Fanatik zna brojati samo do jedan. O knjigama Amosa Oza

Glavni lik se pita je li Juda bio fanatik? Ne shvaća zašto bi bogati Juda izdao Isusa za male novce? S druge strane, Isusa je, dok je išao prema križu, razdirao crv sumnje: Jesam li ja taj čovjek? Marija Ott Franolić prikazuje književno i publicističko djelo izraelskog pisca Amosa Oza koji u sredini u kojoj dominira izraelsko-palestinski sukob pronalazi kvalitete koje stoje nasuprot fanatizmu

• Naslovna fotografija: Amos Oz (Wikimedia Commons)

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Bez stanke, ošamućen, lutao sam virtualnim šumama, šumama riječi, kolibama riječi, proplankom riječi. Stvarnost riječi gurnula je u stranu dvorišta kroz koja je puhao vruć pustinjski vjetar, izvijene limene krovove nalijepljene na kamene kuće, verande prekrcane konopima i praonicama rublja. Ono što me okruživalo bilo je nevažno. Sve važno bilo je sazdano od riječi. Amos Oz

Mogućnosti racionalne, argumentirane rasprave slabe na svim razinama. Nestručnjaci gorljivo brane stavove na temelju nekoliko članaka ili videa, stručnjaci su ušutkani – bilo da je riječ o cijepljenju, klimatskim promjenama ili ideološkim pitanjima. Skepsa je poželjna jer stručnjaci nisu nepogrešivi, no zašto umjesto rasprava imamo crno-bijelo prepucavanje? Površnoj uvjerenosti koja kronično pati od nedostatka argumenata pogoduju i društvene mreže, računalni algoritmi serviraju nam neograničene količine informacija s kojima se unaprijed slažemo, pa nema ni razmišljanja, ni izazova ni mogućnosti promjene i napretka.

Francuski pjesnik Jean-Pierre Siméon rekao bi da smo izgubili nijanse, a po njemu – Svako barbarstvo proizlazi iz neprihvaćanja nijansi, a svaka izražena nijansa jamstvo je slobode.

No i na tom barbarskom nebu zna zabljesnuti neka zvijezda puna sadržaja za razmišljanje poput Što čini jabuku?, knjige razgovora izraelskog pisca, novinara i političkog aktivista Amosa Oza s urednicom Širom Hadad (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2020.) Jabuka je dobar uvod u opus ovog plodnog autora. Oz i Hadad razgovaraju o čitanju, pisanju, predavanju književnosti (profesor književnosti mora učenike zavesti da postanu čitatelji, a ne ih filati teorijom i nerazumljivim izrazima, reći će Oz), muško-ženskim odnosima, politici i drugim temama. Oz će se divno izraziti i o svom doživljaju loših kritika: to je kao da ti tuku dijete, a ti stojiš sa strane i ne možeš ništa učiniti.

Knjigu Što čini jabuku? čitala sam s velikom užitkom i nekoliko puta, jer se Oz tu vraća svojoj opsesivnoj temi – fanatizmu, kojem je posvetio čak dvije knjige: Kako izliječiti fanatika i Pozdrav fanaticima (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2006. i 2018.). Zašto nismo u stanju slušati druge i argumentirano raspravljati? Zašto se svaka rasprava pretvara u traganje za sugovornikovim skrivenim namjerama? Što je zapravo fanatizam i zašto je toliko rasprostranjen?

Za Oza je fanatik hodajući uskličnik koji se gnuša promjene i ne ulazi u argumente, ne misli nego osjeća i spreman je istrijebiti neistomišljenike. Kad bi sugovornike okrenuo na svoju stranu onda bi – misli on – svi živjeli u boljem svijetu, skrojenom po njegovoj uskoj mjeri, jer on je rigidan i nezapitan, čovjek koji zna brojati samo do jedan. Pritom nije presudna njegova ideja nego način koji isključuje sve ostalo, pa su fanatici iz različitih tabora međusobno slični. Danas u kompleksnom svijetu mnogi žude za jednostavnim odgovorima, konkretnim krivcima u koje će uprijeti prstom i to ih lako pretvara u fanatike.

