Han Kang. Pogled na diktaturu i patrijarhat Južne Koreje. Ekonomsko čudo plaćeno krvlju

Nasilje, rodna nejednakost, cenzura i raspad obiteljskih i društvenih odnosa nisu tek podcrtani povijesnim činjenicama, već i duboko ukorijenjeni u sadašnjost Južne Koreje, piše Jadranka Pintarić. Kroz prizmu književnosti ovogodišnje nobelovke Han Kang, koja suptilno i odlučno progovara o šutnji i nevidljivim žrtvama, otvara se prostor za bolno suočavanje s kolektivnim traumama i promišljanje nužnih promjena.

• Naslovna fotografija: Han Kang. (Ill. Niklas Elmehed / Nobel Prize Outreach)

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

Nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika, južnokorejski predsjednik Joon Suk Jeol počeo je intenzivno trenirati golf da bi se pripremio za buduće sastanke s likom kojeg ne smatra prijepornim nego misli da bi njih dvojica mogli „imati dobru kemiju“. Bilo bi to više nego dovoljno da se dobije slika o politici Južne Koreje, ali zlobno ću dodati da je 2022., kad je izabran za predsjednika, jedan komentator rekao da su to bili „južnokorejski izbori incela“ – jer za njega je glasalo 59% muškaraca (u dobi od 18 do 29 godina), pa je kao što je i obećao: ukinuo rodne kvote, a i dalje pokušava ukinuti Ministarstvo za ravnopravnost spolova i obitelj. Za Joona feminizam je kriv za rekordno nisku stopu nataliteta u zemlji i najmanje sklopljenih brakova – u skladu s tim, ukinuo je i državne pronatalitetne subvencije uvedene 2015. On i supruga optuženi su za korupciju i, kako bismo mi rekli, zloupotrebu utjecaja i položaja te primanje luksuznih darova –pojednostavljivanje je reći da je htio izbjeći suđenje uvođenjem iznebuha izvanrednog stanja. Bilo bi to u duhu diktatorske tradicije Park Chung-heea i Chun Doo-hwana, ali „pucao si je u koljeno“. Zato su građani odmah izašli na ulice, a viralan je postao video u kojem Ahn Gwi-ryeong, mlada žena iz oporbene stranke, otima vojniku oružje i viče: „Pusti! Zar te nije sram?” Odveć su živa sjećanja na pokolj 1980.

Za to vrijeme Korejanke i Korejanci diljem svijeta ushićeni su što je Han Kang prva Azijatkinja koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i tek osamnaesta od 117 dobitnika od 1901. Mnogi su bili iznenađeni odabirom Švedske akademije jer ona nije bila među favoritima (iz Azije su svakako bolje kotirali Haruki Murakami i Can Xue), jer nema velik opus (tek desetak svezaka: poezije, kratkih priča, romana), a nije ni aktivistički prisutna na sceni, ni medijskoj ni književnoj. Valja spomenuti da je predsjednik Kim Dae-jung, 2000. godine dobio Nobela za mir za napore obnove demokracije u Južnoj Koreji – što je bila neuspjela politička poruka sudeći prema sadašnjem predsjedniku. No za razliku od nekih, glede književne vrijednosti spornih izbora, kod Han nema dvojbe da je opus dojmljiv, ali čini se da Stockholm ipak šalje i političku poruku: dajte više okanite od tog naslijeđa diktature i patrijarhata, veselite se što ste tako ekonomski uspješni i svjetska trgovinska sila, ali dajte si više popravite društvo (jer ćete se inače vratiti na dno s kojeg ste se neprirodno brzo i visoko odrazili, uz pomoć SAD-a).

Ljudska djela i Vegeterijanka, u hrvatskom izdanju Hena com, s engleskog prevela Mirna Čubranić.

Dobro, pretjerujem. Ali iz djela Han Kang bjelodano se očitavaju društvene posljedice desetljeća diktature tijekom kojih se dogodilo južnokorejsko ekonomsko čudo koje je plaćeno krvlju i životima, zatiranjem svih ljudskih prava, represijom koja je ostavila duboke i višestruke transgeneracijske traume. Možemo se diviti uspjesima južnokorejske industrije ili pop-kulture, ali društvo i društveni odnosi u toj su zemlji ekstremni u svim pogledima (ok, pitanje je u kojoj danas nisu, ali ipak postoje neka ljudska mjerila), od stope stratifikacije, preko kompetitivnosti, do rodne nejednakosti.

