Hayek, socijalna pravda, rodna ravnopravnost i okoliš. Tržište ne nagrađuje prema zaslugama

Ako bi se tržištu nametnulo da nagrađuje prema zaslugama zapravo bi ga se pretvorilo u administrativnu organizaciju. Slijedom tog Hayekovog zaključka Jeremy Shearmur ispituje koncept socijalne pravednosti, probleme zaostajanja žena u plaćama i napredovanju na rukovodeće pozicije, zatim pitanja klimatskih promjena i potrošačkih preferencija prema organskoj hrani. Može li se društvo riješiti tržišta

• Naslovna fotografija Friedrich August von Hayek (Adam Smith Institute)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca na svijetu. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason University.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj i upravo mu je kod izdavača još jedna knjiga o Hayeku.

1. Tržišta, nagrađivanje socijalna pravda

Nedavno sam završio urednički posao na jednoj verziji knjige Friedricha Hayeka Pravo, zakonodavstvo i sloboda (Law, Legislation and Liberty) koja će ući u njegova sabrana djela.  Posao je bio iznimno zahtjevan  – pojavili su se mnogi problemi s njegovim brojnim bilješkama  i citatima, ne samo zato što  je on to djelo počeo pisati u približno mojoj dobi,  kad je imao 71 godinu  i nastavio do poznih godina. Knjiga, dakako, sadrži mnogo izvanrednih ideja, od kojih je jedna kritika koncepta ‘socijalne pravde’. Hayekovi pogledi na socijalnu pravdu su složeni i sadrže neke tenzije [i] Ali  jedno od pitanja koje postavlja čini mi se silno zanimljivim i nadasve važnim.

Ovo je njegov središnji argument. Hayek tvrdi da cijene u tržišnom gospodarstvu igraju ključnu društvenu ulogu. One nam omogućuju  suradnju jednih  s drugima  i osobito suradnju s ljudima koje ne poznajemo i s kojima ne možemo stupiti u neposredni kontakt. Ako, recimo, kupim nekoliko boca Plavca  iz Svirča na Hvaru, to će potaknuti proizvođače na veću proizvodnju toga vina, a također i njihove britanske distributere da zadrže vino u svojoj ponudi u Britaniji.  Na cijene utječe potražnja za dobrima i uslugama. Cijene svima nama služe kao signal što drugi ljudi žele.  Pod pretpostavkom da izaberemo da nam cijene budu smjernice, one nam ukazuju što bi drugi željeli da činimo. Kao unekoliko neprivlačan, debeo i gotovo ćelav muškarac, prema cijenama sam zaključio kako bi ljudi željeli da podučavam filozofiju i političku teoriju umjesto da se pojavim u kostimu metalnog odsjaja kao go-go plesač  u kavezu  u kakvom noćnom klubu.  Jednako tako,  moj kolega s fakulteta koji je podučavao logiku, kroz cjenovni bi sustav mogao  primiti signale da bi njegov talent bio više cijenjen kad bi istraživao ‘fuzzy’  logiku za neku  IT  kompaniju  nego kad bi držao uvodna predavanja  iz logike sveučilišnim studentima.

To je među ekonomistima opće mjesto. No, Hayek, osim toga, naglašava društveno širenje informacija i način na koji cijene omogućuju da se ljudi  koriste vlastitim prosudbama, znanjima i vještinama (uključujući i prešućena znanja), na dobrobit drugih. Razmislite o načinima na koji ukusi potrošača, know-how poduzetnika i sposobnost poslovnih ljudi da uoče izrazitu diskrepanciju u cijenama, zajedno utječu na ostvarivanje planova i veću usklađenost iskorištavanja robe i talenata s potražnjom. Hayek ističe kako nam sustav cijena, zajedno s jasnim i učinkovito provođenim zakonima, pruža nešto nadasve važno – tako važno da se teško može zamisliti kako bi se u velikim gospodarstvima donosile racionalne ekonomske odluke kad bismo ga odbacili.[ii]

Cijene služe kao signal što drugi ljudi žele. Scena iz predstave Full Monty (Lichfield Operatic Society, Garrick theatre, London) u kojoj nekolicina radnika čeličane nakon gubitka posla počinju s karijerom stripera.

