Financijske i gospodarske krize 21. stoljeća. Odnosi Kine, Amerike i podijeljene Europe

Krah 2007.-2008. bio je kulminacija složenih procesa - kineskog uspona, tržišta eurodolara, posljedica kineske potražnje na cijene nafte i interakcije svih tih elemenata na uvjete kreditiranja, piše Nataša Babić u četvrtom dijelu prikaza knjige Helen Thompson "Poremećaj - Teška vremena u 21. stoljeću" . Thompson metikulozno popisuje okolnosti i poteze koji su doveli do kraha iz 2007., krize eurozone 2009., kineske financijske krize 2015. i financijske krize 2020. godine

• Naslovna fotografija: Američki orao, europska Pravda i kineski zmaj. (Midjourney v7 / Nano Banana Pro)

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu.

• Prethodni nastavci: Vodič Helen Thompson kroz nesigurna vremena. Energija, geopolitika, sudbine demokracija, Europa i svijet nakon raspada SSSR-a. Uloga NATO-a i politika nafte u vrijeme frackinga, Kraj Bretton Woodsa i njegove posljedice. Od eurodolara do sporazuma iz Maastrichta

Kada je 2015. Janet Yellen, šefica Fed-a, najavila porast kamatne stope, u Kini je nastupila panika. Kineska ekonomija već je bilježila najsporiji rast u posljednjih 25 godina, a usporavao je i izvoz, temelj kineskog rasta. Odgovor kineske središnje banke da devaluira renminbi imao je za posljedicu niz kaotičnih odluka koje su likvidirale oko stotinu milijardi kineskih dolarskih rezervi. Kada je Fed podigao kamatnu stopu, uslijedio je toliki odljev kineskog kapitala u američke aktive da je Obama bio primoran sazvati sastanak dvadesetak šefova središnjih banaka i ministara financija koji su potpisali “Šangajski dogovor” i obećali “suzdržavanje od konkurentske devalvacije”. Bio je to posljednji pokušaj da se američko-kineski monetarni odnosi urede u duhu suradnje. Već sljedeće godine, Trump je krenuo u frontalni napad na kinesko-američke trgovinske odnose.

Spektakularan gospodarski rast Kine 2000.-2007., s godišnjom stopom od 14 posto posebno se osjetio u međunarodnoj trgovini. Kina je uglavnom izvozila jeftinu industrijsku robu zbog čega su SAD i neke europske zemlje bilježile velike trgovinske deficite. Rast kineskog izvoza imao je posljedice na tržište rada u sjevernoj Americi, posebno u sektorima gdje je bio koncentriran kineski izvoz. Zaposlenost u američkoj proizvodnji pala je sa 17,2 milijuna u prosincu 2000. na 11,5 milijuna devet godina kasnije. Bez obzira na to koliko je izgubljenih radnih mjesta stvarno bilo posljedica jeftinog uvoza iz Kine, opseg promjena i njihov tajming rezultirao je time da su normalizaciju trgovinskih odnosa s Pekingom mnogi doživjeli kao katastrofu.

­
Administracija Georga Busha mlađeg nije mogla ucjenjivati Peking ovisnošću o američkoj sigurnosti, kao što je to ranije činila s Japanom.

Nezadovoljstvo je bilo usmjereno i na kinesku politiku tečaja. Od 1994. kineska središnja banka održavala je fiksni tečaj prema dolaru. Da je Kina dopustila da njezina valuta pluta, porast trgovinskog viška poskupilo bi njezin izvoz. Kineska središnja banka je to sprječavala uz goleme monetarne intervencije. Oko 2000., problem američke trgovine s Kinom postao je mainstream tema u Washingtonu, no administracija Georga Busha mlađeg nije mogla ucjenjivati Peking ovisnošću o američkoj sigurnosti, kao što je to ranije činila s Japanom. U međuvremenu je Kina postala najveći američki državni vjerovnik. Odluka da očuva paritet valuta potaknula je kinesku središnju banku da otkupljuje velike količine američkog državnog duga kao makroekonomsku strategiju.

Međunarodna trgovinska politika Trumpove administracije podsjećala je na ranije protekcionističke pritiske, od Hoovera do Reagana, ali ovaj su put stvari stajale drugačije. Razmjer transnacionalne proizvodnje i lanaca opskrbe oko Kine stavio je neke američke korporacije u toliko povlašten položaj, da nezadovoljstvo dijela javnosti dugo nije doprlo do društvenih elita. Proizvođači tehnologije i elektronike imali su ogromne koristi od sastavljanja svoje robe u Kini, kao i veliki diskontni trgovci od prodaje jeftine kineske robe. Argument je glasio – Da, proizvodnja iPoda u Kini povećala je američki trgovinski deficit, ali većina vrijednosti proizvoda ostaje u SAD-u i zato je sve OK! U takvom su aranžmanu dobitnici bili dioničari i menadžeri, a luzeri – prosječni Joe i tvornički radnici.

