Grad kojim upravlja korporacija a ne javna tijela. Stanovnici nisu građani nego su kupci. Što je pošlo po zlu

Amerikancima nije neobično da im nuklearnom elektranom 'upravlja Mickey Mouse', opisuje Jeremy Shearmur gradić Celebration na Floridi, nastao prema ideji Walta Disneya o eksperimentalnom prototipu zajednice budućnosti, koju grade stručnjaci a njome upravlja tvrtka. Jedno je vrijeme sve bilo idilično, a onda su izbili problemi, posebno kad je Disney prodao nekretnine investicijskom fondu. Zašto?

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1. Uvod

Sletite li u zračnu luku Orlando u Floridi, vidjet ćete na nižem nivou terminala prostor s mnogo autobusa koji voze u raznim smjerovima. Neki idu u sam grad Orlando. Veliki broj vozi u područja oko turističkog kompleksa Walt Disney. Disneyworld, gdje dolaze gomile posjetitelja iz cijele Amerike i cijelog svijeta, zapravo je predgrađe Orlanda.  Proteže se na ogromnom području i nudi brojne atrakcije, ima mnogo hotela i trgovina, iako puno hotela, restorana i suvenirnica ima i naokolo, izvan njega.

Područje u vlasništvu Disneyja golemo je i može se reći da to nije slučajno jer je Disney već prije izgradio zabavni kompleks, Disneyland, u Anaheimu u Kaliforniji. Iako je to bilo uspješno, suočili su se s problemom. Disney nije imao previše zemljišta u vlasništvu pa je mnogo novca, i profita, koji se mogao izvući od posjetitelja Disneylanda, odlazilo drugima koji su vodili poslove u okolnom području. Kompanija Disney odlučila je ne ponoviti pogrešku kad bude gradila sličan zabavni kompleks drugdje.  Na kraju su se mnoga područja na Floridi međusobno nadmetala kako bi privukla Disney. Iako je Disneyworld atraktivan, oni kojima se sviđa ne žele se previše raspitivati o tome kako je nastao[i] (slično onome što se kaže za kobasicu, ukusna je ali bolje ne znati kako je nastala).

Korporacija Disney uspjela je da se biračko tijelo za to ogromno područje sastojalo samo od malog broja zaposlenika kompanije.

Kompanija Disney nije samo uspjela doći do golemog komada zemlje nego su dobili i zapanjujuću vlast. Područje koje su si osigurali prostiralo se na dva okruga u okolici Orlanda. Disney je dobio zemljište i velike ovlasti na razini okruga. Ne samo pravo na vlastiti aerodrom nego i na vlastitu nuklearnu elektranu, a Amerikanci su na to da je nuklearna elektrana u rukama Mickey Mousa gledali s odobravanjem (kao što sam rekao svojim iranskim prijateljima, za razliku od one koja se nalazi u rukama iranske vlade).  Korporacija Disney uspjela je organizirati da se biračko tijelo za to ogromno područje sastojalo samo od malog broja zaposlenika kompanije. Počeo sam s tom pričom jer je iz nje izraslo ono o čemu ću raspravljati u ovom članku: Disneyjev gradić Celebration.

Sam Walt Disney očito je imao neke ideje o izgradnji EPCOT centra (experimental prototype of the community of the future  – eksperimentalni prototip zajednice budućnosti) u Disneyworldu kao mjestu pogodnom za život. Od toga nije bilo ništa. No, san je oživio kad su u kompaniji Disney shvatili da su vlasnici močvarnog tla odvojenog glavnom cestom od zemljišta koje su uređivali.  Odlučili su na tom komadu zemlje izgraditi gradić.  Zanimljivo je da nije bio planiran kao ‘grad kompanije’ u smislu da u njemu žive zaposlenici. Više kao prostor otvoren drugima da tu kupe kuće. No, s velikom razlikom u odnosu na druge gradove. Trebala ga je projektirati i voditi kompanija, a ne izabrano gradsko vijeće. Oni koji bi tamo živjeli ne bi  bili građani nego klijenti.[ii]

Film iz 1996. godine koji opisuje originalnu ideju Walta Disneya o ‘gradu budućnosti’

