Hegelov koncept Sittlichkeita. Društvene uloge suočene s promjenom i inovacijama

Neke aspekte konzervativnijeg čitanja Hegelove društvene filozofije vrijedi ponovno razmotriti, a čak se i iz njegovih neuspjeha može nešto naučiti, piše Jeremy Shearmur u tekstu u kojem razmatra Hegelov koncept Sittlichkeita, konkretnih moralnih uređenja unutar tržišnog društva, kao i njegove ideje o podjeli rada i etičkom sustavu utemeljenom na ulogama.

• Naslovna fotografija: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, detalj iz portreta Jakoba Schlesingera iz 1831. (Wikimedia Commons)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Hegel

Hegel je vrlo kontroverzna ličnost.[1] U svom Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima, moj učitelj Karl Popper osudio je njegove stavove i tvrdio da je njegov utjecaj poguban.[2] Popperova kritika je, međutim, i sama bila podvrgnuta žestokoj kritici.[3] Hegel je očito imao važan utjecaj na Marxa, a nekolicina je autora tvrdilo da se može, legitimno, vidjeti dinamika progresije koja vodi od Hegelove socijalne filozofije prema marksizmu.[4] Također je imao i važan utjecaj na neke konzervativne i liberalne mislioce u Britaniji na kraju devetnaestog stoljeća.

Ovdje ću tvrditi da neke aspekte konzervativnijeg čitanja Hegelove društvene filozofije vrijedi ponovno razmotriti. Iznio je neke zanimljive zaključke o situaciji s kojom se suočavamo u tržišnim društvima.[5] Ali također ću sugerirati da bismo mogli i nešto naučiti iz nekih neuspjeha njegovih ideja u ovom području. Raspravit ću aspekte njegova odnosa s Platonom i ono što je Hegel nazvao ‘Sittlichkeit’ (u Hrvatskoj se Sittlichkeit prevodi s ‘običajnost’, op.), što se može shvatiti kao konkretni moralni aranžmani unutar tržišnog društva. (Kao što ćemo vidjeti, kasnije je govorio da je to nadišla država izgrađena na temeljima koji su se razvili unutar takvog društva, ali njegove ideje o tome su – iz razloga koje ću objasniti – problematične.)

Ključna tema s kojom mislim da bi bilo korisno započeti je njegova prerada važne Platonove teme koja se odnosi na društvenu podjelu rada. Platon je u Državi tvrdio da u dobrom društvu svaki pojedinac treba imati odgovarajuću društvenu ulogu. Oni bi trebali djelovati na temelju svojih sposobnosti, na načine koji pridonose općem dobru društva. Poslužio se metaforom društva kao organizma u kojem bi sastavnice ispravno funkcionirale samo ako bi svaka igrala svoju odgovarajuću ulogu.[6]

Platon (lijevo) i Aristotel (desno) na detalju iz Rafaelove freske Atenska škola. Platon je smatrao da će oni koji upravljaju njegovim idealnim društvom učiniti pravu stvar jer imaju pristup znanju o tome što je dobro. (Creative Commons)

Među problemima koje je to pokrenulo je taj da je kod Platona sve ovisilo o odlukama ljudi koji su upravljali društvom: o odlukama njegovih Zaštitnika. Platon smatra da će ti ljudi učiniti pravu stvar djelomično jer imaju pristup znanju o tome što je dobro; djelomično, jer bi (tko?) osmislio uređenja koja bi spriječili da Zaštitnici budu izloženi iskušenjima proizašlim iz vlastitog interesa.[7] Kritičari – na primjer Josef Popper-Lynkeus – su bili skeptični u pogledu stupnja altruizma koji bi Zaštitnici iskazivali i tvrdili su da je ključno pitanje tko bi u društvu obavljao težak fizički posao, a tko imao ulogu želuca![8]

Hegela su također zanimali razorni učinci razvoja tržišnog društva njegova vremena na starije, organskije aranžmane. Ljudi koji su zastupali takvo stajalište u ranom devetnaestom stoljeću često su se osvrtali na idealiziranu sliku srednjovjekovnog društva kao alternativu ovim novijim kretanjima. Ali Hegel je tvrdio – nasuprot  romantičnim kritičarima razvoja, okrenutim unatrag – da se unutar tržišnog društva može smatrati da su se već pojavile nove institucije, koje bi mogle ponuditi načine na koje bi se te starije uloge mogle ispuniti kako bi na neki način simulirale ‘organsko’ društvo.

Navest ću dva primjera.