Riječima iransko-švedske pjesnikinje Atene Farrokhzad:

Moja majka je rekla: Nikada ne podcjenjuj što su sve ljudi spremni učiniti kako bi formulirali istine koje mogu podnijeti. (Bijela suita, SKUD I. G. Kovačić, prev. Željka Černok, 2016.)

Te istine ne formuliraju samo oni koje Oz naziva „vidljivim“ fanaticima, kao što su Al-Kaida, Hamas, Klu Klux Klan, neonacisti, antisemiti, već su pipci fanatizma ukorijenjeni duboko u svakodnevicu. Okruženi smo fanatičnim protivnicima pušenja ili ljudima opsjednutima zdravom prehranom koji postaju agresivni prema onima koji posegnu za čokoladom, no Oz poziva na stupnjevanje fanatizma: šteta koju počine fanatični borci za zaštitu okoliša znatno je manja od one koju će napraviti bombaš samoubojica, a kamoli oni krivi za etnička čišćenja – ako to ne možemo razlučiti, i sami postajemo sluge zla!

Osim fanatizma Oz u današnjem javnome životu vidi i drugi veliki problem koji u Jabuci naziva sistematsko podjetinjavanje čovječanstva. Veliki je broj neozbiljnih ljudi željnih isprazne zabave, lažnih skandala i spektakla, nezainteresiranih za javno dobro, koji glasaju za političare koji su „mrak“ ili „za krepat“. Njima i fanaticima zajedničko je opasno odricanje prava na mišljenje.

• Suprotnost kompromisu su fanatizam i smrt

Kako se ne bismo pretvorili u fanatike nego ostali skeptici koji žive odgovorno, slobodno i otvorenih očiju, ne smijemo fenomene oko sebe doživljavati crno-bijelima i biti uvrijeđeni kad nas netko ne prati u mišljenju. Trebali bismo uvijek pokušati nijansirati situaciju, sagledati je s brojnih gledišta. Ne čudi što je baš Oz toga svjestan – od djetinjstva je uronjen u izraelsko-palestinski sukob koji se ne pomiče s mjesta, a uz to je odgojen i školovan u židovskoj kulturi. U knjizi Židovi i riječi koju je napisao s kćerkom povjesničarkom Faniom Oz-Salzberger (prev. Marko Gregorić, Fraktura, 2015.), tvrdi da je židovski kontinuitet uvijek bio popločen riječima, sastavljen od niza interpretacija i prijepora, od mogućnosti da se verbaliziraju konflikti, različitosti, od obiteljskih i društvenih, sve do Talmuda i Biblije.

Iz te mogućnosti verbaliziranja i primjećivanja razlika rodila se Ozova sklonost kompromisu. Kao dugogodišnji kritičar službene izraelske politike i utemeljitelj pokreta Peace Now, poznat je po zalaganju za razdvajanje Izraela i Palestine. Jasno mu je da se s obje strane sukoba mnogi gnušaju kompromisa jer u njemu vide slabost, a on ga smatra rješenjem. U Pozdravu fanaticima citira poslovicu “ne možeš pljeskati jednom rukom” i objašnjava da u obiteljskom životu, dobrosusjedskom životu kao i u suživotu nacija odabrati kompromis zapravo znači odabrati život. Pojmovi suprotni kompromisu nisu gordost, ispravnost ili nepokolebljiv idealizam. Pojmovi suprotni kompromisu jesu fanatizam i smrt (113-114).

Za suživot s onima koji su na bilo koji način drugačiji, trebamo se pokušati razumjeti – a ne moramo se uvijek u svemu složiti. Lako je apstraktno zaključiti da nam treba dijalog, no kome se zapravo obraćamo kad apeliramo na raspravljanje o različitosti? Oz kaže da ima malo smisla obraćati se onima koji već ionako misle da je on u pravu, kao i onima koji misle da je prolupao, da je izdajica i mrzitelj Izraela, no postoje misleći ljudi koji nisu sasvim sigurni što bi trebalo učiniti. Njima se obraća: onima koji nisu čvrsto ukopani. 