2. Neobična ideja?

Na prvi pogled to može izgledati kao neobična ideja, ali ako malo razmislimo, nije to tako čudno. Primjerice, mnogi od nas odsjedaju u hotelima. To činimo kao klijenti: pogledamo kakva je ponuda i izaberemo hotel ako ima mjesta i ako imamo dovoljno novca da platimo za sobu i ‘javne’ površine. (Pod time mislim na pravo korištenja predvorja hotela, stepenica, lifta i sl. Mogu se tamo naći i drugi sadržaji koje možemo koristiti, vjerojatno uz malu naknadu, kao što je bazen ili gimnastička dvorana). Važno je imati dvije stvari na umu. Prvo, mi i drugi gosti ne odlučujemo o tome što hotel nudi. U pravilu, nudi razne sadržaje i može, ako je voljan, udovoljiti nekim našim dodatnim zahtjevima.  Može nam dati frižider ili grijalicu. Također možemo tražiti od hotelskog osoblja da zamoli druge goste da ne rade buku. Ali sve je to stvar diskrecionog prava. Drugo, ljudi mogu živjeti u hotelu. Prvo padaju na pamet bogati ekscentrici koji su godinama živjeli u skupim hotelskim apartmanima. No, i drugi, primjerice starij ljudi, koji nemaju obitelj, mogu provesti mnogo godina u hotelu.

Sljedeća je razina – odmaralište/ljetovalište (resort). Tu nećete dobiti samo sobu nego, recimo, smještaj u kućici s uređenim vrtom, drvećem i sl., te hotelske usluge. Takav se smještaj može koristiti osim za ljetovanje i za stalni boravak.[iii] Nerijetko u Americi i Australiji umirovljenici biraju za život takve komercijalne zajednice.  Različiti ljudi biraju različite načine života. Neki vole mir i tišinu, a neki biraju živjeti tamo gdje se organiziraju ‘zajedničke aktivnosti’. Ima i onih koji će izabrati život u mjestima koja organiziraju određenu vrstu razonode ili hobija u kojima uživaju, kao što je na primjer golf. Postoje i zajednice koje su osobito pogodne – recimo, za penzionere homoseksualce ili lezbijke.[iv]

U nekim slučajevima nudi se posebna vrsta organizacije cijelih četvrti, koje su nešto između komercijalnog odmarališta i neke vrste zajednice koja podsjeća na jednostavniju političku organizaciju. Najpoznatiji oblik stanovanja su stambeni blokovi. Kad smo se supruga i ja preselili u Ameriku, u početku smo živjeli u Sjevernoj Virginiji. Iznajmili smo stan. Uz stan smo mogli koristiti ­– kao što je uobičajeno u Sjedinjenim Državama – zajednički prostor u suterenu. Tamo su bili strojevi za rublje i sušilice u vlasništvu vlasnika stanova, a bilo nam je dodijeljeno i jedno spremište. Izvan su bile neke ceste i vrtovi koje su održavali vlasnici stanova. Usto su imali pravila po kojima smo se trebali ponašati, na primjer, bili su određeni dani i vrijeme kad se trebalo iznositi smeće.

Nakon toga smo se preselili u kuću koju smo kupili u mjestu Danbury Forest. Imali smo neograničeno vlasništvo kuće. Ali na neki način situacija je bila slična onoj u stambenom bloku. Ceste u toj četvrti, vanjski bazen kao i zemljište na kojem su kuće smještene bile su u vlasništvu korporacije koju je osnovao poduzetnik koji je izgradio kuće i u kojoj je svaki vlasnik kuće bio dioničar. ‘Agencija za održavanje’ naplaćivala je svakome određenu svotu godišnje koja je služila za održavanje cesta, bazena i zajedničke  površine. Osim toga, agencija je donosila različita pravila. Odredila je koje su boje dozvoljene za vanjske zidove kuća,  pravila za parkiranje, kad se smeće treba iznijeti pred kuću i bila je odgovorna za ugovore s privatnim poduzetnicima o tome kada i koliko smeća će odvoziti. Usto, donijeli su pravila za održavanje kuća, tako da smo, primjerice, kad smo prodavali kuću, morali na zahtjev agencije zamijeniti drvenu ogradu jer su smatrali da nije bila u dobrom stanju. Mogli su, prema uvjetima ugovora koji je morao potpisati svaki kupac kuće u tom naselju, pokrenuti sudski postupak kako bi proveli svoje odluke. Slično je bilo i s drugim stambenim naseljima. Nedaleko od mjesta na kojem smo živjeli bio je Reston.[v] To je planirano, privatno rezidencijalno naselje sa 60 000 ljudi, izgrađeno pod utjecajem pokreta ‘grad vrt’. Izgradnja zajednice uključivala je kulturne i rekreacijske sadržaje, otvoreni prostor i područja sa životinjama. Osnovne usluge pruža lokalna vlast okruga Fairfax u kojem se nalazi Reston, no plaćaju se novčane naknade agenciji Reston za održavanje parkova, sadržaja za rekreaciju itd., na lokalnoj razini, a to su naknade koje se plaćaju agencijama za održavanje nekretnina u svakom rezidencijalnom području.