Šok uzrokovan rastom kineske ekonomije proširio se i na energiju. Kina je bila samodostatna u proizvodnji nafte do 1993. i tek je sredinom 2000-ih njena potrošnja utjecala na ostatak svijeta. Do 2008. Kina je već koristila oko 70 posto saudijske proizvodnje. S porastom potražnje iz drugih azijskih zemalja, posebno Indije, svjetska potrošnja nafte porasla je sa 68 milijuna barela dnevno 1994. na 77 milijuna barela 2000., a zatim na 87 milijuna 2008. Prošle godine iznosila je 101,8 milijuna.

Oko 2005., kad je kineska potražnje uzela maha, proizvodnja nafte je stagnirala i takvo je stanje potrajalo sve do procvata tehnologije hidrauličkog frakturiranja – frackinga, desetak godina kasnije. Zato je, nakon više od desetljeća niskih cijena, od sredine 2000-ih svjetsko gospodarstvo doživjelo ekstremno visoke cijene. Do svibnja 2006. cijene su dosegle 90 dolara po barelu, što je, prilagođeno inflaciji, oko 80 posto više od ožujka 1974. kada je završio prvi šok cijena nafte. U lipnju 2008. iznosile su oko 150 dolara, što je više od cijene tijekom drugog naftnog šoka. Samo su nova nalazišta ili znatno niža razina rasta mogle spriječiti da enormno visoke cijene postanu nova normala.

Proizvođači nafte polagali su ogromne dolarske depozite u američke i europske banke koje su onda posuđivale te iste dolare državama uvoznicama za financiranje njihovih trgovinskih deficita. (©Bundesbank)

Dva naftna šoka iz 70-ih omogućila su enormno bujanje tržišta eurodolara. Proizvođači nafte polagali su ogromne dolarske depozite u američke i europske banke koje su onda posuđivale te iste dolare državama uvoznicama za financiranje njihovih trgovinskih deficita. Države su se obraćale eurodolarskim bankama, jer MMF nije bio opremljen za pomoć pri tako visokim deficitima. Tržišta eurodolara izrasla su do neprepoznatljivosti, a sredstva kojima su banke financirale poslovanje postajala su sve ovisnija o tzv. repo ugovorima. Riječ je o kratkoročnom, često preko noći osiguranom zaduživanju u kojem jedna strana prodaje vrijednosne papire u zamjenu za gotovinu i pristaje ih otkupiti u budućnosti po nešto višoj cijeni.

Sposobnost banaka da kreiraju eurodolarske kredite i potkopavaju nacionalne kamatne stope, što je ranije frustriralo Bundesbanku, tijekom 90-ih počelo je brinuti i Fed. Masovne tokove međunardonog kapitala dobrim dijelom je generirala eurozona. Nakon što je monetarna unija stvorila više-manje ujednačene uvjete kreditiranja diljem EU-a, sjeverne banke posuđivale su ogromne količine korporacijama i vladama u južnoj eurozoni i Irskoj. Iste banke također su masovno povećale svoju imovinu u SAD-u, kako putem zajmova, tako i kupnjom obveznica i vrijednosnih papira. Ovo je kreditiranje financirano kratkoročnim dolarskim posudbama, ostavljajući banke s velikim obvezama u stranoj valuti i s nesrazmjerom između njihove američke imovine i njihovog kratkoročnog dolarskog zaduživanja. Nakon što se slična stvar odigrala tijekom azijske financijske krize krajem 90-ih, istočnoazijske središnje banke odgovorile su na rizik gomilanjem velikih dolarskih rezervi. Međutim, ESB i Bank of England ponašale su se kao da ogromni valutni nesklad u kojem su operirali njihovi bankarski sektori, nikada neće zatrebati pomoć u stranoj valuti, vjerujući u staru i prešutnu pretpostavku da će u slučaju krize, uskočiti  Fed.

­
Monetarni dobici SAD-a i trgovinske prednosti koje je Kina stekla početkom 21. stoljeća izgledali su poput novog međunarodnog monetarnog poretka.

Kina i druge istočnoazijske zemlje osigurale su ogroman priljev kapitala u SAD uz niske kamatne stope. Kina je stekla ogroman portfelj američkih državnih obveznica, kao i vrijednosnih papira koje su izdale dvije hipotekarne korporacije s kongresnom licencom, Fannie Mae i Freddie Mac. Takvo je kreditno okruženje financiralo rast američkog proračunskog deficita tijekom prvog mandata Georgea Busha mlađeg, koje je postavilo SAD u fiskalno ovisan odnos s drugom državom, jači nego ikada prije u povijesti. Isti uvjeti omogućili su tehnološkim tvrtkama poput Amazona, Googlea i eBaya, koje su preživjele pucanje DotCom balona, ​​ da u tom razdoblju rastu bez biznis-modela koji generira profit.

Monetarni dobici SAD-a i trgovinske prednosti koje je Kina stekla početkom 21. stoljeća izgledali su poput novog međunarodnog monetarnog poretka koji će održavati niske kamatne stope u doglednoj budućnosti. Ekonomski povjesničari Niall Ferguson i ekonomist Moritz Schularick nazvali su ovaj ekonomski svijet “Kimerika“(Chimerica). Međutim, bivši Clintonov ministar financija, Lawrence Summers, već tada je opisao kimerički model kao “strahom potaknuta ravnoteža financijskog terora”. Tu je ravnotežu održavala svijest da bi u slučaju pada dolara, nastupilo međusobno uništenje.