Prvo, Hegel je tvrdio da, ako se pogleda tržišno utemeljeno društvo, mogu se vidjeti ljudi kako igraju različite društvene uloge na način koji odražava Platonove ideje o organskom društvu. Međutim, temeljna je razlika bila u tome što su unutar nove vrste društva u kojem je živio ljudi dobrovoljno preuzimali te različite uloge: ključnu je ulogu odigrao subjektivni izbor pojedinca.[9] To se može usporediti s načinom na koji su, za Platona, zaštitnici odlučivali o tome koje će uloge ljudi preuzeti.[10] (Ovo bi se moglo oblikovati u smislu ideje da ljudi mogu biti usmjereni, svojim vlastitim ekonomskim interesom ostvarenim kao odgovor na cijene, prema onim aktivnostima za kojima postoji najveća ekonomska potražnja unutar društva u kojem žive.)

Filozofija prava sadrži zanimljivu raspravu o načinu na koji bi iz podjele rada u tržišnom društvu ljudi koji zauzimaju slične položaje mogli spoznati da imaju zajednički identitet s drugima s istim tipom društvene uloge. (Creative Commons)

Drugo, Hegel je uočio način na koji su, s razvojem tržišnog društva, potkopane starije društvene strukture koje su imale važnu ulogu u pružanju dobrobiti ljudima. Proširena obitelj ili klan više nisu mogli igrati istu vrstu uloge kao što su imali u prošlosti, nakon što su ljudi postali mnogo pokretljiviji. Postali su, u pogledu svoje dobrobiti, ono što je Hegel opisao kao ‘sinovi građanskog društva’.[11] Njegova Filozofija prava sadržavala je zanimljivu raspravu o načinu na koji bi, iz podjele rada u tržišnom društvu, ljudi koji zauzimaju slične društvene položaje mogli shvatiti da imaju zajedničke interese i zajednički identitet s drugima koji imaju istu vrstu društvene uloge kao i oni sami. Sugerirao je da bi oni prirodno bili skloni osnivanju tijela nalik cehu (koja je on nazvao ‘korporacijama’) kako bi se bavili svojim zajedničkim interesima,[12] uspostavili procedure za pošteno vođenje poslovanja, a koja bi također bila očito sredstvo za pružanje osiguranja i socijalne skrbi za članove.

Kad sam se tek preselio u Sjedinjene Države iznenadilo me što mi je lokalni agent za nekretnine dao kopiju karte lokalnog područja koju je izradila udruga agenata za nekretnine. Na poleđini su bile informacije o organizaciji agenata za nekretnine, kao i pojedinosti o kodeksu ponašanja koji su svi članovi prihvatili.

• Moral, uloge i podjela rada

Još jedno važno obilježje Hegelove rasprave odnosilo se na njegove pojmove o moralu. U njima je, što mi se čini kao nedovoljno cijenjen razvoj etičke teorije, iznio ideje koje je nazvao ‘Sittlichkeit’.[13] One su u važnoj suprotnosti s onim što se može činiti pretjeranim individualizmom glavnih trenutnih varijanti etičke teorije: utilitarizma, deontoloških etičkih teorija u kantovskom stilu i etike vrline. Pod pretjeranim individualizmom ne mislim na to da pojedinci ne bi trebali biti bitni,[14] već da se na etiku gleda kao na stvar individualnih odluka: da se, takoreći, etici pristupa kao da svaki pojedinac treba ponovno izmisliti etički svemir. Jer jedan aspekt onoga što Hegel naglašava je tema o kojoj je britanski hegelijanac FH Bradley trebao raspravljati u smislu ‘mojeg položaja i njegovih dužnosti’.

Razmotrimo ovo iz šire suvremene perspektive. Ideja je ovdje da ljudi biraju svoje položaje u podjeli rada (kao što je gore razmotreno), ali da im njihov položaj u podjeli rada onda daje određenu društvenu ulogu koja ima različite etičke obveze. Odgovornosti (i vrline) recimo učitelja razlikuju se od onih policajaca ili profesionalnih sportaša i tako dalje. Te profesionalne dužnosti – koje se mogu tumačiti u skladu s onima koje je Max Weber razmatrao u vezi s generalizacijom, unutar protestantskog kršćanstva, ideja o vjerskom pozivu za sve naše aktivnosti – stvari su koje smo moralno obvezni činiti,[15] i koje drugi ljudi zauzvrat mogu očekivati od nas da činimo.

To ne znači da individualni izbor izostaje. Prvo, na nama je hoćemo li uopće preuzeti određenu društvenu ulogu ili ne. (Također mogu postojati društvene uloge za koje mislimo da ih nitko ne bi trebao preuzimati, kao što su gangsteri; druge možemo vjerovati da su vrijedne, ali ne i nužno prikladne za nas.) Drugo, također postoji mogućnost supererogacije: mi možda smatramo da bismo se trebali ponašati bolje od onoga što se od nas razumno očekuje.

