Gdje smo mi kad slušamo (glazbu)? Značaj ritma. Uho kao skriveni prozor u subjektivitet.

Slijedom knjige Veita Erlmanna Reason and Resonance: A History of Modern Aurality, Josip Luković nastoji približiti cijeli niz problema koji se pojavljuju kad se počne razmišljati o zvuku kao fizikalnom fenomenu, uhu kao osjetilu, o rezonanci i ulozi ritma u percepciji i sintezi glazbe u umu, što je sve jedna zapostavljena povijest istraživanja, ljudske kulture, 'duše' i subjektiviteta

• Naslovna ilustracija: Kompleksnost ljudskog tijela i duha u Prosvjetiteljstvu se nastojalo objasniti čestom metaforom čembala (Deviant art)

• Autor je student komparativne književnosti i muzikologije

Povijest ljudskog znanja i kulture uvelike se veže za izum pisma te prelazak s usmene kulture na pismenu čime su znanje i iskustvo postali dostupniji te podložniji revalorizaciji i dogradnji. Ako se osvrnemo na posljednjih pola tisućljeća, upravo je Gutenbergov izum tiskarskog stroja sredinom 15. stoljeća pridonio ubrzanom razvoju tehnologije na europskom tlu i u narednim stoljećima kumovao transformacijama koje su postavile temelje društvu u kakvom i danas živimo. No, koliko god da je ta ‘službena’ povijest relevantna, postoji i manje poznata, a na nju ukazuje njemački muzikolog Veit Erlmann u knjizi Reason and Resonance: A History of Modern Aurality objavljenoj prije već više od deset godina (2010.) u nakladi Zone Books. U osam poglavlja, zajedno s uvodom nazvanim The String and the Mirror, autor nastoji iznijeti ‘drugu stranu’ zapadne povijesti, koja je, s obzirom na Erlmannovo znanstveno zanimanje svojevrstan otklon od uobičajenog etnomuzikološkog pristupa kombiniranog s antropološkim i povjesničarskim analitičkim aparatom.

U gustom tkivu teksta koji nas vodi od Descartesa do suvremenog doba, isprepliće se nekoliko narativnih linija: povijest otologije i fiziološko-anatomska otkrića, opisi funkcioniranja slušnog aparata, razumijevanje akustičkih fenomena i fizikalnih zakonitosti prenošenja zvuka zrakom. Erlmann iznosi i filozofske pretpostavke o medicinsko-didaktičkom utjecaju glazbe na čovjeka te razmatra napredak u razumijevanju načina funkcioniranja osjetila, posredovanju osjetilnih senzacija pomoću električnih impulsa kao i spekulacije o prirodi interpretiranja predodžbi i stvaranja subjektiviteta kroz prizmu ritmičkih obrazaca i (samo)zrcaljenja kroz korištenje glasa. U osvrtu ćemo sažeti osnovne ideje te ocrtati trenutke u znanosti i filozofiji koje Erlmann smatra važnima za ispisivanje povijesti moderne auralnosti kroz odnos razuma i rezonance.

1.   ‘Pogled iskosa’

U Reason and Resonance, Erlmann ukazuje kako je auralna dimenzija uvijek bila svojevrsni doppelgänger, skrivena povijest kroz koju su brojni protagonisti znanstvenog, umjetničkog i filozofskog kanona nastojali objasniti nedostatke u našem poimanju svijeta koji nas okružuje i nas samih. U promatranje te ‘druge povijesti’ vodi nas kroz pokušaje razumijevanja fenomena zvuka, njegova utjecaja na nas posredstvom našeg slušnog aparata, a čime se nastoji objasniti ono što i danas predstavlja enigmu – ljudski um. Tu „filozofiju otologije“ kako to Erlmann naziva, pronalazi već u Descartesovom posthumno objavljenom traktatu L’Homme u kojemu se fenomen sluha opisuje pojmom rezonancije, a što će u knjizi postati leitmotiv. „Zaokret prema auditivnom“ Erlmannov je pokušaj da razvije epistemološki uvjerljive, teorijski guste, priče o pretpostavci kako su um, uho i zvuk (rezonanca) neraskidivo povezani.