Od sredine 2000-ih, kineska potražnja za naftom i ograničena ponuda, imale su monetarne reperkusije, počevši od lipnja 2004. kada je Fed pooštrio monetarnu politiku u strahu od inflacije. U govoru 2005., tadašnji guverner Bank of England, Marvyn King, izjavio je da je rast cijena nafte okončao razdoblje neinflatornog ekspanzivnog rasta koji je započeo 1992. i da je iluzorno vjerovati da središnje banke danas mogu koristiti monetarnu politiku za postizanje stabilnosti. Tri godine kasnije, predsjednik ECB-a, Jean-Claude Trichet, izjavio je da svjedočimo transferu prihoda iz zemalja uvoznica u zemlje izvoznice i da tu promjenu zapadne vlade i njihovo stanovništvo moraju prihvatiti.

Međunarodno dolarsko bankarstvo dodatno je zakompliciralo situaciju. King i Trichet smatrali su da se ekonomski svijet vraća u sedamdesete, iako s većim globalnim prinosima na kapital i nižim prinosima na rad u Sjevernoj Americi i Europi. No, središnje banke u ovom „novom-starom“ svijetu više nisu mogle postizati svoje monetarne ciljeve. Zatezanje monetarne politike od strane Fed-a u lipnju 2004. nije imalo nikakvog efekta na dugoročne kamatne stope. Iako su više kamate djelovale na nefinancijsko gospodarstvo poput stanogradnje, nisu imale značajnog utjecaja na uvjete kreditiranja u financijskom sektoru. Dapače, kreditni derivati ​​djelovali su kao tampon između monetarne politike i dostupnosti kredita, pružajući sigurnost bankarima pri preuzimanju rizika. Kakav god da je učinak Fed imao na dolarske kredite iz američkih banaka u SAD-u, malo je djelovao na kredite u eurodolarima koji su se lako vraćali u američki bankarski sustav.

Ključna uloga u generiranju financijskog kraha 2007.-2008. pripala je sjevernoeuropskim bankama putem tržišta eurodolara. (Dominic Alves / CC BY-SA 2.0)

Krah 2007.-2008. bio je kulminacija složenih procesa – kineskog uspona, tržišta eurodolara, posljedica kineske potražnje na cijene nafte i interakcije svih ovih elemenata na uvjete kreditiranja. Nepotpuno je svoditi krizu na američka „subprime“ zaduživanja, deregulaciju financijskog sektora u 80-ima ili postupke istočnoazijskih središnjih banaka. U Europi su ove interpretacije skrivale činjenicu da je ključna uloga u generiranju kraha pripala sjevernoeuropskim bankama putem tržišta eurodolara.

Thompson smatra da je ono što je šef Fed-a, Ben Bernanke, nazvao krizom koju je uzrokovala “prezasićenost štednjom” iz Kine, bila više kriza “prezasićenosti banaka” u Europi. Razlog za krah nisu bile samo europske banke, jer prema njenoj interpretaciji, krah 2007.-2008. nije bio jedan, već nekoliko krahova. Prvi se dogodio na američkom tržištu nekretnina. Drugi je bila recesija. Počela je u SAD-u 2007., a sljedeće godine proširila se na eurozonu i Britaniju. Za eurozonu to nije bila samo ekonomska već i politička katastrofa, jer je demonstrirala europsku neslogu o prioritetima – treba li spriječiti inflaciju ili potaknuti rast? ESB nije slijedila Fed i Bank of England – Trichet se držao antiinflacijskog mandata središnje banke što je frustriralo Španjolsku i Francusku.

Treći je bio bankarski krah. Počeo je 2007. na repo-tržištima. Vrijednosni papiri osigurani hipotekama izazvali su krizu financiranja banaka što je tada izgledalo više kao krah američkog tržišta nekretnina, ali ispod površine stvari su izgledale drugačije. Europskim je bankama trebala strana valuta, ali eurodolarska tržišta, na koja su se uobičajeno oslanjale, više nisu funkcionirala. U pomoć je priskočio Fed koji je osigurao pozajmice ESB-u, Engleskoj banci i Švicarskoj nacionalnoj banci. Spašavanje velikih europskih banaka konačno je dalo odgovor na staro hipotetsko pitanje – tko je “zajmodavac u krajnjoj nuždi” za off-shore eurodolarska tržišta? U praksi, to je jedino mogao biti Fed.

Dolarski swapovi nisu uspjeli spriječiti širenje financijske krize. Istočnoazijsko financiranje američkih tržišta hipoteka, kriza financiranja banaka i recesija – sve tri krize natjerale su Kinu da osnuje državni fond koji je ulagao u rekapitaliziranje brojnih američkih banaka. Kada se kriza produbila, Kinezi su odbili nove financijske injekcije u jednu od pet najvećih američkih investicijskih banaka, Bear Stearns, što je rezultiralo novim potresom na repo-tržištima. Kineske i japanske središnje banke krenule su u prodaju obveznica Fannie Mae i Freddie Maca, što je dvije hipotekarne korporacije gurnulo na rub bankrota. U strahu od financijskog tsunamija, američko Ministarstvo financija i Odbor Fed-a uzeli su obje korporacije pod savezno skrbništvo i zajamčili otplatu cijelog njihovog duga.

