlasnici, zanimljivo je osvrnuti se na diskusije oko političkog odlučivanja. Političko odlučivanje koje se vezivalo uz demokraciju je bilo biranje ždrijebom, a biranje glasovanjem Grci su vezivali uz oligarhiju. Ždrijeb ujednačava građane, a glasovanje, u situaciji kada zajednica ne dijeli zajedničke vrijednosti, nužno dovodi do održavanja na vlasti manjine sa specifičnim interesima i vrijednostima (npr. imućni). Grčki filozofi nisu bili skloni demokraciji – Platon je smatrao kako demokracija postavlja neznalice na vlast, a Aristotel je predlagao mješavinu demokracije i oligarhije (što implicira kombinaciju biranja ždrijebom i glasovanjem).

Biranje glasovanjem Grci su vezivali uz oligarhiju. Ždrijeb ujednačava građane, a glasovanje, u situaciji kada zajednica ne dijeli zajedničke vrijednosti, nužno dovodi do održavanja na vlasti manjine sa specifičnim interesima i vrijednostima (npr. imućni)

Ta ideja ponovno se javila tijekom Renesanse u talijanskim gradovima-državama. Kako bi se oduprli papinskom autoritetu, a u isto vrijeme i držali frakcije unutar grada pod kontrolom, očekivalo se da vladari imaju virtu, što, između ostalog, znači da su spremni staviti javne potrebe ispred osobnih. Biranje ždrijebom, koje ostvaruje ciljeve samoodređenja, participacije i neutralnosti, ne može u isto vrijeme i osigurati da na vlast dođu oni s najvišim virtu. Svega je nekoliko generacija bilo potrebno da se demokracija praktično, ali i u teorijskim razmatranjima, prestane vezivati uz biranje ždrijebom, i počne vezati uz glasovanje, proceduru koja se do 17. stoljeća vezivala uz oligarhijski tip vlasti. Dominantni razlog za to jest što su se rasprave o bivanju članom političke  zajednice usmjerile na pristanak građana da se nad njima vlada, tj. na pristanak procedure i ishoda političkog odlučivanja; dok ždrijeb omogućava samo pristanak vezan uz proceduru, glasovanje omogućuje oboje. Drugim riječima, politička sloboda nije više značila (samo) političku participaciju, već slobodu od apsolutne i arbitrarne moći, a politička jednakost nije bila jednaka vjerojatnost za sudjelovanje u vlasti, već jednakost pristanka na ovladavanje. Građani su postali izvor legitimiteta, slobodni pojedinci koji mogu sami odrediti što je za njih najbolje. Unatoč svim razvojima demokracije kojima se sada okrećemo, od tada pa do danas demokraciju intuitivno vežemo uz glasovanje.

Demokracija ili demokracije?

Već se u promjeni od biranja ždrijebom ka glasovanju može vidjeti kako demokracija nije jednoznačan pojam. Točnije je govoriti o modelima demokracije[8], od kojih svaki ističe drugu srž demokratskog poretka, usmjerava se na različite aspekte političkih odnosa i procesa, i u konačnici ima različita očekivanja o poželjnim sposobnostima političkih aktera, tj. o očekivanoj kvaliteti svakodnevnog funkcioniranja političkog sustava. Drugim riječima, kriza „moje“ demokracije možda je samo očekivana svakodnevnica „tvoje“ demokracije. Postoji niz modela, osvrnut ćemo se ovdje samo na njih nekoliko.

Razvoj liberalne misli i modela predstavničke demokracije doveo je do razmatranja glasovanja kao postupka kojim građani (ovladani) kontroliraju vladajuće, tj. procjenjuju rade li njihovi predstavnici u vlastitom interesu ili u interesu predstavljenih? Međutim, diskusija oko sposobnosti građana i vladajućih se nastavila. Primjerice, Mill postavlja kriterije pismenosti i plaćanja poreza da bi osoba dobila pravo glasa, a čak i uvodi ideju ponderiranja glasa s obzirom na inteligenciju. Osim toga, i u Engleskoj i Francuskoj kako biste dobili pravo glasa morali ste imati određenu razinu bogatstva. Bogatstvo je bilo još važnije za kandidiranje za političko predstavništvo jer se smatralo kako financijska neovisnost od države smanjuje vjerojatnost korupcije i političkog djelovanja vladajućih u vlastitu korist. Kako su države postajale sve masovnije, a politički i društveni život sve više se udaljavao od grčkog polisa, „klasični“ demokratski model se počeo dovoditi u pitanje.

