Freudov razum i Lewisova vjera. Postumna rasprava velikana o Bogu, smislu, ljubavi i smrti

Sigmund Freud i C.S. Lewis se po svemu sudeći nikad nisu susreli, no oksfordski profesor Armand M. Nicholi njihove je stavove o najbitnijim pitanjima života usporedio u knjizi "Postoji li Bog?", piše Zdenko Duka u svojem osvrtu. Iako je u knjizi više prostora posvetio Freudu, zaključujemo da je Nicholiju ljudski bliže Lewisovo stajalište.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice audio izdanja knjige “The Question of God” Armanda Nicholija. (Amazon)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Armand M. Nicholi (1927.-2017.) , liječnik i klinički profesor psihijatrije na Harvard Medical School i u Općoj bolnici Massachusetts napisao je raspravu „C.S. Lewis i Sigmund Freud: Postoji li Bog? Rasprava o smislu života, ljubavi, sreći, patnji i smrti“. Originalno američko izdanje objavljeno je 2002. godine a ove ju je godine u prijevodu Petre Mrduljaš objavio splitski Verbum. Nicholi je vodio na Harvardu kolegij o Freudu (1856.-1939.), o njegovim filozofskim stavovima, a onda se s vremenom njegov kolegij razvio u usporedbu Freuda i C.S. Lewisa (1898.-1963.), sjevernoirskog književnika, književnog kritičara i oksfordskog profesora. Freud i C.S.Lewis se, po svemu sudeći, nikada nisu susreli, no Nicholi je u knjizi usporedio njihove stavove o najbitnijim pitanjima života.

­­

Lewis se u prvoj polovici života držao ateističkog svjetonazora i svoj ateizam branio Freudovim argumentima, a u kasnijim radovima ih je osporavao. (The Harvard Gazette)

Freud je 26. rujna 1939. ispraćen na londonskom groblju jednostavno, bez pompe i ceremonije. Pisac Stephan Zweig svoj je govor završio predviđanjem da će „gdje god budemo težili dublje proniknuti u labirint ljudskog srca, od sada svjetlo njegove misli obasjavati naš put“. Neki su znanstvenici 20. stoljeće zvali Freudovim stoljećem. Kako ističe Nicholi, „u dvadesetom stoljeću i sve do danas Freud je temelj ateističkog svjetonazora“. C.S. Lewis umro je tri dana nakon atentata na Johna Kennedyja 1963. godine. „Times“ je napisao da su se njegova djela prodala u milijunima primjeraka i istaknuo kako je „pisac postigao uspjeh tek promjenom svjetonazora iz ateističkog u vjernički“. Lewis se u prvoj polovici života držao ateističkog svjetonazora i svoj ateizam branio Freudovim argumentima, a u kasnijim radovima ih je osporavao. Njih dvojica nikada se nisu izravno suočila u raspravi (i razlika u godinama bila je velika). No, Nicholi konstatira: „Ako je Freud još glavni zagovornik materijalizma, Lewis je glavni zagovornik duhovnog svjetonazora koji Freud napada“.

Freud je bio opsjednut pitanjem postoji li Bog ili ne. Autor piše da se još od zbirke pisama koje je pisao kao student na Bečkom sveučilištu pa sve do posljednjeg velikog djela „Mojsije i monoteizam“ provlači pitanje postojanja Boga. Lewis se slaže s Freudom da je to doista najvažnije pitanje i piše: „Postoje vrata iza kojih, kažu neki, čeka tajna svemira. To je ili istina ili nije. Ako nije, onda ta vrata zapravo skrivaju najveću prijevaru u povijesti.“

Dadilja koja se brinula za malog Freuda bila je predana katolkinja i vodila ga u crkvu. Promatrao je vjernike kako kleče, mole i križaju se i ti dojmovi iz ranog djetinjstva, smatra Nicholi, možda su bili Freudu na umu kada je u tekstovima uspoređivao religijske obrede s opsesivnim simbolima i religiju nazvao „kolektivnom opsesivnom neurozom“.

Freud je religiju promatrao kao kolektivnu neurozu, nastalu iz Edipova kompleksa. (CC0)

Freudov otac se triput ženio. Odgojen je kao ortodoksni Židov. Mladi Freud kolebao se između vjere i ateizma. Jak utjecaj na njega imalo je čitanje Feurbacha čija je teza u „Biti kršćanstva“ bila da je religija obična projekcija ljudske potrebe, ispunjenje duboko usađenih želja. Po vlastitom priznanju, najveći utjecaj na Freuda imao je Ernst Brucke, pripadnik skupine fiziologa koji su znanost biologije težili utemeljiti na isključivo materijalističkim zasadama. Freud je religiju promatrao kao kolektivnu neurozu, nastalu iz Edipova kompleksa, te je tvrdio da je vjera u Boga psihološko preoblikovanje stvarnog odnosa između oca i djece. Čovjek, naime, vjeruje u Boga iz psihološke potrebe da ispuni svoje želje, ponajprije potragu za ocem i osjećajem sigurnosti. Bog nije stvorio nas na sliku svoju, mi smo stvorili Boga na sliku naših roditelja.

