Evolucijske i kognitivne pretpostavke stvaranja i prihvaćanja teorija zavjere. Opijat otpisanih

U slučaju neprepoznavanja prevaranata ili opasnih suparničkih zajednica, pojedina bi zajednica bila smrtno ugrožena (false-negative), a u slučaju pogrešnog prepoznavanja došlo bi samo do trošenja resursa (false-positive), objašnjava Goran Mihelčić okolnosti u kojima se razvila sklonost teorijama zavjere. Vjerovanjem u zavjere ljudi stječu osjećaj pripadnosti s drugima, ponovno stječu osjećaje kontrole i moći u svom životu

• Naslovna fotografija: Jedna od ‘maštovitijih’ teorija pojavu koronavirusa objašnjava razvojem 5G tehnologije (Spiked)

U vrijeme kada je američki predsjednik osoba koja je političku karijeru zasnovala na teorijama zavjera, a svijetom dominiraju krize, čini se da teorije zavjera nikad nisu bile češće. Prividnu smrt istine Oswald Spengler bi prije stotinu godina prepoznao kao znak propasti Zapada. Vjerovanje u zavjere rezultat je kognitivnih mehanizma koje su razvili čovjekovi preci kako bi se suočili s opasnostima u zero-sum okolini. Ne radi se o privlačnosti pojedine teorije već o načelnoj sklonosti vjerovanju koje je karakterizirano temeljnim principom – uvriježene istine nisu točne. Danas se one samo više prihvaćaju.

U nizu nevjerojatnih događaja 2020. godine, jedan od najaktualnijih trendova na društvenim mrežama u vrijeme pisanja ovog teksta  je „demonska sperma“. Rezultat je to otkrivanja detalja o jednoj članici grupe liječnika koja je nedavno održala konferenciju za novinare. Govoreći na stepenicama američkog Vrhovnog suda, napali su postojeće spoznaje o koronavirusu i insinuirali postojanje široke zavjere. Spomenuta liječnica ima povijest iznošenja bizarnih tvrdnji, uključujući da ginekološke bolesti uzrokuje demonska sperma zaostala od spolnih odnosa s natprirodnim bićima, da se vanzemaljska DNK koristi u medicini, te da postoji tajna zavjera Iluminata za uništenje svijeta koja uključuje pobačaj, istospolne brakove i dječje igračke. Prijenos konferencije organizirala je antiestablišmentska organizacija Tea Party Patriots u suradnji s popularnim Breitbart portalom, a videosnimku su na Twitteru podijelili američki predsjednik i njegov sin. Vodeće socijalne mreže izbrisale su snimku zbog širenja opasnih dezinformacija, no to je samo učvrstilo uvjerenja da zavjera postoji.

Samo nekoliko dana ranije, najveća američka mreža nezavisnih TV postaja morala je pod pritiskom javnosti odustati od emitiranja intervjua u kojemu se tvrdi da je američki stručnjak za zarazne bolesti Anthony Fauci stvorio koronavirus i poslao ga u Kinu. Sugovornica u tom intervjuu bila je ranija zvijezda svibanjskog dokumentarca Plandemic koji je iznio brojne netočne tvrdnje o skrivanju informacija o COVID-u. Ovo se vremenski poklopilo s povlačenjem pseudoznanstvenog rada koji je tvrdio da 5G tehnologija uzrokuje stvaranje koronavirusa u kožnim stanicama, a slučajno je objavljen u međunarodnom časopisu sa znanstvenom recenzijom.

U isto vrijeme na hrvatskoj se državnoj televiziji emitira dokumentarni serijal koji širi diskreditirane tvrdnje o cijepljenju i autizmu. Istraživanje javnog mnijenja provedeno u Hrvatskoj u ožujku pokazalo je da gotovo trećina sudionika vjeruje da je koronavirus namjerno pušten iz laboratorija. Napadi na telekomunikacijsku infrastrukturu pojavili su se proteklih mjeseci u brojnim zemljama uključujući i u Hrvatskoj, a u Hvaru je izglasana zabrana uvođenja 5G mreže „dok se ne dokaže da ta tehnologija nema negativan utjecaj na ljude i okolinu, i to neovisnom i nepristranom studijom.“

Prema anketi HRT-a najviše ispitanika ‘razmišlja’ da je koronavirus nastao ‘u laboratoriju s ciljem namjernog širenja zaraze’.

