Europa i svijet nakon raspada SSSR-a. Uloga NATO-a i politika nafte u vrijeme frackinga

Prvo desetljeće novog stoljeća pokazalo se uvodom u geopolitički opasan svijet koji mijenja Euroaziju i reanimira stare linije podjela, piše Nataša Babić u drugom od šest osvrta na knjigu "Poremećaj - Teška vremena u 21. stoljeću" autorice Helen Thompson. U poglavlju posvećenom geopolitici, Thompson dokumentira evoluciju (i neuspjeh) uloge NATO-a, posljedice Arapskog proljeća, i zaokrete u politici iza kojih leži američki 'fracking', koji je vratio SAD u vrh proizvođača nafte.

• Naslovna fotografija: Naftne platforme. (Carol M. Highsmith / CC0)

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu.

• Prethodni nastavak: Vodič Helen Thompson kroz nesigurna vremena. Energija, geopolitika, sudbine demokracija

Raspadom SSSR-a 1991. ponovo se postavilo pitanje: gdje završava Rusija, a počinje Europa? Nemoć europskih članica NATO-a da bez američkog vodstva riješe sigurnosne implikacije proširenja saveza na istok i efikasno pomognu Ukrajini podsjećaju na iskustvo jugoslavenskog rata, kada su oružani sukobi prekinuti tek aktivnim uključenjem SAD-a. Dolaskom Trumpove administracije, koja ne drži do svetinje euro-američkog savezništva, Europljani rekalibriraju vlastite sigurnosne odnose i počinju ozbiljno ulagati u obranu, no još uvijek nema zajedničkog razumijevanja i odgovora na ključno istočnoeuropsko pitanje – što znači dijeliti granicu s Rusijom?

Tri države koje nisu bile članice NATO-a – Austrija, Švedska i Finska – pridružile su se EU-u 1995., iste godine kada se Francuska ponovno pridružila Vojnom odboru NATO-a, iako ne i zapovjednoj strukturi. U strahu da će EU postati još ovisnija o NATO-u ako im se pridruže bivše članice Varšavskog pakta, te da će Njemačka izgubiti interes za sigurnosna pitanja ako se NATO učvrsti u istočnoj Europi kao tampon između Njemačke i Rusije, Francuska se počela protiviti proširenju EU i NATO-a.

Francuski predsjednik Jacques Chirac pronašao je sugovornika u Tonyju Blairu, koji se složio s francuskom idejom da EU dobije određeni vojni kapacitet, neovisan o NATO-u. Po usvajanju deklaracije iz Saint-Maloa 1998., potpisan je bilateralni anglo-francuski sporazum u kojem su se dvije vlade složile da EU treba imati autonomni vojni kapacitet i strukturu za donošenje odluka. Sporazum je omogućio kreiranje zajedničke europske sigurnosno-obrambene politike, a novi sporazum iz 2002. omogućio je EU-u pristupanje NATO-ovim resursima za operacije u kojima sam NATO nije sudjelovao. Godinu dana kasnije, trupe EU-a prvi su put raspoređene u mirovnoj misiji u Sjevernoj Makedoniji. Spomenuto francusko-britansko razilaženje oko podrške SAD-u oko Drugog rata u Iraku okončalo je sporazum iz Saint-Maloa.

­
Prioritet proširenja NATO-a za Clintonovu administraciju bili su Poljska, Mađarska i Češka.

Clintonova administracija dala je prioritet proširenju NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku, koje su se 1999. pridružile Sjevernoatlantskom savezu. Sljedeći val proširenja dogodio se 2004. kada se Savezu pridružuju Rumunjska, Bugarska, Slovačka, Slovenija i tri bivše sovjetske republike, Estonija, Latvija i Litva. Hrvatska, Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija pristupile su u sljedećim valovima proširenja, a nakon invazije na Ukrajinu NATO-u su se pridružile Švedska i Finska. Prije ruske invazije, prihvaćeno mišljenje držalo je da proširenje NATO-a na istočnu Europu pruža odgovor na jedno od najvažnijih europskih sigurnosnih pitanja, no bilo je očigledno da proširenje pokreće i nove, jednako ozbiljne teme.

Industrijski program europskog naoružavanja i vojna pomoć Ukrajini kurentni je odgovor na rusku invaziju i prijetnje oružanom agresijom protiv drugih europskih država. Dovoljno je pratiti popularne ruske TV programe (osobito one koje u udarnom večernjem terminu vode Sergej Solovjev i Olga Skabejeva), ili profil nekadašnjeg predsjednika Dmitrija Medvedeva na društvenoj mreži X, da bi se stekao uvid u “stanje svijesti” nacionalističkog segmenta ruskog društva.

Program naoružavanja također je odgovor na američku kritiku “besplatnog jahanja” po američkom vojnom behemotu kojeg plaćaju tamošnji porezni obveznici. Preuzeti vlastitu obranu u vlastite ruke nova je mantra na kontinentu koji je bio poprište najstrašnijih ratova, ali koji je s vremenom, pod zaštitnim američkim kišobranom, pomislio da rat kao antropološka konstanta više ne stanuje ondje. Pitanje je hoće li ovu promjenu pratiti podrška europskih birača koji su kulturno-geografski fragmentirani i s različitim povijesnim iskustvima zabavljeni problemima svakodnevnog života. Neki smatraju da je obaveza potrošnje za NATO nerealna ili nepotrebna, neki zagovaraju političko zbližavanje s Moskvom, neki plaćaju više nego ostali, drugi misle da opasnost završava u Ukrajini, treći u svemu vide mogućnost masne zarade, itd. Europi i Europljanima od osnutka nedostaje afektivna identifikacija s političkom nadzajednicom kojom operira svaka nacija; hoće li Grk braniti Finsku ili Španjolac Rumunjsku kao što bi branio vlastitu domovinu? Ovo je naravno, izuzetno pojednostavljeno pitanje, no dokle god jedan kraj kontinenta ne prepoznaje problem opstanka na drugom kraju, nema trajnijeg političkog zajedništva (za primjer uzimam problem granica s Rusijom u istočnoj i sjeveroistočnoj Europi i masovne migrantske valove iz Afrike na obalama južne Europe).