Sve se to može iščitati iz oba na hrvatski prevedena romana Han Kang, a potonje osobito iz Ljudskih djela. Izvorno objavljen 2014. (prije nego što se 2016. u svijetu proslavila s Bookerom nagrađenom Vegetarijankom iz 2007.) roman je u njezinoj domovini izazvao burne reakcije: nama razumljivim rječnikom rečeno, konzervativci su je optuživali za revizionizam i zazivanje komunizma, dok se puk tješio i nadahnjivao njezinom odvažnošću da fikcionalizira i danas zatajenu, bolnu epizodu iz prošlosti.

Riječ je o ustanku u Gwangju 1980. koji je vojska ugušila napravivši masakr nad građanima. Nakon atentata na predsjednika Park Chung Heeja 1979. godine, zemlja je bila nestabilna. U vojnom udaru vlast je preuzeo general Chun Doo Hwan i suspendirao ustav. Ljudi su prosvjedovali tražeći demokratizaciju, slobodne izbore i povratak civilne vlasti. Gwangju, glavni grad provincije Južna Jeolla, postao je epicentar prosvjeda, djelomično zbog dugogodišnje marginalizacije. Ustanak su potaknuli studenti 18. svibnja 1980. maršem protiv izvanrednog stanja i zatvaranja sveučilišta. Vlast je poslala vojsku, koja je nasilno ugušila prosvjede vatrenim oružjem. Prosvjedi su prerasli u opći ustanak kada su se građani pridružili studentima. Vojska je 27. svibnja krenula u ofenzivu protiv prosvjednika, upotrijebivši tenkove i teško naoružanje. Na ulicama su ostale gomile ubijenih, izmasakriranih, ranjenih, nebrojeni su uhićeni. Službeni izvještaji navodili su oko 200 mrtvih, a ni danas nisu objavljeni točni podaci. Nevladine udruge i strani promatrači procjenjuju da je bilo vjerojatno oko 2.000 ubijenih. Usprkos osudi domaće i međunarodne zajednice, diktatura nije pala. Gwangju je ostao simbol borbe južnokorejskog naroda protiv vojne diktature – iako se o tome javno nije smjelo govoriti.

Kang (to joj je ime, podsjećam: prezime je prvo i obično je jednosložno; takav redoslijed odraz je premoći plemena nad pojedincem u tradicionalnoj korejskoj kulturi) se rodila u Gwangju (1970.). Kad je počela pobuna imala je devet godina, ali se njezina obitelj nekoliko mjeseci ranije odselila u predgrađe Seula zato što je otac dao otkaz kao učitelj i odlučio se posvetiti pisanju. Nitko iz njezine obitelji nije stradao u pokolju. Tek kad je imala dvanaest načula je roditelje kako tiho, vidno potreseno, razgovaraju o nekoj brošuri koju su proučavali. Otac je spremio tu tiskovinu na najgornju policu biblioteke, okrenuvši hrbat unutra. No, ona ju je poslije ipak pronašla: bile su otisnute fotografije unakaženih lica i tijela ubijenih u ustanku 1980.: „Nečujno i nijemo, nešto nježno duboko u meni slomilo se. Nešto za što dotad nisam ni znala da postoji.“ U kući se o tome nije govorilo ili samo u polurečenicama. Tek 2009. kada se u Seulu ponovno dogodio incident u kojem je vlada upotrijebila neprimjerenu silu protiv silom iseljenih zakupaca jedne zgrade sa strašnim posljedicama: šestero mrtvih i dvadeset troje ozlijeđenih, Han je shvatila da se odnos vlasti prema građanima od vremena diktature nije mnogo promijenio i da o tome želi pisati. Počela je istraživati ustanak u Gwangju, obilazila arhive (ponajviše privatne i udruga civilnog društva), razgovarala sa svjedocima i preživjelima, prikupila tisuće stranica građe.

­
Han Kang dala je glas ubijenima i preživjelim žrtvama pokolja u Gwangju.

O tome piše u zadnjem poglavlju Ljudskih djela, naslovljenom Spisateljica, 2013. i možda bi bilo pragmatično čitati roman od kraja, pa se vratiti na početak, ali mislim da bi se onda pomalo rasplinuo snažan dojam koji tekst ostavlja. Han Kang dala je glas ubijenima i preživjelim žrtvama pokolja u Gwangju. U drugom licu obraća se ubijenima, u trećem preživjelima. Dječak, srednjoškolac, Dong Ho, središnja je figura koja povezuje priče ostalih likova, od 1980. do 2013. sklapa se slika u kojoj se ljudskim djelima bezdušnosti, okrutnosti, krvoprolića suprotstavljaju trenuci dobročinstva, velikodušnosti, požrtvovnosti. U svesku je toliko tuge da se na momente mora stati s čitanjem i suočiti se sa slikom ljudskog roda koja iz temelja trese predodžbu o humanističkoj civilizaciji za koju mislimo da smo je izgradili.