• Normalnost konspirativnog mentaliteta

Prisutnost teorija zavjere u javnoj raspravi nereprezentativna je na dva načina. Kao prvo, vijesti o teorijama zavjere tematski su aktualnije i posebna su tabu kategorija poput nasilja ili seksa zbog čega imaju manju izravnu konkurenciju drugih tema. Zbog zatvaranja društvenog života i drugih mjera velik dio stanovništva provodi više vremena na socijalnim mrežama koje često pojačavaju žute, emocionalne i populističke vijesti. Kao drugo, obrazovanije i skeptičnije stanovništvo podcjenjuje koliko su teorije zavjera uvriježeni dio povijesti, te koliki udio stanovništva vjeruje u njih. Prije godinu dana, u travnju 2019. gotovo polovica stanovnika Francuske bar je dijelom vjerovala da je požar u Notre Dameu bio podmetnut. Niz istraživanja u više zemalja pokazala su da u prosjeku barem polovica stanovništva vjeruje u jednu, a barem trećina u tri ili više teorija zavjere. Smanjeno povjerenje prema stručnjacima prestaje biti neprikladno javno ponašanje zbog čega se čini da je vjerovanje u teorije zavjera dramatično poraslo. Točno bi bilo reći da ono nije postalo češće već samo vidljivije i  više društveno prihvaćeno.

Vjerovanje u teorije zavjera nije psihopatološka kategorija. Iako se teoretičare zavjera često naziva deluzionalnim, deluzije su očito netočne (predmet koji ne postoji), izravno su povezane sa osobom koja vjeruje u njih i ne dijele ih druge osobe. Teorije zavjera po definiciji nisu usmjerene samo protiv osobe koja u njih vjeruje. Tako je paranoidna deluzija uvjerenje neke osobe da je neprestano prate tajni agenti i otežavaju joj život, no ne i uvjerenje da tajne grupe nastoje kontrolirati stanovništvo.

Zavjere su dugotrajni dio povijesti. U antičkoj Grčkoj i Rimu manjine (robovi, žene, stranci) su često sumnjičene za uzrokovanje bolesti ili planiranje nasilnih prevrata. Uoči Francuske revolucije proširio se strah da plemstvo planira izgladnjeti veći dio stanovništva do smrti, a carska Rusija ciljano je stvorila antisemitsku teoriju zavjere o vladanju svijetom kako bi opravdala progone Židova. Nakon ubojstva predsjednika Kennedya samo je nešto više od trećine Amerikanaca vjerovalo da je Lee Harvey Oswald samostalno počinio atentat, no u desetljećima nakon taj udio je opao na nešto manje od desetine. Za HIV epidemije se brzo pojavila teorija da je pušten iz laboratorija radi genocida manjina, slično trenutnim strahovima oko koronavirusa.

Primjera teorija zavjera ne nedostaje, no situaciju otežava prisutnost stvarnih tajnih planova koji se onda koriste kao dokaz da teorije zavjera moraju biti točne što je logička pogreška lažne ekvivalencije. Nerealistične zavjere lako je razlikovati od tajnih operacija jer se zavjere zasnivaju na fantastičnoj učinkovitosti tisuća zavjerenika i nerealistično velikom predmetu djelovanja (poput lažiranja napada na Svjetski trgovački centar ili ljudskog slijetanja na Mjesec) dok stvarne tajne operacije namjerno uključuju što manji broj ljudi i ciljeve ograničenog pristupa ostatku javnosti.