Za Europu, kaspijski plin bio je prilika da središnje, istočne i južne države EU smanje energetsku ovisnost o Rusiji. (Samuel Bailey / CC BY 3.0)

Od 1970-ih, sovjetsko-njemački odnos oko plina postao je odlučujuća značajka europskog geopolitičkog krajolika i strukturna podjela unutar NATO-a. Ključna razlika između sovjetsko-njemačkog i rusko-njemačkog odnosa ogleda se i u tome što su na teritoriju istočno od Njemačke danas nezavisne države s vlastitim politikama. Raspad SSSR-a aktualizirao je i neke aspekte geopolitičkog dogovora velikih sila oko Crnog mora, Kaspijskog jezera i Kavkaza. Ponovno je pokrenuto rusko-tursko natjecanje u regiji, a promjena je dodatno intenzivirana sovjetskim otkrićima nafte oko Kaspijskog mora.

Administracija Georgea Busha nastojala je pridobiti Azerbajdžan i Kazahstan za američke energetske saveznike, no geografija nije pomogla. Kaspijsko jezero nema izlaz na ocean ili drugo more. Azerbajdžan graniči s Rusijom na sjeveru, s Iranom na jugu. Kazahstan dijeli skoro 7600 km dugu granicu s Rusijom. Malo je reći da bi transport buduće nafte i plina bio ozbiljna logistička teškoća. Do kraja 1990-ih, Clintonova administracija izbjegavala je gradnju naftovoda koji bi išao iz Azerbajdžana preko Rusije ili Irana. Na kraju su podržali naftovod od Bakua preko Gruzije do turske luke Ceyhan. U tom pokušaju da zaobiđu Rusiju i Iran, Amerikancima je iznimno važna postala Gruzija. “Revolucija ruža” 2003. dovela je na vlast prozapadnu vladu u Tbilisiju, što je izazvalo bijes u Moskvi i kulminiralo ruskom vojnom intervencijom u korist separatističkih snaga iz Južne Osetije.

Za Europu, kaspijski plin bio je prilika da središnje, istočne i južne države EU smanje energetsku ovisnost o Rusiji. Nekoliko tvrtki iz Austrije i četiri tvrtke iz središnjih i južnih EU-kandidata, uključujući i Tursku, formirale su 2002. konzorcij za razvoj plinovoda Nabucco, kojim bi se plin koji se već transportirao u Tursku, prenosio prema sjeveru preko Bugarske, Rumunjske i Mađarske u Austriju. S Nabuccom su od početka postojali (geo)politički problemi. Kao prvo, trebalo je dobiti dopuštenje iz Azerbajdžana da se plin transportira preko Turske, a kako to nije osigurano, EU se odlučila da plinovod u međuvremenu koristi za uvoz iz Irana, što je pak antagoniziralo Washington.

Kršćansko-demokratske stranke u Europskom parlamentu izdale su proglas u kojem navode da je EU “civilizacijski projekt” i da Turskoj nije mjesto unutar tog projekta

Planiranjem novih plinovoda, Ankara je odlučila pretvoriti Tursku u strateški ključnu tranzitnu državu i tako promijeniti dinamiku odnosa između Turske i EU. Iako je Turska uživala pridruženo članstvo u Uniji od 1964., a carinsku uniju od 1995., EU joj je odbila potvrditi status države-kandidata, za razliku od istočnoeuropskih, balkanskih i mediteranskih država koje su pristupile EU 2004. Primanje Turske podrazumijevalo bi europske granice s Iranom, Irakom i Sirijom, što bi izuzetno opterećivalo sigurnost Unije, no njeno izostavljanje ukazivalo je da europske granice postaju kulturne. Kršćansko-demokratske stranke u Europskom parlamentu izdale su proglas u kojem navode da je EU “civilizacijski projekt” i da Turskoj nije mjesto unutar tog projekta, a bivši njemački kancelar, Helmut Kohl, izjavio je da se EU temelji na kršćanskim načelima. Clintonovi savjetnici za geopolitiku nisu imali strpljenja za civilizacijsku retoriku. State Department vidio je Tursku kao “demokratsku sekularnu naciju koja svoje političke uzore crpi iz Zapadne Europe i SAD-a“. Prema toj logici, budući da su NATO i EU geopolitički komplementarni, Turskoj je bilo mjesto unutar EU-a. Pritisak Washingtona i nova Socijaldemokratsko-Zelena vlada u Berlinu doveli su do europskog popuštanja pa je Turska 1999. dobila status kandidata. Pregovori za punopravno članstvo počeli su 2005.

Uvoz energije iz Rusije pogoršao je tursko-europski aspekt NATO savezništva. Transport ruskog plina u Njemačku i Srednju Europu uglavnom je išao plinovodom Yamal-Europa koji je spajao zapadni Sibir s Njemačkom i Austrijom, preko Bjelorusije i Poljske, te nizom drugih plinovoda od kojih je Transsibirski (Bratstvo) prolazio kroz Ukrajinu. Upravljanje tranzitom preko Ukrajine i Bjelorusije predstavljalo je teškoću za Moskvu zbog naknada i povremenog preusmjeravanja plina. Rusima je Turska ponudila rješenje. Dvije su vlade 1997. potpisale sporazum o gradnji plinovoda Plavi tok (u nastavku: Južni tok) ispod Crnog mora koji je otvoren 2003. i Rusima omogućio izvoz u Tursku i usmjeravanje dijela plina za europske potrošače mimo tranzita kroz Ukrajinu i Bjelorusiju. Realizaciju Južnog toka zajednički su preuzeli talijanski ENI i ruski Gazprom.

