Vertikala strančarenja

• Naslovna fotografija: Andrej Plenković, Tomislav Tomašević, Ivica Puljak (PIXSELL)
• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

Vukovarski školarci od prošle jeseni više ne mogu u besplatnu školu plivanja na zatvorenom bazenu u Borovu naselju jer je Ministarstvo demografije i useljeništva, koje vodi Ivan Šipić iz Domovinskog pokreta (DP), odbilo podržati već uhodani projekt. Kaže to za ideje.hr gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista, ilustrirajući kako suparnici iz DP-a s državne razine opstruiraju lokalnu vlast u gradu za koji se deklarativno srčano zalažu.

“Apsurd: ministar Šipić odbio je podržati besplatno plivanje za vukovarsku djecu premda ga je država dosad uredno potpomagala, ali je u isto vrijeme okolnim općinama prihvatio identičan projekt koji su pisali upravo naši ljudi iz Vukovara”, ilustrira Pavliček kako hrvatski sustav javne uprave omogućuje središnjoj vlasti da iz političke osvetoljubivosti opstruira političke protivnike, narušavajući tako kvalitetu života u zajednici.

A to nije sve. Rođenog Vukovarca, predsjednika vukovarskog DP-a i državnog tajnika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darija Tišova Pavliček optužuje da namjerno zavlači kadrovsko osnaživanje simbolički nezaobilaznog grada na Vuki. “Odgovoran je za davanje državnih stanova, ali godinu dana nijedan stan nije nam prepustio na korištenje, iako u Vukovaru ima praznih državnih stanova koje bismo mogli dodijeliti liječnicima, logopedima ili psiholozima da ih zadržimo u gradu, ili da dođu ovamo raditi. Tri upita smo poslali, i ni na jedan se nisu udostojili odgovoriti”, kaže Pavliček.

Neprincipijelna meanderiranja

Pavličekov politički položaj dobro ilustrira koliko je zakučasti hrvatski stranački krajolik pogodan ambijent za neprincipijelna meandriranja famoznom “vertikalom vlasti”: 2020. je sa Suverenistima na zajedničkoj listi s DP-om ušao u Sabor, a 2025. bivše partnere u Vukovaru je pretvorio u gradsku opoziciju formirajući koaliciju s HDZ-om. Kojemu su njegovi Suverenisti istodobno oporba na nacionalnoj razini i koji je, zajedno s DP-om, svojedobno ogorčeno kritizirao s desnice.

Danas Pavliček tvrdi da suradnja sa središnjom vlašću može biti dobra ako vas ne odluče opstruirati, kao njega njegovi bivši partneri iz DP-a. “Što se nas u Vukovaru tiče, od ministara HDZ-a ne vidim opstrukciju. Naročito dobro surađujemo s ministrom Tomom Medvedom. Razvoj zajednice ovisi o tome kako lokalna vlast razvija projekte: ako su dobri, država ih prihvaća”, kaže i generalno argumentira: “Najbolji su primjer općine i gradovi u kojima HDZ nije na vlasti. Većinom su u Primorju i Istri, a već su godinama najrazvijenije u Hrvatskoj, što znači da dobro surađuju s vladom. A što se odnosa DP-ovih ministara prema Vukovaru tiče, to je čista opstrukcija. Ali sitni su to interesi: osvećuju se građanima Vukovara, ne meni osobno”, kaže Pavliček.

Ni na drugom polu etnoideološkog spektra, u Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci (SDSS), koju je HDZ izbacio iz državne vlasti kako bi ispunio uvjet DP-a za formiranjem vladajuće koalicije, ne nalaze razloga da se previše žale na HDZ. SDSS ima petnaest načelnika općina u sedam županija, a u nekoliko gradova i županija zamjenike gradonačelnika i župana. “Odnos Vlade prema sredinama u kojima je SDSS na vlasti i dalje je korektan. Projekti i programi, prije svega infrastrukturni, provode se, premda nešto sporije. Jedina zamjerka odnosi se, dakle, na dinamiku provedbe koja bi, po mom sudu, mogla i trebala biti brža, jer govorimo o nerazvijenim sredinama”, kaže Jeckov. Valja pritom imati na umu da se ta sporost odnosi na elementarne projekte, jer većinski srpske sredine i dandanas kubure s elektrifikacijom, prometnim povezivanjem, uvođenjem vodovoda…