Možete se naravno pitati, kakve veze sve to ima sa socijalnom pravdom? Hajek je tvrdio da tržišne cijene imaju ključnu ulogu u funkcioniranju našeg društva, ali da u isti mah cijene ne mogu nagrađivati prema zaslugama. Nagrade na tržištu, isticao je Hayek, često izgledaju proizvoljne i nefer. Zašto bi, na primjer, neki investicijski bankar dobio ogromnu plaću i velike bonuse, dok medicinska sestra koja pazeći na starije radi vrlo naporno, zarađuje relativno malo? Hayek prihvaća da te bi te nagrade bile nefer ako bi bile rezultat procesa u kojem bi skupina mudrih vlastodržaca tvrdila da je sposobna odrediti što ljudi zaista zaslužuju. Ali, tako stvari ne funkcioniraju. Prije, društva poput našeg mogu funkcionirati samo ako su ljudi nagrađeni na temelju onog što mogu očekivati na temelju njihovih usluga. Netko može dobiti visoku cijenu za svoje usluge jer je ono što nudi danas moderno – dok u prošlosti vjerojatno nije bilo i neće biti u budućnosti.  Razmislite kako bi se netko tko je vrlo visok i tko odlično vlada svojim udovima danas mogao obogatiti kao profesionalni košarkaš, dok je u prošlosti mogao izvući samo malo višu nadnicu od drugih, za branje jabuka. Uz to, prosuđivanje o zaslugama drugih je teško, čak i ako ih dobro poznajemo. (Trebamo li, na primjer, uzeti u obzir koliko se oni moraju mučiti kako bi nešto napravili? Kako gledamo na ljude koji se doista trude, ali na kraju ne proizvedu ništa što bi drugi cijenili? I kako bismo trebali ocjenjivati različite aspekte onoga što ljudi moraju raditi pri obavljanju svojih poslova?) No, u velikim društvima ne poznajemo većinu onih koji su uključeni u proizvodnju dobara i usluga kojima se koristimo,  svakako ne dublje. Hayek je želio dokazati da ideja o procjenjivanju zasluga nema gotovo nikakvog smisla izvan male grupe.  K tome, bilo bi strahovito destruktivno kad bismo počeli zahtijevati da se tržišne cijene na neki način promijene kako bismo dali ljudima ono što zaslužuju kao nagradu za njihov rad.

Zbog toga je Hayek tvrdio da je ideja o ‘socijalnoj pravdi’ –  ako bi podrazumijevala mijenjanje ekonomskog sustava kako bi ljudi dobili ono što zaslužuju, u moralnom smislu, užasna ideja. (Nije isključio davanje financijske potpore izvan tržišta, ako društvo tako odluči – na primjer, da se iz poreznih izvora osigura egzistencija.) Valja, međutim, primijetiti da je u svojim izvodima Hayek primjenjivao oštru dihotomiju između organizacije – kao što je administracija – unutar koje bi se, otvoreno je dopuštao, moglo pokušati nagraditi ljude na temelju neke ideje o njihovim zaslugama, i nečeg poput tržišnog gospodarstva u kojem su ishodi – primjerice, cijene i sl. –  koje nitko nije planirao, posljedica djelovanja mnogo različitih ljudi.[iii] Unutar neke organizacije, mogu se primijeniti mnoga različita načela kao temelj za procjene – primjerice, kao osnova za unapređivanje mogla bi se uzeti opažanja viših rukovoditelja o tome koliko su ljudi dobri u svojem poslu, koliko su dugo u organizaciji i koje su njihove kvalifikacije. U praksi bi mogle biti značajnije druge stvari – koliko su ljudi vješti u ulizivanju šefu, kakav je njihov društveni status, a također i njihova visina – viši ljudi su obično bolje plaćeni.[iv] Jasno, ako je riječ o komercijalnoj organizaciji, postoje i ekonomska ograničenja; sudeći po svemu, kontrola nad sustavom raspodjele je uglavnom limitirana. Hayek je tvrdio da bi se inzistiranje na nagrađivanju prema zaslugama u tržišno orijentiranom poretku, zapravo,  svelo na zahtjev da se takav poredak pretvori u organizaciju, poput administracije, upravo zato što se samo u takvim strukturama, na neki način, mogu sustavno pratiti zasluge.