Dong Ho došao je u gradsku dvoranu tražiti tijelo prijatelja koji je bio pogođen u prvom valu prosvjeda. I ostao je čuvati mrtvace, bilježiti opise, dob, ime ako se znalo. Apsurdno je da su za ispraćaje na tijela stavljali državnu zastavu i pjevali himnu: „Zašto bi itko pjevao državnu himnu ljudima koje su ubili vojnici? Zašto bi pokrio lijes Taegukijem? Kao da ih nije ubila ta ista država?“ Odgovor je da obični vojnici „samo izvršavaju zapovijedi nadređenih“. Ipak, jesu li morali baš tako?: „Ubodne rane paraju je od čela do lijevog oka, od jagodica do čeljusti, od lijeve dojke do pazuha, zjapeći posjekotinama iz kojih viri meso.“ Većina tijela bila je unakažena. Poslije doznajemo da su zapovjednici iskustvo stjecali u Vijetnamu, a jedan od junaka čuo je od vojnika: „Rekao je da su dobili zapovijed da obuzdaju civile sa što je više moguće nasilja, a oni najokrutniji za svoja su djela bili nagrađeni stotinama tisuća wona. Jedan od njih je rekao: ‘U čemu je problem? Ako ti kažu da nekog premlatiš i još ti za to plate, zašto to ne bi učinio?’“

Dječak do samoga kraja masovnog pokolja, brine o mrtvima koji se već raspadaju. Prijatelja nije našao jer je već bio među truplima koje je vojska vozila u guštaru i slagala „u uredan oblik križa“. Njegova duša još se drži tijela, razmišlja o sestri i osjeti da je bila mrtva prije njega: „Više se nisam osjećao kao petnaestogodišnjak.“ Srsi jeze prožimaju to poglavlje: opisi tijela u fazama raspadanja i naposljetku vatra na kojoj cvrče jer su ih vojnici polili benzinom i zapalili: „Možda sam trebao biti zahvalan na lakoći i urednosti kojom će nestati moje pocrnjelo, trulo lice. Tijelo kojeg sam se toliko stidio progutat će plamen – zbog toga nije trebalo žaliti.“ Taj nadrealni diskurs ipak nikad ne postaje patetičan, a uza sav užas teme, jezik je lirski.

Kim Eun Sook, sestra Dong Hoa, 1985. radi kao pomoćna urednica u maloj nakladničkoj kući i pokušava procesuirati tjelesnu i duševnu traumu zbog primljenih udaraca: policijski inspektor cenzorskog ureda opalio joj je sedam tako teških šamara da su joj popucale kapilare na desnom obrazu, da joj je curila krv iz razderane kože, da je sva natekla i poplavila. Nije znala gdje je zabranjeni autor kojem žele objaviti knjigu, a ona je bila ta koja je morala uredu cenzora dostaviti svaku maketu knjige koju žele objaviti (sveobuhvatan, pomno razrađen sustav cenzure uveo je Park Chung Hee). Rukopis, tekst drame koja se paralelno postavljala u jednom kazalištu, vratio se od cenzora gotovo potpuno zacrnjen, neke stranice premazane valjkom. Ostale su samo pojedine riječi: „Ti. Ja. To. Točno. Sve. Zašto. Živo. Sad.“ i sl., ali je redatelj ipak postavio predstavu: zacrnjene riječi glumci su „izgovarali“ bezglasno, oblikujući riječi usnama.

Leit-motiv teksta Eun Sook potraga je za bratovim tijelom:

Kad si umro, nisam te mogla sahraniti,

pa je moj život postao pogreb.

