Erudicija koja na svoj način nadmašuje čak i internet.

Turistički vodič Ante Alerić preporučuje knjige Staše Forenbahera i Lare Černicki. Uz njih na izletima možete naučiti štošta o Karolini, Jozefini, Lujzijani i sličnim stvarima o kojima ste načuli ali ne znate dovoljno

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Često se čuje da višak informacija i previše predznanja mogu biti medvjeđa usluga putovanjima. Tome nije tako u slučaju serije knjiga autorskog dvojca Lare Černicki i Staše Forenbahera. Već je knjiga “Starim cestama do mora” (2012.) bila veliko publicističko osvježenje u kojem na jedan popularno-znanstveni način obrađuju austrougarski zamah cestogradnje u trokutu Karlovac – Rijeka – Senj. Radi se o studioznom pregledu nastanka tada suvremenih cesta koje premošćuju barijeru Gorskog Kotara spajajući Primorje s peripanonskim prostorom. Radovi počinju u osamnaestom stoljeću za vrijeme austrougarske uprave a nastavljaju se i za vrijeme francuskih Ilirskih provincija početkom devetnaestog stoljeća – najpoznatija i najmodernija cesta tog vremena Luizijana, koja je spajala Rijeku i Karlovac, ima austrougarski početak i francuski kraj, a te ceste gotovo u pravilu imaju i domaćeg inženjera koji vodi radove. Razlozi gradnje su u trgovačkoj komunikaciji, posebice sigurnijem, bržem i značajnijem prijenosu žita prema jadranskim lukama, a kasnije i u eksploataciji drva i metalnih ruda. Knjiga obrađuje glavne linije cestovne mreže (Karolina, Jozefina i Luizijana), etape razvoja, preslagivanja, “ispravljanja” rute zbog velikih nagiba, način gradnje (primjerice upotrebu mina i dolazak minera iz Italije) kao i sve lateralne efekte – kirijašenje, razvoj gostionica, prekarne radnike koji su ponekad više cijenili hajdučiju na tim cestama nego li ne baš dobro plaćeni manualni rad u cestogradnji. I, dakako, ostatke cijele te mreže od koje se dobar dio i danas koristi, posebice alternativno – kad zapuše bura, od Rijeke prema Karlovcu vozimo se dijelovima originalne trase Luizijane.

Od ovog okvira razvija se jedan turistički bedeker zgodan za obiteljske izlete na četiri kotača, bicikliranja, planinarenja i šetnje krajevima koji su osim tehničkog građevinskog elementa (Forenbaher je inženjer građevine i arheolog) obrađeni s povijesnim crticama, prirodnim i kulturološkim zanimljivostima (Černicki piše članke slične tematike za medije), na onaj najbolji način klasičnih iscrpnih turističkih vodiča sa fotografijama i dobrom kartografijom. Zgodan za usputna konzultiranja, putničke reference i zaokruživanje izleta.

Prikaz cesta u Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji Zavoda Miroslav Krleža

Sljedeća knjiga “Starim cestama preko Velebita” (2016.) slijedi istu liniju, samo se smješta južnije, od Senja, s obje strane Velebita do, okvirno, rijeke Zrmanje ili, točnije, do sela Pađene kod Knina – odnedavno zvučnog toponima zbog afere s vjetroelektranama. Kad se sve zbroji, negdje u zaleđu jedrenjačkih morskih puteva i budućeg primata željeznice, trebalo je prijeći barijeru Velebita – novim cestama. Od Karlobaga prema Gospiću ili Majstorskom cestom preko Malog Alana ostaci te mreže i danas su zapanjujući, od neizbježnih preslagivanja cesta do tragova medijevalnih, antičkih, karavanskih puteva ili stočarskih staza koje su imali isti cilj komunikacije između mora, Like i panonskih ravnica.

Truckamo se tako kroz četiri stotine stranica sve do danas, nakon jučerašnje izgradnje autoceste, otkad stalno ponavljamo kako je Hrvatska turistička autodestinacija i kad se negdje stjerani burom vozimo preko Prezida ili Luizijanom, shvatimo o kako bitnoj i velikoj temi se radi.