Upustio sam se u pojedinosti ovog pitanja zato što se danas u Britaniji mnogi bave plaćama žena i uspoređuju ih s plaćama muškaraca.  Također postoji zabrinutost  zbog broja žena na rukovodećim položajima unutar komercijalnih kompanija. Vlada je posljednjih godina tražila da kompanije dostave informacije o tim pitanjima. Kompanije koje zaostaju za drugima u plaćanju i  unapređenju žena  izložene su kritici. Sve je to razumljivo i važno. Čini mi se da ukazuje na pogrešku u Hayekovoj analizi – ali nas također suočava s problemom.

Po mojem mišljenju Hayek je u pravu kad govori o tržištima i cijenama. Pogreška je u tome što on u svojim raspravama  često piše kao da svatko tko sudjeluje na tržištu nastupa kao pojedinac,  dok u pravilu ljudi rade za kompanije. [v] Ali ako čovjek radi u nekoj organizaciji – čak i u organizaciji koja živi od prodaje – ono što dobije za svoj rad nije samo rezultat cijene koja se može dobiti na tržištu. Ako menadžment doista pokušava  na taj način voditi stvari, bit će mu krajnje teško izračunati koliki je doprinos svakog  pojedinca. Napokon, ako radiš s drugima i ono što proizvedete se proda, onda proizvod koji se pojavljuje na tržištu nije proizvod koji je proizveo pojedinac nego zajednički proizvod, a  mogućnosti za primjenu cjenovnog mehanizma u organizaciji su ograničene. [vi] Hayek  je, zasigurno, služeći se dihotomijom između tržišnog poretka i organizacije,  u opasnosti da to izgubi iz vida.

Ono što doista može objasniti  plaće, čini se vrlo kompliciranim.[vii] Smatra se da je u tom smislu značajno obrazovanje,  općenitije rečeno ‘ljudski kapital’, vrijeme koje  ljudi provedu u kompaniji (i jesu li kontinuirano u njoj zaposleni). Uz to, postavlja se pitanje postoji li živo vanjsko tržište za određene sposobnosti pojedinaca.  Sve nas navodi  da vjerujemo  kako običaj, navika i diskrecijska prava imaju značajnu ulogu u donošenju odluka o tome koliko će pojedini zaposlenik dobiti.  Također je vrlo vjerojatno  da  društvena klasa,  etnički  identitet  i rod igraju značajnu ulogu.  Ako je tomu tako, onda ostaje mnogo prostora da žene postave pitanje do kojeg  stupnja u tvrtkama ide diskrecija kad je riječ o njihovim plaćama i izgledima za napredovanje. To jest,  razumljivo je da se unutar organizacija glasno postavljaju zahtjevi  za ‘socijalnu pravednost’  u onoj  mjeri  u kojoj ne postoji  jasno ekonomsko objašnjenje za situaciju.

Ako se unutar komercijalnih organizacija postavljaju pitanja pravednosti i jednakosti, kako se nositi s činjenicom da u njima postoji interakcija s tržišnim faktorima koji nisu – i, doista, ne mogu biti – u skladu s pravednošću?

To je osobito izraženo u Britaniji u raspravama o Britanskoj korporaciji za radiotelevizijsko emitiranje (BBC).  BBC je neobična organizacija koja se u značajnom dijelu financira na temelju obaveze da svatko tko ima televizor ili tko gleda ono što bi inače bio sadržaj radiotelevizijskog emitiranja na internetu, mora platiti godišnju naknadu. To je BBC-jev glavni izvor prihoda, koji jamči da ne ovisi direktno o dobroj volji vlade. (Ta kuća  također ima razne vrste komercijalnih prihoda i prima određenu svotu od Britanske vlade za proizvodnju i emitiranje Vijesti iz svijeta (World Service)).[viii] Nedavno se od BBC-a zahtijevalo da otkrije koliko plaća svoje vodeće namještenike  i  pokazalo se da doista postoje značajne razlike među plaćama muškaraca i žena koji imaju sličnu poziciju.  Tvrdnja da su naknade za žene nepravedne izgleda uvjerljivo; ali  pitanje koje je ovdje temeljno, povezano je s onim što je zabrinjavalo Hayeka.