Osim toga, možda postoje pitanja za koja mislimo da ih je potrebno riješiti, a koja nisu obuhvaćena nijednom specifičnom društvenom ulogom – poput pružanja pomoći onima kojima je potrebna nakon neočekivanih događaja, poput potresa, značajnih posljedica ljudskog djelovanja, ili jednostavno loše sreće. Njima bismo možda željeli donirati putem vremena, novca ili organizacijskih napora, na načine koji ne proizlaze iz naših posebnih društvenih uloga. Važno je, međutim, imati na umu da je ono što je razumno za nas ovdje činiti nešto što je otvoreno za intersubjektivnu procjenu (kao što je, uostalom, i naše tumačenje onoga što se od nas traži kada smo u posebnoj društvenoj ulozi[16]).

Također je očito slučaj da organizacije osnovane da zadovolje interese pojedinaca – poput Hegelovih ‘korporacija’ – mogu imati i dobrotvornu ulogu. Ne samo da su takve organizacije pružale osiguranje i socijalnu skrb za svoje članove, već su često imale i širu ulogu unutar zajednice. U Sjedinjenim Državama, tijekom razdoblja kada su se zalihe krvi, u nekim područjima, pružale obiteljima bez naknade na temelju osiguranja temeljenog na godišnjem davanju krvi od strane člana obitelji, sindikati bi ponekad tražili davanje krvi kao podršku, recimo, članu, drugdje u zemlji, čiji je sin imao veliku potrebu za davanjem krvi jer je imao hemofiliju. Dok su sindikati, crkve i sve vrste dobrovoljnih organizacija često davale ili prikupljale sredstva za zadovoljenje potreba koje su daleko nadilazile potrebe njihovih članova.[17]

Treće, pitanje kako bi društvene uloge trebale izgledati i što bi još moglo biti potrebno također je nešto što je otvoreno za intersubjektivnu procjenu. Obično bismo sada mislili da je spolna podjela rada u kućanstvu i radnoj snazi koja je, recimo, još uvijek bila široko rasprostranjena tijekom većeg dijela dvadesetog stoljeća, problematična. Ali kao što ovaj primjer pokazuje, ono što je potrebno za rješavanje takvih problema najčešće je sustavna promjena u institucionalnim aranžmanima, a ne samo promjene u osobnoj prosudbi pojedinaca ili unutar obitelji. Promjene u osobnoj prosudbi su važne i mogu dovesti do šireg društvenog utjecaja, ali postoje ograničenja u onome što se može učiniti ako nema promjena u društvenim ulogama.[18] (Nadalje, ovdje postoje važne razlike između onoga što se može promijeniti jednostavno vladinom ili institucionalnom odredbom i načina na koji mijenjamo običajne prakse koje, takoreći, nisu u ničijem vlasništvu. Ali to nije tema koju mogu nastaviti u ovom tekstu.)

Drugi važan problem, u pozadini, je način na koji sama društvena podjela rada ovisi o promjenjivim obrascima ekonomske aktivnosti. U bilo kojem trenutku, ono što nam je otvoreno suočava se s ograničenjima sličnog karaktera, diktiranim našom poviješću i trajnim obrascima individualnih izbora: razmislite – koje su društvene uloge danas otvorene nekome tko ulazi na tržište rada i koliko se one razlikuju od onoga što je bilo dostupno prije, recimo, pedeset godina. Nije da se takve stvari ne mogu promijeniti. Ali obično se ne mogu promijeniti samo pojedinačnim djelovanjem. Iako poseban problem ovdje može biti to što ono s čime se suočavamo održavaju postupci i izbori drugih ljudi koji su društveno udaljeni od tih učinaka, i pojavljuje se kao nenamjerne posljedice njihovih postupaka.

• Država

U Hegelovom vlastitom djelu ideje o ‘komercijalnom društvu’ i društvenoj podjeli rada dovele su do njegovih pogleda na karakter države. Građani su, u svojstvu članova njegovih ‘korporacija’, kod Hegela imali neku vrstu kolektivne reprezentacije u državi, koja je bila zamišljena kao djelovanje u općem interesu. Međutim, u vezi s time postoje neki prilično očiti problemi, ako se uzima kao model za danas.[19]

Prvi od njih je da Hegelov pristup pretpostavlja da postoji odnos između ‘organskih’ obilježja podjele rada u tržišnim ekonomijama i specifičnih političkih država. No, prilično je očito da komercijalna društva zapravo sudjeluju u međunarodnoj podjeli rada.[20] To znači da, iako se na njih može gledati kao da imaju, djelomično, organski karakter, dijelovi ovog ‘tijela’ obično će se nalaziti u vrlo različitim političkim jurisdikcijama i neće imati nikakvu ulogu u političkim raspravama.