Godine 2005. plinovod kroz Ukrajinu prenosio je oko 75 posto ruskog plina za EU. Ovisnost o Kijevu nije samo frustrirala Moskvu, već i Socijaldemokratsko-Zelenu koaliciju u Berlinu koja je također tražila alternativni put za ruski plin. Kancelar Gerhard Schröder potpisao je sporazum s Rusijom o izgradnji Sjevernoeuropskog plinovoda ispod Baltičkog mora koji bi prenosio plin iz Viborga, blizu ruske granice s Finskom, do Greiifswalda na sjeveroistočnoj obali Njemačke. Ovaj je plinovod danas poznatiji kao Sjeverni tok 1, a započeo je s radom 2012. Od samog početka, Sjeverni tok bio je suprotan proklamiranoj politici europske energetske diverzifikacije. U istočnoj Europi izazvao je burne reakcije, pogotovo kada je Schröder, odmah po odlasku s dužnosti kancelara, postao predsjednik Sjevernog toka. Poljski ministar obrane usporedio je njemačko-ruski plinovod  s nacističko-sovjetskim paktom.

Sjeverni tok je podijelio sjever i jug Europe, jer za južnoeuropske vlade ovaj plinovod nije predstavljao osiguranje od ukrajinskog rizika. (Samuel Bailey / CC BY 3.0)

Sjeverni tok također je podijelio sjever i jug Europe, jer za južnoeuropske vlade ovaj plinovod nije predstavljao osiguranje od ukrajinskog rizika. Njihovim interesima bolje bi služio Nabucco, konkurent rusko-talijanskom Južnom toku. Predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso pozdravio je Nabucco kao “istinski europski projekt“, ali ovaj to nije bio – ni Nijemci ni Francuzi nisu uložili u njega, niti ga je podržao britanski premijer Brown, a čak je i talijanska vlada, koja je podržavala članstvo Turske u EU, bila povezanija s konkurentnim ruskim Južnim tokom. Konkurencija između Južnog toka i Nabucca u vrijeme kada se Njemačka neovisno od sviju odlučila na Sjeverni tok onemogućila je zajedničku energetsku strategiju EU-a.

Plinovodi Južni tok i Nabucco. (Boban Marković / CC BY-SA 3.0)

Pogoršanje rusko-ukrajinskih odnosa otvaralo je novu liniju podjela unutar NATO-a i EU-a. Smatrajući Putina sve opasnijim, administracija Busha mlađeg gurala je uvođenje Ukrajine i Gruzije u NATO, čemu su se protivile glavne europske države. Francuska i Njemačka uložile su veto na ulazak Ukrajine ili Gruzije u NATO 2008. Ipak, mjesec dana kasnije, kao ustupak Poljskoj, pristale su započeti razgovore s Ukrajinom o pridruženom članstvu u EU. Ovaj potez preokrenuo je formulu iz 1990-ih prema kojoj su se bivše države Varšavskog pakta i SSSR-a prvo pridružile NATO-u, a tek potom EU, ili su pristupile NATO-u i EU istovremeno. Odluka o ukrajinsko-europskom gospodarskom približavanju, primjer je “krpanja” i neusklađenosti politika EU i NATO-a, jer je odluka o gospodarskom usklađivanju koincidirala s obustavom tranzita plina preko ukrajinskog teritorija i vetom protiv ukrajinskog članstva u NATO-u.

­
Obama je nakon pobjede na izborima objavio namjeru da preusmjeri pozornost američke strateške politike prema Kini.

Na američkim međuizborima (mid-term elections) 2006. godine, Demokrati su iskoristili nepopularnost rata u Iraku i osvojili kontrolu nad oba doma Kongresa. Sljedeće godine Bush je pristao na plan izlaska iz Iraka do kraja 2011. Nakon što je pobijedio kao proturatni kandidat, Barack Obama objavio je namjeru da preusmjeri pozornost američke strateške politike prema Kini (“Pivot to Asia”), iako je ostao predan američkim borbenim operacijama u Afganistanu do 2014. Integraciju Kine u svjetsko gospodarstvo do tada su u Americi doživljavali kao ekonomsku politiku obostrane koristi. Tek pred kraj Bushovog drugog mandata, razmatranja o Kini kao o svojevrsnom vanjskopolitičkom problemu ulaze u “mainstream” komentarijat.

Do tada su se napetosti u kinesko-američkim odnosima uglavnom ticale klimatskih promjena. Bill Clinton nije uspio nagovoriti Kongres da ratificira protokol iz Kyota 1997., jer je gotovo svaki kongresmen odbacio ideju da SAD budu podložne obvezama o stakleničkim plinovima koje se ne odnose na Kinu. U trenutku kada se Kina pridružila Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji (WTO), njezin gospodarski rast krenuo je s enormnom potrošnjom energije. U dva desetljeća od 1980. do 2000. potrošnja energije u Kini porasla je za oko 240 posto, a samo u jednom desetljeću 2000. – 2010. povećavala se istom brzinom. Ono što se promijenilo u Kini uoči Obaminog “Zaokreta prema Aziji” bio je vojni pomak oko sigurnosti pomorskih putova. Peking je 2010. proglasio Južno kinesko more, kroz koje prolazi trećina svjetske pomorske trgovine, “temeljnim kineskim interesom”. Xijeva inicijativa „Pojas i put“, najavljena 2013., nastojala je preusmjeriti kinesko gospodarstvo s Pacifika prema Euroaziji. U slučaju da SAD krenu na istok i povećaju vjerojatnost eventualnog pomorskog sukoba u Pacifiku, Kina bi se okrenula zapadu preko kopna. Sigurnost nafte i plina bila je ključna za Xijevu stratešku rekalibraciju. Kina je 2013. godine preuzela luku Gwadar na pakistanskoj obali Arapskog mora i postigla sporazum s Islamabadom o izgradnji kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, kao alternativu transportu nafte s Bliskog istoka kroz Malajski tjesnac i Afriku.