• Književnim tekstovima do skeptičnosti

Oz lijek za fanatizam vidi i u humoru na vlastiti račun (fanatici se sami sebi nisu u stanju smijati jer svoje pozicije shvaćaju nedodirljivima), u znatiželji, empatiji i ulaženju u druge sudbine – u mogućnosti da se stavimo u otvorenu poziciju koja pruža razne mogućnosti. Uvijek se moramo znati zapitati Kako mi izgledamo s druge strane rijeke?

To bismo mogli saznati upravo iz Ozovih romana. Pišući o Tolstojevoj Ani Karenjinoj i Puškinovu Evgeniju Onjeginu, Čehov je ustvrdio da su to djela u kojima niti jedan problem nije riješen, pa ipak je užitak čitati ih jer postavljaju sva prava pitanja. Oz bi se sigurno s time složio, jer za njega je književnost razmišljanje: Kad znam što bih o nečemu mislio, napišem esej, a kad ne znam, krenem pisati roman. Novinske tekstove piše iz ljutnje, a književne iz znatiželje. Pisanje doživljava kao zamišljanje da smo u tuđoj koži, a ta znatiželja trebala bi nam biti moralni imperativ! Po Ozu postoje dva dara književnosti: za vrijeme čitanja, prepoznajemo se i kažemo pa ovo sam baš ja, kako je ta spisateljica to znala? Ili se dogodi suprotno: ovo nikad ne bih mogao biti ja. Ta nas iskustva tjeraju da se bolje upoznamo i preispitamo svoje granice. Zato ljudi još čitaju, unatoč brojnim drugim sadržajima koji im se nude, jer u čitanju sudjeluju kao koautori i koautorice, u tekst aktivno unose svoja sjećanja, iskustava i senzibilnosti.

Možda bi književnost mogla pomoći čvrsto ukopanima (kad se upotrijebi ova sintagma, stvarno se dobiva dojam smrti?). Oz tvrdi da nas umjetnost može mijenjati, tome bih dodala da tekstovi koji će nas pomaknuti s mjesta moraju biti vrhunska književnost koja stvarnost pretvara u imaginaciju, a imaginativne predjele čini dohvatljivijima. Takvi su Ozovi romani koji  univerzalne teme osvjetljavaju na nove i neočekivane načine, uz multiperspektivnost i mogućnosti dijaloga.

• Nevidljive nijanse emotivnosti

Oz (r. Amos Klausner, 1939.-2018.) iza sebe je ostavio golemi književni i esejistički opus. Na mene su najviše utjecali romani Crna kutija (prev. Zlatko Crnković s engl. 2001., Hena com), Priča o ljubavi i tmini, Juda i Fima (svi u izdanju Frakture, u odličnom, suptilnom prijevodu Andree Weiss Sadeh s hebrejskog).

Oza sam otkrila s Crnom kutijom, epistolarnom, uvjerljivom i živahnom psihološkom pričom o turbulentnoj disfunkcionalnoj obitelji, u kojoj je svima stalo jednima do drugih, unatoč pukotinama u odnosima, nerazumijevanjima i prešućivanjima. Iščitavala sam je godinama, uživala u tekstu nabijenom strašću i emocionalnim nijansama. U toj se emocionalnoj zajednici osebujnih pojedinaca javljaju siloviti osjećaji, od mržnje, posesivnosti i zamjeranja do beskrajne ljubavi. Radnju rasvjetljuju pisma koja članovi obitelji šalju jedni drugima – kao da su se njihovi životi razbili, a čitatelji iz krhotina pokušavaju dohvatiti širu sliku. Protagonistica Ilana razmišlja o Tolstojevoj rečenici da su sve sretne obitelji slične jedna drugoj, a da su nesretne obitelji nesretne svaka na svoj način. Uza sve dužno poštovanje prema Tolstoju, tvrdim da je upravo obratno istina – nesretni ljudi obično su do grla u konvencionalnim mukama i žive u skladu s jalovom rutinom jednoga od pet-šest otrcanih stereotipa. A sreća je, naprotiv, rijetka, tanka posuda, neka vrsta kineske vaze, i ono malo ljudi koji su se dovinuli do nje oblikovali su je i oslikali malo-pomalo u toku godina, svatko po svoj slici i prilici, i svatko na svoj način, tako da nijedna sreća ne sliči drugoj. (126)