Problem sa slikom koju Hegel nudi je taj što se čini da samo neki članovi njegova društva mogu uživati u svim blagodatima članstva u ‘korporacijama’ na koje se poziva

Drugo, autori koji su pisali o Hegelu koji smatraju da njegovo djelo prirodno vodi Marxovom često su naglašavali da je problem u vezi sa slikom koju Hegel nudi taj što se čini da samo neki članovi njegova društva mogu uživati u svim blagodatima članstva u ‘korporacijama’ na koje se poziva. Čini se da nema mjesta za nadničare (tj. ljude angažirane za obavljanje možda različitih zadataka na dnevnoj bazi), i ‘rulju’ ispod njih, a Hegel, nakon što je ispitao – i odbacio – ideju da bi ih vlada mogla uposliti, ostaje s vrlo problematičnom sugestijom da bi se problem mogao riješiti putem kolonizacije.[21]

Jasno je da bi alternativni pristup ovdje mogao biti uvođenje nekog oblika sustava socijalne skrbi koji se temelji na oporezivanju. Naizgled bi se moglo činiti privlačnim upravljati time putem organizacija koje – na način koji je paralelan s ‘korporacijama’ – također služe opskrbi ljudi sa specifičnim identitetom. Ali postoje problemi u vezi s tim, o čemu ću govoriti u nastavku. Ako to učinite, susrećete se s pitanjem tko će na što imati pravo i na temelju čega. (Jedna je stvar, recimo, za članove profesije pomagati drugima koji su ostali bez posla putem neke vrste osiguranja ili dobrotvorne sheme, gdje je ono što im se isplaćuje povezano s razinama plaće unutar profesije; nešto je sasvim drugo ako ih se na ovaj ugodan način uzdržava oporezivanjem stanovništva u cjelini.) Također ovdje imajte na umu probleme na koje sam gore aludirao, dijelova gospodarstva, a time i društvene podjele rada, koji su izvan države kao političke institucije.

Drugi problem koji se ovdje može postaviti odnosi se na odnos između države i drugih organizacija. Povijesno gledano, ovdje su se dvije vrste tekstova na neki način preklapale. S jedne strane, postojala je kritika, od socijalista, tvrdnji iznesenih u hegelijanskoj tradiciji da država djeluje u interesu svih. (Moglo bi se, ovdje, suprotstaviti Hegelovo shvaćanje javne službe kao ‘univerzalne klase’ koja djeluje u općem interesu[22] i Marxovo shvaćanje proletarijata u takvim terminima.) S druge strane, postojali su ‘pluralisti’ koji su tvrdili – često s obzirom na tvrdnje crkvi – da druge institucije mogu legitimno zahtijevati status koji ih stavlja uz državu, umjesto da su joj podređene.[23]

Harold Laski (lijevo) i George Douglas Howard Cole (desno), britanski ekonomisti i socijalistički teoretičari, zalagali su se u ranom dvadesetom stoljeću za verzije cehovskog socijalizma koji su se oslanjali na obje tradicije – hegelijansku i pluralističku. (Creative Commons)

U Britaniji je zanimljivo da su se dva važna socijalistička teoretičara u ranom dvadesetom stoljeću, Harold Laski i GDH Cole, zalagala za verzije cehovskog socijalizma, oslanjajući se na obje tradicije. Međutim, veliki problem – za koji mi se činilo da nije riješen – bio je kakvi bi odnosi mogli biti između različitih sektora takvog pluralističkog društva.

Ne samo da nije bilo odgovora na probleme ekonomske računice u socijalizmu.[24] Nego ni na političko pitanje trebaju li interakcije između različitih skupina određivati ukupnu politiku vlade (osim u mjeri u kojoj je svakoj skupini dodijeljena određena sfera slobode za upravljanje vlastitim poslovima). Ali ako je to slučaj, pojavljuju se ključna pitanja koja se tiču načina na koji bi takve grupe mogle međusobno djelovati. Npr. treba li politički sustav djelovati na temelju korporativističkih sustava savjetovanja ili pluralističkog lobiranja? Kako (i tko?) može vrednovati različite interese? I što učiniti s dobro poznatim sustavnim nejednakostima moći lobiranja između različitih vrsta društvenih interesa?

Povijesno gledano, socijalističko zanimanje za pluralistička tumačenja cehovskog socijalizma djelomično su propala u svjetlu onoga što su njegovi zagovornici ocijenili kao teorijske poteškoće, dijelom zbog utjecaja vrlo različitog modela socijalizma koji se iskušavao u Sovjetskom Savezu. U Britaniji su se i Cole i Laski vratili na starije državne modele socijalizma koje su razvili fabijanski socijalisti.

• Daljnji problemi etičkog sustava temeljenog na ulogama

Jedno goruće pitanje jest, međutim, da etika ‘mojeg položaja i pripadajućih dužnosti’ izgleda najuvjerljivije onima koji su relativno dobro plaćeni i koji se koriste posebnim profesionalnim ili zanatskim vještinama. Ovdje se može spomenuti komentar Edmunda Burkea (koji bi se mogao uzeti kao temelj argumenta protiv generalizacije takvog pristupa svim zanimanjima): ‘Zanimanje [frizera] ili zaposlenog prodavača koja ne može nikome biti stvar časti’.[25] Meni se čini da nema razloga zašto bismo to prihvatili. Burkeov pogled zapravo samo odražava njegov vlastiti snobizam ili klasne predrasude doba u kojem je živio.[26] No, jednako tako, može se primijetiti da ako ljudi moraju raditi jako dugo na neugodnom poslu samo da bi zaradili za život, nije jasno mogu li njihove društvene uloge lako uklopiti u način na koji Hegel gleda na uloge.