Spašavanje brojnih američkih banaka od strane Fed-a spasilo je svjetsko gospodarstvo od monumentalnog sloma Kimerike i onoga što bi se inače pretvorilo u totalnu krizu dolara. Ali  federalne intervencije također su proizvele turbulencije na tržištima eurodolara. Ovdje je posebno zanimljiva priča o propasti investicijske banke Lehman Brothers koja ju igrala ulogu glavnog kanala za recikliranje eurodolara na američkom tržištu. Nakon što je samo nekoliko dana ranije preuzela ogromne financijske obveze drugdje, spašavanje Lehman Brothersa predstavljalo je za američku vladu ogroman politički rizik. No, kada su Lehmanovi propali, tržišta za financiranja banaka potpuno su se zamrznula. U kaosu koji je uslijedio, Bushova administracija i europske vlade bile su prisiljene spašavati ne samo banke, već i druge financijske tvrtke poput osiguravajućih društava, a Fed je morao udvostručiti broj dolarskih swapova Europljanima.

­
Guverner Engleske banke Mark Carney izjavio je na odlasku 2019. da sada cijelo svjetsko gospodarstvo osjeća kada Fed i neznatno povisi kamatne stope.

Oporavak američkog gospodarstva od recesije postao je najduži u povijesti. U Europi je Italija prošla još dvije recesije, a oporavak je počeo tik prije pandemije i totalnog ekonomskog zastoja. Tijekom cijelog desetljeća monetarna politika bila je izvanredno “blagonaklona” – novac je bio jeftin;  prvo u SAD-u i Velikoj Britaniji, a nakon 2011. i u eurozoni. Bez obzira na razloge zašto povoljno monetarno okruženje nije potaknulo veći rast, američki fracking sektor ublažio je energetsku krizu. To je ponovno povezalo monetarnu politiku s naftom, baš kada su odluke Fed-a počele ograničavati Kinu.

U svom pozdravnom govoru 2019., guverner Engleske banke na odlasku, Mark Carney, izjavio je da sada cijelo svjetsko gospodarstvo osjeća kada Fed i neznatno povisi kamatne stope. Istraživanje Engleske banke otkriva da su posljedice pooštravanja Fed-ove politike sada dvostruko veće no što je to bio slučaj u cijelom razdoblju 1990.-2004., unatoč činjenici da je američki BDP,  kao udio u svjetskom BDP-u, znatno manji. Carney je ustvrdio da dugoročni primat dolara “sve više otežava kreatorima monetarne politike postizanje njihovih domaćih mandata stabilizacije inflacije i održavanja proizvodnje na potencijalnoj razini”. Carneyev predhodnik u Engleskoj banci, Mervyn King, dijelio je ovaj skepticizam u pogledu onoga što monetarna politika može postići. No, za Kinga, problem je bila nafta, a ne dolar. Thompson smatra da je King istovremeno bio u pravu i u krivu. Propustio je činjenicu da monetarna politika može poslužiti za povećanje ponude nafte. Budući da je ta nafta dolazila iz SAD-a, Trichetova pretpostavka da nafta uklanja moć od zapadnih zemalja također je bila pogrešna: američka energetska i financijska moć zapravo se povećala nakon 2008. Oboje, i nafta i dolar stvaraju geopolitički kaos.

­Pad cijena nafte 2020. povukao je za sobom cijene dionica i obveznica, a banke i korporacije izvan SAD-a tražile su pomoć. (Kremlin.ru / CC BY 4.0)

Financijska kriza 2020. sažela je financijski slom iz 2007.-2008., krizu eurozone 2009.-2012. i kinesku financijsku krizu 2015-2016. u samo nekoliko dana.

Kada je saudijski prijestolonasljednik Muhamed bin Salman donio odluku da preplavi tržišta naftom u ožujku 2020., pad cijena povukao je za sobom cijene dionica i obveznica, a banke i korporacije izvan SAD-a, ovisne o tržištima dolarskih kredita, tražile su pomoć. Financijski krah koji je uslijedio bio je spektakularan. Suočen s još jednim financijskim slomom, Fed je odgovorio smanjenjem kamatnih stopa na nulu, pokretanjem petog programa QE i ponovnim aktiviranjem swap linija za one središnje banke s kojima je prethodno odobrio aranžmane o trajnom swapu. Fed-ova reakcija  nije urodila plodom: investitori su nastavili prodavati. U Europi je nova predsjednica ECB-a, Christine Lagarde, nesretno izjavila da “nismo ovdje da zatvaramo spreadove”, ​​odbacivši retoriku “što god je potrebno” svog prethodnika Marija Draghija. Manje od tjedan dana kasnije, ECB je najavio vlastiti program QE od 750 milijuna dolara.