 

Primjera teorija zavjera ne nedostaje, no situaciju otežava prisutnost stvarnih tajnih planova. Simulacija napada na WTC

• Mi protiv njih: pretpovijesna autopsija svijeta

U svojem Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima (1945) Karl Popper koncipirao je teoriju društvene zavjere. „Postoji jedno vrlo rasprostranjeno filozofsko shvaćanje života koje kaže da netko mora biti odgovoran kada se nešto zlo (ili nešto krajnje nepoželjno) dogodi u svijetu: netko je to morao učiniti i to namjerno.“  Čovjekovi preci evolucijom su razvili sposobnost razumijevanja i predviđanja ponašanja drugih. Ta se sposobnost počela generalizirati na objašnjavanje svijeta oko sebe, pa iza konspirativnog mentaliteta postoji želja za razumijevanjem neobjašnjivih događaja i složenih procesa koji su zbog toga potencijalno ugrožavajući. Nesigurnost se uklanja nalaženjem sustavnog i jednostavnog crno-bijelog objašnjenja. Ono pojedincima vraća osjećaj vrijednosti i kontrole nad životom, točnije mogućnost da razumiju trenutne i predviđaju buduće događaje.

Dodatni evolucijski faktor je to što je natjecanje za teško dostupne resurse u čovjekovih predaka dominiralo milijunima godina. U teoriji zavjere osobito je bitan zero-sum način shvaćanja svijeta prema kojemu svaki dobitak dolazi na štetu neke druge osobe. To odgovara situaciji u kojoj je čovjek evoluirao. Količina dostupnih resursa čovjekovim precima bila je praktički nepromjenjiva, a promjene u načinu života zanemarivo male ili čak nikakve tijekom jednog ljudskog života. Čak i veći dio povijesti veliki dijelovi stanovništva živjeli su kao obrađivači zemlje i uzgajivači životinja u uvjetima koji su bili bez mogućeg napretka osim na tuđu štetu.

Stoga suvremeni ljudi nemaju kognitivnih mehanizama za intuitivno razumijevanje rasta. Tako nastaju teorije zavjera prema kojima medicinska industrija može zarađivati samo ako namjerno truje ljude cjepivima. Istovjetna logika stoji iza laičkih zabluda o ekonomiji, poput toga da postoji konkretno ograničena količina mogućeg posla ili dobara. To je vidljivo u teorijama zavjere o demografskoj zamjeni ili istrjebljivanju dijelova stanovništva.

Kognitivne predispozicije za vjerovanje u zavjere mehanički proizlaze iz pronalaženja pravilnosti u slučajnim događajima, iz precjenjivanja vjerojatnosti da će se određeni događaji dogoditi zajedno i prepoznavanja namjernog  ponašanja gdje ono ne postoji.

Ljudskim precima najveće otklonjive opasnosti dolazile su od tuđeg ponašanja. Zato su evoluirali s nizom kognitivnih sklonosti, uključujući traženje prevaranata koji se švercaju na trudu drugih i potencijalnih opasnih suparničkih zajednica. U slučaju njihovog neprepoznavanja pojedina zajednica bila bi smrtno ugrožena (false-negative), a u slučaju pogrešnog prepoznavanja došlo bi samo do trošenja resursa (false-positive). S obzirom da je u evoluciji preživljavanje vrste glavni ulog, ljudski um sklon je izbjegavanju false-negative pogreški. Pojavom civilizacije kompleksnost ljudskog života porasla je daleko iznad uvjeta u kojima je ljudski mozak evoluirao, pogotovo u pogledu kvalitete i kvantitete međuljudskih odnosa. Već pri stvaranju prvih sjedilačkih zajednica premašen je Dunbarov broj (broj ljudi s kojima čovjek može održavati smislene međuljudske odnose), pa je opasnost od urota skalirana prema gore na razinu svemoćnih zavjera.

Kognitivne predispozicije za vjerovanje u zavjere mehanički proizlaze iz pronalaženja pravilnosti u slučajnim događajima, iz precjenjivanja vjerojatnosti da će se određeni događaji dogoditi zajedno i prepoznavanja namjernog ponašanja gdje ono ne postoji. Svi kognitivni biasi koje je identificirala bihevioralna ekonomija najviše su istaknuti kod konspirativnih interpretacija događaja. Primjerice iluzorna korelacija je u korijenu najpopularnijih teorija zavjere poput navodne veze 5G mreža i COVID-19 ili cijepljenja i povećane dijagnostike prevalencije autizma.