Dan po dan žvakala je svaki udarac, ali: „Nikada neće doći dan kad će zaboraviti sedmi udarac.“ Kao što mučenje u zatvoru neće zaboraviti sljedeći junak, Zatvorenik, 1990. Na metodama mučenja mogli bi im zavidjeti i iz Guantanama. Bio je student u doba ustanka, osuđen na devet godina zatvora, ali mase zatvorenika vlast je ipak puštala van pod izgovorom „amnestije“, čime je prešutno priznavala apsurdnost optužbi. Ostao je ruina od čovjeka: „Biti ponižen, ozlijeđen, zaklan – je li to suštinska sudbina ljudskog roda, sudbina koju je povijest potvrdila kao neizbježnu?“ Isto je iskusila i sindikalna aktivistica iz poglavlja Tvornička radnica, 2002., od koje neki doktorand traži da mu napiše ili u diktafon izgovori svoja sjećanja na ustanak. (I danas su žene u J. Koreji za trećinu manje plaćene od muškaraca, a u vrijeme nastanka korejskog ekonomskog čuda radile su za dvije šake riže 12 sati na dan, 6 dana u tjednu.) Imala je 18 godina te 1980. – rasparali su joj utrobu, crijeva su joj ispala van. U bolnici su je uspjeli pokrpati, završila je dvije godine u zatvoru:

Je li moguće posvjedočiti da su mi opetovano gurali drveno, trideset centimetara dugo ravnalo u vaginu, do same stražnje stjenke maternice? Da su mi kundakom puške udarali grlić?… Je li moguće posvjedočiti da sam na kraju počela prezirati vlastito tijelo, svoju samu tjelesnost?

Neki su rekli da su Ljudska djela svojevrsni korejski rašomon ustanka u Gwangju jer je isti događaj ispričan iz perspektive sedam likova, ali to je odveć jednostavno zato što tekst sadrži nebrojene potke društvene patologije, transgeneracijskih psihičkih posljedica diktature, nesmiljenu kritiku državnih zločina, gubitak nade u mogućnost „popravljanja“ ljudskog roda itd. Usto, Kang je počela kao pjesnikinja i to je umijeće utkala u ovaj roman – od ljudskih nedjela branila se poetičnošću (usprkos eksplicitnim opisima nasilja i raspadanja tijela), nježnim suosjećanjem za svaku žrtvu.

Korejska publika i kritika (osim desničarske koji su je optuživali za politiziranje) aklamacijom je prihvatila roman jer se stanje u zemlji neprestano pogoršava i zato je Gwangju postao opća imenica za svako državno nasilje i kršenje ljudskih prava. U jednom intervjuu Kang je rekla kako misli da takvu traumu treba prigrliti, a ne je liječiti ili se oporavljati, da u tugu treba smjestiti mrtve pa ih bolno i tiho grliti – jer samo tako je, možda, moguće opstati. Što je pristup posve suprotan zapadnjačkim psihološkim teorijama o traumama. Uostalom, u tom njezinom svijetu punom mrtvih, ponajviše srednjoškolaca, studenta i mladih radnika i radnica, u tom svijetu u kojem se duše ne mogu prepoznati niti razgovarati jer nemaju jezik kojim bi to učinili, nema raja/pakla, ni boga, ni spasitelja. Mrtva duša sama je samcata – ima logike prigrliti je.

Kad je 2018. u nas objavljena Vegetarijanka je u većini je žena pobuđivala bijes ili zbunjenost.

Zanimljivo je da gotovo svi likovi Ljudskih djela imaju problem s odnosom prema vlastitom tijelu i tjelesnosti u svakom pogledu: izgleda, hranjenja, lučenja, spolnosti. Primjerice, mučena tvornička radnica ne jede jer želi nestati. Baš kao i junakinja romana Vegetarijanka s kojim je Han Kang postigla svjetski uspjeh. Ta neugodna, čak i zazorna tema pojavljuje se i u romanu Lekcije iz grčkog, u kojem junakinja „nije sigurna da treba postojati na ovom svijetu“ i stoga „nije voljela zauzimati prostor. Svatko zauzima određenu količinu fizičkog prostora sukladnu tjelesnoj masi, ali glas putuje dalje od toga. Nije se željela širiti“ i ona gubi moć govora, dok njezin učitelj grčkog ostaje bez vida.