Dok su se svjetske središnje banke borile s neredom, dolar je rastao u odnosu na gotovo sve ostale valute. Kineska financijska kriza 2015.-2016. pokazala je ranjivost zemalja s tržištima u razvoju na odljev kapitala u dolare, ali takva ograničenja tečaja nisu trebala vrijediti za razvijene ekonomije. Međutim, u drugom tjednu krize, euro, funta i kanadski dolar jedva su se razlikovali od valuta zemalja u razvoju. Fed je ponudio swapove većem broju središnjih banaka, ali su tržišta dolarskih kredita nastavila padati. Onda je Fed krenuo još radikalnije. Najavio je kvantitativno popuštanje “Beskonačnost” – program kupnje bilanci koji je pokrivao gotovo svu imovinu investitora, uključujući korporativni dug. Američka financijska tržišta i tečajevi su se umirili, kao i tečajevi onih država koje su dobile pristup dolarima. Ali u zraku je visjelo veliko pitanje: hoće li Fed proširiti swap na Peking? Neće. Fed je objavio da države bez swap linija mogu posuđivati ​​na temelju svojih američkih državnih obveznica, od kojih Kina drži ogroman portfelj. Sposobnost središnjih banaka da podrže dugovanja omogućila je vladama da tijekom pandemije zatvore velik dio svjetskog gospodarstva na nekoliko mjeseci. Odgovor Fed-a na financijsku krizu 2007.-2008. donio je prednosti koje su demonstrirane tijekom pandemije, a bez tog odgovora sadašnji ekonomski i energetski svijet ne bi postojao.

Fed je spriječio kolaps velikih europskih banaka, ali je istovremeno stvorio geopolitički determiniranu financijsku i monetarnu hijerarhiju

Kriza 2007.-2008. bila je neuobičajena kriza zbog tržišta eurodolara. Fed je spriječio kolaps velikih europskih banaka, ali je istovremeno stvorio geopolitički determiniranu financijsku i monetarnu hijerarhiju u kojem američka središnja banka odlučuje koje će države i čije banke dobiti pomoć. U Aziji je primjerice, pomogla Singapur i Južnu Koreju, ali ne Indiju i Kinu. Spas od kolapsa ipak nije rezultirao potpunim oporavkom i povratkom u stanje prije 2007. Na agregatnoj razini, međunarodni kreditni posao je opao, prvenstveno u Europi, a na drugim tržištima i u Kini, međunacionalni tokovi kredita su se povećali. Kina je zato postala puno osjetljivija na tržišta dolarskog kredita..

Tri programa kvantitativnog popuštanja i sedmogodišnja politika nulte kamatne stope još više su odvojili monetarni i fiskalni svijet od onog koji je postojao prije 2007. Kako QE nije u potpunosti moglo okončati krizu ovrha, tako je podrška za Fannie Mae i Freddie Mac stvorila duboki jaz među američkim građanima koji su otplaćivali hipoteke. Neki od njih su imali pristup mehanizmu za refinanciranje putem nižih kamata, a drugi nisu.

Program QE vrlo brzo je postao sredstvo za zaduživanje savezne vlade koja je stvarala veći deficit nego ranije. Također je doveo do strmog rasta cijena imovine, što je poticalo korporacije na rizično zaduživanje. Poskupljenje imovine davalo je prednost onima koji su već nešto posjedovali, uglavnom, starijima. QE je povećao nejednakost u međugeneracijskoj raspodjeli bogatstva što se najbolje vidi na tržištu nekretnina. Povratak potražnje za energijom koju zahtijeva kineske industrija, brzo je oporavio međunarodne cijene nafte, ali je QE u međuvremenu omogućio firmama iz fracking sektora da postignu financijski održiv biznis.

QE je zamišljeno kao privremena mjera, ali se u praksi pokazalo da povratak na monetarnu “normalnost” nije moguć. Kada je Ben Bernanke najavio da će u slučaju nastavka rasta ekonomije Fed smanjiti kupnju državnih obveznica, investitori su u panici počeli prodavati, tjerajući kamate uvis. Kasnije, kada je Fed krenuo u oprezno reduciranje kupnje, cijene nafte opet su postavile ograničenja na monetarnu politiku i zaprijetila je nova recesija. U ljeto 2015. kada je Fed konačno pokrenuo dizanje kamatne stope, Kina je pala u financijsku krizu. Kao odgovor na golemi bijeg kapitala, Peking je počeo prodavati dolarske rezerve, što je opet zaustavilo Fed. Devaluacijom renminbija Kinezi su onda potpalili bijes u američkom Kongresu, taman kada je krenula utrka za američke predsjedničke nominacije 2016.

“Ako je Fed preinačio svijet svojim monetarnim i financijskim potezima, Europska središnja banka preinačila je Europu prvo onim što nije učinila, a djelomično onim što nije mogla učiniti”, piše Helen Thompson

Fed je pomogao europskim sjevernim bankama 2007., ali kada se koncem 2009. ukazala sva ozbiljnost grčkih financija, nastupila je “dupla” kriza Eurozone. S jedne strane, širenje krize državnih obveznica uzrokovalo je da su troškovi kreditiranja za južnoeuropske države i Irsku drastično porasli. S druge strane, baš one sjevernoeuropske banke kojima je stigla pomoć iz Fed-a, opet su bile u nevolji zbog kredita koje su prethodno odobrile južnjacima i Irskoj. Rizik od otpisivanja imovine priječio je druge banke i investitore da posuđuju sjevernim bankama. U razdoblju 2010.-2012. svaki put kada južnoeuropske vlade i korporacije nisu mogle refinancirati svoje dugove, krenuo je paralelni problem sjevernih banaka na dolarskim tržištima.