Jedan od ključnih Hayekovih argumenata bio je da nema razloga očekivati kako će tržište nagrađivati prema zaslugama.  Do mjere do koje je to čisti tržišni fenomen, jednostavno može biti, uzevši u obzir trenutačne sklonosti gledateljstva[ix], da su muškarci koji obavljaju neke poslove popularniji, i to je jedno od objašnjenja zašto su muškarci trenutačno više plaćeni, a koje se odnosi ne samo na BBC nego i na druge korporacije.  Takvo objašnjenje nesrazmjera  između nagrađivanja muškaraca i žena ne podupirem niti želim reći da je dobro što ljudi imaju takav pristup. No, Hayek je snažno zagovarao tezu da ne bismo trebali očekivati  usklađenost tržišnih cijena s našim idejama o plaćanju prema zaslugama te je također tvrdio da bi svaki pokušaj sustavne promjene cjenovnog sistema  kako bi se usuglasio s našim idejama, vjerojatno izazvao goleme probleme.

Pitanje s kojim se suočavamo je sljedeće. Ako se unutar komercijalnih organizacija postavljaju pitanja pravednosti i jednakosti, kako se nositi s činjenicom da u njima postoji interakcija s tržišnim faktorima koji nisu – i, doista, ne mogu biti – u skladu s pravednošću? Ako bi, recimo, žene ili članovi etničkih manjina ukazali na činjenicu da su manje plaćeni nego drugi s istim stupnjem obrazovanja i iskustva te jednakom vrstom posla, trebaju li se primjedbe uzeti u obzir kroz promjene unutar organizacije? Ako je tome tako, što ćemo u slučaju u kojem postoji  jasna razlika u plaći povezana s činjenicom da vanjsko tržište ocijenjuje različite ljude različito? Dvije su vrste ekonomskih argumenata ovdje. Prvi  je da je u nekim slučajevima moguće utvrditi da  jedna osoba naprosto više pridonosi profitu tvrtke nego druga, usprkos jednakom obrazovanju i iskustvu. Prema drugom argumentu, iako je riječ o dvije osobe koje su po svim karakteristikama usporedive, postoji netko izvan tvrtke tko nudi više za usluge jedne od njih nego za usluge druge.

Čini mi se da se ovdje javlja sljedeća poteškoća: s obzirom na neuhvatljivost kojom čisto ekonomski faktori diktiraju plaće u organizacijama,  može se sa sigurnošću očekivati da će ljudi tvrditi kako je ono što dobivaju za svoj rad ili način na koji se prema njima postupa nepravedan. Vjerojatno su njihove tvrdnje opravdane.  Ali kako da to onda riješimo kad znamo da i drugi čimbenici utječu na ekonomiju –  primjerice, kako su ljudi ‘nagrađeni’ na tržištu i kakav učinak ima financijski poticaj –  koji  djeluju na potpuno različitoj osnovi koja nema veze i ne može imati veze sa zaslugama, ali bez kojih ne možemo, kao što je tvrdio Hayek.

2. Problemi ‘potrošačke suverenosti’

Do sada sam se bavio samo jednom stranom Hayekove tvrdnje, ali postoji i njezin drugi aspekt.[x] A to je da tržišta reagiraju na potrošački izbor, no pitanje je na što reagiraju kad je riječ o preferencijama potrošača. Ono što imam na umu nije problem utjecaja reklama na izbor, što je inače predmet mnogih rasprava.[xi] Radije, ljude ponekad manje zanimaju neposredne karakteristike robe i usluga koje biraju, a više ono što ima veze s time kako su robe ili usluge proizvedene, te šire posljedice njihova izbora ove ili one stvari. Očito, ako  dobavljači robe smatraju da bi to moglo biti važno za odabir njihova proizvoda, oni o tome mogu dostaviti informaciju, barem djelomičnu. Primjerice, meso ili povrće može biti etiketirano kao ‘organsko’ (štogod to značilo). Jaja i pilići mogu biti iz ‘slobodnog uzgoja’ (štogod to značilo), a kava se može reklamirati kao ‘fer proizvodnja’. Kozmetički proizvodi se mogu prodavati s naljepnicom na kojoj piše da nisu testirani na životinjama. A neki drugi proizvod može se prodavati  s naljepnicama na  kojima je naznačeno  da je proizveden u skladu sa  židovskim  ili muslimanskim pravilima ishrane.