3. Što je s gradićem Celebration?

Kao što sam opisao, Celebration nije tako neobična pojava u  Sjedinjenim Državama kao što bi možda bila drugdje, jer su u drugim zemljama ljudi više navikli da lokalne vlasti pružaju usluge upravljanja i održavanja naselja nego korporativna tijela ili komercijalne agencije. Celebration je, međutim,  drugačiji projekt i zbog uloge koju je odigrao Disney i zbog načina na koji je to sve izvedeno. Na planiranje grada utjecale su ideje ‘Novog urbanizma’. (Primjer jednog takvog grada je Seaside, Florida[vi], koji je korišten kao lokacija za snimanje filma The Truman Show. Taj  gradić djeluje više kao ljetovalište nego kao rezidencijalno mjesto. Celebration se naziva gradićem, a ustvari ima više obilježje velikog prigradskog naselja, oko 9000 ljudi, s dodatnom infrastrukturom, nego grada[vii]).

Jim Carrey, u filmu The Truman Show, snimljenom na lokacijama grada Seaside na Floridi

Celebration je sagrađen na močvarnom tlu koje bi inače za Disneyja bilo neupotrebljivo. Taj komad zemlje pretvoren je u jezera, trgovine, rekreacijske sadržaje i kuće. Stanovi se mogu kupiti po različitim cijenama – kad sam posljednji put bio tamo provjerio sam cijene u lokalnim novinama i one su otprilike odgovarale  onima u obližnjim prigradskim naseljima. No, u usporedbi s uobičajenim predgrađima, privatni prostor je relativno mali, a dobro održavani javni prostor je veliki.

Na raspolaganju je vrlo različit smještaj– od skromne gradske kuće do obiteljskih kuća (koje ponekad imaju mali stan iznad garaže), stanova u stambenim zgradama ili stanova smještenih iznad dućana u ‘centru’. Svako mjesto za stanovanje izgrađeno je u određenom stilu. Ako tamo kupujete kuću, morate je izabrati u ‘katalogu’.  Boje vanjskih zidova su propisane (usporedi Danbury Forest) kao i boje zavjesa. Izgled grada je bio pomno isplaniran. Disney je poslao svoje zaposlenike da pregledaju različite gradiće za koje se smatralo da su osobito privlačni za život. Iz takvih gradića i stručnog znanja o urbanom planiranju odmarališta proizašle su osnovne ideje za urbanistički plan grada Celebration.[viii] To je uključivalo široke ulice, uske uličice ili puteljke iza kuća koji vode prema garažama i mjestima za skupljanje smeća te trgovine u centru grada koje se isprepliću sa stanovima smještenima iznad njih za stanovanje. U urbanom planiranju se išlo dalje: kuće su građene na manjim parcelama kako bi se potaknuli dobri međususjedskih odnosi. Važno je ovdje istaknuti da se Disney oslanjao na znanje stručnjaka o kojima stanovnici nisu ništa znali: to se moglo lakše postići s komercijalnom nego demokratskom organizacijom.[ix]