U svibnju 2014. Kina se s Putinom dogovorila o plinovodu iz zapadnog Sibira do sjeveroistočne Kine, uz tridesetgodišnji plinski ugovor s Gazpromom. “Snaga Sibira“, koja je puštena u rad 2019., bio je prvi ruski plinovod usmjeren prema istoku. Kina je 2016. godine započela radove na pomorskoj bazi u Džibutiju, u vodama koje povezuju Crveno more i Adenski zaljev, a koja preko Sueza omogućuje prolaz iz Mediterana u Indijski ocean. Projekt “Pojas i put”, koji je i morski i kopneni, zahtijevao je i vojne promjene: kineska bijela knjiga iz 2015. godine navodi da Kina želi postati “pomorska sila svjetske klase“ i da joj je potrebna veća mornarica, jer su se “kineski prekomorski interesi proširili u svaki kutak svijeta“. Do 2020. kineska mornarica postala je najveća na svijetu, iako je američka mornarica i dalje najjača.

Trg Tahrir u Kairu, srpanj 2011. (Heinrich-Böll-Stiftung / CC-BY-NC-ND 3.0)

“Čovjek planira, Bog se smije”. Obamin vanjskopolitički zaokret prema Aziji pao je u drugi plan 2011. kada su se diljem arapskog svijeta proširile masovne demonstracije. Neredi su počeli u Tunisu, kao reakcija na samospaljivanje mladog i nesretnog piljara, kojeg je korumpirana policija gurnula u očaj. Sličnost prilika i općeg nezadovoljstva proširila se na druge države arapskog svijeta – optimisti su se nadali demokratskim reformama, pesimisti su strahovali od bezvlašća i građanskih ratova. Drugi su bili u pravu. Dok je dio američkih trupa još bio u Iraku, Obama je poslao mornaricu i zrakoplovstvo u akciju u Libiji, u sklopu koalicije predvođene NATO-om i nekoliko arapskih država.

Ni intervencija u Libiji nije ostala bez podjela unutar Saveza. Ovog puta Europljani su se podijelili drugačije nego je to bio slučaj u Drugom iračkom ratu. Britanci i Francuzi uključili su se u libijski rat, a Nijemci ga nisu podržali čak ni u Vijeću sigurnosti. U Washingtonu je Obama predstavio rat kao test za Europljane – mogu li preuzeti odgovornost za situacije u kojima su izravno ugroženi njihovi interesi? Slična dinamika funkcionirala je i oko Sirije. Obama je želio vidjeti promjenu režima u Damasku i ponudio je značajnu podršku sirijskoj oporbi, ali polazio je od pretpostavke da situacija zapadno od Perzijskog zaljeva spada pod europski, turski i arapski problem – ne američki.

Obamin “trenutak odluke” dogodio se u rujnu 2013. Hoće li se poštivati “crvenu liniju” koju je prethodno najavio u vezi upotrebe kemijskog oružja i narediti zračne napade na Assadove snage u Siriji? U razgovoru za Atlantic Obama je kasnije izjavio da je upravo to bila odlučujuća odluka cijelog njegovog predsjedništva. Posljedice su bile, u najmanju ruku, brojne.

Lanac događaja koji je doveo do Obaminog povlačenja zračnih napada započeo je kada je britanski premijer David Cameron preglasan u parlamentu o britanskom sudjelovanju u napadima u Siriji. Tada je Obama zatražio podršku Kongresa i kada je postalo jasno da od toga nema ništa, prihvatio je Putinovu ponudu da natjera Assada na eliminaciju kemijskog oružja. Šezdeset godina nakon Sueza, dogodilo se da je britanski parlament odigrao ulogu u povlačenju američkog predsjednika na Bliskom istoku.

Na europskoj strani, Obamin zaokret u Siriji ostavio je Francuze na cjedilu, kao u Suezu 1956. Libija je bila razlog zbog kojeg su Francuzi prihvatili NATO kao nužnu strukturu za europsku vojnu akciju u Sjevernoj Africi, a onda je Washington preko noći – odustao. Francuzi su “izvisili” i ostali sami u regiji koju smatraju pitanjem od vitalnog interesa.

U stvarnosti, Obama se nije odrekao bliskoistočnih ratova ništa više nego što se Eisenhower mogao odreći Britanije nakon Sueza. Tijekom 2014. poslao je američke trupe u akciju protiv ISIL-a u Iraku i Siriji, nakon što su islamisti zauzeli velike dijelove teritorija, a iračka vlada se raspala. Budući da je Globalna koalicija za poraz ISIL-a bila usredotočena na članice NATO-a i uključivala Njemačku, ova intervencija nije dijelila europske članice Sjevernoatlantskog saveza. No, novi bliskoistočni rat ponovno je potvrdio krhkost američkog angažmana u Euroaziji, jer su domaće prilike ponovno ograničile odluke američkog predsjednika. Očekujući da Kongres uskrati odobrenje za rat, Obama ga nije tražio za zračne napade na Siriju, već samo za pružanje logističke podrške sirijskim pobunjenicima, uz obećanje da neće slati američke trupe na teren. Svodeći vojne obveze na zračnu potporu i specijalne snage, Washington je bio primoran surađivati s lokalnim milicijama. Izbor je pao na kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG). Ovaj taktički imperativ razbjesnio je Tursku, za koju je YPG teroristička organizacija. Raskol unutar NATO-a oko Drugog iračkog rata bio je uzrokovan nespremnošću turskog parlamenta da ugosti Amerikance za vojnu akciju u njima pograničnoj državi, kao i nespremnošću nekih članica NATO-a da brane Tursku. U slučaju građanskog rata u Siriji, Amerikanci su podredili turske sigurnosne interese odluci da ne šalju američke vojnike u novi bliskoistočni rat, unatoč činjenici da su za napade na ISIL koristili zračne baze u Turskoj.