„Postalo mi je sve jasnije“, napisao je Freud 1924. godine u „Kratkom pregledu psihoanalize“ „da je složen emotivni odnos djece prema roditeljima – koji nazivamo Edipovim kompleksom…u srži svakog slučaja neuroze“. Na tim osjećajima djece prema roditeljima u najranijem djetinjstvu Freud temelji i svoj glavni argument protiv postojanja Uma onkraj svemira.

Prvih trideset godina života Lewis je dijelio Freudov ateizam. Ali je onda kad je već bio profesor na Oxfordu doživio korjenitu promjenu – njegov ateizam preobrazio se u vjeru temeljenu na Starom i Novom zavjetu. Po njemu većina vjeruje u nekakvog Boga, manjina ne vjeruje. Po njemu, hinduisti vjeruju da je Bog onkraj dobra i zla a Židovi, Muslimani i kršćani vjeruju da je Bog nedvojbeno dobar i pravedan, zauzima strane, „ljubi ljubav i mrzi mržnju“. Freud, premda ateist, pripremio se za krizmu i primio pričest „bez trunke vjere“.  Osim što je tvrdio da vjernici pate od kolektivne opsesivne neuroze, za njega su vjernici, oni koji prihvaćaju duhovni svjetonazor, još k tome i neinteligentni ljudi!

Postoji li univerzalni moralni zakon? Kako piše Nicholi, osnovna pretpostavka zajednička većini vjernika jest da svaki pojedinac jednostavno zna razlikovati dobro od lošeg zbog apsolutnog moralnog zakona koji je oduvijek postojao u svim kulturama. Freud smatra da se moralni kodeks razlikuje od kulture do kulture a Lewis da univerzalni moralni zakon nadilazi vrijeme i kulturu. Freud je vjerovao da su školovanje i uspostava „diktature razuma“ jedino što može stati na kraj okrutnom i nemoralnom ponašanju koje obilježava cjelokupnu ljudsku povijest. On je razvio teoriju o nastanku savjesti. Oko pete godine života događa se važna promjena. Nova mentalna funkcija nastavlja činiti ono što su dotad činili roditelji – ta funkcija je superego koji kontrolira ego i svjesni smo ga u sudačkoj ulozi savjesti.

Ljudi koji su poznavali Lewisa svjedočili su da je nakon preobražaja zračio unutarnjim mirom i spokojem. (CC0)

Lewisov preobražaj u njegovoj 31. godini dao mu je svrhu i smisao, osjetno povećao njegovu intelektualnu produktivnost, promijenio mu sustav vrijednosti i otvorio ga prema drugim ljudima. Ljudi koji su ga poznavali svjedočili su da je zračio unutarnjim mirom. Oni koji su bili uz njega u danima uoči smrti govorili su o njegovoj „vedrini“ i „spokoju“. Freud je sreću izjednačavao sa zadovoljstvom, točnije, ugodom koju donosi zadovoljenje naših seksualnih potreba: „…seksualna (genitalna) ljubav pruža nam najintenzivniju ugodu te je stoga prototip sreće općenito”. Izvjesno zadovoljstvo Freud nalazi u kreativnom radu, što naziva „sublimacijom nagona“. Iako je smatrao da je seks osnovno zadovoljstvo i tako pridonosio liberalnim svjetonazorima, Nicholijeva je ocjena da je Freud imao sputaniji seksualniji život nego 42 godine mlađi Lewis.

Većina biografa se slaže da Freud nije imao seksualnog iskustva do ženidbe s trideset godina a čini se da je unutar braka (koji je trajao 53 godine, do njegove smrti) bio seksualno aktivan tek nekoliko godina. U odgoju je Freud bio strog otac. Iz jednog intervjua s Freudovim sinom Oliverom otkrivamo da je sinove upozoravao na „opasnost“ samozadovoljavanja. Nije isključivao mogućnost da je jedna od posljedica samozadovoljavanja trajno smanjenje potencije.

­­

Lewis je jasno razlikovao eros – romantični osjećaj koji dijeli zaljubljeni par i spolnost.

Lewis se ne slaže s Freudom da je seksualno zadovoljenje najveći izvor ugode i prototip svekolike sreće. „Kada dvoje ljudi izgradi trajnu sreću, nije to samo zato što su sjajni ljubavnici, nego i zato što su dobri ljudi: suzdržani, odani, pošteni i prilagodljivi ljudi“, piše on u djelu „Bog na optuženičkoj klupi“. Za Lewisa, Bog je stvorio bića koja imaju slobodnu volju a „sreća koju je Bog namijenio svojim višim stvorenjima jest sreća koja dolazi od našeg slobodna i dobrovoljna sjedinjenja s njim i jednih s drugima u ushitu ljubavi i radosti, a s time se ne može usporediti ni najzanosnija ljubav između muškarca i žene.“ Lewis je poslije obraćenja postao optimist i s nadom gledao u budućnost. Freud je cijelog života pokazivao znakove depresije. Sa 28 godina počeo je eksperimentirati s kokainom. Za razliku od Freuda koji je sve oblike ljubavi smatrao izrazima spolnosti, Lewis je jasno razlikovao eros – romantični osjećaj koji dijeli zaljubljeni par i spolnost. Za Lewisa, ako je spolna veza preljubnička – zaljubljenost ne smanjuje njezinu nemoralnost. Osim toga Lewis je jasno razlikovao zaljubljenost (eros) od dublje, zrelije ljubavi (agape).