Također je zanimljivo da je prvi potez u razvoju grada Celebration bilo investiranje u infrastrukturu. U centru grada planirana je ‘gradska vijećnica’[x] i pošta koje je projektirao jedan arhitekt. U tom je dijelu grada izgrađeno i kino (ispod kojeg je uređen prostor za zabavu u kojem je bilo ponešto za cijelu obitelj) i hotel. Tu je komercijalni dio s nekoliko atraktivnih kafića i restorana. Uz jezero su posađene palme, a tamo je i prostor za djecu s fontanama, montiranim u betonu, koje se aktiviraju kad djeca preko njih trče. Dogovorena je i suradnja sa Sveučilištem Stetson iz Floride u sklopu koje se u Celebrationu mogu održavati predavanja.  Izgrađena je crkva – različite vjerske denominacije morale su objasniti zašto bi one trebali biti zastupljene.[xi] Trgovački dio u centru, na ulici koja vodi prema jezeru, sastoji se samo od privatnih boutique-trgovina. U toj se ulici održavaju razna događanja koja organizira grad. Kad sam jednom prigodom bio tamo u toj je ulici bio zatvoren promet i istovarene su velike količine pijeska na kojem su se djeca mogla igrati kao da su na pješčanoj plaži. Drugom zgodom, donijeli su strojeve koji proizvode vjetar pa je posvuda letjelo raznobojno papirnato lišće koje su djeca hvatala. Taj je dio grada doista ugodan i za razliku od područja izvan Celebrationa, tamo nema reklama ni ikakvog trgovačkog meteža.  Čak i agenti za prodaju nekretnina mogu koristiti samo male lijepo dizajnirane znakove ispred kuća. Kad sam proveo ondje nekoliko dana u hotelu, uživao sam jesti u malim lokalnom irskom pubu i sjediti na klupi promatrajući ribiče. Oni su morali biti oprezni jer postoji opasnost da će njihov ulov zgrabiti aligatori (na kraju krajeva to je Florida). Kad sam prethodno bio tamo, šetao sam oko jednog drugog jezera u Celebrationu: bilo je tamo zgodnih upozorenja – ne hranite aligatore. Pitao sam se postoje li pod vodom slična upozorenja za aligatore ‘Nemojte jesti pse šetača’.

Infrastruktura u Celebrationu uvelike nadilazi ono što se može naći u sličnom predgrađu ili gradiću. Istodobno, u gradu nedostaju neke osnovne pogodnosti, kao što je, primjerice, veliki supermarket. To se može objasniti time što je Celebration, iako u njemu žive obični ljudi, smješten unutar turističkog  kompleksa na kojem je Disneyworld. Dio obilaska Disneyjevog kompleksa je posjet turista Celebrationu, gdje uživaju u dodatnim sadržajima, trgovinama i restoranima. To ne znači da je grad preplavljen turistima; ali zahvaljujući turistima veća je ponuda i za stanovnike grada. No, istovremeno – na priličnoj udaljenosti od centra, na drugoj strani jezera – nalazi se privatni park u stilu ladanjskog kluba koji je otvoren samo za stanovnike grada. Sam grad (cijelo to područje ograđeno je bijelom plastičnom! ogradom) odvojen je od glavne ceste golf igralištem. Trebao je biti izgrađen veliki supermarket  pokraj ceste, ali je u međuvremenu zemljište prodano pa se tu nalaze prilično neugledne niske uredske zgrade, smještene dosta daleko od samog Celebrationa i dobro se uklapaju u okolinu, tako da ne predstavljaju problem. Stanovnici mogu ići u druge supermarkete, u velike drogerije,  prodavaonice brze hrane i druge trgovine koje su sastavni dio života u američkim prigradskim naseljima.

Prije sam spomenuo da se planiranje ulica i projektiranje kuća u Celebrationu temeljilo na onome što čini život ugodnim u najprivlačnijim američkim gradićima. Tome je pridonijelo i osnivanje Zaklade Celebration.  Bila je to mala organizacija osnovana na temelju pristojbi od prodaje kuća, a cilj joj je bio učiniti život u Celebrationu ugodnim. U počecima formiranja grada, ta je Zaklada pomagala u osnivanju dobrovoljnih organizacija – na primjer, upućivala je građane kako se može organizirati grupa izviđača među mladima. Također je pomagala u organizaciji raznih događanja. Kad sam prvi puta došao u Celabration na gradskom intranetu bile su oglašene večeri s ‘Limunadom i svjetlima’. Zaklada je tražila volontere koji su bili spremni jednu večer pozvati susjede u svoj dom i upaliti sva svjetla u kući kako bi i ostali znali gdje je okupljanje. Oni bi im poslužili limunadu a ljudi su se tako mogli upoznati.

Trgovinska ulica u Celebrationu za Božić, s umjetnim snijegom (Foto: Celebration).