Upravo je teleološka pogreška najbitnija pogreška svih teorija zavjere. Svi događaji moraju imati ne samo jasan uzrok već i jasan cilj. Ljudi su skloniji imati bilo kakvo objašnjenje nego nikakvo. To se očituje kod pandemije koronavirusa koja mora biti planirana, a ne konačno ostvarenje prirodne opasnosti o kojoj se osvještava već desetljećima. Ljudi su skloni parsimoničnom (najjednostavnijem) objašnjenju, no zbog procesa analognih temeljnoj atribucijskoj pogrešci[i] prednost se pogrešno daje namjerama određenih aktera, a ne situacijskim objašnjenjima (koja su prividno složenija). Jednostavnije je reći da je požar u katedrali Notre Dame podmetnut nego da je do požara došlo zbog slučajne iskre u zapaljivoj i neodržavanoj drvenoj strukturi u kojoj se radnici nisu potpuno pridržavali pravila.

Jednostavnije je reći da je požar u katedrali Notre Dame podmetnut (Wikipedia)

Sam sadržaj teorija zavjera nije pretjerano bitan jer sklonost vjerovanju u zavjere proizlazi od čvrstog uvjerenja da se službenim objašnjenjima ne može vjerovati. Pojedine teorije zavjera oblikovane su političkim i kulturnim faktorima (poput teorije o lažiranju klimatskih promjena u SAD, indonezijskoj paranoji da Zapad organizira terorističke napade u njihovoj zemlji ili uvjerenja u Hrvatskoj da je Tito bio tajni ruski agent), no radi se o tendenciji načelnog gledanja na svijet. To najbolje ilustrira dobro potvrđen nalaz da pobornici zavjera vjeruju u više teorija zavjera, čak i kada se one bitno razlikuju ili međusobno proturječe. Štoviše, istraživanja su pokazala da su pobornici teorija zavjera skloni vjerovati u više međusobno kontradiktornih teorija zavjera o istoj temi. Stoga nije čudno što osobe za koronavirus istodobno vjeruju da je izmišljen te da je virus namjerno pušten iz laboratorija.

Slikovito rečeno, kada bi teoretičare zavjera smatrali kupcima, oni ne bi birali hoće li nešto kupiti ili ne ovisno o kvaliteti proizvoda, već u dućan ulaze sa namjerom da potroše određen iznos i pritom samo biraju koje će proizvode kupiti.

Izravni dobici vjerovanjem u zavjere veći su od izravnih loših ishoda. Ljudi vjerovanjem u zavjere stječu osjećaj pripadnosti s drugima, ponovno stječu osjećaje kontrole i moći u svom životu te potvrđuju svoj identitet.

Iako se čini da vjerovanje u zavjere više nije korisno za ljude, izravni dobici vjerovanjem u zavjere veći su od izravnih loših ishoda. Ljudi vjerovanjem u zavjere stječu osjećaj pripadnosti s drugima, ponovno stječu osjećaje kontrole i moći u svom životu te potvrđuju svoj identitet. Zagovaranje zavjera postalo je prihvaćen način signaliziranja nezadovoljstva institucijama, samostalnog razmišljanja, pristupa privilegiranom znanju, autonomije i jedinstvenosti. Kako se stručnjaci obično smatraju dijelovima viših slojeva, vjerovanje u tajno znanje ljudima omogućava da se statusno izjednače, ako ne i nadvise nad elitama.

• Opijat otpisanih

Od početka stoljeća postoji uzlazni trend u zabrinutosti stanovništva o smjeru u kojem idu društvo, država ili svijet. Istraživanja pokazuju rast depresije, anksioznosti i drugih mentalnih problema diljem svijeta. Iako povjerenje prema institucijama privremeno raste za vrijeme velikih kriza, upravo su rastuća nesigurnost i nepovjerenje prema institucijama glavni čimbenici koji utječu na usvajanje konspirativnog kognitivnog stila. Krize i problemi ne djeluju kao uzročnik već okidač za stvaranje teorija zavjera.

Makar je cilj vjerovanja u zavjere ponovno stjecanje osjećaja kontrole nad svojim životom, učinak je suprotan. Kako je osnovica teorija zavjere postojanje moćnih organizacija koje nameću svoju moć drugima, vjerovanje u njih poticat će nepovjerenje prema institucijama, osjećaj nemoći i uzaludnosti, povlačenje od ostatka društva i negativan pogled prema svijetu. Ovime dolazi do pozitivne povratne petlje u rezoniranju, pa ljudi zbog osjećaja bespomoćnosti postaju pobornici teorija koje samo pojačavaju njihov osjećaj bespomoćnosti.