Kriza je razdvojila eurozonu kao monetarni blok. Nestala je pretpostavka da je kredit Njemačkoj isti kao kredit bilo kojoj drugoj državi eurozone. Europska središnja banka bila je nemoćna – bez mandata da bude zajmodavac u krajnjoj nuždi, razlike u cijenama kredita nisu se mogle zaustaviti.

Grčka, Irska i Portugal su 2010.-2011.dogovarale kreditne programe s Europskom komisijom koja je pregovarala u ime Eurogrupe koju su pak činili ministri financija eurozone, Europska središnja banka i MMF. Kolektivno ime za ove kreditore bilo je “Trojka”. Uvjeti za financiranje koje je postavila Trojka bili su uglavnom iz njemačke “austerity” kuhinje, tj. podrazumijevali su politiku rezanja javne potrošnje, dizanje poreza i reforme na području rada i socijalne skrbi. Međutim, kako te reforme tada nije bilo moguće realizirati, problem širenja “zaraze” prijetio je samom opstanku eurozone. A da eurozona opstane, trebalo je promijeniti ESB. Uslijedilo je dugačko i mučno razdoblje pregovora s Berlinom, dodatno komplicirano odlukom njemačkog Ustavnog suda iz 1993. koja je nalagala da svako proširenje EU autoriteta mora biti kompatibilno s njemačkim Temeljnim zakonom. Prije nego je Mario Draghi presjekao ovaj čvor, rast cijena nafte produbio je krizu i pogoršao monetarno razilaženje koje se u međuvremenu proširilo na političku i medijsku razinu pa se Nijemce prozivalo nacistima, a južnjake lijenčinama i prevarantima.

Zbog kontinuirane kineske potražnje, cijene nafte su se početkom 2011. vratile na preko 100 dolara po barelu i tamo su manje-više ostale do 2014. Čak i s izgledima veće inflacije, Fed je odlučio ne povećavati kamatne stope. Nasuprot tome, ESB je slijedio svoj zakonski mandat i dao prioritet stabilnosti cijena, povećavajući stope dva puta s pogubnim posljedicama po neka europska gospodarstva. Kada je ESB prvi put podigao kamatnu stopu, Grčka, Španjolska i Portugal bile su u recesiji, a kada ju je podigao drugi put, pridružile su im se Italija, Slovenija i Cipar. Do kraja 2011., agregirano gospodarstvo eurozone bilo je u recesiji. Tako će ostati do 2013.

Jedini način za rješavanje monetarno-ekonomske neusklađenosti i već otvorenih političkih intervencija u unutrašnje odnose drugih država bila je promjena ugovora EU, ali i tu se ispriječila politička realnost. Za početak, novi ugovor značio je uključivanje zemalja izvan eurozone u raspravu o promjenama koje su se ticale eurozone. I još važnije, svaka revizija ugovora koja bi promijenila pravni mandat ESB-a bila je politički neodrživa u Njemačkoj. Merkel je smatrala da je jedino rješenje ugovor koji bi prisilio države članice da preuzmu odgovornost za fiskalnu odgovornost prema vlastitim domaćim zakonima. Početkom 2012. uvjerila je sve, osim britanske i češke vlade, da dogovore tzv. Fiskalni pakt, no bio je to samo ugovor između vlada, a ne EU kao pravnog subjekta. Ono što je u Fiskalnom paktu bilo najproblematičnije bilo je polazište da politika uravnoteženih proračuna na nacionalnoj razini pretpostavlja politički konsenzus o ekonomkoj politici na razini eurozone, koji jednostavno nije postojao.

­
­Mario Draghi i Angela Merkel okončali su egzistencijalnu krizu eurozone u ljeto 2012.

Mario Draghi, Angela Merkel i njezin ministar financija, Wolfgang Schäuble, konačno su okončali egzistencijalnu krizu eurozone u ljeto 2012. Uvjerili su velike investitore da će eurozona opstati, a središnja banka krenula je u vlastiti program QE koji nije uključivao Grčku, čija je priča složenija. Kriza eurozone bila je jedan od važnijih pokretača britanske odluke o izlasku iz EU-a.

Italija je bila prva europska zemlja koja se suočila s krizom koronavirusa. Čak i nakon što je ESB pokrenuo pandemijsko kvantitativno popuštanje, postojeći talijanski dug postavio je ograničenja na količinu novog duga koju je Italija mogla uvjerljivo izdati.