Glavnu argumentaciju kontra ideji vladavine naroda nudi Schumpeter, koji uvodi konkurencijski model demokracije. Prema tom modelu demokracija je samo institucionalni okvir za donošenje odluka, a uloga građana je donošenje odluke o tome tko će vladati u njihovo ime. Razlog za ovakvo vezivanje demokracije isključivo uz izborni proces jest Schumpeterova vizija građana kao iracionalne skupine koja je osjetljiva na propagandu i politički marketing. Uz to, s obzirom na razinu kompleksnosti državnih poslova, građani nemaju dovoljno znanja da sudjeluju u političkom odlučivanju. Stoga ovaj model „nade polaže“ u političku elitu, koju će iznjedriti političko tržište. Bliski model ovome jest pluralistički model demokracije, koji se razlikuje od konkurencijskog ponajviše u tome što ističe kako moć ne leži isključivo u rukama političke elite već kako postoji čitav niz centara  moći koji se bore za političku prevlast.

Participativni i deliberativni modeli smatraju kako građani trebaju aktivnije i šire sudjelovati u politici, te kako sama participacija pokreće začarani krug povećanja političkog znanja i motivacije za daljnju participaciju. Ostali modeli se oslanjaju na demokraciju u kojoj vladaju političke elite, sposobnije od građana koji mogu „gurnuti“ sustav u tiraniju

Iduća dva modela javila su se 70ih godina prošlog stoljeća kao svojevrsni odgovor na ekonomsku recesiju i legitimacijsku krizu države na Zapadu. Prvi model, legalna demokracija, naslanja se na konkurencijski model kojem dodaje ideju minimalne države, čiji je cilj isključivo zaštita individualnih sloboda. Demokracija je ovdje i dalje prvenstveno politički proces – izbori u kojima sudjeluju građani-kupci. Nasuprot tome, participativni model ističe važnost sudjelovanja pojedinaca u proširenoj političkoj sferi onkraj izbornog ponašanja.

Ideja je da samo participiranje u političkim institucijama i političko djelovanje na lokalnoj razini potiču individualni razvoj i dovode do političke jednakosti među građanima. Zastupnici ovog modela ipak ne promoviraju odbacivanje predstavničkog modela i uvođenje direktne demokracije, već ističu kako su indirektni procesi nužni, ali da trebaju biti dodatak ostalim oblicima političke participacije.

Konačno, najrecentniji model demokracije je deliberativni model, koji ističe kako legitimitet demokratskog poretka proizlazi upravo iz deliberacije, a ne primjerice iz izbornog procesa. Političko odlučivanje je rezultat informirane, uravnotežene i argumentirane rasprave među građanima, na temelju koje bi kolektiv trebao donijeti racionalne i informirane odluke.

Ovaj kratki, i nužno sažeti, pregled modela demokracije pokazuje kako postoji čitav spektar pristupa koji se razlikuju u nizu aspekata, pa tako i u očekivanjima o sposobnostima i ulozi građana i elita u demokratskim procedurama. Participativni i deliberativni modeli smatraju kako građani trebaju aktivnije i šire sudjelovati u politici, te kako sama participacija pokreće začarani krug povećanja političkog znanja i motivacije za daljnju participaciju. Nasuprot toga, ostali modeli se oslanjaju na demokraciju u kojoj vladaju političke elite, sposobnije od građana koji mogu „gurnuti“ sustav u tiraniju. Upravo je taj strah, potenciran građanskim podrškama ne-demokratskim režimima u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, bio pozadina i empirijskih istraživanja građanskih sposobnosti.