Vjerovanje u zavjere je poput puštanja krvi – oblik je liječenja koji vodi do privremenog olakšanja, no stvara dugoročnu štetu.

Sklonost vjerovanju u zavjere povezana je sa smanjenom namjerom ljudi da sudjeluju u svakodnevnom političkom životu, budu angažirani na radnom mjestu, sudjeluju u humanitarnim akcijama ili prosocijalnim aktivnostima. Osim toga vodi i do nepridržavanja medicinskih uputa o liječenju, protivljenja cijepljenju, kontracepciji i načelnog ignoriranja uputa (poput radne sigurnosti, održavanja imovine, rukovanja uređajima ili brige za druga živa bića). U radnom okruženju takvi radnici nezadovoljniji su poslom i skloniji davanju otkazu, a šefovi krivom prepoznavanju nerada, paranoji, zlostavljanju zaposlenika i poslovnom kriminalu. Vjerovanje u zavjere je poput puštanja krvi – oblik je liječenja koji vodi do privremenog olakšanja, no stvara dugoročnu štetu.

Pridavanje ljudskih osobina objektima i paranormalna uvjerenja vrlo su česta u teoretičara zavjera što je u skladu s nalazom da je temeljni kognitivan mehanizam prepoznavanje pravilnosti u nasumičnim stvarima. Uz ovo je vezana osobina shizotipnosti koja predstavlja sklonost neuobičajenim uvjerenjima, ponašanjima i osjetilnim iskustvima (iako imenom dolazi od shizofrenije, nije nužno patološki znak). U novije vrijeme situaciju pogoršava poplava dostupnih informacija u kojima je lako pronalaziti lažne pravilnosti. Lažne vijesti se šire brže, dalje i dublje jer ciljano potiču temeljne emocije poput straha, bijesa ili gađenja.

Niža tolerancija na nesigurnost, smanjena kontrola nad životom i manje analitičke sposobnosti utječu na sklonost prihvaćanju teorije zavjere kao objašnjenja događaja. Iako je niže obrazovanje pozitivno povezano sa vjerovanjem u zavjere, vjerovanje u zavjere pojavljuje se i u dobro obrazovanih ljudi. U njih je za otpornost zavjerama važnija sposobnost da prepoznaju tzv. „kenjažu,“ pojam koji je filozof Harry Frankfurt uveo prije 15 godina da bi opisao naizgled duboke, no sadržajno besmislene izjave. U protivnom će obrazovaniji usvojiti samo drugačiji odabir teorija zavjera.

Najbitnija odrednica ljudi koji vjeruju u zavjere je njihov osjećaj marginalizacije. Sociološka pretpostavka da se radi o usmjerenosti protiv viših statusnih grupa pokazala se točna u psihologijskim istraživanjima gdje je sklonost određenom konspirativnom mišljenju izravno bila vezana uz to koliko se tuđinska skupina smatrala moćnijom (i stoga opasnom), te koliko je vlastita skupina smatrana značajnom. Upravo ovo razlikuje sklonost konspirativnom mišljenju od politički radikalnih uvjerenja, unatoč sadržajnom preklapanju. Osobe sklone vjerovanju u zavjere slagat će se sa ekstremistima u neprijateljstvu prema Rothschildima, no mnogo manje kada se radi o predrasudama prema Romima.

Cilj je učvrstiti osobni identitet uvjerenih u zavjeru odnosno da postoje neprijateljske devijantne elite -Rothschildi (Youtube)

Jedan od čimbenika koji vodi do preklapanja s određenim političkim skupinama je sklonost teleološkim interpretacijama odnosno da sve ima svoj smisleni cilj. Za ovo je najbolja ilustracija protivljenje prihvaćanju mehanizama evolucije. Aktualan je primjer odbijanja službenih objašnjenja podrijetla COVID-19 (zoonotički prijenos s životinja na ljude), makar se 75% svih novih bolesti pojavljuje prijelazom sa životinja na ljude. Uostalom to se dogodilo u dijelu Kine koje obiluje zaraznim bolestima u životinja, pa je zato tamo i sagrađen laboratorij.