Istovremeno, početkom ožujka 2020. njemačka vlada odustala je od ustavne kočnice na svoj proračunski deficit i pristala na veliki nacionalni fiskalni poticaj. Manje od dva mjeseca nakon te odluke, njemački Ustavni sud donio je konačnu presudu o prvom QE: njemačka vlada i parlament djelovali su neustavno kada su odobrili akcije ESB-a. Takva presuda pretpostavljala je da bi u slučaju pravnog osporavanja, i nova odluka o pandemijskom QE također prekršila ustav. Nekoliko tjedana kasnije, Merkel je s Macronom iznijela prijedlog o stvaranju novog kolektivnog mehanizma za zaduživanje. Suočena s ustavnim ograničenjima, Merkel je igrala na kartu „unapređenja integracije”. Merkel i Macron uspjeli su osigurati sporazum o osnivanju Fonda za oporavak EU-a, putem kojeg bi Komisija posuđivala novac za financiranje nacionalnih projekata oporavka – u ime EU-a. Fond za oporavak nekima se učinio povijesnom odlukom, štoviše “Hamiltonovskim trenutkom”, aludirajući na 1790. kada je američka savezna republika postala unija s dijeljenjem duga. No, bez ikakvog paralelnog pomaka u pogledu poreza, ovo je tumačenje ipak bilo pretjerano. Dapače, inzistiranje Angele Merkel da Fond prvenstveno pomaže članice eurozone, ali da je financiran iz proračuna EU-a, samo je produbio podjele unutar viševalutne unije. Izbjegavanjem stvaranja novih institucija eurozone, Merkel je dala članicama izvan eurozone formalni veto za odluke o izdavanju duga kao poticaja državama eurozone. Ovaj je aranžman omogućio Orbanu i bivšem poljskom premijeru, Morawieckom, danas pak Slovaku, Ficu (i možda Čehu, Babišu), da u zamjenu za pristanak, rješavaju pitanja koja nemaj veze s eurozonom. Ovakve nagodbe opasno križaju podjele između članica i nečlanica eurozone s podjelama unutar NATO-a.

Upravo kada je Peking nastojao pretvoriti Hong Kong u središte trgovine renminbijem, u gradu su počeli najsnažniji politički nemiri od kada je Velika Britanija vratila taj teritorij. (STUDIO KANU / CC BY 2.0)

Nakon 2008., Peking je zaključio da je zemlja zapala u “zamku dolara”. Kina je držala enormne dolarske rezerve i gotovo u potpunosti trgovala u dolarima, a Washington je imao moć deprecijacije valute. U ožujku 2009. tadašnji guverner kineske središnje banke pozvao je na zamjenu dolara “super-suverenom rezervnom valutom” sa stabilnom vrijednošću. Dopušteno je korištenje renminbija izvan Kine i omogućeno trgovanje u vlastitoj valuti. Zbog toga je Kina morala otvoriti vlastita tržišta obveznica i omogućiti strancima da kupuju kineski državni dug. Ovakve su promjene povećale ekonomsku važnost Hong Konga koji je bio portal za ulazak stranog kapitala u zemlju. Velika prednost Hong Konga u odnosu na Šangaj i Šenžen bilo je britansko običajno pravo, jer je prema riječima pravnika Davida Donala, Hong Kong operirao kao “offshore financijski centar s britanskim pravnim sustavom unutar kineske države”. Međutim, upravo u vrijeme kada je Peking nastojao pretvoriti Hong Kong u središte trgovine renminbijem, u gradu su počeli najsnažniji politički nemiri od kada je Velika Britanija vratila taj teritorij Kini po načelu “jedna zemlja, dva sustava”. Strah od eskalacije izazvao je financijsku paniku i privremeno zaustavio razvoj Hong Konga.

Reforme kineskog vodstva pokazale su se kontraproduktivnima. Ne samo da Kina nije izbjegla “zamku dolara”, već je u tu zamku pala još dublje. Svijet nakon Fed-a, zategnuo je dolarska ograničenja za sve pa tako i za kinesko gospodarstvo.

Kineski bankovni sektor rastao je mnogo brže od BDP-a i zajedno s korporacijama, postao daleko više integriran u međunarodna tržišta nego što je to bio slučaj prije 2008. Prema službenim podacima, 2014. bruto vanjski dug Kine bio je 450 posto viši nego 2008., a velika većina tog duga denominirana je u dolarima. U ljeto 2015., masovni odljev kapitala potaknut mogućnošću da Fed poveća kamate, suočio je Peking s izborom između domaće financijske nestabilnosti i zaštite ugleda renminbija kao međunarodne valute. Kinesko vodstvo odlučilo je dati prednost financijskoj stabilnosti i uvelo oštriju kontrolu kapitala. Trgovinska plaćanja i izdavanje duga u renminbiju na inozemnim tržištima su pala. Kumulativni financijski rizici znatno su ograničili rast ekonomije. Bojazan da je ranjivost kineskog dolarskog duga zarobila zemlju u zamku niskog rasta koji će ugroziti budući razvoj i političku stabilnost, navelo je anonimnog pisca, za koga se vjeruje da je glavni ekonomski savjetnik Xi Jinpinga, da objavi članak u glasilu KP Kine u kojem upozorava da “drveće ne može rasti do neba.”