Descartes i zaokret prema auditivnom

2.   Između Prosvjetiteljstva i ‘modernog doba’

Razumijevanje percepcije zvuka (kao pokušaj razumijevanja ljudskog subjektiviteta, tj. ‘ljudske duše’), Erlmann bazira na razumijevanju frekvencijskog spektra i ritamskih obrazaca koje zahvaća naša pužnica. U drugom i trećem poglavlju, nazvanima Point of Audition: Claude Perrault’s Du bruit ( 1680) and the Politics of Pleasure in the Ancien Regime i Good Vibes: Nerves, Air, and Happiness during the French Enlightenment, fiziološka shvaćanja slušnog aparata povezuje i s fenomenima iz arhitekture i likovnih umjetnosti. Tako Claude Perrault u djelu Parallèle des anciens et des modernes (1688.) propitujući narav i vrstu ljepote, a komparirajući spoznaje iz glazbene teorije, medicine i arhitekture, dolazi do pretpostavke o dvije vrste ljepote: one bazirane na uvjerljivim procjenama (uvidima) i tzv. arbitrarne ljepote, a koja je vezana za vanjske, asocijacijske procese koji zahtijevaju određeni korpus znanja i kreativnosti. Prema Erlmannu Perrault, navodni autor kolonada u Louvreu, bio je pasionirani proučavatelj slušnog aparata i zagovornik animističke koncepcije nasuprot Descartesovoj mehanicističkoj, a čime je možda i prvi koji auditivno iskustvo vidi kao u naravi subjektivno. Razvijajući napose koncept ‘dobrog ukusa’, Perrault se suprotstavlja tadašnjem dominantnom mišljenju kako je ljepota u svojoj osnovi bazirana na a priori inherentnim prirodnim proporcijama, kako muzičkoj harmoniji, tako i arhitekturi.

Animizam naspram Descartova mehanicizma. Claude Perrault (Wikipedia)

Artikuliranjem osjetilnih senzacija u koherentnu cjelinu istaknuo se Claude-Nicolas Le Cat (1700. – 1768.), francuski kirurg, polihistor i ljubitelj tzv. lijepih umjetnosti.[i] Problem transformacije osjetilnih iskustava u ideje tj. kako mozak procesuira tu ‘šumu’ informacija u koherentnu cjelinu koju kasnije percipiramo kao zvuk, Le Cat razmatra u dodatku Traktata o osjetima iz 1739. naslovljenom Teorija o uhu iz 1757. On pobija jedan od osnovnih toposa svojega doba – ideju o ljudskom čembalu, a što se na razne načine perpetuira još od Pitagore i njegove ideje kozmičke harmonije derivirane iz eksperimenata na monokordu, preko Descartesovog mehanicističkog shvaćanja čovjeka sve do analogije između tkiva i žica. Erlmann tu navodi razne autore koji su perpetuirali tu tezu, od Cartauda de la Vilate (koji je tvrdio da su ljudi poput čembala; da vibriraju [prema] zakonima harmonije) do Abbea Jacquina i Montesquieovog opisa bliskog suodnosa mišićnih vlakana i razuma.

Le Catova kritika modela po kojemu je cijelo tijelo uključeno u proces slušanja i doživljavanja glazbe odvijala se na dva kolosijeka: s jedne strane predlaže model po kojemu su za auditivnu percepciju (rezonancu) potrebni samo određeni dijelovi uha poput bazilarne membrane dok, s druge strane, nastoji opovrgnuti metaforu čembala, jednu od češćih u doba Prosvjetiteljstva, kojom se nastojalo objasniti kompleksnost ljudskog tijela i duha[ii]. Le Catova kritika bila je fuzija fizike i estetike, a sumirao ju je u credo: osjećati znači misliti. No, i kod Le Cata, a i kasnije u Prosvjetiteljstvu ostao je enigmatičan problem sinteze senzacija te problem ‘duše’. Prosvjetiteljstvo će, u potrazi za materij(al)om koji posreduje između uma i tijela, odgovor nastojati pronaći u tzv. pneumi, kao jednoj od kategorija razumijevanja utjecaja zraka na tijelo, te u – eudiometriji (ranom pokušaju mjerenja kakvoće zraka) i aerometriji (znanosti o zraku).

Kako mozak procesuira osjetilne informacije u koherentnu cjelinu koju kasnije percipiramo kao zvuk? Le Cat (Wikipedia)

Pretpostavka kako je zrak ili neki plin posrednik između osjetila i uma, možda je najbolje prikazana u djelu Kritičke refleksije o slikarstvu i poeziji (1719.) Abbea Dubosa u kojima on iznosi ideju o intimnim suodnosima estetike i zraka, tvrdeći da genij nacije ovisi o kvaliteti krvi pomiješane sa zrakom koji [žitelji] udišu[iii]. Slične tvrdnje iznosio je i francuski liječnik Francois Boissier de Sauvages (1706. – 1767.) koji je vukao paralele između izokronih vibracija elastičnih molekula zraka i fluida u ljudskom tijelu.