Jeckov dodaje kako problemi nastaju na srednjim razinama vlasti. “Češće su opstrukcije desnije orijentiranih političkih aktera na županijskim razinama. Pozitivan primjer je suradnja lokalnih čelnika SDSS-a s Vukovarsko-srijemskom ili Šibensko-kninskom županijom, a lošija je s Osječko-baranjskom ili Požeško-slavonskom”. Pritom DP politiku ne mijenja: “Istina je da je izrazito neprijateljski nastrojen prema SDSS-u, jer su na krilima antimanjinske, točnije antisrpske kampanje, osvojili velik broj saborskih mandata koji se kasnije istopio zahvaljujući njihovu unutarnjem raskolu. Politika DP-a i danas počiva na retrogradnim antisrpskim stavovima kao primarnom načinu podizanja posrnulog rejtinga”. A u vrijeme Ive Sanadera, prisjeća se Jeckov, sve je bilo drukčije: “Suradnja je bila na vrlo visokoj razini. Razumijevali su potrebe povratničkih sredina i neophodnost ravnomjernog regionalnog razvoja. To je bilo vrijeme velikih i značajnih ulaganja”.

“Neka mu malo problema”

Iskustva Pavličeka i Jeckov sugeriraju da je sustav hrvatske javne uprave kreiran kao permanentna mogućnost političkog ucjenjivanja. To je indikativnim primjerom za ideje.hr potvrdio i ministar zdravstva u vladi Ive Sanadera Darko Milinović – bivši HDZ-ov teškaš, potpredsjednik stranke, Ličko-senjski župan i Karamarkov protukandidat za predsjednika HDZ-a. Kad se razišao s tom strankom, osnovao je lokalni “LiPO – Lika, Primorje i otoci”, na lokalnim izborima u Gospiću dva puta potukao HDZ i postao gradonačelnik. Milinović pamti primjer: “Kad sam bio ministar zdravstva, svim smo bolnicama osigurali sredstva da ne grcaju u dugovima. Je li u stranci bilo pritisaka? Jest. Znao sam čuti: ‘Zašto toliki limit HNS-ovcu Andri Vlahušiću u Dubrovniku? Daj, neka mu malo problema. Protiv nas je.’ Nisam pristao. Rekao sam: ‘Ne zanima me to. Dubrovnik će biti u istom rangu kao moja bolnica u Gospiću. Ministar sam hrvatskog, a ne HDZ-ovog zdravstvenog sustava’. Zato SDP i HNS i danas priznaju da sam bio korektan ministar.” Sugestija je međutim jasna: mogao je, da je htio, postupiti i drukčije.

Čelnici lokalne vlasti danas često tvrde da Plenkovićeva vlada zna postupati upravo tako. Već je u političku antologiju ušla izjava Darija Zurovca, bivšeg predsjednika stranke Fokus, koji je svoje zastupničko pretrčavanje iz oporbe u HDZ-ovu vladajuću koaliciju početkom ožujka objasnio naizgled lakonski pragmatično: “Tako su postavljene stvari u Hrvatskoj, nisam ih ja takvima postavio. Kad ste u oporbi, uvijek vam nedostaje jedan papir. To nije normalno, ali kako ćete to promijeniti ako niste u vlasti?” Zurovec naime silno želi željezničku prugu od Zagreba do slovenske granice – sam ju je skromno nazvao “Zurovčekom” – pa tvrdi da je, poslije te famozne “kave s premijerom”, stvari odmah pokrenuo s mjesta. “Praktički odmah nakon te kave – koja je bilo vrlo ugodna i konstruktivna – imao sam i sastanak s Hrvatskim željeznicama i resornim ministrom”, pohvalio se polovinom ožujka.