Specifičnosti obiteljskih zajednica jedna su od Ozovih temeljnih preokupacija. Kako to da obitelji opstaju i u modernom dobu unatoč čovjekovoj nemonogamnoj prirodi i činjenici da je ta institucija toliko nesavršena i zahtjevna? Iz njegovih romana naslućujemo da „normalnih“ obitelji i nema, ili nitko ne zna kako bi one mogle izgledati, a samu definiciju obitelji treba olabaviti, rastegnuti i shvatiti kao prilagodbu.

Vlastitu obitelj Oz je portretirao u Priči o ljubavi i tmini iz 2002. Obiteljska se saga o stvaranju izraelske države, jezika i kulture u ovom tekstu isprepliće s autobiografskom pričom o odrastanju osjetljivog dječaka u sredini financijski siromašnoj, ali bogatoj duhom. Ozovi su roditelji 1930-ih emigrirali iz Rusije i Poljske u Jeruzalem gdje je on odrastao. Jeruzalem je 1950-ih bio sjecište različitih kultura i jezika, pun odbjeglih pred Hitlerom, intelektualaca kakav je bio i njegov otac. U bučnim stanovima punim susjeda, prijatelja, kolega, sustanara, knjiga i biblioteka, kuhalo se, raspravljalo se o obiteljskim problemima i dnevnim i političkim događajima, ali i o idejama, politici, kulturi, nacionalnom pitanju, zadaći humanista, važnosti slobode. Puno se i pisalo – bez radija, televizije i interneta, kad su se čak i žarulje štedjele cijeli je Jeruzalem sjedio svake večeri pogrbljen nad listom papira.

Je li to privid ili su prijašnje generacije, osobito one u srednjim i višim klasama, više vremena i energije posvećivale apstraktnim pitanjima i obrazovanju? Danas se nevjerojatno dalekom čini atmosfera u kojoj postoji vjera da će mladi živjeti bolje od svojih roditelja ako se obrazuju, što je bilo osobito izraženo u židovskim obiteljima: (…) vjerovali su da je znanje njihovo uporište u budućnosti, jedina stvar koju nitko nikad ne može oduzeti njihovoj djeci, čak ni ako ne daj Bože opet bude rat, revolucija, seoba, novi proglasi – diplomu se uvijek brzo može presaviti i sakriti i podstavu kaputa te pobjeći onamo gdje je Židovima dopušteno živjeti (269).

Oz već u petnaestoj godini odlučuje sve to ostaviti i preseliti se u kibuc. Prestaje biti Amos Klausner i odabire prezime Oz (hebrejski izraz za odvažnost, kasnije će reći da žali zbog te pretencioznosti). Želio se osloboditi učenosti, pisanja i sanjarenja, postati radnik, naravno da mu to nije uspjelo i to baš lijepo opisuje u romanu – spisateljsku si je sudbinu zapečatio još kad je sa šest godina na vrata sobe izvjesio natpis „Amos Klausner – pisac“.

Nad cijelim romanom lebdi priča o Ozovoj nesretnoj, neuklopljenoj i vjerojatno depresivnoj majci koja se ubila kad je imao 12 godina. U opisu odnosa s majkom i ocem dolazi do izražaja njegova moć da čitateljima dočara nevidljive nijanse emotivnosti. Nakon majčine smrti s ocem je komentirao samo politiku i praktične stvari, nikad nisu razgovarali o majci, iako se dječak teško borio s bijesom i tugom. Otac i sin nisu mogli verbalizirati svoju muku, no roman divno dočarava finese njihova odnosa – bez holivudskih I love you, I miss you – tu su nezaboravne sitnice: kako im se glave dodiruju dok gledaju u rječnik ili slažu marke, a u trenutku kad Amos definitivno odlazi u kibuc, otac je toliko rastresen i potresen da žalosno maše pogrešnom autobusu!

