Etnografski muzej Istre. Priča o zemlji i podneblju kao izvoru života i prihoda, bez politike

Specifičnost Istre, najvećeg hrvatskog i jadranskog poluotoka, ali i dalje relativno malog prostora, jasno se vidi upravo u nevjerojatnoj raznolikosti izvora prihoda i prevladavajuće ekonomije koji se ponekad mijenjaju doslovno od sela do sela, piše Slađana Bukovac. Upravo ta heterogenost, odlično predočena u pazinskom Etnografskom muzeju, jedna je od najvećih osobitosti regije.

• Naslovna fotografija: Etnografski muzej Istre (Slađana Bukovac)

• Slađana Bukovac (1971.) povjesničarka je umjetnosti i autorica. Suradnica je Arheološkog muzeja Istre u Puli.

Etnografski muzeji, ili etnografska građa, često se prezentira amaterski, ili na neadekvatan i zastario način. Tu je zamku godinama pokušavao i na kraju uspio izbjeći Etnografski muzej Istre. Sam je muzej na lokaciji koja je iznimno vrijedan spomenik kulture, na drugom katu Pazinskog kaštela, tako da se koncepcijom mora uklopiti u tlocrtno strog, prirodnom rasvjetom škrt i infrastrukturno siromašan objekt čija je originalna namjena, premda i stambena, bila podređena obrani. Novi koncept muzeja nastajao je dugo, jedne su autore, kustose i suradnike na tom poslu zamjenjivali drugi, a ono što se može vidjeti kao rezultat pripada ugrubo dvjema fazama rada na postavu. U koncepciji sadržaja  nisu mnogo drukčije, osnovna je razlika što su u drugom dijelu prostorne intervencije smjelije i veće, a rasvjeta manje definira „prioritete“ među eksponatima. Cijeli je postav stajao oko tri milijuna kuna, što je, s obzirom na rezultat, vrlo skroman iznos.

Osnovna je ideja postava da ne predstavlja toliko same predmete, već tradiciju, vještine, običaje, i način života koji je pojedini kustos, radeći na određenoj lokaciji, donio s terena. Kroz te mikrolokalitete, na kojima su etnografi imali svoje „izvore“, pripovjedače i svjedoke tradicije, objašnjena je i često naglašavana (toliko često da ponekad zvuči kao floskula) multikulturalnost Istre, ali i njezina raznolikost, u prvom redu privredna i ekonomska, iz čega se onda razvijaju i razlike u običajima, svakodnevnoj praksi i kulturnim obrascima. Pojedinačno se, dakle, uzima kao mjera cjeline.

Političke zone obrađene su tek usputno, naglasak je stavljen na ono što je ostajalo postojano i konstantno, a to je zemlja i podneblje kao izvor života i prihoda. (Slađana Bukovac)

U „uvodnom“ prostoru izložbe postavljena je „zemljopisna zadatost“, to jest podjela Istre na tri geografske „zone“: „crvenu“, „bijelu“ i „sivu“. Osim zemljopisnih, tu su naravno i druge „zone“, one političke, ali u regiji koja je u toj mjeri bila izložena promjenama granica, država, vlasti i društvenih uređenja ova je tema obrađena tek usputno, i naglasak je stavljen na ono što je u svim okolnostima ostajalo postojano i konstantno, a to je zemlja i podneblje kao izvor života i prihoda, jednako u turbulentnim, kao i u mirnim vremenima.

Etnografski muzej Istre dobro je postavljen, uz ostalo zbog toga što unutar hrvatskih okvira Istra ima, uz neke manje sporove i prešućivanja, rijetko zdrav odnos prema vlastitoj prošlosti. Od siromaštva, raznih vrsta zakinutosti i nestašice, od tlačenja i izdržljivosti potlačenih i upornih, napravili su svojevrstan kult koji se često prelijeva u turistički kič, ali i dalje ne prelazi u ideološko mitotvorstvo, toliko često u drugim dijelovima Hrvatske. U Istri je malo izrazito mnogo, i to je mentalitet minimalizma: još nakon Drugog svjetskog rata ljudi su na magarcima, ili sami, kilometrima hodali da dođu do vode, kultno jelo, „maneštra“, zapravo je skromno varivo, a deserti su u osnovi pošećereno tijesto.

U Istri je, kako u prošlosti tako i danas, izrazito jaka institucija obitelji, „fameje“, umjesto kulta države i nacije, koje su se izmjenjivale takvim intenzitetom da se stanovništvo nije za njih stiglo osobito vezati. (Slađana Bukovac)

Ali, umjesto kulta države i nacije (u Istri su se države izmjenjivale takvim intenzitetom da se stanovništvo za njih nije stiglo osobito vezati, a s takvim intenzitetom migracija nacije nisu bile osobito jak temelj identifikacije), u Istri je kako u prošlosti, a tako i danas, vladala izrazito jaka institucija obitelji, „fameje“. Poštovanje prema „nonama“ i „nonićima“ je stoga, premda na prvi pogled paradoksalno za regiju u kojoj su mladi ljudi bolje situirani nego drugdje, vrlo nalik onome što obično vidimo u krajnje konzervativnim zajednicama.