3.   Glazba, rezonancija i fiziološke implikacije – prema razumijevanju uma

Upravo na takvoj liniji argumentacije Jean Laurent Béthisy de Mézières gradi pretpostavku o moralnoj dimenziji glazbe, tj. o utjecaju vibracija (ébranlement) kojima glazba podražava naše organe. Koliki je bio pretpostavljeni utjecaj glazbe na fiziološko stanje tijela, možda najbolje ilustrira glazbena vrsta zvana tarantella, a za koju je, isusovac i jedan od najsvestranijih učenjaka 17. stoljeća, Athanasius Kircher, smatrao kako svojim vibracijama ima blagotvoran učinak na vibracije neurona žrtve ugriza pauka tarantule. Kemičar i liječnik Etienne-Francrois Geoffroy smatrao je da otrov pauka povećava normalnu napetost živčanih vlakana, izazivajući stoga njihovu osjetljivost na rezonanciju određenog tona odsviranog na muzičkom instrumentu, čime se tjera duše osjetilnih bića na uobičajeni, normalan protok kroz oboljela živčana vlakna, a ona se oporavljaju.

Devetnaesto stoljeće obilježeno je proučavanjem djelovanja živčanih vlakana te kako je (ljudski) lokomotorni sustav povezan s transmisijom električnih signala kroz živčana vlakna. No, i dalje je ostala ista enigma – gdje je relejni centar, tj. kako se iskustva sintetiziraju? Brojni su eksperimenti provođeni na životinjama i na ljudima, a uvelike su bili inspirirani inovacijama poput von Kempelenovog Mechanismus der menschlichen Sprache nebst der Beschreibung seiner sprechenden Maschine, tj. takozvane Govoreće mašine iz 1791. kojom je simulirao ljudski govorni aparat – a što je dovelo i do Kempelenove tvrdnje kako jezik nije nužno izum Stvoritelja, već je postepeno osmišljavan od ljudi. Veliki utjecaj na razumijevanje fenomena uma imao je i eksperiment Paetsa von Troostwyka i Johanna R. Deimanna iz 1789. – Elektrisirmaschine – koji je zaintrigirao i Kanta, u kojem se procesom elektrolize voda pretvara u plin koji se vraća u tekuće stanje i cijeli se proces pretvara u svojevrsni loop. Kant je razvio pretpostavku kako neuroni imaju sposobnost dezintegracije fluida iz moždanih šupljina na njihove sastavne elemente čime bi sami neuroni mogli, ne samo percipirati osjetilni svijet već i reagirati na njega. [iv]

Jezik nije nužno izum Stvoritelja. Govoreća mašina

4.   ‘Izvanjštenje’ zvuka i problem (samo)svijesti

Erlmann navodi eksperimente Johanna Wilhelma Rittera na samome sebi, a u kojima je, koristeći istosmjernu struju do čak 50 Volti, i primjenjujući je na razne dijelove tijela poput očne jabučice, ušnih kanala ili čak genitalija, uspio pokazati da je, pravilnim električnim podražajem, moguće pobuditi i pripadajuće osjetilne senzacije poput percepcije visine tona ili pak bljeskove, geometrijske oblike i percepcije boja. (Ritterov ezotericizam koji se ogledao u konceptu glazbe kao suprotnosti jeziku koji je striktno usmjeren na značenje, već ona transcendira subjekt i objekt, inspirirao je i Waltera Benjamina da u doktorskoj disertaciji Koncept umjetničke kritike u doba njemačkog romantizma iz 1917. uputi na formaciju subjekta kroz razum i autorefleksiju.) Imajući na umu pretpostavku kako percepcija zvuka nije vezana za rezonanciju već za izmjenu električnih signala, Hans Christian Ørsted izvodi zaključak kako je brzina izmjene tih električnih podražaja u pozitivnoj korelaciji s visinom i kakvoćom tona. U tom smislu, percepcija visine i kakvoće tona posredovana je svojevrsnim ‘kodom’ čime se dovodi u suodnos osjet sluha, čin misli i fenomen subjektiviteta. Citirajući poveći odlomak Ritterovog Fragmente aus dem Nachlasse eines jungen Physikers Charles Rosen zaključuje kako je glazba prvi i univerzalni jezik spram kojeg drugi jezici stoje poput pojedinačnog organa spram cjelokupnog organizma.