Priča o ljubavi i tmini puna je takvih detalja, knjižurina u koju možete utonuti, živjeti zajedno s tim neobičnim i toliko prijemčivim likovima – upoznati baku vječito zabrinutu zbog bakterija, obitelj koja djetetu ne daje sladoled jer je poguban za grlo, ljude koji jednom tjedno s puno očekivanja odlaze telefonirati rođacima u drugi grad, a onda od strahopoštovanja i nelagode jedva da i progovore. Možete udisati aromatično bilje iz rascvjetalih vrtova, dijeliti optimizam i razočaranja te sudjelovati u žustrim raspravama za stolovima na kojima se u redovitom ritmu izmjenjuju jela i knjige.

• Skeptici spremni na kompromis

Jako su me se dojmila i dva novija Ozova romana Fima i Juda, o nesigurnim, skeptičnim,  osjećajnim muškarcima koji u militariziranom izraelskom društvu svoje osjećaje teško artikuliraju.

Fima je osobenjak, ne i ridikul, vrsta tipičnog gubitnika na kojem baš ništa nije tipično. Imao je velike planove, a završio kao debeli, rastavljeni, razočarani, nesposobni samac, podrugljiv sam prema sebi. I on živi u netipičnoj emocionalnoj zajednici poput one u Crnoj kutiji – njegova bivša žena s drugim mužem ima sina Dimija, s kojim Fima ima dirljivi odnos – mali ga zove „deda“ a Fima ga obožava i redovito čuva, uplaćuje mu čak i mjesečnu štednju! Svakodnevnica mu je nesređena ali zabrinut je za cijeli svijet, on je čovjek koji viče u pustinji: Ja sam deprimiran samo zato što vi niste dovoljno deprimirani, s obzirom na to što se događa (196).

I kod najmanjih životnih sitnica Fima stalno važe za i protiv, neodlučnost ga paralizira. Opsjednut je politikom i često zamišlja da poziva svoje ministre na zasjedanje (Da je on premijer, obvezao bi sve ministre da provedu tjedan dana s vojnicima dežurnima u Gazi ili Hebronu 235), da spašava naciju, vraća mir u zemlju izraelsku; govori o kompromisu a u njegovim riječima odzvanjanju autorovi stavovi: moramo konačno naučiti kako postojati i djelovati u prijelaznim situacijama koje mogu potrajati još mnogo godina, umjesto da se pravimo uvrijeđenima stvarnošću. Duševna nespremnost da živimo u otvorenoj situaciji, naša žudnja da smjesta podvučemo crtu i istog trena odredimo što će biti na kraju, upravo su to pravi uzroci naše političke impotencije (14).

Dojmljiv je i roman Juda o Šmuelu Ašu, još jednom osjetljivom i neuspješnom skeptiku. Šmuel  brine o starijem, nepokretnom čovjeku u čijoj neobičnoj kući razvija kompleksan odnos s misterioznom Atalijom. To troje različitih ljudi prijeći će cijeli krug od otuđenosti do prisnosti, na kraju će se zavoljeti, čak možda i promijeniti jedni zbog drugih, ali sve se događa u naznakama, bez puno riječi. Juda je tekst zamamne, nedorečene atmosfere, potmule duhovnosti u koju sam lako skliznula, obuzeo me vrtlog emocija oko kojeg protagonisti kao da polako tapkaju, ne usuđujući se poremetiti savršeni poredak stvari unutar te kuće.