Neki autori predložili su da treba razlikovati nove od klasičnih teorija zavjere. Nove teorije zavjera nastaju bez potrebe da objasne neki događaj, a primjer za to je bizarna Pizzagate teorija iz 2016. godine. Potrebno je uočiti da iako ta teorija nema konkretan povod, ona se dobro slaže s prethodnim načelima. Osim što se radi o prepoznavanju pravilnosti u nasumičnim informacijama, njen cilj je učvrstiti osobni identitet uvjerenih u zavjeru odnosno da postoje neprijateljske devijantne elite. Ljudi se mogu osjećati marginalizirano ne samo u pitanju političke i ekonomske moći, već i vlastitog identiteta.

Novo je što se politička ekonomija u zapadnim zemljama sve češće okreće koketiranju s teorijama zavjere i relativizaciji vjerodostojnosti informacija. Širenje teorija zavjera prihvatio je populizam kako bi podrivao nepovjerenje prema institucijama i zagovarao kako je običan narod samo žrtva elita.

• Popperova noćna mora

Jedno od univerzalnih ljudskih iskustava rasprave su s neistomišljenicima koji se tvrdoglavo ukopaju u svoje stajalište, brane se logičkim pogreškama i prisile drugu osobu da odustane od rasprave. Suprotno laičkom uvjerenju, ljudi prilikom argumentacije nisu prirodno neutralni već su motivirani potvrđivanjem postojećeg znanja. Nigdje to nije izraženije nego kod teorija zavjere koje i nastaju da poriču uvriježena objašnjenja.

Obilježje teorija zavjere je to što one retroaktivno utječu na rekonstrukciju uvjerenja, odnosno ljudi koji počnu vjerovati u teorije zavjera misle da su oduvijek vjerovali u njih. Čak i minimalna izloženost određenoj teoriji bez mnogo detalja dovoljna je da se ona usvoji. Štoviše, oni skloni teorijama zavjere lako će usvojiti i potpuno izmišljene teorije zavjere i potom nijekati da su one fikcija. Pobornici zavjera uvjereni su da su one utemeljene na dokazima pa će pristrano tražiti argumente za njih (confirmation bias). Primjerice prethodne vježbe za hipotetsku pandemiju uzimaju se kao dokaz planiranosti epidemije, a opovrgnuti znanstveni radovi kao dokaz zataškavanje istine.

Karl Popper je upozorio da će društvom koje nekritički tolerira netolerantne zagospodariti netolerantni

Teorije zavjera nužno sadrže uvjerenja o skrivanju prave istine pa pokušaji logičkog osporavanja služe kao njihova potvrda. Standardna optužba kod teorija zavjere je da su neistomišljenici plaćenici ili sudionici same zavjere. Očiti dokazi protiv određene zavjere odbacuju se kao podmetnuti od sudionika zavjere. Uvjereni u zavjere su skloni izmišljati dokaze jer smatraju da njihovi protivnici ionako igraju prljavo. Tako je prvi Čeh osuđen za terorizam bio 71-godišnji umirovljenik koji je pokušao dokazati da Češkoj prijeti opasnost od islamske imigracije tako što je 2017. inscenirao lažni džihadistički napad na tračnice sjeverno od Praga. Ismijavanje i odbacivanje ljudi koje vjeruju u zavjere samo učvršćuje njihov marginaliziran status koji ih je i potaknuo da prestanu vjerovati institucijama.

Ovo ne znači da nema nade za ljudski rod. Usprkos širokoj rasprostranjenosti vjerovanja u zavjere, postoje bitne razlike u tome koliko ljudi čvrsto vjeruju u njih. Mali broj njih odlučiti će se za radikalne činove poput terorističkog napada na Novom Zelandu prošle godine. Veći dio ljudi okrenut će se aktivnostima koje zahtijevaju mali osobni angažman poput dijeljenja „provjerenih“ glasina. Zajednička osobina uvjerenih u zavjere je njihov percipirani manjak ekonomskih ili političkih resursa što bitno ograničava njihove mogućnosti utjecaja na druge. Većina teorija zavjere nije vidljiva u svakodnevnom životu, već je samo povremeno istaknuta (političke zavjere istaknute su tek za izbora i kriza). Ljudi prirodno naginju pasivnom ponašanju pa nisu skloni značajno mijenjati svoje svakodnevno ponašanje bez bitnog poticaja. Kod zagovaranja otpora nošenju maski u javnim prostorima ili sudjelovanju u cijepljenju pobornici zavjera nastoje uvjeriti druge kako se zapravo radi o neprirodnoj promjeni normalnog ponašanja.