­
Za Francuze, problemi iz Sahela slični su problemima s Bliskog istoka, a NATO nije uspio riješiti ni jedan ni drugi.

Rat protiv ISIL-a također je ukazao na geografski jaz unutar NATO-a oko pitanja koja nisu vezana za energiju. Francuska je od 2014. pretrpjela niz terorističkih napada i morala se suočiti s tisućama francuskih muslimanskih građana koji su odgovorili na poziv islamskog kalifata na džihad. Francuzi su započeli vlastitu neovisnu vojnu akciju u Iraku u rujnu 2014., a rat protiv ISIL-a i drugih islamističkih skupina za Francusku nije završavao na Bliskom istoku. Predsjednik François Hollande poslao je francuske trupe u Mali 2013. i rasporedio vojne snage diljem Sahela. Za Francuze, problemi iz Sahela slični su problemima s Bliskog istoka, a NATO nije uspio riješiti ni jedan ni drugi.

U rujnu 2015. ratni brodovi ruske Crnomorske flote prošli su kroz Bospor i uplovili u istočni Mediteran, a ruske zračne snage pokrenule su napade na skupine sirijskih pobunjenika koje su primale podršku od SAD-a. Obamina administracija nije reagirala. Ravnoteža snaga vratila se na stranu Assadovog režima. Sljedeće godine Obama donosi odluku o suradnji s Rusima s ciljem okončanja građanskog rata u Siriji. Donedavna šefica njegovog State Departmenta i Demokratska kandidatkinja za Bijelu kuću, Hillary Clinton, smatra da treba postupiti suprotno i da Ruse u Siriji valja pritisnuti. Kandidat Trump misli da su i Rusi i Sirija potencijalni partneri u borbi protiv ISIL-a. Oboje tvrde da pitanje ruske uloge u Siriji čini onog drugog nesposobnim za obnašanje dužnosti predsjednika.

Kada su ruski crnomorski ratni brodovi uplovili u istočni Mediteran, Moskva je bila pod sankcijama zbog aneksije Krima i podrške protuvladinim snagama u Donbasu. Sankcije nisu spriječile Rusiju da prodaje naftu i plin i nisu imale nikakvog utjecaja na povlačenje s Krima. Američke opcije bile su ograničene geopolitičkom slabošću EU, jer je europska ovisnost o uvozu ruske energije onemogućila bilo kakve ozbiljne sankcije. Rusko djelovanje u Siriji izložio je EU još jednom graničnom problemu, europskoj migrantskoj krizi iz 2015. Procjenjuje su da je oko 1,3 milijuna izbjeglica iz Sirije i Bliskog istoka, krenulo preko Turske prema Europi. Bio je to mitski trenutak Angele Merkel – “Wir schaffen das“, koji je ozbiljno podijelio EU i ostavio dugotrajne političke posljedice iako je samo nekoliko tjedana kasnije, EU sklopila sporazum s Turskom o zaustavljanju izbjegličkog vala.

Turski geopolitički status dramatično se rekonfigurirao 15. srpnja 2016. kada su časnici turske vojske pokušali svrgnuti predsjednika Erdoğana i preuzeti vlast. Nakon neuspješnog prevrata, Erdoğan nije krio da ga je u kritičnim trenucima više podržao Vladimir Putin nego saveznik Obama ili bilo koja članica EU-a. Nakon propalog puča, Ankara šalje trupe preko sirijske granice i napada proameričke kurdske milicije, a Erdoğan prilazi Rusiji i Iranu u pokretanju mirovnog procesa za Siriju, ignorirajući pregovore pod pokroviteljstvom UN-a.

Obaminu politiku oblikovao je povratak američke energetske moći, proizašao iz frackinga. (CREDO.fracking / CC BY 2.0)

Za razumijevanje Obamine politike, ponovo nam se valja okrenuti energiji i povratku američke energetske moći koja je proizašla iz frackinga.

SAD je postao izvoznik plina u fazi rasta međunarodnog tržišta za tekući prirodni plin što je dodatno politiziralo energetsku politiku EU-a. Za Poljsku i Litvu, američki uvoz plina predstavljao  je geopolitički spas. Kada je 2017. stigao prvi brod s američkim plinom, poljski premijer izjavio je da Poljska konačno može reći da je “sigurna i suverena zemlja”. Nasuprot tome, američki uvoz nije bio privlačan Nijemcima. Kada su 2011. odlučili eliminirati nuklearnu energiju, Nijemci su drastično povećali potrošnju plina i sklopili ugovore s Rusijom u trajanju od tri desetljeća. Uvoz ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a skuplji je od plina iz plinovoda i zahtijeva tehnološki sofisticiranu lučku infrastrukturu. Europske zemlje također su prepuštene na milost i nemilost tankera koji mijenjaju smjer i kreću put Azije u trenutku kad Azijci ponude više cijene. Umjesto da pozdravi nove uvozne kapacitete, Merkelova vlada udvostručila je ruski plin i Sjeverni tok.

Natjecanje između Rusije, Azerbajdžana i SAD-a za europska tržišta se intenziviralo. Nabucco se 2013. godine raspao, jer je azerbajdžanski državni energetski konzorcij odbio ugovor o opskrbi. Činilo se da je Južni tok pobjednik u sukobu između dva plinovoda, ali onda je Rusija anektirala Krim. Obamina administracija sankcionirala je rusku tvrtku, odgovornu za izgradnju bugarskog dijela Južnog toka i stisnula igrače iz EU-a da se povuku. Američki izvoznici pozdravili su ovakav razvoj događaja.

Podrška Europske komisije Obaminim potezima ozlovoljila je južne članice Unije. Iako je Komisija dugo inzistirala da uloga Gazproma u Južnom toku ne odgovara propisima EU-a i čak je pokrenula pravni postupak protiv Bugarske, talijanski premijer Renzi nije suzdržavao bijes, jer – tvrdio je – Komisija je odmah skočila na Južni tok, a nije odlučno djelovala po pitanju Sjevernog toka.