I u drugim romanima Oz suprotstavlja skeptične likove fanatičnima, no to je najizraženije upravo u Judi. Glavni lik se pita je li Juda bio fanatik? Ne shvaća zašto bi bogati Juda izdao Isusa za male novce? Postavlja tezu da je Juda organizirao Isusovo raspeće kako bi se potvrdila njegova vjera: slijepo je vjerovao da će se uspjeti osloboditi s križa i uvjeriti narod u svoju svetost. S druge strane, Isusa je, dok je išao prema križu, razdirao crv sumnje: Jesam li ja taj čovjek? Kad je Isus umro, Juda je ostao bez smisla pa se objesio, no prije toga je zaključio: Istina je da je on bio učitelj, a ja jedan od njegovih učenika, no ipak me poslušao na način na koji se ljudi puni oklijevanja i sumnji uvijek povedu za onima koji su uvjerljivi i lišeni sumnji (281).

Tako nas Oz stavovima svojih likova tjera na razmišljanje o njihovim pozicijama, na pitanje: kako bih ja postupila, kako bih razmišljala?

Ozova su djela psihološki kompleksna – portretira likove koji se jedni drugima suprotstavljaju stavovima poput Isusa i Jude, ali tu su i skeptici koji se kolebaju unutar sebe (kao što je Fima). Ozova književnost ima izraženu duhovno-filozofsku komponentu. Uranja nas u samo središte skepse, kao da želi reći, treba cijelo vrijeme razmišljati, jer istina je tu negdje skrivena, može se dohvatiti u ovim suprotnostima, nije svijet sasvim relativan iako je kompleksan. Naići ćete tu na crtice o slobodnom izboru, egzilu, prihvaćanju drugačijih, mogućnosti bijega od samoga sebe, odnosu prema smrti, potrebi za nacionalnim granicama ili odnosu pojedinca i zajednice divno opisanom u zbirci priča iz života u kibucu Među svojima (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2013.). Posebno me se dojmio primjer iz Priče o ljubavi i tmini. Suočen s izborom između tradicionalne, vjerski fanatične i socijalističke škole, otac glavnog junaka zaključuje da je bolje za njega da ide u vjersku, uvjeren da nema opasnosti da dječak postane vjernik: ispunjavanje vjerskih obveza neće mi nanijeti nikakvu štetu jer će za nekoliko godina sve to ionako prestati biti aktualno, i vjernici i njihove sinagoge, i od svega će samo ostati narodna predaja i sjećanje (419). Ne čini li se iz današnje perspektive ova ideja promašenom, humanistički-hiper-optimističnom?

• Epilog

Prije nekoliko mjeseci, otprilike godinu dana nakon Ozove smrti, njegova je kćerka Galija  izdala memoare u kojima navodi da ju je zlostavljao, od čega se ostatak obitelji ogradio. Autor je mrtav i nikad nećemo čuti njegovu stranu priče. Ne možemo znati bi li njegov polemički gen proradio pa bi napisao članak ili čak knjigu ili bi se možda povukao. Tu se otvaraju dva velika pitanja: je li nakon takvog skandala moguće jednako pisati o Ozovu djelu, kao prije njega? I otkud nam ta potreba da pisci koje volimo čitati budu i dobri i moralni ljudi? U Priči o ljubavi i tmini lik oca bio je uvjeren da su umjetnici bolji od ostalih pripadnika ljudskog roda, istančane moći opažanja, otvorena srca, neokaljani ružnoćom. Kako su neki od njih bili sposobni slijepo slijediti Staljina, ili čak Hitlera, to ga je mučilo i rastuživalo (403).

Bez obzira koji stav zauzeli prema Ozu kao čovjeku, trebali bi biti u stanju odvojiti osobu od tekstova koje nam je ostavio i uživati u njima, razmišljati zajedno s njim. Fima primjerice često razmišlja o čovjeku koji će u njegovom stanu živjeti u budućnosti – sumnja da će živjeti razumnije, boji se da će okrutnost i glupost naprosto poprimiti profinjenije i složenije oblike. Pogledamo li oko sebe, ne možemo zaključiti da je bio posve u krivu. No zato nas Ozova književnost i publicistika stalno podsjećaju: dužni smo razmišljati, ne smijemo (p)ostati ljudi koji znaju brojati samo do jedan!