Možda ste pomislili: to je zadnje mjesto na svijetu u kojem bih željela živjeti. To je u redu. Glavna ideja Celebrationa bila je pokušati stvoriti grad koji će onima koji su to željeli  ponuditi  – i to na sistematičan način –  potpuni doživljaj života u malom ali moderno opremljenom američkom gradu. Bio je to ustvari pokušaj stvaranja ugođaja sa slika Normana Rockwella[xii], ali uz dobre internetske veze i infrastrukturu kakvu imaju druga prigradska naselja i obližnji veliki grad. To je privuklo ljude koji su uživali u praznicima u Disneyworldu, u kojem je obiteljska atmosfera bila također umjetno stvorena. Bilo je također jasno da takav način života nije privlačan svim ljudima. Iako sam kad sam posjetio Celebration imao priliku razgovarati s jednom Afroamerikankom, koja je radila u lokalnoj agenciji za nekretnine, ona je bila jedina crnkinja koju sam tamo primijetio.  U gradu sada ima 80% bijelaca, 13% Hispanoamerikanaca, 4% Azijata i oko 1% crnaca odnosno Afroamerikanaca.[xiii] Jedan znanstvenik koji je doktorirao na gradiću Celebration, Andy Wood [xiv] smatra da je grad privlačan onima koji tamo žive zbog ‘sigurnosti’ koju pruža – što bi se moglo povezati s izostankom etničke raznolikosti, što je, kao što se ponekad tvrdi, povezano s povjerenjem.[xv] Bez daljnjeg istraživanja bilo bi teško reći na čemu se takva sigurnost temelji. Mogla bi biti riječ o rasizmu, moglo bi to biti pitanje ukusa među različitim etničkim skupinama (zanimljivo je da je struktura posjetitelja obližnjeg Disneyworlda slična).[xvi]

4. Je li sve išlo prema planu? Ne baš!

Kratki je odgovor da  je osim nekih početničkih problema (točnije, s korištenjem građevinske kompanije koja nije bila iz grada i s problematičnom odlukom da se isproba ‘progresivni’ školski sustav, ali unutar lokalne državne škole[xvii]), u početku sve izgledalo relativno dobro. Međutim, došlo je do problema za vrijeme globalne financijske krize kad je pad cijena nekretnina dovelo do toga da su tamo živjeli ljudi koje nije zanimalo po čemu je projekt grada bio poseban, a kada su se pojavile ovrhe, kuće su postale vlasništvo banaka.[xviii]

Prije poremećaja iz vremena financijske krize bilo je i nekih drugih poteškoća, što sam otkrio razgovarajući s nekolicinom stanovnika. Obilježje Celebrationa, koje ga je činilo atraktivnim, bile su male trgovine. No, čini se da su bile održive jer se u početku prostor iznajmljivao po niskim cijenama. Imam dojam da su, kad je završio probni period, vlasnici ustanovili kako ne mogu živjeti od trgovina u gradiću –  što je razumljivo budući da se sve može nabaviti preko interneta od dobavljača koji imaju manje režijske troškove. Iste su poteškoće pogodile neke restorane. To ne znači da su komercijalne nekretnine prazne, ali nije sigurno da će se održati zanimljiva mješavina trgovina koja čini Celebration privlačnim,  ako se za poslovne prostore ne bude davala dugoročna potpora.  Toliko hvaljeno kino zatvoreno je 2010: nikad nije zaradilo dovoljno od posjetitelja kako bi bilo profitabilno, a nakon odlaska Disneyja, dogovori su se toliko zakomplicirali da uopće nije jasno hoće li se kino ikada opet otvoriti.[xix]

Drugi je problem bio taj što su oni koji su kupovali nekretnine u Celebrationu previše vjerovali Disneyju: očekivali su da će se sve odvijati kako treba – i da se druge stvari, uključujući drugačiji razvoj grada, neće dogoditi – ali to nije bilo navedeno u njihovom ugovoru s Disneyjem.  Na kraju je došlo do katastrofalnog zaokreta. Godine 2004. Disney je prodao[xx] nekretnine uzajamnom investicijskom fondu, koji, čini se, nije preuzeo nikakve obaveze da nastavi s ostvarivanjem ideja koje su u temeljima Celebrationa.  Kompanija u tolikoj mjeri kontrolira održavanje mjesta da je – prema izjavama nekih stanovnika – grad postao neka vrsta zatvora pa stanovnici ne mogu popravljati svoje stanove, a ozračje kojim je nekad odisao grad potpuno je nestalo. Čini se da je došlo do masovnih sudskih tužbi.[xxi]