A gdje je tu empirija

Od 40ih godina prošlog stoljeća, istraživanja javnog mnijenja i građanskih sposobnosti postala su redovita pojava. Već od prva dva velika projekta (tzv. Columbia i Michigan istraživanja) slika građanskih sposobnosti je bila poprilično negativna. Pokazalo se kako građani u političkoj kampanji biraju informacije koje su u skladu s njihovim postojećim stavovima, skloni su iskrivljavanju negativnih informacija o strankama koje podržavaju, nizak udio građana zna stavove političkih kandidata na istaknutim političkim pitanjima, još manji udio razumije i točno koristi apstraktnije političke pojmove (liberalizam, konzervativizam itd.), a većina ih ima nestabilne političke stavove o specifičnim javnim politikama[9].

Ako građani koji imaju niska znanja u konačnici donose iste procjene kao i oni s visokim razinama znanja, opća neinformiranost nije toliki razlog za brigu

Ovakva slika „običnih“ građana, uz manje fluktuacije, opstala je do danas. Iako bismo rekli da ovi nalazi ide u prilog konkurencijskom modelu demokracije, građanske sposobnosti su izgledale toliko niske da se postavilo pitanje mogu li građani uopće adekvatno birati političke elite? Primjerice, birači su osjetljivi na fizičke karakteristike kandidata[10], ne znaju identificirati koje su stranke formirale vladu[11], često procjene uspješnosti političara temelje na nebitnim aspektima, poput vremenskih uvjeta ili rezultata lokalnog sportskog tima[12], a neki autori ističu kako su sve evaluacije i preferencije političkih aktera rezultat puke racionalizacije automatskih i nesvjesnih reakcija[13]. S ovakvom slikom se teško može nositi ijedan od postojećih modela (izuzevši eventualno konkurencijskog) i ova pojava postala je poznata pod terminom dilema demokracije, čije razrješenje „ima fundamentalne implikacije na način na koji razmišljamo o političkom ponašanju i ulozi građana u demokratskom procesu“[14].

Kako onda spasiti demokraciju od njezinih građana?

Različiti pristupi su pokušali odgovoriti na ovo pitanje, a njihovi nalazi pružaju podršku određenom modelu demokracije (detaljnije na Slici 1). Jedna skupina autora smatra, i empirijski pokazuje, kako racionalnost građana treba tražiti na razini kolektiva. Naime, ideja je da se, kada spojimo sve procjene i preferencije, individualne greške ponište, i ostaje nam točna kolektivna procjena, preferencija, evaluacija. Druga skupina autora usmjerila se na proučavanje kognitivnih procesa građana i ističe kako nije ključ demokratskih sposobnosti u faktografskom znanju, već u uspješnosti njihovih mentalnih strategija. Ako građani koji imaju niska znanja u konačnici donose iste procjene kao i oni s visokim razinama znanja, opća neinformiranost nije toliki razlog za brigu. Nasuprot tome, istraživači političke participacije pokazuju, kao što smo već spomenuli, da povećanje motivacije i participacije dovodi do povećanja demokratskih vrijednosti, političkog znanja, političke samoefikasnosti itd.

Slika 1. Reakcije na dilemu demokracije (isprekidana crta označava manje eksplicitnu vezu)

 