Uistinu dramatičan signal realne političke slabosti lokalnih vlasti bio je Zaključak o preuzimanju organizacije dočeka za brončane rukometaše, kojim je Plenkovićeva vlada 2. veljače – protuustavno, po sudu zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića – Zagrebu uskratila pravo da otkaže doček na glavnome gradskom trgu nakon što je odbio ultimatum Hrvatskoga rukometnog saveza da mora nastupiti Marko Perković Thompson. Bila je to populistička demonstracija gole političke sile koja o stvarnim odnosima centralne i lokalnih vlasti, paradoksalno, govori mnogo više nego sva dosadašnja, inače iznenađujuće plodna suradnja Plenkovićeve vlade i zagrebačke vlasti Možemo! na brojnim ozbiljnim projektima, od gradnje novog stadiona Dinama, preko obnove škola i kapitalnih zdanja poslije potresa, do kapitalne investicije u kulturi, 80 milijuna eura vrijedne gradnje kulturnog centra u bivšem Paromlinu.

No sukob bez premca središnje i lokalnih vlasti posljednjih se godina ipak vodio u Splitu, gdje je HDZ i izrijekom promovirao “vertikalu vlasti”. Tim se pojmom, naime, u siječnju 2018., na sastanku s premijerom Plenkovićem u Splitu pohvalio tadašnji HDZ-ov gradonačelnik Andro Krstulović Opara, rekavši kako je “upravo vertikala vlasti omogućila rješavanje velikih poslova u prvih šest mjeseci” njegova mandata. Pitanje je samo je li Opara pritom znao da je izraz “vertikala vlasti”, prema više javnih izvora, prvi upotrijebio Vladimir Putin. I to u službenom dokumentu koji je potpisao samo četiri dana nakon prve predsjedničke inauguracije u ožujku 2000. godine. Četiri godine nakon što je HDZ u svibnju 2021. izgubio od Ivice Puljka, premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković nije mogao odoljeti trijumfalizmu “sjajne i blagotvorne pobjede” kada je HDZ-ov Tomislav Šuta Puljku uspio preoteti vlast. “Rijetko je tko toliko trovao politički prostor kao Puljak i njegovi sljedbenici plašenjem ljudi HDZ-om”, kazao je Plenković u izbornoj noći Šutine pobjede. “I općenito je to bio nacionalni sport oporbe, koji je potpuno debilan. To namjerno sada kažem. Jer tako nešto neistinito, lažno i uporno ponavljati, najbolje se vidi u rezultatu u Splitu”, dodao je Plenković o “glavnoj političkoj utakmici večeri”, kako je nazvao izbore u Splitu. Činjenica jest da Puljak nikad nije štedio HDZ. “Ili Hrvatska ili HDZ.” “HDZ je najveći problem Hrvatske.” “HDZ me u Splitu neće pobijediti. Ne pomaže im ni što su okupirali sve institucije.”

Sabotaža Žnjana

Nakon Puljkova poraza u Splitu, opoziciji bi možda bilo mudro promisliti koliko je smisleno, opravdano i politički korisno HDZ i Hrvatsku predstavljati kao uzajamno isključujuće alternative. On međutim i danas misli isto. “Vlada Andreja Plenkovića ponaša se prema lokalnim vlastima koje se ne pokoravaju HDZ-u kao zla maćeha, a za to nažalost imamo previše primjera”, kaže Puljak za ideje.hr i navodi primjer “sabotiranja izgradnje plaže Žnjan, i to od Plenkovića osobno, i od lokalnih HDZ-ovaca”. Prisjeća se: “Projekt smo prijavili kao strateški, čime bi se lakše uklonile brojne nepotrebne administrativne prepreke. Poslali smo svu dokumentaciju ministarstvu i dobili poziv da se video vezom priključimo sastanku na kojem bi Žnjan dobio taj status. Trebalo je biti jednostavno jer je povjerenstvo zaključilo da je s projektom sve u redu. Sastanak je počeo u 10 sati i bili smo među prvim točkama. No kad je došla naša točka, dogodio se preokret. Ministar je odjednom rekao da nedostaje jedan papir i da Žnjan ne može postati strateški projekt. Kasnije se doznalo da je noć prije sam Plenković nazvao i to zabranio.” I ovaj je detalj znakovit: dok je Plenković u četiri godine Puljkova mandata tek jednom službeno posjetio Split, u dosadašnjih godinu dana mandata stranačkog kolege Šute tri je puta službeno boravio ondje, od toga jednom da potpiše projekte vrijedne 376 milijuna eura. “Vertikala” očito funkcionira.