Američka idila. Norman Rockwell, Na putu prema crkvi 

Mislim da je temeljni problem u tome što je Celebration bio dobar za sve dok se grad razvijao i dok je Disney ostvarivao dobar prinos od prodaje kuća. No, koliko ja to razumijem,  struktura koja je postojala u tom periodu (kojom je upravljala kompanija a ne izabrano tijelo), nije bila održiva dulje vremena, zbog poreza.[xxii] K tome, jasno je da ljudi jednostavno ne bi smjeli imati povjerenja u velike korporacije i treba razmisliti je li bolje kupovati nekretninu s neograničenim vlasništvom ili uzeti kuću pod zakup (i kakvi bi uvjeti trebali biti za zakup). Postoje i druga zanimljiva pitanja. Sasvim je moguće da bi se, čak i ono što je u početku činilo Celebration posebno atraktivnim, s vremenom moglo pretvoriti u nešto posve drugo. No, kako provesti promjene? Ako je razlog zašto su ljudi kupili kuću u Celebrationu to što je bio kakav je bio, vjerojatno će biti nezadovoljni dođe li do radikalnih promjena. No, teško je provedivo da se svi, bez izuzetka, moraju složiti oko promjena. Ako je situacija problematična i svi, osim jedne osobe, pristanu na promjene, ishod može biti katastrofalan jer se ništa ne može poduzeti.[xxiii]

5. Zaključak

Čini se da se grad Celebration,  dok ovo pišem, suočava sa značajnim problemima. Vjerujem da se još mogu prevladati, ako se pažljivije razmisli o strukturama potrebnim da se razviju ideje koje bi bolje povezale interese trgovačkog društva s interesima stanovnika. Važnim mi se čini temeljna stvar koja je ovdje iskrsnula, a koja ukazuje na jedan od načina na koji se ideje o korištenju stručnog znanja – u ovom slučaju, znanja kreatora toga grada – mogu usuglasiti s individualnim izborom. To znači da na pojedince ne treba gledati kao na glasače ili kupce proizvoda u supermarketu – nego treba shvatiti da je riječ o brojnim kupcima koji kupuju nešto što je vrijedno, kao što je neograničeno vlasništvo ili zakup kuće, a što podliježe regulaciji koja je bila na snazi u Celebrationu. (Pri tome odnos između pravila i željenog ishoda nije očigledan onima koji nisu stručnjaci). Istražit ću tu vrstu odnosa kao djelomični odgovor na probleme ‘Platonove osvete’ u sljedećem članku.

Prevela Nada Vučinić. Izvornik Celebration

• Bilješke

[i] Zanimljiv prikaz se može naći u knjizi Richard E. Foglesong, Married to the Mouse, (New Haven and London: Yale University Press, 2001). Vidi također, opsežnu raspravu o srodnim temama, Fred Foldvary, Public Goods and Private Communities (Aldershot: Edward Elgar, 1994); Evan McKenzie, Privatopia (New Haven and London: Yale University Press, 1994); and Robert H. Nelson, Private Neighborhoods (Washington D.C.: Urban Institute Press, 2005). Želio bih zahvaliti profesoru Richardu Shearmuru na njegovim komentarima o ranijoj verziji.

[ii] Kao što ću pokazati, to je vrijedilo samo za razdoblje u kojem se grad razvijao. Porezne vlasti Sjedinjenih Država – ajoj – odbacile su mogućnost da to vrijedi neograničeno.

[iii] Vidi također Spencer Heath MacCallum, The Art of Community (Menio Park, CA: Institute for Humane Studies 1970).

[iv] Na ovom websiteu Sjedinjenih Država možete pronaći za takve zajednice: https://www.seniorliving.org/retirement/lgbt/;usporedi također: ‘Britain’s first retirement homes for LGBT OAPs’: https://www.economist.com/britain/2019/06/22/britains-first-retirement-homes-for-lgbt-oaps

[v]  Vidi https://en.wikipedia.org/wiki/Reston,_Virginia

[vi] Vidi https://en.wikipedia.org/wiki/Seaside,_Florida

[vii] Ako se uspoređuje, treba razmišljati u dimenzijama prigradskih naselja prije nego o ponudi stanovanja u cijeloj državi – kao što Ambe Njoh čini u članku koji mi se inače čini posebno šašavim, ‘Novi Urbanizam, alternativa tradicionalnom urbanističkom projektiranju: The Case of Celebration, Florida, USA‘.