Sjećam se kad je 2018. u nas objavljena Vegetarijanka da je u većini žena pobuđivala bijes ili zbunjenost. Dobila sam je na dar od prijateljice zato što sam već dugo vegetarijanka, uz komentar da joj se sviđa, ali da ne razumije poantu. Nisam ni ja (koliko god da sam se mogla prepoznati u maltretiranju okoline s kojom ne dijeliš sadržaj na tanjuru i na čelu ti piše da te imaju pravo ismijavati, omalovažavati, prezirati čak i kad je izbor nemesa zbog zdravstvenih razloga), nego tek sad u drugom čitanju, jer sam prošle godine pročitala roman Charlotte Weitze, Rozarij, u kojem je radikalno ostvarena ideja korejskog modernističkog pjesnika Yi Sanga „Vjerujem da ljudi trebaju biti biljke“, koja je nadahnula Han za roman. Ne želim reći da je Weitze ukrala ideju, jer očito nije nova, nego samo da je našla način kako je fikcionalizirati i ljudskom tijelu dati mogućnost fotosinteze. Jer Homo sapiens odveć je agresivna vrsta…

Yeong-hye (eto, baš kod njezinog imena živcira me nedosljednost transliteracije korejskog na engleski /u Ljudskim djelima crtica nije očuvana, premda je trebala biti/, a onda i na hrvatski jer mi to preuzimamo tako servirano, premda bismo se trebali držati pravopisnih savjeta danih za kineski; čak mi je i ChatGPT rekao da bi se njezino ime, prema našem pravopisu, trebalo pisati Jong-hje), junakinja Vegetarijanke prvo odluči ne jesti meso, a poslije ne jesti uopće i pokuša se stopiti s drvećem.

Ona je toliko objektivizirana da njezin glas ne čujemo, nego o njoj govore: njezin, da prostite, odvratan muž; ljigavi šogor i bespomoćna sestra. Jednoga dana, nakon mučnog sna, odlučila je ne jesti meso i pobacala sve iz hladnjaka i zamrzivača. Nepojmljivo u kulturi gdje je meso neizostavan dio obroka. Koliko je ona sve mršavija, toliko je muž zgroženiji njezinim ponašanjem – inače pokorna ženica odbija poslušnost, a dobro je kuhala, stan održavala urednim. Uostalom, oženio ju je zato što je mislio da je bezlična: ni privlačna, ni odbojna, „pasivnost te žene u kojoj nisam uočio ni svježinu ni dražest, savršeno mi je odgovarala“. S njom, nije ga žderao ni kompleks manje vrijednosti zbog malog pimpeka (sic!). Kad mu se digao, silovao ju je i takvu mršavu kao kostur, što mu se gadilo. Znao je da baš ne voli grudnjak, ali kad izađe s njim na poslovnu večer njegova šefa, sramota ga je što se njoj vide bradavice, osim što odbija mesna jela. No, u njoj se događa preobrazba, iz snova (nesanice) u stvarnost:

Sad mogu vjerovati samo svojim dojkama. Volim svoje dojke, one ništa ne mogu ubiti. Ruka, noga, jezik, pogled, sve su to oružja od kojih ništa nije sigurno. Ali moje dojke nisu takve.

To je ključ: nasilje. Ona više ne može trpjeti nasilje, ni nasilje grudnjaka nad svojim dojkama (o, kako je razumijem!) ni nasilje svijeta nad tijelom i osobnim izborima. Nasilje se dogodi na obiteljskoj proslavi u sestrinom stanu: otac joj silom nagura komadić mesa u usta. Postoji i povijest očeva zlostavljanja Yeong-hye. U bijesu ona si prereže žile na zapešću i tako počne mučna povijest njezine hospitalizacije i privođenja „normalnome“.

U dugom poglavlju šogor, tja nekakvi, video umjetnik (možda nije slučajno: Nam June Paik bio je pionir video umjetnosti i ostavio mnoštvo sljedbenika i poklonika), bezočno će je iskoristiti za svoj umjetnički projekt, čak i seksualno. Žena mu je usput rekla da joj sestra i dan danas ima na trtici plavu mongolsku pjegu, koja inače nestane u dječjoj dobi. To ga napali i postane opsjednut njome. No, kad je krene oslikavati cvijećem, takvu krhku i eteričnu, shvati da je „više bila biljna nego seksualna“. Što ga ipak nije spriječilo da je na kraju za potrebe snimanja umjetničkog rada ne konzumira. Čemu slučajno svjedoči supruga/njezina sestra. Brak im se ionako odavno raspao, kao i junakinjin: onaj šonjo ju je ostavio kad je završila na psihijatriji.