Isto tako, možemo si postavljati historijsko alternativna pitanja poput onog koliko su ove ceste imale utjecaj na širenje i razvoj Rijeke, druge najveće austrougarske luke, a koliko je izgradnja autoceste do Ploča utjecala na dalmatinski revival turizma u zadnjih petnaestak godina.

Zato su ove knjige, osim što su dobro pisane, izvrsno dokumentirane i odlično pokrivaju dijelove Hrvatske koji nikad nisu imali dobrih turističkih vodiča, nešto za preporuku i stalna iščitavanja. Na tim su cestama sve do dvadesetog stoljeća česti razbojnički prepadi a spori svijet mazgi, volova, konja i zaprežnih kola danima ide s jedne na drugu stranu planine; danas postaju spore, panoramske i romantične prometnice.

Osim naslovne teme – ceste i svih njenih tragova – u knjizi se nalaze i natuknice o prostorima kroz koje one prolaze, tako da su iznimni dobro i pitko napisani kratki opisi kulturnog naslijeđa, prirodnih posebnosti i svega što se od podvelebitskog kraja do linije Gračac- Gospić – Otočac da vidjeti i nanovo otkriti. Naći ćemo priče o velebitskoj žičari koja je nekih desetak godina funkcionirala pokraj Karlobaga, a gradili su je robijaši s Golog otoka ili, ako volite kulturološke reference, možete pogledati crnohumorni film iz osamdesetih “Mala pljačka vlaka”, u kojem na samom kraju K und K monarhije ekipa drumskih razbojnika, točno ispod Tulovih greda, ordinira po Majstorskoj cesti.

Crnohumorni film iz “Mala pljačka vlaka” iz 1984, u kojem na samom kraju K und K monarhije ekipa drumskih razbojnika, točno ispod Tulovih greda, ordinira po Majstorskoj cesti

A prije čitanja najnovije, treće u ovom nizu, knjige “Kratke šetnje u prošlost” (2019.), osvrnimo se na aktualni putnički trenutak: ove covidne godine većina turista do Jadrana je došla osobnim automobilima u vlastitom aranžmanu. U svoj toj epidemiološkoj šizofreniji novog vala korone, otvaranja i zatvaranja granica, putnici izbjegavaju agencijske aranžmane i organizirane izlete kojih gotovo da i nema. Znači, ako se hoće negdje prošetati, ostaje im internet i reference sa raznih tripadvisora, što uglavnom nije dovoljno za kvalitetan izlet. Zato ova knjiga kao da je pisana za ovo novo normalno doba, mada joj to nije bila namjera. Više nam je došla na valu trenda u kojem se svi pomalo  tu i tamo otisnemo od doma u izletničke obiteljske šetnje. Porastom standarda, a ponekad i samom lokalnom situacijom dogodi se inicijativa poput one kad su u nacionalnom parku Plitvice snizili cijene – danima u proljeće nije bilo slobodne ulaznice od domaćih turista.

Buking iz tih dana potvrđuje priču o željama i mogućnostima jednog dijela hrvatskog društva koji je gladan prostora inače zauzetog stranim, bogatijim turistima. A dok se oni ne vrate i dok iskoristimo niske cijene na atraktivnim lokacijama, dotle vrijedi baciti oko na ono što možemo iskoristiti s puno manje novca i, nedajbože, za vrijeme budućih  polukarantena koje su nas poluzatvorile tijekom proljeća.

“Kratke šetnje u prošlost” odmak su od prije opisanih knjiga jer nude konkretne opise izleta s naglaskom na šetnje i otkrivanja dijelova Hrvatske izvan klasičnih touroperatorskih ruta. Usto, kako i sam naslov kaže, nije riječ o čistom planinarenju, iako su neke staze za iskusnije planinare, već uglavnom o kratkim šetnjama koje su dostupne svima, a ima ih šezdesetak i pokrivaju dobar dio nepoznate nam Hrvatske u dvadeset pet poglavlja. Uz povijesni okvir, svaki izlet obogaćen je zemljovidom kao i .gpx datotekama svih šetnji na internet stranici izdavača Libricona, inače specijaliziranog za putopisna i pustolovna izdanja.