‘Organska hrana’. Matisse 1915 (Wikipedia)

Tu se javljaju dva problema. Prvi je da je informacija koja se, primjerice, prenosi preko naljepnice doista ograničena i može se dogoditi da ne sadrži ono što zanima potrošače. (Uzmite, recimo, primjer o ‘organskoj’ hrani: nije slučajno da su naljepnice na kojima piše ‘organski’ u pravilu generičke i  nejasne.  Moguće je ponuditi precizan standard organske hrane, ali onda se postavlja pitanje što to uopće znači potrošaču, i ne samo zbog toga što se može susresti mnogim alternativnim standardima organske hrane).  Drugo, ovisno o tome što ljude zanima, ako im se ponudi mogućnost da iskažu neke sklonosti oni mogu zahtijevati da se proizvodnja izmjesti iz uobičajenih izvora ponude, koji najčešće uključuju tržišnu robu. Zamislite, na primjer,  predanog pripadnika ‘zelenih’  koji je protiv upotrebe fosilnih goriva. On bi se svakako mogao odlučiti za kupnju automobila koji je isključivo na struju. Ali što je s proizvodnjom takvog automobila i raznim dijelovima koji se u njega ugrađuju,  što je s različitim procesima koji su bili uključeni u proizvodnju tih dijelova, s transportom koji su koristili ljudi koji rade u tvornicama, rudnicima i sl? Kupivši električni automobil zeleni bi ‘glasali’ – u smislu da posreduju pozitivan financijski poticaj – za neke od stvari kojih se užasavaju.

Ovdje bismo možda trebali razlikovati dvije stvari: opće posljedice i čiste ruke. Postoje situacije u kojima ljudi zagovaraju određeni ishod, ali su oduševljeni mogućnošću da se on postigne bez ikakvog žrtvovanja s njihove strane.  Na primjer, neki ljudi bi uživali u čistom zraku, ali bi bili sretni kad bi se to moglo postići tako da zagađenje zraka smanje  drugi ljudi. No, postoje i ljudi koji vode računa o onome što se ponekad naziva ‘čistim rukama’ – primjerice, ne žele pridonositi problemu, što god drugi odlučili činiti. To znači,  oni  bi pozdravili svakoga tko čini ono što smatraju ispravnim, ali ako ih i nitko ne slijedi oni čine ono što smatraju ispravnim.

Kupivši električni auto zeleni bi ‘glasali’ za sve čega se užasavaju (Tesla)

Međutim, taj aspekt ‘hayekovskog’ problema krije u sebi mnogo više.  Kao što ukazuju izazovi globalnog zagrijavanja i druge vrste degradacije okoliša koji nas trenutno muče, mogli bismo se suočiti s poteškoćama koje se pojavljuju kao ozbiljne posljedice našeg djelovanja, pri čemu možda ne bi bilo jasno koje točno djelovanje ima kakve posljedice. Nadalje, dok ti složeni  proizvodi nastaju našim i tuđim djelovanjem, ako smo, kao što bi trebali biti, zabrinuti za smanjenje takvih posljedica, nikako nije jasno što bismo točno trebali učiniti da spriječimo daljnju štetu. Bilo bi čudno da netko, u načelu, odbija platiti novčanu kaznu za učinke štetnog prelijevanja na druge, ili se buni protiv  zakonskog ograničenja  kojem je cilj ublažiti posljedice takvog djelovanja.[xii] Ali štetni se učinci one vrste o kojoj ovdje govorim, mogu prepoznati samo na općoj razini. Koji bi se aspekti našeg ponašanja trebali mijenjati i na koji način da bismo mogli učinkovitije rješavati te probleme, u pravilu nije nešto što mi kao pojedinci možemo prosuditi. Iz toga proizlazi da bi se ‘hayekovska’ slika potrošačke suverenosti vjerojatno trebala voditi idejom da učinke koji se javljaju kao rezultat potrošačkih preferencija na tržištu treba kontrolirati poduzimanjem kolektivne akcije [xiii], uz prepoznavanje problema na  makro razini  i tehničku spremnost za rješavanje onog što treba učiniti. To znači da bismo morali mijenjati  ponašanje na razini pojedinca.  Ipak, čini mi da se prema onome što navodi Hayek,  ne može očekivati od pojedinaca da su oni sami kadri znati što im je činiti.