No, i dalje ostaje problem prvotnog stanja svijesti. Naime, ako je za osjet potrebno ‘zatvoriti’ strujni krug, to implicira da je inicijalno stanje organizma po samoj prirodi u određenom stanju ‘naboja’ čime je naša svijest, također, svojevrsna ‘pulsirajuća žica’, a sve ostalo što primamo putem osjetila (buka, ton, tj. zvuk) – međuodnos tih dvaju stanja –  ono  je što pobuđuje u nama estetski doživljaj (Purkin to pokazuje na primjeru tzv. Tartinijevih tonova). No, možda je najvažniji  zaključak iz Ritterovih opažaja da naša svijest može percipirati samu sebe; auto-refleksivna je.

5.   Ritam kao osnovni uvjet subjektiviteta

Početak dvadesetog stoljeća, doveo je, uz emancipaciju disonance, i do sve češćih korištenja nepravilnih ritamskih i metričkih obrazaca, orkestracije, tempa; ukratko – koncepta proteka vremena i krize onoga što Stephen Kern naziva kultura vremena i prostora. Erlmann ukazuje na misao iz Benjaminovog Umjetničkog djela u doba mehaničke reprodukcije: “Tek smo pomoću kamere uspjeli otkriti optičko nesvjesno, upravo na način kako smo pronašli instinktivno nesvjesno zahvaljujući psihoanalizi.” Analogno, Erlmann izvodi akustičko nesvjesno, te, pozivajući se na Freudovu Interpretaciju snova ukazuje na ritmičku formulu ega kao relacije nesvjesno/percepcija nesvjesnog – svjesno/nesvjesno, pri čemu je ritmički element svojevrsni uvjet održavanja libidinalne ekonomije subjektiviteta.

Slušna percepcija i vremenska fragmentacija velikim su dijelom rezultat voljnog rada uma. Preciznije, zahtijevaju aktivno usmjeravanje koncentracije

Erlmann postavlja i pitanje – kako percipiramo vrijeme? Problem nastoji riješiti, između ostalog, idejom Johanna Friedricha Herbarta kako je uvjet za reprezentaciju nečega u realnom vremenu poznavanje prijašnjih uvjeta ili događaja. Iz toga proizlazi kako je vrijeme – pitanje perspektive. No, i dalje se pomalja problem odnosa eksternih podražaja, tijela i uma, te, reagira li um na izvanjsku matricu ili su, kako ćemo vidjeti, upravo um i tijelo zajedno matrica. Kao dokaz potonjoj tezi Erlmann ukazuje na eksperimente Hermanna von Helmholtza iz 1850-ih godina u kojima je, na nedavno seciranom išijasnom živcu žabe i telećem mišiću na koji se vezala pokazao, pomoću galvanometra i zrcala koje je koristio za odbijanje svjetlosti, kako se senzacija i percepcija ne odvijaju istovremeno, već su ovisni o brzini prijenosa živčanog uzbuđenja (između 24,6-38,4 metra u sekundi). Preokupacija ustrojstvom svijesti, Erlmanna dovodi i do Ernsta Meumanna i njegova članka Istraživanja u psihologiji i estetika ritma te zaključka kako su slušna percepcija i vremenska fragmentacija velikim dijelom rezultat voljnog rada uma. Preciznije, zahtijevaju aktivno usmjeravanje koncentracije.

Senzacija i percepcija ne odvijaju se istovremeno. Hermann von Helmholtz (Ludwig Kraus, Wikipedia)

6.   Novi mediji, masovnost i disperzija modernog subjektiviteta

Dvadeseto stoljeće donijelo je veliki preokret u razumijevanju zvuka i glasa, od poimanja glazbe u pravcu Hanslickove definicije zvukom pokrenutih objekata u vremenu, gdje je naglasak ponajviše premješten na boju (timbar). Erlmann navodeći neobjavljene dnevnike Ernsta Macha ukazuje na dijagram na kojem se može vidjeti međurelacija između osjetila i percepcije, te ono najvažnije – kako svijest nije sadržajne prirode već je rezultat izvanjskih utjecaja tj. smetnji. Kako sve više napreduju shvaćanje funkcioniranja slušnog aparata i ideja da um nije jedinstveni entitet već postoje njegovi dijelovi koji nisu dostupni svijesti, tako se sve više postavlja i pitanje o ulozi glazbe u konstituciji subjektiviteta. Erlmann podsjeća na Sloterdajkov esej iz 1993. Gdje smo mi kada slušamo glazbu? u kojemu autor iznosi kako je naš cogito podrhtavanje čistog tu-bitka bez njegova vlastita odjeka. U tom eseju, Sloterdajk se poziva na posthumno objavljeni tekst Hannah Arendt – Život uma – u kojemu se postavlja pitanje – gdje smo mi kada razmišljamo? – a kojemu je odgovor, prema Arendt – kako je “mišljenje unutarnji dijalog subjekta sa samim sobom”. Sintezu Arendt i Sloterdajka Erlmann nalazi u jednostavnoj ideji Günthera Andersa o slušanju kao bivanja u glazbi. Kroz tu se ideju dolazi do krajnjih granica shvaćanje rezonance kao svojevrsnog dokaza prisutnosti ideje, emocije, objekta, te, u posljednjoj konzekvenci – ega.