Nemoguće je mijenjati genetski uvjetovane predispozicije, no na životne faktore poput ekonomske nesigurnosti ili političke bespomoćnosti moguće je utjecati, iako ne bez poteškoća. Potrebno je povećavati zaštitničke čimbenike, odnosno one koji će spriječiti usvajanje konspirativnog mentaliteta. Pod ovo prvotno spada sprječavanje trajnog osjećaja nesigurnosti i ugroženosti. Ovo se može provesti osnaživanjem društva putem jačanja zajednice, društvene potpore i socijalne mobilnosti kako bi se spriječilo da se ljudi osjećaju zarobljeni i napušteni. Ovo je doduše komplicirano jer se ljudi mogu osjećati bespomoćnima kako zbog mogućnosti svojeg preživljavanja (poput siromaštva), tako i zbog ugroženog identiteta (poput napuštanja tradicionalnih uvjerenja).

Javna komunikacija sve je više zagušena informacijama koje poništavaju mogući učinak obrazovanja. Danas je sve vjerojatnije da će mladi usvojiti antiinstitucionalne stavove prije nego se uopće susretnu sa nekim oblikom građanskog odgoja.

Sljedeći korak je građanski odgoj odnosno poučavanje o smislu i radu institucija kako bi se stvorilo povjerenje. Ovo je standardni dio općeg obrazovanja već desetljećima, no u razmjerno ograničenoj mjeri. Javna komunikacija sve je više zagušena informacijama koje poništavaju mogući učinak obrazovanja. Danas je sve vjerojatnije da će mladi usvojiti antiinstitucionalne stavove prije nego se uopće susretnu sa nekim oblikom građanskog odgoja. Potrebno je i jačanje vještina kritičkog mišljenja (osobito svijesti o vlastitim ograničenjima) da ljudi mogu odbaciti kriva uvjerenja prilikom prvog susreta s njima. Često je u prihvaćanju teorija zavjera bitan manjak prethodnih osnovnih informacija.

Za sprječavanje krive analize događaja najbolja taktika je promicanje kognitivnog stila usmjerenog na preuzimanje kontrole nad svojom budućnosti. Ljudi koji su uvjereni da osobno bitno utječu na svoje uvjete i budućnost skeptični su i manje skloni vjerovanju u zavjere. Suprotno njima, ljudi okrenuti na očuvanje sadašnjeg stanja i sprječavanja potencijalnih promjena skloniji su vjerovanju u zavjere koje potvrđuju njihove bojazni da im se želi oteti postojeće stanje, odnosno „ono što imaju.“

Svakako je najvažnije izbjegavanje davanja medijskog prostora teorijama zavjere. Njihovo potiskivanje iz medija neće nagnati one koji vjeruju u njih da odmah promijene svoja uvjerenja, ali će smanjiti broj novih pobornika. Najpogubniji je učinak na javnu raspravu nastojanje za davanjem jednakog medijskog prostora stručnjacima i teoretičarima zavjere (radi nepristranosti). Popper je upozorio da će društvom koje nekritički tolerira netolerantne zagospodariti netolerantni. Vjerovanje u teorije zavjera krajnji je oblik netolerancije prema racionalnom razmišljanju i intelektualnoj raspravi.

• Bilješke

[i] Temeljna atribucijska pogreška koncept je u socijalnoj psihologiji kojim se objašnjava sklonost ljudi da podcjenjuju situacijska objašnjenja za ponašanje drugih, a precjenjuju ona vezana uz njihove osobine. Razlog tome je što uvijek imamo uvid u svoju situaciju, a vrlo mali uvid u ponašanje drugih. Primjer za to je pripisivanje nečijeg kašnjenja zbog dugog spavanja, a ne moguće gužve u prometu.