[viii] Usporedi, Jane Jacobs, The Death and Life of Great American Cities (New York: Random House, 1961).

[ix] Ta kombinacija ekspertize i odabira članova zajednice koja se projektira kako bi ponudila poseban način života na temeljima znanja koje članovi zajednice nemaju, pokazuje pristrani odnos prema problemu koji sam drugdje nazvao ‘Platonova osveta‘.

[x] Stavio sam to pod navodnike jer se tu smjestila komercijalna kompanija, bez ijednog izabranog službenog predstavnika, koja je upravljala gradom dok se još grad razvijao.

[xi]Zato što je Celebration blizu drugim prigradskim naseljima, ljudima je lako koristiti uslužne djelatnosti na drugim lokacijama. Crkva evangelističke skupine i katolička crkva sada su izgrađene u Celebrationu, a tamo se i redovno sastaje jedna židovska skupina.

[xii] Norman Rockwell (1894-1978) bio je poznat po svojim idiličnim prikazima američkog života, posebice na naslovnici novina  Saturday Evening Post, koji su se pojavljivali godinama.

[xiii] Vidi https://datausa.io/profile/geo/celebration-fl#demographics

[xiv] Andy Wood, Ohio University 1996Ph.D. thesis Spaghetti Dinners and Fireflies in a Jar.

[xv] Robert Putnam’s ‘E Pluribus Unum: Diversity and Community in the Twenty‐first Century’, Scandinavian Political Studies 30, 2007, pp. 137-74  citiram ga ovdje jer sugerira da raznolikost stvara nepovjerenje; ali vidi također Daisy Grewal, ‘Does Diversity Create Distrust?’, Scientific American 29^th November, 2016: https://www.scientificamerican.com/article/does-diversity-create-distrust/, and Gundi Knies et al, ‘Life satisfaction, ethnicity and neighbourhoods: Is there an effect of neighbourhood ethnic composition on life satisfaction?’, Social Science Research 60, November 2016, pp. 110-24: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0049089X16302095

[xvi]  Vidi Antonia Cheatham’s blog, ‘Measuring Travel Behaviour at Walt Disney World’, Streetlight Data 6.rujna, 2018: https://www.streetlightdata.com/measuring-travel-behavior-disney-world/

[xvii]Vidi prve reakcije, Douglas Frantz and Catherine Collins, Celebration, USA (New York: Henry Holt, 1999), i Andrew Ross, The Celebration Chronicles (New York: Ballentine Books, 1999).

[xviii] Osobni razgovor;vidi također Barbara Nefer, Mickey Mouse is My Neighbor (LifeSkills Press, 2013), koji je revidiran na:  https://celebrationfl.blogspot.com/. Međutim, problemi su se nastavili – vidi https://cookiekellyblog.com/.

[xix] Vidi https://www.businessinsider.com/disney-world-mystery-of-movie-theater-in-celebration-florida-being-closed-2018-3?r=US&IR=T

[xx] Vidi o pozadini događanja, https://www.nytimes.com/2004/01/16/us/disney-is-selling-a-town-it-built-to-reflect-the-past.html

[xxi] Vidi o tome, Tarpley Hitt, ‘Celebration, Florida: How Disney’s “Community of Tomorrow” Became a Total Nightmare’, https://www.thedailybeast.com/celebration-florida-how-disneys-community-of-tomorrow-became-a-total-nightmare, i također https://cookiekellyblog.com/

[xxii] Čini se da je ovdje problem u tome što vrsta sporazuma prema kojem trgovački centri posluju ne vrijedi za rezidencijalna naselja, a razlozi su povezani s poreznim zakonom Sjedinjenih Država.

[xxiii] Vidi David Beito and Bruce Smith, ‘The Formation of Urban Infrastructure Through Non-Governmental Planning: The Private Places of St. Louis, 1869-1920’, Journal of Urban History 1990, pp. 263-303.