Važno je reći da iako su ‘zeleni’ po svemu sudeći  u pravu kad pozivaju na žurnu akciju koju zahtijeva globalno zagrijavanje,  naše razmatranje ukazuje da je njihov tipični pristup, koji  ‘odiše  čistunstvom’  vrlo vjerojatno beznadan. Poteškoća je u tome da iako smo u stanju prepoznati problem na općoj razini –  primjerice, klimatske promjene –  to nužno ne znači da smo sposobni točno procijeniti koje bi od naših pojedinačnih akcija značajno pridonijela rješavanju tog problema.  Uz to, besmisleno je pretpostaviti  da bi nam najbolja rješenja bila  privlačna ili očigledna. A još manje bismo mogli prepoznati što bi najviše odgovaralo općim prioritetima drugih o načinu djelovanja u situaciji u kojoj nema cijena da nas usmjeravaju. Umjesto stvarnog rješavanja  problema, postoji opasnost da ćemo svi završiti čineći ono što nam izgleda iznimno važnim  – gotovo kao čin osobne žrtve, ako već ne obožavanja  prirode – ali sve to neće ništa bitno promijeniti.  Po svemu sudeći, potrebna je razborita i realistična analiza onoga što treba činiti, javna kritička rasprava o tome i provođenje odluka na temelju zakonskih odredbi  i  oporezivanja.  Iako možemo cijeniti  buku koju je podigla Greta Thunberg o važnosti klimatskih promjena,  umjesto da se organizira štrajk školaraca,  čini mi se da bi bilo primjerenije  pokrenuti raspravu o prirodi tog problema  i kako mu se suprotstaviti  donošenjem  strategije, koja bi se obvezno uključila i u školsko obrazovanje.

3. Primjena

No to nije sve. Greata Thunberg i sljedbenici pretpostavljaju da bi se učinkovite mjere mogle očekivati čim bi političari shvatili  koliko je rješenje problema hitno. Međutim, ima tu još poteškoća koje u zaključku mogu samo spomenuti.  Prvo je sasvim očigledno – ako je nešto od općeg interesa, ne znači da je to u interesu svakog pojedinca. Klimatske promjene jesu problem, ali neki ljudi gube više od drugih, dok su neki (na primjer, kao ja i ostali koji žive u Dumfriesu u Škotskoj),  zapravo imali koristi od promjena, barem onih koje su se do sada dogodile.[xiv] Ozbiljno govoreći, ljudi u nekin djelovima Kine mogli bi reći: U redu, klimatske promjene su vjerojatno problem. Ali važnija nam je činjenica da imamo izleda dobiti električnu struju.  Pristajemo smanjiti grijanje ugljenom u hidrocentralama. No,  samo ako će netko drugi  pokriti nužnu  razliku u cijeni kako  bismo  imali pouzdani sustav opskrbe strujom. [xv]  Želimo li da se svi slože oko djelotvornih mjera za rješavanje problema globalnog zagrijavanja, najverojatnije su nužni pregovori, kompromisi a također i obeštećenja.[xvi]

Klimatske promjene jesu problem, ali neki ljudi gube više od drugih, dok su neki (na primjer, kao ja i ostali koji žive u Dumfriesu u Škotskoj),  zapravo imali koristi od promjena, barem onih koje su se do sada dogodile

Značajniji su problemi s vladinim akcijama kao takvima, a što prije uočavaju politolozi nego ekonomisti. Kao što su Pressman i Wildavsky objasnili u svojoj klasičnoj studiji Primjena [xvii], može se pojaviti poteškoća u vezi s posljedicama mjera koje bi trebale svima odgovarati zbog vrste aktivnosti koje zahtijevaju različite ljude uključene u proces političkog upravljanja. Dok se svi općenito mogu složiti  da je nešto doista važno, ne znači nužno da će svatko učiniti ono što treba, ako uopće bude u stanju to ostvariti.

Ako su ideje koje sam ovdje izložio čak i djelomice ispravne,  iz njih proizlazi da moramo uvažavati  brigu za socijalnu pravdu, jednakost i klimatske promjene. Ipak, važno je imati na umu da su ta pitanja mnogo složenija i da nije dovoljno poticati ljude samo na emocionalnu reakciju i ljutnju. Umjesto školskih štrajkova, svi se moramo sami obrazovati ne samo o stvarnoj prirodi  problema, nego i o poteškoćama njihova rješavanja – ne zanemarujući ni  činjenicu da neka pitanja koja se čine važnima  (kao pojmovi o socijalnoj pravdi i jednakosti) možda nisu stvari koje se mogu postići u svijetu u kojem moraju postojati institucije bez kojih ne možemo, ako želimo ostvariti važne društvene ciljeve.