Poražen oko Južnog toka, Putin se krajem 2014. dogovorio s Ankarom o izgradnji Turskog toka koji bi vodio do turske umjesto bugarske obale. Početkom 2020. plin je već počeo stizati u Bugarsku i Grčku, samo mjesec dana nakon što je američki Kongres uveo sankcije protiv tvrtki koje rade na novom Gazpromovom projektu, Turskom toku 2.

Što se tiče tranzita na sjeveru, Merkel je inzistirala da je novi Sjeverni tok 2 “prvenstveno ekonomski projekt”, ali da “Ukrajina mora nastaviti igrati ulogu tranzitne zemlje”. To bi u praksi značilo da bi južne države EU morale prihvatiti problematični tranzit preko Ukrajine, unatoč ruskom i azerbajdžanskom plinu koji ulazi u Europu preko Turske. Teškoće za NATO i jedinstvo Unije išle su dalje od strateških posljedica plinovodnih trasa. Problem je bio u izvoru europskog uvoza – sve dok SAD mogu konkurirati Rusiji u izvozu plina za Europu, ovisnost velikih država osnivačica EU o ruskom plinu destabilizirao je NATO. Amerikanci nisu prihvaćali da europske zemlje uvoze enormne količine ruskog plina, a da Nijemci istovremeno očekuju da ih NATO brani u Istočnoj Europi.

Teheran je pristao na pregovore o nuklearnom programu, ali je nastavio podržavati Hezbolah i djelovati u Siriji.

Devedesetih godina EU je burno reagirala na američke ekstrateritorijalne sankcije protiv tvrtki koje su ulagale u iranski energetski sektor. Tijekom 2000-ih, sankcije EU-a protiv Irana nisu ograničavale uvoz energije, ali su 2011. Amerikanci uveli ekstra oštre sankcije kojima su branili pristup američkom financijskom sustavu onim ne-američkim tvrtkama koje posluju s iranskom središnjom bankom, kroz koju prolaze iranski naftni prihodi.

Tom se prilikom naftni šok u Europi mogao ublažiti američkom opskrbom nafte iz škriljevca pa je EU pristala na zabranu iranske nafte. Pritisnuti Teheran pristao je na pregovore o nuklearnom programu, ali je nastavio podržavati Hezbolah i djelovati u Siriji. Ublažavanje sankcija iranskom energetskom sektoru pružio je Europljanima šansu za novi početak s Teheranom, no jedinstveni euro-američki stav o nagodbi s Iranom ovisio je o ishodu američkih izbora 2016.

Ruski ulazak u rat u Siriji omogućio je nastavak iranskog vojnog prisustva u toj zemlji i uništio svaku nadu da će ublažavanje sankcija i gospodarski rast dovesti do promjene iranske politike. Rusija je odigrala važnu ulogu u prvotnom dovođenju Irana za pregovarački stol sa SAD-om, ali ruska vojna intervencija u Siriji preokrenula je bliskoistočnu situaciju tako da američko-iransko približavanje više nije bilo moguće.

Potezi Obamine administracije prema Iranu i njen pristup Siriji potresli su Saudijsku Arabiju. Domaća američka nafta dobivena frackingom omogućila je djelomično povlačenje američkih snaga iz regije, ali je količina nove nafte imala razorne posljedice po Saudijsku Arabiju. Za Saudijce je američka naftna industrija bila suparnik na azijskim tržištima, komplicirajući cijeli američko-saudijski odnos. Krajem 2014. Saudijci su zaigrali oštro pa su već padajuće cijene nafte spustili na izuzetno niske razine. Pad cijena odmah je oslabio iračku vladu i povećalo iranski utjecaj u Iraku, a onda su hutisti, iranski proksiji na Arapskom poluotoku, preuzeli vlast u Jemenu. Pokušaj eliminacije američke naftne konkurencije naveo je Rijad da rješenje potraži u savezništvu s Moskvom. Ubrzo su zapadni naftni koncerni u Iraku morali ograničiti proizvodnju, ne samo zbog saudijsko-ruskog savezništva, već i zbog napada ISIL-a na njihovu infrastrukturu. Odnosi Saudijaca i SAD su se zaoštrili, a novo prijateljstvo između Saudijaca i Rusa materijaliziralo se u arapskim investicijama u ruska naftna postrojenja i u prodaji ruskog protuavionskog oružja Saudijcima. Moskva je prihvatila savez sa Saudijcima, jer im je američki izvoz tekućeg plina kvario biznis u Europi. “Crvena linija” za Moskvu pređena je kada je američki Kongres u prosincu 2019. uveo sankcije firmama koje su sudjelovale u izgradnji Sjevernog toka 2.

Washington je i dalje ovisio o saudijsko-ruskoj naftnoj osovini i nestabilnosti u Iraku

U međuvremenu su poremećaji iz Saudijske Arabije rikošetirali u SAD-u. Američkim fracking firmama bilo je unosno da nisu u OPEC-u, pa nisu morale smanjiti proizvodnju. Tako su od 2016. do 2020. osigurale izuzetne profite, ali cijenu su platili američki potrošači. Kako god okrenuli, Washington je i dalje ovisio o saudijsko-ruskoj naftnoj osovini i nestabilnosti u Iraku, a ruska vojska u Siriji i podrška iranskom režimu totalno su izokrenuli Carterovu doktrinu koja je nalagala da se Ruse drži dalje od Perzijskog zaljeva.