Postoji tendencija da se s prezirom gleda na ljude koji preuzimaju ono što mi smatramo ‘nevrijednim’ društvenim ulogama

Općenitije, postoji tendencija da se s prezirom gleda na ljude koji preuzimaju ono što mi smatramo ‘nevrijednim’ društvenim ulogama (iako bi nas ‘organska’ metafora trebala potaknuti da cijenimo način na koji svi ovisimo o tome što drugi rade). U isto vrijeme, što je još gore, postoji tendencija imućnijih da pretpostave da su oni koji zauzimaju takve položaje sami nedostojni i da ljudi koji zauzimaju takve položaje ne bi trebali težiti nečemu ‘iznad svog položaja’.[27]

Na ovo bi se, međutim, moglo odgovoriti da možemo težiti stvaranju društva u kojem svatko – bez obzira na svoj početni društveni položaj, spol ili dob – može preuzeti bilo koji položaj za koji bi mogao biti kvalificiran. Nadalje, čini se da bi bilo poželjno učiniti sve kako bi se svima pružila prilika da svojim idejama doprinesu procesima donošenja političkih i ekonomskih odluka. Ono što bi bilo uključeno u ovu raspravu, međutim, odvelo bi me dalje od pitanja koja mogu pokušati riješiti ovdje.[28]

• Ključno pitanje

Ključno pitanje, međutim, odnosi se na činjenicu da slika o kojoj sam raspravljao u vezi s Hegelom izgleda vjerojatna samo ako se ne obraća pozornost na vrste dinamičkog kretanja koje se odvijaju unutar tržišne ekonomije. (I to, uostalom, služi kao temelj njegovog prikaza.) Razmislite o inovaciji i njenom utjecaju, kao i da se ukus potrošača može mijenjati. Inovativnost je od ključne važnosti. Zapanjujuće je da tijekom vremena postoje značajne smjene na listi tvrtki koje zauzimaju vodeće pozicije u gospodarstvu. Nadalje, svakakvi načini na koje su ljudi u prošlosti zarađivali za život jednostavno su nestali. U nekim slučajevima, u novije vrijeme, to će biti posljedica razvoja informatike i robotike. U drugima, načini proizvodnje stvari mogu se potpuno promijeniti, ali na različite načine koji utječu na različite skupine ljudi.[29] Društvena podjela rada također se značajno promijenila tijekom vremena. Ako netko poveže identitet ljudi, njihove društvene uloge i njihove obveze s njihovim položajem u društvenoj podjeli rada, što učiniti s takvom društvenom i ekonomskom promjenom?

Ta su pitanja teška ne samo zato što ljudi možda oklijevaju prihvatiti nove vrste zaposlenja, ne samo ako to uključuje preseljenje s lokacija u kojima su prethodno živjeli i prekid bliskih odnosa – uključujući obiteljske odnose – koje su imali. A to – kao što je navedeno u nedavnoj i detaljnoj empirijskoj studiji – može biti među stvarima koje ljudi posebno visoko ocjenjuju kao elemente dobrog života.[30]

U članku u Financial Timesu autorica je dala sjetan primjer zajednice u kojoj je postojao visok stupanj stabilnosti među generacijama, i odsutnost tjeskobe, natjecateljstva i nesigurnosti koji se osjećaju u Londonu.

Nedavni, sjetan primjer dan je u reflektivnom članku u britanskom Financial Timesu[31] ‘Lekcije Lucy Kellaway o životu nakon preseljenja na sjeveroistok [Britanije]’. U ovom je djelu autorica opisala svoje iskustvo prelaska s podučavanja u dinamičnom, multikulturalnom području u Londonu u puno tradicionalniju kulturu Newcastle-upon-Tynea u sjeveroistočnoj Engleskoj. Gospodarstvo Newcastlea bilo je izgrađeno na teškoj industriji; ali ono je dugo vremena bilo u padu, gdje su značajni industrijski poslovi kojih je tamo bilo ili nestali ili su se preselili u inozemstvo.

Međutim, ono o čemu je izvještavala bila je zajednica u kojoj je postojao visok stupanj stabilnosti među generacijama. Obitelji su obično imale mnogo rođaka koji su živjeli na istom području i veliku naklonost prema tom mjestu. Općenito gledano, ljudi su se radije osposobljavali za poslove koji su bili dostupni u tom području, dok su se oni koji su otišli – npr. kako bi iskoristili prilike u visokom obrazovanju – često htjeli vratiti. Što se tiče nje, jednostavno nije bilo one vrste dinamike – ili tjeskobe, natjecateljstva i nesigurnosti – koju su njezini studenti iskusili u Londonu.