Nadalje, šetnje su “markirane” dužinom, vremenom i visinskom razlikom, kao i zanimljivostima koje usput treba obići.

S juga tako stižu priče o Hasanaginici i stazama oko imotskih jezera, velebitskim mirilima u Podgorju ili bračkim pustinjacima. Jedanaeest je poglavlja od Stona do Paga, i bila bi prava šteta ne iskoristiti neka od njih ako godišnje odmore provodite u Dalmaciji. A suština knjige je u tome da nećete  morati danima kopati informacije ili ići na blef u krajeve koje su autori tako dobro obradili nudeći u svakom od njih više izletničkih, šetalačkih sugestija. Mene su kupili Vrlikom, izletima na vrela Cetine i obilaskom crkve Svetog Spasa.

Priče o veljskom Pasoglavu (varijacija na temu neretvanskog Norina) ili imotskom Gavanu (kao i Prošćanskom i još par njih po Dinaridima) lijep su epitaf pričama koje više nitko ne prepričava

Osim što tekst često klizi u drugo lice množine (“posjetite”, “prošećite”, “okupajte se” itd.) kuriozitet je i prepričavanje lokalnih legendi. Iz osobnog iskustva znam kako mitovi, legende i lokalne priče polako nestaju iz turističkog imaginarija i vokabulara. Petnaestak godina ranije znalo se susresti turiste koji su eksplicitno tražili da im se ispriča kakva zgodna legenda, a u međuvremenu takvih je sve manje a sve te lokalne legende i slične priče polako ali sigurno nestaju iz turističkih brošura i vodiča. Tako da, spomenimo samo neke, priče o veljskom Pasoglavu (varijacija na temu neretvanskog Norina) ili imotskom Gavanu (kao i Prošćanskom i još par njih po Dinaridima) lijep su epitaf pričama koje više nitko ne prepričava.

Na Sjevernom Jadranu (Kvarner, Istra i Gorski Kotar) sedam je poglavlja ove knjige, malo manje ih je u središnjoj Hrvatskoj, dok je poglavlje o Našicama jedino slavonsko. U cjelini postoje tu i atraktivni i poznati toponimi poput stonskih zidina, Rastoka ili Baške na otoku Krku, ali većina izleta i destinacija ne samo da je turistički nerazvikana već nerijetko i većini nas potpuno nepoznata.

Plitvice

U korona kontekstu odlazaka prema mjestima gdje je manje ljudi, njemački psiholog Manfred Spitzer u novoj knjizi “Usamljenost” razvija tezu kako samoća u prirodi može biti učinkovita protiv jako raširene i tehnološki potencirane usamljenosti te navodi japanski izraz shinrin-yoku, “šumska kupka”. Ako to povežemo sa našim prebukiranim Plitvicama gdje je zbog jezerske atraktivnosti uvijek puno ljudi, godinama se dalo iščitati u njima i dvije začuđujuće različite istočnjačke kulture: korejski turisti doslovno trče po parku, guraju se, neprestano radeći selfije dok Japanci stave ruke na leđa i lagano šeću, pravi izletnički zen. A to je ono što bi mogao biti najvrijedniji efekt čitanja ovih knjiga.

Na kraju, ako malo karikiramo,veća je vjerojatnost da ćete danas vidjeti turista sa naočalama za proširenu stvarnost nego li s turističkim vodičem u rukama. Ali, put od ukoričenih izdanja koji je prešao i blogersku i društvenomrežnu fazu, može krenuti i natrag, sporim knjižnim cestama preko zaboravljenih planina, u vidu kvalitetnih turističkih vodiča i knjiga kakve pišu Stašo Forenbaher i Lada Černicki.