Umjesto zaključka

Dilema demokracije se perpetuirano otkriva kroz proglase o krizi demokracije, primjer čega su i nedavne pojave s početka teksta. Čini se kako je riječ o napetosti koja je inherentna demokratskom režimu, ali ovisno o modelu kojeg smatramo poželjnim, ona može stvarati veće ili manje probleme. Iako nema točnih odgovora niti jedinstvenog rješenja ovog pitanja, važno je imati na umu nekoliko stvari. Kao prvo, riječ je o problemu koji se nalazi na razmeđu normativnog pristupa (političke filozofije) i empirijskih istraživanja. S jedne strane, imamo ideju o tome kakav politički sustav je poželjan, te argumentaciju o tome zašto upravo taj sustav dovodi do poželjnih ishoda, poput slobode, samo-aktualizacije, političke odgovornosti, jednakosti itd. S druge strane, imamo empirijska istraživanja koje zanima ne „kako bi sustav trebao izgledati“, već „kako sustav izgleda“, tj. kako izgleda politička realnost. Međutim, iluzija je da ova dva pristupa mogu jedno bez drugoga – normativni pristupi se nužno temelje na nekakvim procjenama prošlosti, sadašnjosti i općenito političkoj realnosti; empirijski pristupi postavljaju pitanja koja redovito proizlaze iz političke filozofije, i još važnije, rezultati istraživanja imaju uvijek, barem implicitno, vrijednosne sudove. Često imamo upravo suprotnu situaciju, političke teoretičare koji u potpunosti izbjegavaju empirijska istraživanja i empirijske istraživače koji ili nisu svjesni ili eksplicitno izbjegavaju govoriti o vrijednosnim implikacijama svojih nalaza.

Drugi važan aspekt ove problematike jest izostanak istraživanja sposobnosti političkih elita. Preveliki udio istraživanja usmjeren je na sposobnosti građana, a tek mali dio proučava sposobnosti političkih elita, čiji se uspjeh najčešće mjeri ekonomskim kriterijima ili građanskom podrškom. Razlog tome jest što je teško motivirati političke elite da sudjeluju u znanstvenim istraživanjima, a i tada postoji  opravdana sumnja da će istraživanju pristupiti strateškim komuniciranjem.

Treće, kako bi se bolje premostio odnos između empirijskih istraživanja i normativnih pristupa, potrebno je adekvatnije razraditi kriterije građanskih sposobnosti. Naime, iako neki od rezultata koji govore o građanskim sposobnostima zvuče loše, nije jasno zašto bi oni nužno imali negativne implikacije niti za građane niti za demokraciju. Primjerice, nije jasno zašto bi bilo nužno da građani detaljno razumiju koncepte liberalne i konzervativne ideologije; zašto bi to doprinijelo kvaliteti ijednog modela demokracije? Ili zašto bismo građane proglasili nesposobnima ako imaju loše rezultate na testovima faktografskog znanja politike? Je li demokracija onda sustav čija je svrha da imamo građane koji znaju detalje o svijetu politike? Proglas krize demokracije ili njenog „normalnog“ funkcioniranja uvelike ovisi o našim odgovorima na ova pitanja.

• dr. sc. Kosta Bovan magistrirao je psihologiju i doktorirao politologiju

[1] http://ideje.hr/tag/kriza-liberalne-demokracije/

[2] https://www.foreignaffairs.com/articles/united-kingdom/2016-06-28/brexits-false-democracy

[3] http://www.newstatesman.com/world/2016/11/mass-democracy-has-failed-its-time-seek-humane-alternative

[4] https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/u-nedjelju-ce-hrvatska-demokracija-biti-likvidirana-20131129

[5] http://www.glas-slavonije.hr/318300/11/Sve-njima-nista-narodu-Kako-su-politicke-elite-umjesto-rada-za-dobrobit-drustva-radile-za-vlastite-interese

[6] https://www.ft.com/content/cfc1eb1c-76d8-11e3-807e-00144feabdc0?mhq5j=e1

[7] https://www.ft.com/content/f27340fc-1848-11e6-b197-a4af20d5575e?mhq5j=e1

[8] Izvrstan pregled u Held (2006).

[9] Detaljnije u Berelson, Lazarsfeld, i McPhee (1954), Campbell i sur. (1964), Zaller (1992), Converse (2000) itd.

[10] Primjerice, Gregory i Gallagher (2002), Todorov i sur. (2005), Pavela Banai, Banai, i Bovan (2017).

[11] Rapeli (2016).

[12] Pregled u Healy & Malhotra (2013).

[13] Lodge i Taber (2013).

[14] (Dalton i Klingeman, 2007:5).