Poteškoća je u tome što će se s vremenom zarada ljudi u takvom okruženju vjerojatno smanjiti, ne samo u odnosu na ono što se događa u Londonu, već i zbog razvoja događaja u ostatku svijeta. Na jednoj razini moglo bi se reći: pa, ljudi jednostavno mogu birati. No, na drugoj razini, čini mi se da ovdje postoje stvarni problemi – ne samo u vezi sa zaposlenjem i bogatstvom, već i u vezi s ulogom nečijeg položaja u društvenoj podjeli rada koja daje identitet.

Na razini javne politike postoji problem. Jedna od ključnih briga u Britaniji posljednjih godina[32] bila je razvoj nejednakosti između Londona i jugoistočne Britanije, te nekih od starijih industrijskih područja u sjevernoj Engleskoj.[33] Mnogo se govorilo o razlikama u javnoj potrošnji između različitih područja.[34] Jedna od mantri vlade Borisa Johnsona bio je slogan ‘izjednačavanja na bolje’ (sjevera i juga). Dok se časopis The Economist uvelike bavio idejom da bi se gospodarski rast mogao poticati davanjem većeg financiranja i autonomije u pogledu rashoda regionalnih gradova.[35] Ali s obzirom na temeljne stavove, koliko su onakvi kakvima ih opisuje Kellaway, pitanja bi mogla biti složenija nego što The Economist misli.

• Širi značaj ovih pitanja

Sve ovo otvara šire probleme kojima sam se bavio u prvim dijelovima ovog teksta. Jer Hegelove ideje o etici – i njegov voluntaristički odgovor Platonu i romantičarima srednjeg vijeka iz njegova vremena – počivale su na tržišnoj koncepciji podjele rada. Bilo je to ono što je, po njegovom mišljenju, kada se ispravno shvati, dalo ljudima nove identitete, izvore potpore, a nama privlačnu sliku našeg mjesta u društvu u kojemu je ispunjavanje naših ekonomskih i moralnih dužnosti također služilo za pomoć drugima.

Materijal koji smo pregledali stvara dvije vrste problema.

Prvi je da, unutar tržišne ekonomije, ne možemo biti sigurni da će nečiji identitet određen podjelom rada biti siguran. Način na koji je netko zarađivao za život u prošlosti možda više nije održiv, iz niza razloga. Ukusi potrošača (ili potražnja za nečijim proizvodom iz drugih sektora gospodarstva) mogu se promijeniti. Mogli bi se razviti novi načini proizvodnje stvari (ne manje važno, zato što su vještine koje smo nekoć vježbali zamijenjene razvojem IT-a i robotike, koji doista mogu uključivati upravo ‘prešutno znanje’ kojim smo se prije koristili)[36]. Dok netko jednostavno može otkriti da ga nadmašuju drugi dobavljači koji se nalaze drugdje u svijetu. Onima u zapadnom svijetu ovdje bi vrijedilo razmotriti razorni utjecaj izvoza britanske robe od pamuka (i izvoza drugih koji su slijedili isti put) na one koji su prethodno proizvodili robu od pamuka i bavili se drugim zanatima, u indijskim selima.

Najstarija trgovina kišobranima u Londonu, James Smith & Sons Umbrellas ltd., preživjeli je primjer obrtničke proizvodnje kakvu je istisnula industrija, koju je potom istisnulo uslužno gospodarstvo. (James Smith & Sons)

Drugo, dok bi pojedinac mogao, nakon gubitka nekog položaja, biti u mogućnosti dobiti zaposlenje na kontinuiranoj osnovi, ono možda neće nositi sa sobom vrstu društvenog priznanja (ili podržavati širu vrstu društvene strukture) koju je nosilo prethodno zaposlenje. Doista, može uočljivo kaskati. Postojala je, na primjer, znatna nostalgija za starijim oblikom života koji se temeljio na zanatstvu vidljivom u prvom dijelu dvadesetog stoljeća, ne samo od strane konzervativaca.[37] Međutim, zapanjujuće je da u Britaniji – u kojoj je došlo do značajnog pada industrijske proizvodnje, s mnogo ljudi koji su sada zaposleni u različitim granama uslužnog gospodarstva (uključujući ekonomiju prekarnog rada) – sada se čini da postoji široka društvena nostalgija za zapošljavanjem u industriji upravo one vrste koju su raniji poklonici obrtničke proizvodnje osuđivali.