(prijevod Nada Vučinić, pripremio Željko Ivanković)

Izvorna verzija članka dostupna je ovdje: Hayek, Social Justice and Women

• Bilješke

[i] Ne samo stoga što on također zagovara ideju ograničene države blagostanja

[ii] U prvoj polovici 20. stoljeća vodila se rasprava o problemima ekonomske analize troškova i dobiti u socijalizmu. To je još zanimljiva tema. Dobar izvor je Friedrich Hayek, Socialism and War ed.Bruce Caldwell (Chicago: University of Chicago Press, 1997).

[iii] I koje i ne mogu biti isplanirane, a da se ne potkopaju na temelji na kojima tržište operira.

[iv] Vidi brojne izvještaje o tome , https://www.theguardian.com/money/shortcut/2015/apr/29/do-tall-paople-really-deserve-to -earn-more.

[v] U 2017. oko 15% ljudi u Velikoj Britaniji su bili samozaposleni; ali to ne znači da njihove plaće direktno određuje tržište. Vidi kratki osvrt/izvještaj: https://www.bbc.co.uk/news/business-44887623.

[vi] Američki biznismen Charles Koch, impresioniran Hayekovim radom, istraživao je načine na koje bi se mogao uspostaviti menadžment koji se temelji na tržištu. Vidi na primjer:https://en.wikipedia.org/wiki/Market-Based_Management_Institute

[vii] Vidi, primjerice, Richard B.Freeman, ‘Labour Economics’ (1987) i Christopher Taber i Bruce A. Weinberg, ‘Labour Economics (New Perspectives)’, The New Palgrave Dictionary of Economics, 2. izdanje (London:Palgrave MacMillan, 2008). Također je vrijedno pogledati u tom kontekstu The Economic Nature of the Firm: A Reader, ed. L.Putterman and R.S. Kroszner (Cambridge: Cambridge University Press, 1996 etc).

[viii] Vidi kratki pregled, https://en.wikipedia.org/wiki/BBC.

[ix] Pitanje je također, ako pogledamo muškarce i žene zajedno, ženina preferencije da provodi  više vremena s djecom dok su mala, ima značajnu ulogu. Ali to očito vodi do općenitijih pitanja u koja ovdje ne mogu ulaziti.

[x] Izlagao sam o tome u potpuno zanemarenom radu ‘Consumer Sovereignty, Prices and Preferences for Higher-order Goods’, Political Studies 39, 1999, pp. 661-75.

[xi] O čemu je vrijedno čitati Hayekovu ‘The Non Sequitur of the ‘Dependance Effect’“ u njegovim Studies in Philosophy, Politics and Economics (London:Routledge,1967)

[xii] Iako bi možda bilo kontroverzno, čemu bi se trebala podvrgnuti takva aktivnost. Na primjer, u pravilu dopuštamo da nečija trgovina bude oštećena od drugih koji im konkuriraju.

[xiii] To to je uglavnom politička akcija, ali to nije jedina mogućnost. Radi ispitivanja jedne (ograničene) alternative, usporedite moj članak ‘Living with a Marsupial Mouse’. https:www.cis.org.au/app/uploads/2015/04/images/stories/policy-magazine/2002-winter/2002-18-2-jeremy-shearmur.pdf.

[xiv] Ljeta su ovdje postala toplija i suhlja, dok su zime blaže i vlažnije (iako bez problematičnih poplava)!

[xv] Očito, točnost ili netočnost  ovog primjera je stvar rasprave. Jedna okolišna istraživačka skupina nedavno je izvijestila da je na većini tržišta električna struja proizvedena iz ugljena neisplativa u usporedbi sa održivim alternativama. (Vidi https://uk.reuters.com/article/uk-coal-power/nearly-640-billion-coal-investments-undercut-by-cheap-renewables-research-idUKKBN20Z01X.)  Koliko znam točnost tih tvrdnji drugi još nisu procijenili. Dakako, one mogu biti točne, no generalni argument koji je ovdje korišten kao ilustracija čini mi se korektnim.

[xvi] Zapravo, situacija je  još teža zbog uloga koje imaju interesne skupine u razvoju politike, i zbog načina na koji se, prema istraživanjima politologa, različiti interesi u društvu mogu mobilizirati na različite načine, što znači, blago rečeno, da svi nisu jednaki.

[xvii] Jeffrey Pressman and Aaron Wildavsky, Implementation: how great expectations in  Washington are dashed in Oakland: or, Why it’s amazing that Federal programs work at all, this being a saga of the Economic Development Administrationas told  by two  symphatetic abservers who seek to build morals on a foundation of ruined hopes, third edition (Berkley: University of California Press, 1984).