Istodobno s Andersovim konceptom bivanja u glazbi, Georg von Békésy otkriva kako je visina tona ovisna o dijelu pužnice koji je najintenzivnije podražen, tj. kako kretanje bazilarne membrane nalikuje pokretu (frekvenciji) putujućeg vala, čiji oblik varira ovisno o učestalosti tona. Niskofrekventni zvukovi najviše pokreću vrh membrane, dok se visokofrekventni zvukovi, s kraćim valnim dužinama, registriraju na baznom dijelu membrane. To otkriće mijenja koncept razumijevanja percepcije visine tona i naglašava važnost učestalosti tj. frekvencije podražaja membrane na percepciju visine tona gdje se opet kao središnji motiv pojavljuje – ritam.

Gdje smo mi kad slušamo glazbu. Peter Sloterdijk (Wikipedia)

Najveći zaokret u razumijevanju glazbe kao umjetnosti i njena odnosa s razvojem subjektiviteta, događa se razvojem novih medija – ponajviše radija –i nosača zvuka. Benjamin i Theodor Adorno ukazuju na ontološki status glazbe kao inherentno lokalizirane uz vlastiti izvor.  A kako je glazba inherentno performativna umjetnost i njena egzistencija vezana za ‘ sada i ovdje’, tako svaka reprodukcija ili radiodifuzija – izmještanje iz konteksta i mjesta izvedbe – narušava njenu specifičnost i njenu svrhu. Problem utjecaja nadirućih medija na subjektivitet vidljiv je i u spomenutom Benjaminovom radu Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije, prema kojem način na koji je ljudska percepcija organizirana – medij u kojemu se ona očituje – nije uvjetovan samo prirodom već i poviješću.

7.   Rezonanca, razum i subjektivitet – oscilacija kao spojnica

Kao što nam je ova gusta i informativna Erlmannova studija pokazala pristup problemu auralnosti, vizualnosti i općenito problemu vezanom za ljudsku spoznaju, uvelike se veže i za samu poziciju iz koje autor koji se time bavi kreće. Tako se kod Erlmanna može jasno ocrtati historijsko-antropološka pozicija s koje on ispisuje jednu ‘novu povijest’, a koja, u kontekstu ove knjige, nastoji auralnost izvući iz uobičajenog stereotipa auralnog kao primitivnog i podređenog vizualnoj, okulocentrističnoj, percepciji svijeta. Gusta mreža suodnosa između otologije (fiziologije), filozofije, fizike i brojnih drugih znanosti, koje su se od Descartesa (s kojim autor knjigu i započinje) do danas, u većoj ili manjoj mjeri bavile problemom auralnosti, prema Erlmannu, „skrivena“ je povijest razumijevanja naših osjetila i subjektiviteta. Upravo na to aludira i sam naslov – razum i rezonanca. Iako i danas više težimo vizualnoj kulturi i vizualnom (ne samo u smislu pisanom) tumačenju naše svakodnevice i dalje je auralna dimenzija našeg društva itekako važna za konstituciju našeg subjektiviteta kao i naših zajednica.

• Bilješke

[i] Le Cat je poznat i po svojem stavu kako je „glupost“ tamnu kožu crnaca smatrati kaznom za blasfemiju te ju je objasnio i s medicinskog aspekta, tj. pigmentacijom membrana oko živčanih stanica koje je nazvao etiopijima.

[ii] Čembalo je simboliziralo i status, pošto je vezivan za buržoasko društvo, ali i njegova mehanička rafiniranost je izazivala fascinaciju te je, stoga, često korišten kao metafora za mehanicističko shvaćanje ljudskog tijela i uma.

[iii] Erlmann, Veit. Reason and resonance: a history of modern aurality. New York: Zone Books, 2010.

[iv] Ibid.