S precima, „starijima“, ne živi se u opreci i pobuni, već u vrsti prirodnog kontinuiteta: sve prelazi „s koljena na koljeno“, priče iz prošlosti, koliko god bile duge ili monotone, usvajaju se kao dio vlastitog identiteta, a većina uspješnih poslova, bilo da se odvijaju u sferi maslinarstva, vinogradarstva ili iznajmljivanja apartmana, zasnovani su na konceptu da su članovi obitelji ujedno i radna snaga: nije rijetkost sresti dječaka od 11 ili 12 godina kako nakon što dođe iz škole u podrumu prodaje buteljirano vino, dok djed iz bačvi od nehrđajućeg čelika natače „refošk“ u plastične boce kupcima koji ne drže osobito do forme. Istodobno „napredna“, i tradicionalna, Istra je ogledni primjer zdrave samosvijesti o vlastitom porijeklu, običajima i prošlosti. Nema tu ni legendarnog ratovanja, niti osobite privrženosti figurama iz panteona povijesnih legendi: najčešće citirana osoba u Istri je pjesnik i prozaist Mate Balota, čiji su tekstovi često upravo opisi drame siromaštva.

Momjan je vinogradarsko područje u Istri na kojem se uzgaja autohtona sorta, Muškat momjanski, vino koje se u vrijeme cara Franje Josipa pilo na bečkom dvoru. (Slađana Bukovac)

Jedna od „rubrika“ muzejskog postava je tako „Vinar iz Momjana“: vinarstvo i vinogradarstvo rašireno je, naravno, po cijeloj Istri, ali Momjan je područje na kojem se uzgaja autohtona sorta Muškat momjanski; vino koje se u vrijeme cara Franje Josipa pilo na bečkom dvoru, a u nekima od austrijskih etnografskih muzeja još uvijek postoje luksuzne škrinje u kojima je muškat transportiran na odredište. Veza s vinom i vinogradima vidljiva je i po tome što je zaštitnik Momjana sv. Martin. Vinogradarstvo se u Istri razvijalo u tri faze: prva, krajnje mukotrpna, odvijala se prema mjesečevim mijenama, a vinogradi, nešto niži nego danas, okopavali su se uz pomoć volova i magaraca. Nakon 1954. godine, kada Londonskim sporazumom Zona B Jugoslavenske vojne uprave pripada Jugoslaviji, pretežno talijansko stanovništvo Momjana masovno se iseljava. Za one koji su ostali, ili se doseljavaju, poljoprivreda se modernizira, a organizirani otkup proizvoda jamči im određenu sigurnost. Nova se promjena događa sredinom 90-tih, kada se zbog privatizacije moraju tražiti novi modeli. Kako se u to vrijeme počinje razvijati turizam ruralne, središnje Istre, otvara se novo tržište za vina.

Fažana, smještena između glavne austrougarske ratne luke u Puli i elitnog odmaralište na Brijunima, ovo je malo ribarsko mjesto imalo je 7 posto stajaćih mreža na zapadnoj obali Istre. (Slađana Bukovac)

Kao što je Momjan odabran za „metaforu“ vinogradarstva, ta je uloga na izložbi Fažani dodijeljena u ribarstvu. Smješteno između glavne austrougarske ratne luke u Puli i elitnog odmaralište na Brijunima, malo je ribarsko mjesto imalo je 7 posto stajaćih mreža na zapadnoj obali Istre. Tradicionalno, ribolov se obavljao u batanama, drvenim brodicama ravnog dna, kojima se plovilo uz pomoć jedra i vesla, a 60-tih godina prošlog stoljeća dobile su izvanbrodske motore. Za razliku od Momjana, u kojem je danas dovoljno vidjeti gotovo bezbrojne putokaze koje vode prema raznim vinarijama, ribarstvo u Fažani više nije značajno kao gospodarska grana. Stari fažanski ribari danas sudjeluju na turističkim manifestacijama, a njihova tradicionalna plovila (pretpostavlja se da riječ batana dolazi od „battere“, „udarati“, jer ravno dno plovila izrazito udara o površinu mora) danas rekonstruirana i obnovljena sudjeluju u regatama širom Jadrana.