Kako izbjeći ne samo dolarsku, već i druge geopolitičke zamke pokušao je odgovoriti strateški dokument “Made in China 25”. Riječ je o državnom planu transformacije Kine u visokotehnološku proizvodnu silu i svjetskog lidera u deset sektora, uključujući robotiku, zelenu energiju i električna vozila. Njemačka i SAD, dvije su zemlje kojih se ovaj kineski industrijski izazov najviše tiče. Gotovo svakodnevno pratimo njemačku ovisničku krizu skidanja s ruske energetske sise. Proizvodnja  jeftinih, a kvalitetnih električnih automobila u Kini postavio je njemačku autoindustriju pred smrtno ozbiljnog konkurenta. Amerikance pak brinu kineske ambicije u sektorima bliskim obrambenoj industriji. Razvoj umjetne inteligencije i sofisticiranih čipova pitanja su od najveće važnosti za nacionalnu sigurnost, a “sustizanje” iz Pekinga zabrinjava ne samo Pentagon i američke obavještajne službe, već i one koji strahuju da bi u slučaju minimalne razlike, SAD udarile preventivno.

Istovremeno s “Made in China 25”, Xi je krenuo na geopolitičko rekalibriranje okretanjem ekonomije prema eurozoni. Počeo je većom trgovinom i ulaganjima. Prije 2009. gotovo da nije bilo izravnih kineskih ulaganja u Europu, a sedam godina kasnije premašila su ulaganja u SAD! Projekt “Pojas i put” fokusirao je Peking na razvoj i zaštitu energetskih ruta s Bliskog istoka i središnje Azije, ali imao je i snažnu europsku komponentu. Za transport izvoza u Europu, Kina je trebala nove željezničke veze i luke pa je pozvala Europljane da se pridruže novoj Azijskoj investicijskoj banci za infrastrukturu. Nakon financijske krize 2015., kineske investicije u Europi su se smanjile, ali taj proces nije bio ravnomjerno raspoređen. Na zapadnom Balkanu, u Grčkoj i Italji ulaganja su čak porasla.

Iako Njemačka nije bila formalna članica “Pojasa i puta”, u praksi je igrala važnu ulogu. Duisburg je postao željezničko i riječno lučko središte za kineski izvoz, luka Mukran, koju su Rusi koristili za izgradnju Sjevernog toka, postala je krajnja točka nove željezničke rute iz središnje Kine. Opseg trgovine s Kinom mijenjao je relativnu važnost europskog tržišta za Njemačku. Od 80-ih Nijemci su razvili jedinstven ekonomski odnos s Kinezima, a za razliku od drugih europskih zemalja, njemački izvoz u Kinu rastao je i prije 2008. Posebno se to odnosilo na proizvođače automobila koji su postali ovisni o ogromnom kineskom tržištu, s proizvodnim lancima koji su uključivali i Kinu i SAD. Iako EU dominira njemačkom trgovinom, tijekom 2010-ih, Kina je postala najveći ukupni trgovinski partner Njemačke. Ova njemačka specifičnost uzrokuje asimetrične šokove unutar eurozone. Nijemci su bili nesrazmjerno jače pogođeni kineskom financijskom krizom 2015.-2016. i američko-kineskim trgovinskim ratom, a u razdoblju 2018.-2019. dok je Eurozona rasla, Nijemci su zbog Kine teturali na rubu recesije.

Uvjerenje da nema ničega što Fed u konačnici neće kupiti, navelo je tržišta dionica da zanemaruju ekonomske i političke rizike

Početkom pandemije u proljeće 2020., Fed je ponovo spasio monetarni i financijski svijet, isti onaj koji je izgradio nakon kraha 2007.-2008. Ovaj je put neizravno uključio i Kinu iako su kinesko-američki odnosi bili i ostali loši. Uvjerenje da nema ničega što Fed u konačnici neće kupiti, navelo je tržišta dionica da zanemaruju ekonomske i političke rizike, osim naravno, objava iz samoga Fed-a. Podaci o zaposlenosti gotovo da nisu utjecali na tržišta kapitala. Aktivnosti Fed-a kao “zajmodavca u krajnjoj nuždi” nisu samo djelovala na ponašanje tržišta, već su zaoštrile razlike u poslovnom sektoru između velikih poduzeća koja su mogla izdavati jeftini dug putem obveznica i malih tvrtki koje to nisu mogle.

Na drugoj strani Atlantika, EU se suočava s drastičnim geopolitičkim promjenama i ratom na svojim istočnim granicama. Institucionalne obveze eurozone otežavaju europskim demokracijama brzu prilagodbu promjenama i ograničavaju međustranačko natjecanje oko ekonomske strategije. Odnosi između članica eurozone i onih koje to nisu također remete ravnotežu unutar Unije. Europsko jedinstveno tržište funkcionira tako da štiti neke ekonomske izbore od nacionalne demokratske politike. Osporavanje tih odluka postaje pitanje sudjelovanja u europskom ustavnom poretku, a demokratski pristanak na sudjelovanje mora stići iz nacionalne države. Thompson podsjeća da su demokracije destabilizirane geopolitičkim i ekonomskim promjenama i da riskiraju vlastitu budućnost ako se ne uspiju prilagoditi. Nužno je pomiriti „gubitnike“ s odlukama demokratske države. Posljednji dio prikaza knjige, posvećen je odgovoru na pitanje zašto je ta pomirba tako teška, a počinje pričom o funkcioniranju demokracije kroz vrijeme i njenom složenom odnosu prema nacionalnosti.