Iako je Donald Trump kao republikanski predsjednički kandidat, oštro napadao Saudijsku Arabiju zbog paktiranja s Rusima, saudijska prijestolnica bila je prvo mjesto službenog posjeta novog američkog predsjednika. Baš kao i Obama prije njega, Trump se suočio sa situacijom da Sjedinjene Američke Države na Bliskom istoku ne mogu nametnuti vlastiti red, ali ne smiju ni napustiti regiju. Najveći problem bio je nestabilni Irak s nasiljem koje su poticale šijitske milicije uz podršku Irana. Jedna od spektakularnijih epizoda iz prvog Trumpovog mandata bio je atentat na generala Soleimanija, zapovjednika iranskih eksteritorijalnih snaga, izvršen američkim dronom u siječnju 2020. Uslijedila je odluka iračkog parlamenta o protjerivanju svih stranih vojnika, i Amerikanaca i Iranaca, pa je započelo još jedno nepotpuno povlačenje američkih trupa.

U padu cijena nafte uzrokovanih prestankom proizvodnje u Kini zbog COVID-19 pandemije, Putin je vidio priliku za udarac na američke fracking firme. (Gustavo Basso / CC BY-SA 4.0)

Pandemija COVID-a 19 okončala je saudijsko-rusko savezništvo. U padu cijena nafte uzrokovanih prestankom proizvodnje u Kini, Putin je vidio sjajnu priliku da udari američke fracking firme. Saudijcima su međutim, Kinezi najveći klijent, pa je njima bilo u interesu da cijene što više porastu. Mladi saudijski princ Muhamed Bin Salman odlučio je “poplaviti tržište” kako bi za sebe osigurao ono malo potražnje što je preostalo nakon općeg lockdowna. Cijena nafte strmoglavo  je pala. Vrag je odnio šalu, pa su prvi put u povijesti, sva trojica igrača – Rusi, Amerikanci i Saudijci – dogovorili zajednički pristup formiranju najniže cijene. Kina je u međuvremenu pokupovala enormne količine jeftine nafte za državne rezerve. Vjerujući da su američke fracking firme u uzmaku, Gazprom je sredinom 2020. pokušao završiti posljednju dionicu Sjevernog toka 2, ali je Trump Rusima uveo nove sankcije, a Nijemcima najavio povlačenje četvrtine američkih snaga s njemačkog teritorija. Predsjednik Biden je ukinuo Trumpove sankcije, a nije došlo ni do povlačenja američkih trupa. No, onda je došao šok i nevjerica – drugi mandat Donalda Trumpa koji je učinkovito uvjerio Europljane, a posebice Nijemce, da svjedočimo novom svijetu – u slučaju da im to ranije nije objasnio Putin.

Kina je u međuvremenu zamijenila SAD kao najvećeg svjetskog uvoznika nafte. Iako Peking nema stalne pomorske snage u Perzijskom zaljevu, kinesko vodstvo tretira Iran kao zemlju od ključne geopolitičke važnosti. Na kopnu i na moru, Iran je ključan za “Pojas i put”, a bliskost s Teheranom demonstrirali su zajedničkim pomorskim vježbama 2017. i trilateralnim vježbama s Rusijom i Iranom 2019.

Iako su na početku pandemije Kinezi i Amerikanci dogovorili prekid trgovinskog rata, primirje nije trajalo dugo. S dramatičnim padom potrošnje, Kina nije bila u stanju pokupovati obećanu količinu američkog izvoza. Fracking industrija u SAD-u također je doživjela katastrofalan udarac zbog nezapamćenog pada potražnje pa je uslijedio val bankrota. Biden zbog klimatske politike nije smio pomoći fracking firmama, ali bez oporavka tog sektora, Sjedinjene Države bi ponovno ovisile o uvozu iz inozemstva. Tako je još jedno nepotpuno povlačenje američkih snaga u Iraku prebačeno s Trumpa na Bidena.

Američki izvoz tekućeg plina u pandemiji je prošao bolje. Početkom 2021. izvoznici su zabilježili novi mjesečni rekord, baš u trenutku kada su se američko-europski odnosi pogoršali po pitanju klimatske politike. Europljani su kritizirali SAD zbog visokih emisija metana u škriljevcu, a francuska je vlada čak zatražila od energetske firme Engie, koja je djelomično u vlasništvu države, da se suzdrži od potpisivanja dugoročnih ugovora s američkim dobavljačima. Amerikanci su bili ogorčeni europskim partnerima koji, iako i sami uvoznici fosilnih goriva, tretiraju Kinu, najvećeg svjetskog emitera ugljika, kao boljeg partnera u borbi protiv klimatskih promjena. Kineska dominacija u proizvodnji obnovljivih izvora energije i potrebnih metala pretvaraju Kinu u naizgled poželjnijeg partnera za Europu u odnosu na SAD.

­
Nužno je uvažiti posljedice izbjegličke krize u Britaniji, Njemačkoj i ostatku Europe kako bi se razumio geopolitički kontekst referenduma o Brexitu.

Geopolitički kontekst britanskog referenduma o Brexitu nemoguće je razumjeti bez uvažavanja posljedica koje je na političkom planu ostavila izbjeglička kriza ne samo u Britaniji, već i u Njemačkoj i ostatku Europe. Ozbiljna ekonomska kriza u Turskoj 2016. natjerala je Nijemce da razmotre pružanje dodatne europske pomoći Ankari, u strahu da ekonomski slom ne okonča sporazum između EU i Turske kojim je “začepljen” glavni koridor izbjegličkog vala. Međutim, za Francuze, najvažnijeg njemačkog partnera u EU, Turska je postala antagonist na Bliskom istoku. Macron je tursku vojnu intervenciju u Siriji 2016. ocijenio suprotnom europskim interesima u ratu protiv ISIL-a.