Situacija je ovdje složena. Djelomično se radi o tome da ne postoji jasna i široka slika o tome što je uključeno u nove oblike zapošljavanja u uslužnim djelatnostima. Oni također variraju od dobro plaćenih do zapošljavanja u dijelovima ‘gig’ ekonomije koja je mizerna.[38] Zapošljavanje u industriji nudilo je – na različite načine – uloge s kojima su se pojedinci mogli pozitivno identificirati; i koji je često bio relativno dobro plaćen. Također je ponudilo osnovu oko koje su se razvili način života i povezane institucije – i u čijem su kontekstu sindikati nudili razne vrste važne zaštite i dobrobiti, ali i mnoge institucije putem kojih su ljudi mogli steći obrazovanje i obuku u širem rasponu upravnih aktivnosti.

Pitanja ovdje, s jedne strane identiteta i njegovog odnosa sa zapošljavanjem i etikom, a s druge, sukoba između onoga što čini zadovoljavajući život i vrsta prilagodbi koje su potrebne ako želimo stvoriti bogatstvo unutar tržišne ekonomije, izgledaju zanimljivo, a ne kao stvari koje bi se moglo jednostavno rješavati.

Preveo: Ivan Fischer

Izvorni tekst: Sittlichkeit

• Bilješke

[1] Hegel: An Introduction Raymonda Planta , Oxford: Wiley-Blackwell, 1983., korisno je mjesto za početak.

[2] Vidi Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji , London: Routledge, 1945. itd. Za (ograničen) odgovor na kritike i ponovni iskaz onoga što je smatrao svojim ključnim točkama, vidi njegov Dodatak I ‘Činjenice, standardi i istina’ (1961.) Otvorenom društvu, svezak 1, četvrto izdanje, London: Routledge, 1962., odjeljak 17.

[3] Vidi na primjer ‘The Hegel Myth and Its Method’ [1951] Waltera Kaufmanna, u njegovom From Shakespeare to Existentialism: Studies in Poetry, Religion, and Philosophy , Boston: Beacon Press, str. 88-119; dostupno ovdje.

[4] Vidi, na primjer, Herbert Marcuse, Reason and Revolution , drugo izdanje, London: Routledge, 1955., i Schlomo Avineri, Hegel’s Theory of the Modern State, Cambridge: Cambridge University Press, 1972.

[5] Osobito u suprotnosti s onim što bi se moglo nazvati ‘subjektivističkim’ pristupima identitetu koji su danas utjecajni.

[6] Posebno se brinuo da ljudi – kao u njegovom kritičkom pogledu na demokraciju – ne bi trebali preuzimati društvene uloge za koje nisu sposobni. Ali time se, naglašeno, ovdje ne bavim.

[7] Ne bi posjedovali privatno vlasništvo, niti znali tko su im djeca.

[8] Vidi o tome raspravu u Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima Karla Poppera, 10. poglavlje, bilješka 7.

[9] Očito, podložno ograničenjima. Kao postariji, niski, debeljuškasti umirovljeni akademik, ne mogu izabrati biti profesionalni košarkaš.

[10] Vidi, o tome, Hegelovu Filozofiju prava , §§185 i 206.

[11] Vidi Hegelovu Filozofiju prava §238.

[12] Iako problem ovdje očito mogu biti ponašanja koja suzbijaju konkurentnost.

[13] Za korisnu raspravu, vidi Allen W. Wood, Hegel’s Ethical Thought , Cambridge: Cambridge University Press, 2010., a za raspravu o posebnoj temi kojom ću se baviti, RA Stern, ‘“My station and its duties”: Social role accounts of obligation in Green and Bradley’’, u K. Ameriks (ur.) The Impact of Idealism: Volume 1, Philosophy and Natural Sciences, Cambridge: Cambridge University Press, 2013., str. 299-322. Mislim, međutim, da se filozofske poteškoće oko temelja takvog pristupa kojima je Stern zaokupljen mogu prevladati oblikom kritičkog, intersubjektivnog etičkog intuicionizma. Ali istraživanje toga zahtijevalo bi opširniju raspravu od one koju ovdje mogu ponuditi.

[14] Iako je Hegel, mislim, s pravom kritiziran zbog prioriteta koji daje dobrobiti države u odnosu na pojedince.

[15] Vidi o tome Weberovu The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism [1904-5] London: Allen & Unwin, 1930.

[16] Razmotrite, recimo, način na koji neke žene mogu žrtvovati vlastite interese radi interesa svoje djece, na načine koje bi nepristrani promatrači ocijenili nerazumnima.

[17] O pozadini ovoga vidi, na primjer, Douglas Starr, Blood: An Epic History of Medicine and Commerce , New York: Knopf, 1998.

[18] Također je zanimljivo primijetiti stupanj do kojeg su neki muškarci i žene tijekom dvadesetog stoljeća mogli biti jednako produktivni kao što su bili, samo zato što su sluge (ili u slučaju nekih muškaraca, supruge) obavljale sve kućanske poslove umjesto njih. U ovom kontekstu, vrijedno je primijetiti nedostatak uključenosti u domaće poslove dokumentiran u Bruce Caldwell i Hansjoerg Klausinger, Hayek: A Life, 1899-1950 , Chicago: University of Chicago Press, 2022.