Ali čak i kad nema otvorenog političkog animoziteta, kao što ga nema u Gospiću, gdje Darko Milinović naglašava kako nema razloga da se žali na suradnju s vladom bivše stranke, čini se kako su stvari strukturalno postavljene tako da centralna država naprosto odlučuje o previše novca i previše odluka. “Prava bi decentralizacija bila jedan posto PDV-a lokalnim vlastima. Mi u Gospiću tim bi novcem ulice obukli u zlato. I ne samo to: neka Lici prepuste šume, nacionalne parkove, rudna bogatstva – jer tko je u tome bolji od Like? I dalje: po kojoj je logici Gospić na razini razvijenosti Osijeka i Splita, pa za europske projekte mora izdvajati 15 do 20 posto vlastitog novca? Zbog toga smo prisiljeni dizati kredite. Vlada je propisala iste kriterije za cijenu vode u Zagrebu, gdje je na kilometar vodovoda priključeno četiristo korisnika, i u Gospiću, gdje ih je priključeno dvanaest – a donji prag rentabilnosti je 35 korisnika na kilometar vodovoda. E pa, neka nas svrstaju kamo i pripadamo, jer ako naša demografska slika ne znači da nam je potrebna državna skrb, ne znam kako to vlada zamišlja jednak i ravnomjeran razvoj svih krajeva.”

Redoviti profesor na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu Vedran Đulabić podsjetio je za ideje.hr kako je Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe, koji nadzire provedbu Europske povelje o lokalnoj samoupravi u zemljama članicama, u dosadašnjim izvješćima o Hrvatskoj iznio ozbiljne prigovore. Samouprava se ne poštuje dovoljno jer su joj ovlasti parcijalizirane i sužene. “Središnja država često daje odobrenja, mišljenja i prethodne suglasnosti. Dobar su primjer prethodne suglasnosti države na prostorne planove, što je podložno manipulacijama”, kaže Đulabić i dodaje da bi trebale postojati samo osnovne smjernice, te da bi u sporovima trebali odlučivati sudovi, a ne vlada. Potom, lokalna uprava financijski je ovisna o središnjoj državi, što također otvara prostor političkoj manipulaciji. Nijedna vlada, dodaje, nije pokrenula ozbiljnu fiskalnu decentralizaciju: odnos raspodjele sredstava između države i lokalne samouprave već je dvadesetak godina na istoj razini od oko 13,5 posto novca za lokalnu samoupravu.

No temeljni problem hrvatske javne uprave usitnjena je teritorijalna struktura, koja stvara “nedostatak fiskalnog i personalnog kapaciteta”, što pak uzrokuje “nemogućnost obavljanja poslova i pružanja usluga” i stvara “kulturu ovisnosti lokalne samouprave o središnjoj državi”, a “tada nastupa ta famozna ‘vertikala vlasti’, gdje se manje-više otvoreno lobira po političkim kriterijima”. Đulabić zaključuje: “Hrvatska ima centralistički model upravljanja. Središnja država apsolutno dominira i kroz različite mehanizme lokalnu samoupravu drži u podčinjenom položaju, za što je eklatantni primjer bilo grubo gaženje prava grada Zagreba na primjeru dočeka rukometaša. A zamislite tek što država može u ostalih 556 jedinica lokalne samouprave, malih i svakojakih. Kad sve to skupa zbrojite, ne bih rekao da je slika ružičasta”. Ima li se na umu tko je takav sustav kreirao, možda je ipak u pravu Ivica Puljak kad kaže da se sve to može jednog dana i promijeniti, ali uz jedan uvjet: “Da HDZ nekoliko mandata provede bez vlasti.”