Ali vinogradarstvo i ribarstvo, poljodjelstvo i stočarstvo, gospodarske su grane koje susrećemo na cijelom Mediteranu. Specifičnost Istre, najvećeg hrvatskog i jadranskog poluotoka, ali i dalje relativno malog prostora (nešto manje od 3500 četvornih kilometarametara podijeljeno je između tri zemlje, od čega je u Hrvatskoj oko 3100 četvornih kilometara ili 90 posto površine), jako se jasno vidi upravo po nevjerojatnoj raznolikosti i prevladavajuće ekonomije i izvora prihoda koji se ponekad doslovno mijenjaju od sela do sela. Upravo je ta heterogenost, odlično predočena u pazinskom Etnografskom muzeju, možda jedna od najvećih posebnosti ove regije.

Od početka 20. stoljeća mnogi su muškarci s Ćićarije odlazili trbuhom za kruhom u Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su uglavnom radili na farmama i u kamenolomima. (Slađana Bukovac)

O dovitljivosti preživljavanja najbolje svjedoče manje „tipične“, „rubne“ profesije. Od početka 20.stoljeća mnogi su muškarci s Ćićarije odlazili trbuhom za kruhom u Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su radili u kamenolomima i na farmama. Za to vrijeme, njihove supruge, Ćićke, koje su se morale same brinuti za kuću i najčešće velik broj djece, bavile su se – švercom. Pješice su hodale nekoliko desetaka kilometara, do Rijeke ili Opatije, ilegalno prelazeći Učku, kako bi dospjele u slobodnu carinsku zonu, koja je 1930.godine otvorena za područje Kvarnerske pokrajine. Tamo su jeftinije kupovale brašno, ulje, petrolej, rižu, i ostale bazične proizvode, koje bi po povratku preprodale u svojim selima.

Zbog deset posto jeftinijh proizvoda nosile se preko Učke ruksake teške i po 15 kilograma, a kada bi bile uhvaćene, roba im je bila oduzeta. Jednako su tegobno, pješačeći 5 ili 6 sati, stizale u Trst, gdje su prodavale mlijeko, sir, janjce, vunu, i druge domaće proizvode. Žene s Ćićarije su vjerojatno prve u Istri došle do određene materijalne samostalnosti, jer su imale vlastitu zaradu i vlastiti novac. Njihov su pandan u susjednoj Sloveniji bile Šavrinke, koje su svakih tjedan ili dva dolazile na Ćićariju prodavati jaja. Jaja su nosile na glavi (do 400 komada), ili u bisagama na magarcu (do 1200 komada), i taj su posao obično radile do udaje, kako bi skupile za vlastiti miraz, a potom bi prestale. Zemlja, to jest njezin sastav, definirao je i važnu gospodarsku granu na području Raklja. Kako je bilo malo plodnog tla, a dosta glinenog, razvilo se lončarstvo, i cijela je Istra koristila posuđe koje se tamo proizvodilo. Inače, lončarstvo je najstariji zanat u Istri, postoji od neolita, i proizvodnja koja se najdulje održala; traje još i danas.

Posude su izrađivane od gline miješane s kremenim pijeskom, nakon čega bi se prvo sušile na suncu, a potom pekle u peći. Zajedničku peć koristilo bi nekoliko obitelji, a u njima se pekao i kruh. (Slađana Bukovac)

Glina se je miješala s kremenim pijeskom, koji se također vadio u okolici, a potom su na ručnom kolu izrađivane posude koje su se potom sušile na suncu, te pekle u peći. Nekoliko je obitelji koristilo zajedničku peć, a u njima se i pekao kruh. Prema nalazima starih kamenih peći u Raklju, može se pretpostaviti da je tradicija lončarstva na ovom području stara stoljećima. No, do kraja je ostala asketska, gotovo rudimentarna: posude nisu bile glazirane, najčešće se proizvodila svega nekoliko vrsta, i nisu ukrašene. Ovim su se poslom uglavnom bavile siromašne obitelji, a lončarstvom su se uglavnom bavile žene. Pokretljivost njihove trgovine bila je iznimna, sa zaprežnim kolima na koja su bili natovareni lonci putovale su po cijeloj Istri, a posao se temeljio na robnoj razmjeni: lonac se mijenjao za onoliko pšenice ili kukuruza koliko je u njega moglo stati.

Kao što poslovi koje su kroz povijest u Istri obavljale žene nisu bili tradicionalno „ženski“, jednako je tako posao koji su kod Slavena uglavnom obavljale žene u Istri bio rezerviran za muškarce. Riječ je o tkanju. Također, nisu tkali, kao što je to uobičajeno u slavenskom svijetu, samo za obiteljske potrebe, nego ima je to bila profesija. Pretpostavlja se da je ova razlika nastala pod srednjoeuropskim utjecajem, a tome u prilog govori i činjenica da se u Istri koristio horizontalni tkalački stan, koji se i izgledom i dimenzijama razlikuje od onih koji su se koristili u ostatku Hrvatske, i sličan je tzv. furlanskom tipu. Na pojavu profesionalnih i poluprofesionalnih tkalaca u Istri gotovo sigurno je utjecalo njihovo doseljavanje iz Furlanije i Karnije, gdje su se tekstilne manufakture razvijale još od 15. stoljeća. Nakon Drugog svjetskog rata, tkalci su još uvijek radili u Kringi, Žminju, Brovinju pored Labina, Zrenju i Slamnjakima iznad Brseča. Kako se tada napušta tradicionalan način odijevanja, proizvode tkaninu za domaćinstvo, i vreće i bisage.