Do 2018. bilo je jasno da se neće ostvariti turske ambicije da postanu energetsko središte za južni dio EU-a. Turska i nekoliko država EU sada su se natjecale oko prava na izvore energije iz istočnog Mediterana gdje je otkriven plin u moru oko Izraela, Egipta i Cipra. Isključena iz njihovih razvojnih projekata, Ankara je krenula u agresivnu “obranu porušenih zakonskih prava Sjevernog Cipra”. Turski ratni brodovi zaustavili su ENI-jeva bušenja kod Cipra i započeli vlastite operacije, što je isprovociralo EU sankcije na koje je Erdoğan dramatično zaprijetio: “Otvorit ćemo vrata i poslati vam Daeš (ISIL)“. U studenom 2019. Erdoğan je postigao sporazum s opkoljenom libijskom vladom o razgraničenju novih pomorskih granica, što je EU osudio kao kršenje grčkog i ciparskog suvereniteta. Potom je odobrio raspoređivanje trupa u Libiji, vojno suprotstavljajući Tursku pobunjeničkoj vojsci koju je podržavala Rusija, što je izazvalo bijesnu reakciju Macrona, ali ne i Angele Merkel.

Francusko-njemačke razlike oko Turske osujetile su Macronovu nadu da je Brexit pružio šansu da EU okonča sigurnosnu ovisnost o NATO-u. Ambicija da EU nakon Hladnog rata postane sigurnosna federacija nikada se nije oporavila od francusko-britanskog razlaza oko Drugog iračkog rata. No, nakon financijskog sloma 2008., bilateralni odnosi između Londona i Pariza značajno su se poboljšali pa se Francuska 2009. ponovno pridružila integriranom vojnom zapovjedništvu NATO-a, a godinu dana kasnije, motivirani obostranom željom za smanjenjem obrambenih troškova, Britanci i Francuzi dogovorili su vojnu suradnju izvan okvira EU. Iako se ovo novo partnerstvo nastavilo u Libiji, raspalo se u trenutku američkog povlačenja u Siriji. Tada je Pariz ponovno aktivirao pitanje europske strateške autonomije, no London se usprotivio prijedlozima za razvoj zasebnog vojnog stožera EU-a i zajedničkih obrambenih sredstava. Frustriran, Macron je pribjegao jednostranoj akciji. U listopadu 2019. stavio je veto na pregovore o pristupanju EU koji su prethodno obećani Sjevernoj Makedoniji i pridružio se drugima u blokiranju Albanije, izjavivši da EU ne može razviti strateški identitet i kapacitet donošenja odluka ako se nastavi širiti. To je produbilo francusko-njemački raskol iako su ugovorom iz Aachena 2019, Macron i Merkel prihvatili dublju bilateralnu integraciju u području sigurnosti.

Krajem 2019., američki Kongres usvojio je nove sankcije za Sjeverni tok 2, a njemački ministar financija napao je taj potez kao “ozbiljno miješanje“ ne samo u njemački suverenitet, već i u unutarnje poslove EU, iako su druge vlade EU-a također kritizirale njemačko-ruski aranžman. Prosvjedi u Bjelorusiji zbog ukradenih izbora u rujnu 2020. i pokušaj ubojstva Alekseja Navaljnog gurnuli su problem s razine EU-a u njemačku domaću politiku i Merkel se našla pod neviđenim domaćim kritikama zbog njemačkih obaveza prema Sjevernom toku.

U lipnju 2020. turska vojna intervencija u Drugom libijskom ratu pomogla je vladi u Tripoliju da istjera pobunjenike koje su podržavali Rusi i Francuzi, što je Turskoj dalo priliku da razvije pomorske i zračne baze na južnoj mediteranskoj obali. Kada je Turska mornarica ušla u grčke i ciparske vode, Nijemci su ponudili posredovanje, ali su ih Grci odbili, sklopivši jednostrani sporazum o pomorskom suverenitetu s Egiptom. Macron je poslao francuske brodove i zrakoplove u istočni Mediteran, protiv druge članice NATO-a. Francusko-njemačko neslaganje onemogućilo je kolektivni odgovor EU-a na turske strateške ambicije. Za Macrona, Erdoğanove revizionističke teritorijalne ambicije dovode u pitanje samo funkcioniranje NATO-a. Ako se EU pokaže kao neadekvatno sredstvo za kontrolu Ankare, Francuska ima izvaneuropske saveznike u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje Francuzi drže zračnu i pomorsku bazu. Nasuprot tome, Njemačka je najveći trgovinski partner Turske i strani investitor, a u njoj živi tri milijuna Turaka i građana turskog porijekla.

Rat i okupacija dijela Ukrajine okončali su njemačku politiku uzajamne ekonomske koristi s Rusijom. (Алесь Усцінаў / CC0)

Ruska invazija na Ukrajinu i Putinove ambicije u istočnoj Europi, kao i specijalni rat na bjelorusko-poljskoj granici, u Moldaviji i ostatku Europe, doveli su i Berlin i Pariz u situaciju da redefiniraju zajedničku europsku politiku sigurnosti. Macron je prihvatio da istočne članice EU-a graniče s Rusijom i da nikada neće razmišljati o odricanju od NATO-ove komande. Rat i okupacija dijela Ukrajine, ekonomske sankcije, pokušaji eliminiranja uvoza ruske energije i spektakularna diverzija na Sjeverni tok 2, okončali su njemačku politiku uzajamne ekonomske koristi s Rusijom. Drugi mandat Donalda Trumpa i nastup izolacionističke administracije koja vidi rješenje europskog problema u akomodiranju Moskve naveli su čak i Britance da prihvate činjenicu da od “posebnog odnosa” s Amerikancima nije ostalo mnogo. U trenutku zajedničke nevolje, u tijeku je sramežljivo britansko-europsko približavanje koje toleriraju i britanski euroskeptici.

Prvo desetljeće novog stoljeća, koje je, navodi Thompson: “proglašeno zorom novog univerzalnog poretka predvođenog Amerikom”, pokazalo se uvodom u geopolitički opasan svijet koji mijenja Euroaziju i reanimira stare linije podjela. Prema njenom mišljenju, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća leže ekonomski izvori sadašnjih poremećaja i njima posvećuje drugi od tri dijela “Poremećaja”. Treći dio teksta koncentrirat će se na američki dolar, monetarnu politiku, tehnologiju, dug i energiju kao točke gdje se sijeku ekonomske promjene, geopolitika i politika demokratskih društava.