Treća je perspektiva sestre In-hye, uspješne vlasnice dućana kozmetičkih potrepština i majke dječačića kojeg obožava, razočarane supruge šutljivog i uglavnom odsutnog umjetnika. Uboga, zabludjela vegetarijanka sada je smještena u sanatorij izvan grada, roditelji je ne posjećuju, a ni stariju kći ne pitaju kako je. Ponekad posjećuje sestru, ali vanredno je pozvana da odobri prisilno hranjenje sondom – nakon što je pobjegla iz ustanove i pronađena u šumi, Yeong-hye odbija išta jesti. Prigoda je to da In-hye promisli o sebi i odnosu prema sestri: „Nije joj mogla oprostiti što se bez nje uzvinula preko granice koju se ona sama nikad nije uspjela prijeći, nije joj mogla oprostiti sjajnu neodgovornost koja joj je omogućila da odbaci društvene spone, a nju ostavi iza sebe, i dalje zarobljenu. Prije nego što je Yeong-hye razbila te rešetke, ona nije ni znala da postoje.“ Tko je doista poremećen?

Shvaća da joj je sestra prevelik teret, da je nitko neće osuđivati ako digne ruke od nje. Naposljetku ta ludača jednom joj je šapnula: „Sestro… sva stabla na svijetu su kao braća i sestre.“ Yeong-hye je prisebna, koliko god da je takvom ne smatraju: „Ne moram jesti, sad više ne. Mogu živjeti bez hrane. Treba mi samo sunčevo svjetlo“ – baš kao i u romanu Rozarij. Uostalom, reći će joj: „Zar je tako loše umrijeti?“

Samo što je In-hye „osjećaj da nikad nije doista živjela u ovom svijetu zatekao nespremnu… otkad pamti sebe, uvijek je samo trpjela.“ Nije dovoljno biti dobra i ne činiti zlo drugima. Pasivnost nije iskupljenje od zla – koliko god se tzv. dobrice opravdavali nečinjenjem i/ili žmirenjem. Vjerojatno većina ima iskustvo kada ih je neka tzv. dobrica, pristojno rečeno, zeznula u životu ili ostavila na cjedilu u nevolji, a tzv. zlica pružila ruku za pomoć i kad to niste tražili. Brižna sestra In-hye cijeloga je života prešutno gledala kako otac zlostavlja Yeong-hye, nije mužu uzviknula da je gnjusan, ni šamar mu opalila kad je vidjela kako je zloupotrijebio sestrino tijelo za video rad i vlastiti užitak, nije ni zucnula protiv odluke liječnika da je sistem maltretira protiv njezine volje. Eto slike obiteljske presvete ljubavi: otac zlostavljač, majka poslušnica, sestra sebičnjača.

Han Kang nikad se nije busala u prsa da je feministkinja niti napisala feministički manifest, nije zabilježeno da je držala govor kad su bili prosvjedi protiv femicida (a bilo ih je mnogo, jer je u J. Koreji stopa nasilja prema ženama i ubojstava među najvećima u svijetu), nije držala prigodne transparente pred institucijama koje ne štite prava žena, iako im je to zadaća. Ne, nije ona od takvih aktivističkih feministkinja kakvih i mi imamo za izvoz – a ipak je više učinila za feminizam nego sve takve načelne „vojnikinje“ s transparentima.

U svim romanima ispisuje razornu kritiku patrijarhalnog ustroja i nasilja nad ženskim tijelom, istančano opisuje psihološke posljedice društvenih normi kojima tlače žene; razotkriva kako se prisilom oblikuje ženski identitet; na granici između strave i tragedije ukazuje koliko je seksualnost izobličena mizoginijom.

Često nismo ni svjesni svih tih aspekata jer smo ih duboko pounutrili odgojem, ulaskom u proces obrazovanja i na tržište rada, kompromisnim pristajanjem na samozatiranje zbog mira u kući, u školi, na radnom mjestu. I žene i muškarci. Skloni smo zanemariti ili potisnuti mentalne probleme/bolesti da ne sramotimo sebe ili familiju. Pristajemo na maltretiranje na poslu da se nekom ne bismo zamjerili ili da ga ne bismo izgubili. I žene i muškarci. Ostajemo u lošem braku čak i zbog neugodnosti koju bi mogao prouzročiti razvod, nekmoli zbog komocije (ekonomske, društvene). Pravimo od sebe žrtve zbog slike u tuđim očima, zbog onog kakvi bismo trebali biti, do mjere da zaboravimo tko smo. I žene i muškarci.

Zbog svega toga važna su djela Han Kang. Njezina osjetljivost (kaže da se lecne kad netko baci odrezak na žar) i tankoćutnost, kao i beskompromisno pisanje o ljudskim nedjelima – što možda nije za svakoga, ali će onima koji im se posvete dati tema za razmisliti o sebi i svojim odabirima.

Sestro, „zar je tako loše umrijeti?“ Ili: zar je tako loše postati drvo?