Na pojavu profesionalnih i poluprofesionalnih tkalaca u Istri gotovo sigurno je utjecalo njihovo doseljavanje iz Furlanije i Karnije, gdje su se tekstilne manufakture razvijale još od 15. stoljeća. (Slađana Bukovac)

Turizam u Istri nije „od jučer“, pojavljuje se već početkom 19.stoljeća. Unutar Austro-Ugarske Monarhije, Kvarner, Istra i tršćansko priobalje bile su najbliže „morske“ destinacije koje je novoizgrađena pruga povezivala s Bečom. U vrijeme talijanske vladavine, turizam je također u uzletu, najviše se razvijaju Opatija i Brijuni, ali sustižu ih i drugi priobalni gradovi, na primjer Poreč, koji će nakon Drugog svjetskog rata postati začetnik masovnog turizma u Jugoslaviji. U početku taj turizam, poratni, više nimalo ne nalikuje na vrijeme kada se na poluotoku odmara bečka aristokracija. U Rovinju, na primjer, prvi su inozemni posjetitelji smješteni u šatorima u park-šumi, a pitka se voda svakodnevno dopremala konjskim zapregama. Slično je bilo i u Poreču, dok šezdesetih nije krenula masovna izgradnja hotela i infrastrukture.

U Etnografskom muzeju Istre naglasak je mnogo manje na eksponatima, nego na pričama, svjedočanstvima i opisima pojedinih običaja i navika prošlih generacija stanovnika poluotoka. Kako bi bio privlačan djeci, a i odraslima, muzej je izrazito interaktivan: kretanjem, ili dodirom, aktivira se tradicionalna glazba, ribarske priče, a preko ekrana se može i kuhati maneštra, ili peći keramika. Najviše prikazanih svakodnevnih situacija iz života stanovnika u proteklih sto godina vezano je uz rad, što je i razumljivo, jer standard ljudi nije bio takav da bi osiguravao mnogo slobodnog vremena, i uživanja. Ipak, u postav je uključen dio o djetinjstvu, vjenčanjima, o Antoniju Smaregliji i njegovoj čuvenoj operi Nozze Istriane koju je napisao nakon boravka u rodnom mjestu svog oca, Vodnjanu. Tu su i kantine, oštarije, sajmovi i plesne proslave.

Najviše prikazanih svakodnevnih situacija iz života stanovnika u proteklih sto godina vezano je uz rad, jer standard ljudi nije bio takav da bi osiguravao mnogo slobodnog vremena, i uživanja. (Slađana Bukovac)

Ovaj postav, koji je i sam zamišljen u promjeni, „postav u stalnom nastajanju“, svjedoči o upravo ekstremnim promjenama u kojima se  zatekla Istra u proteklih stotinjak godina. Jesu li te promjene uvijek pozitivne i na bolje, u trenutku dok turizam prerasta u monokulturu koja prestaje neodrživa, a druge su gospodarske grane, pa i kultura i svakodnevni život stanovništva, sve više određene tom monokulturom i njezinim sve agresivnijim zahtjevima, teško je reći.

• Eksponati Etnografskog muzeja Istre:

Vinogradarstvo se, ugrubo govoreći, u Istri razvijalo u tri faze: ona prva, krajnje mukotrpna, odvijala se prema mjesečevim mijenama, a vinogradi, nešto niži nego danas, okopavali su se uz pomoć volova i magaraca. (Slađana Bukovac)

Osnovna je ideja postava da ne predstavlja toliko same predmete, već tradiciju, vještine, običaje, i način života koji je pojedini kustos, radeći na određenoj lokaciji, donio s terena. (Slađana Bukovac)

Tradicionalno, ribolov se obavljao u batanama, drvenim brodicama ravnog dna, kojima se plovilo uz pomoć jedra i vesla, a 60-tih godina prošlog stoljeća dobile su izvanbrodske motore. (Slađana Bukovac)

Istra je ogledni primjer zdrave samosvijesti o vlastitom porijeklu, običajima i prošlosti. Nema tu ni legendarnog ratovanja, niti osobite privrženosti figurama iz panteona povijesnih legendi. (Slađana Bukovac)