Freudova je teza da su svi naši odnosi u odrasloj dobi, i odabir partnera i prijatelja donekle predodređeni našim prvim odnosima u prvih šest godina života. A Lewis se pridružuje Freudu u upozorenju da svi oblici ljubavi među ljudima sadržavaju „sjeme mržnje“.

U Freudovom životu, po Nicholiju, uočljiv je bio uzorak uspostave vrlo bliskog odnosa, pa ozbiljnog sukoba i naglog prekida tog odnosa. Raskinuo je odnose s brojnim svojim kolegama, sljedbenicima a onda ih nerijetko i vrijeđao. Za Alfreda Adlera ustvrdio je da pati od paranoidnih zabluda, a za Carla Junga, kojeg je ranije bio odlučio postaviti za svog nasljednika i nazivao ga čak i „sinom i baštinikom“ – nakon nekoliko godina napisao je „neka slobodno skoči u jezero; meni više ne treba ni on ni njegovo prijateljstvo“. I u Lewisovom dnevniku Nicholi nalazi mnogo dokaza da je bio kritičan, ohol, podrugljiv, okrutan i bahat. Ali – samo do preobraćenja.

Freud je patio od napadaja depresije, straha od smrti a posljednjih je šesnaest godina života trpio i bol zbog raka nepca. Odmah je zamolio doktora, iako mu on tada i nije kazao dijagnozu, da mu pomogne „dostojanstveno nestati sa svijeta“ ako se pokaže da mu dijagnoza obećava samo patnju. No, tu je patnju, piše Nicholi,  prihvaćao „razmjerno ravnodušno“. S obitelji je 1938. iz nacističkog Beča emigrirao u London. Sluškinja koja je više od pola stoljeća radila za Freudove ispričala je Nicholiju da su im u Beču esesovci upali u kuću i odveli Freudovu kćer Annu na ispitivanje. Freud joj je pred odlazak dao tablete cijanida da ih popije ako je nacisti budu mučili. Lewis je kao devetnaestogodišnjak u Prvom svjetskom ratu ranjen šrapnelom projektila koji je ubio prijatelje oko njega. Obolio je od ‘rovovske groznice’, dok se oporavljao od rana u londonskoj bolnici ali i godinama kasnije patio je od osjećaja osamljenosti i depresije.

­­

Glavni junak „Šagrinske kože“ susreće vraga koji mu obeća ispuniti sve čežnje za slavom i bogatstvom. (CC0)

Dan prije eutanazije 22. rujna 1939. Freud je iz svoje knjižnice uzeo Balzacovu „Šagrinsku kožu“. Znao je da će za nekoliko sati zamoliti liječnika da mu okonča život. Glavni junak knjige susretne vraga koji mu obeća ispuniti sve čežnje za slavom i bogatstvom. Ali u sklopu pogodbe Raphael mora uzeti komad kože divljeg magarca koji će se uz svaku želju smanjivati i kratiti mu život. Nakon što mu se ispunilo sve više želja, Raphael zna da mu se bliži kraj, umire u zagrljaju lijepe Pauline, ali u napadaju smrtne panike.

Freudu je njegov liječnik Max Schur dao u dva navrata visoku dozu morfija i on je preminuo. Lewisov brat Warren napisao je kako je i Lewis znao da umire te da je zbog te spoznaje bio spokojan i miran: „Otprilike tjedan dana prije smrti rekao mi je: ‘Učinio sam sve za što sam poslan na ovaj svijet i spreman sam otići’. Nikada nisam vidio da je itko tako spokojno gledao smrti u lice…“

Lewis – kao glas vjere i smisla, Freud – kao glas razuma i skepticizma. Nicholi je u knjizi nešto više prostora posvetio Freudu i njegovim pogledima nego Lewisovim. Freud je poznatiji. No, rekli bismo da je odbijanje autoriteta i vjere u Boga u drami pisanja (uvijek) zanimljivije nego prihvaćanje Boga. Pa i bez obzira na Lewisovo obraćenje iz ateizma u vjeru za koje ova velika knjiga ne podastire uvjerljivo snažan motiv. Možda ga nije niti bilo. Zbog čega se to dogodilo tako iznenada? Nicholi više piše o Freudu, ali shvaćamo da mu je ljudski bliže Lewisovo stajalište i uvjerenje. Stoga i završava knjigu jednim Lewisovim citatom o sveprisutnosti Boga.

A izvjesnog odgovora o bitnim pitanjima ljudskog života i smrti, jasno je, nema.