[19] Ovdje ću se baviti isključivo ovim aspektom Hegelova tretiranja države.

[20] Vrijedno je napomenuti da je Hegel toga bio itekako svjestan – vidi Filozofiju prava §246.

[21] Vidi Filozofija prava §248.

[22] Vidi, za popisivanje ovoga kod Hegela i za raspravu Avineri, Hegel’s Theory of the Modern State, str. 107. Hegel je promijenio svoju terminologiju u Filozofiji prava . Za ideju kod Marxa, vidi kraj njegovog ‘Doprinosa kritici Hegelove filozofije prava: Uvod’, npr. u L. Colletti (ur.) Marx: Early Writings, Harmondsworth: Penguin, 1975.

[23] Koristan pregled britanske književnosti ove tradicije nudi David Nicholls, Three Varieties of Pluralism , London: Macmillan, 1975., i David Runciman, Pluralism and the Personality of the State, Cambridge: Cambridge University Press, 1997.

[24] I ovdje, još jednom, pitanja koja je Hayek pokrenuo o bilo kakvom pokušaju vođenja planske ekonomije velikih razmjera bez cijena i privatnog vlasništva izgledaju mi dosta bitna (vidi, o tome, Bruce Caldwell (ur.) FA Hayek, Socialism and War , Chicago: University of Chicago Press, 1997), ali njegov Put u ropstvo, London: Routledge, 1944, ukazuje na važne probleme s ‘planiranjem’ tržišnog gospodarstva u mirnodopskim uvjetima.

[25] Vidi Kenan Malik, Not So Black and White , London: Hurst, 2023., str. 49, citirajući Burkeov Reflections on the Revolution in France, 1790.

[26] Moguću kvalifikaciju za to mogla bi ponuditi korespondencija Ernsta Badiana s Popperom o statusu onih koji su se bavili obrtničkim zanimanjima u klasičnoj Grčkoj. Badian sugerira da je fizička i ekonomska situacija tih ljudi u to vrijeme zapravo onemogućila bilo kakvu mogućnost da budu uključeni u javna pitanja. Vidi Popper, After The Open Society , London: Routledge, 2008, odjeljak 22.

[27] Malikov Not So Black and White usput raspravlja o načinu na koji su neki ljudi druge smatrali intrinzično inferiornima, kao reakcija na to što su bili porobljeni. Naime, to što su bili u tako užasnom stanju ‘objašnjavalo’ se njihovom navodnom inferiornošću.

[28] Nadam se da ću se u budućem eseju pozabaviti ovom temom koja predstavlja problem za Hayekove ekonomske ideje.

[29] Third-Class Ticket Heather Wood, London: Routledge, 1980., je fascinantna. Priča priču o skupini bengalskih seljana kojima su, u oporuci lokalnog posjednika, ostavljena sredstva za putovanje željeznicom oko Indije. Tijekom priče, otkriva se da su ekonomske promjene utjecale na različite seljane na različite načine, u nekim slučajevima jednostavno potkopavajući osnovu na kojoj su prije zarađivali za život; u drugima, otvarajući im nove prilike da iskoriste svoje postojeće vještine na privlačne načine.

[30] Vidi Robert J. Waldinger i Marc Schulz, The Good Life: Lessons from the World’s Longest Scientific Study of Happiness , New York: Simon and Schuster, 2023.

[31] Financial Times, 22. prosinca 2022.

[32] Iako su, zapravo, pitanja ove vrste bila obilježje britanskog političkog i gospodarskog života od ranih dana dvadesetog stoljeća, s beskrajnim prijedlozima – bez učinka – o tome kako bi se to pitanje moglo riješiti.

[33] Zanimljivo je da je tijekom ranog devetnaestog stoljeća bilo mnogo zabrinutosti zbog razlika između prihoda ljudi koji žive u ruralnim područjima na jugu Engleske i ljudi koji su iskusili povećane ekonomske prilike koje su se nudile u rastućim industrijskim gradovima na sjeveru. .

[34] Iako bi branitelji postojećih aranžmana mogli tvrditi da trenutni obrasci rashoda daju veće povrate javnim ulaganjima nego alternativni.

[35] Oni su također snažno zagovarali promjene propisa o planiranju u naprednijim mjestima i gradovima, kako bi se omogućila veća mobilnost.

[36] O tome postoji zanimljiva podliteratura unutar područja ‘upravljanja znanjem’.

[37] To je značajna tema u utjecajnim utopijskim socijalističkim djelima, poput News From Nowhere Williama Morrisa (1890.), a prije njega u Johnu Ruskinu. Razmotrite također, na primjer, Roberta Tressella (Roberta Noonana), The Ragged-Trousered Philanthropists , London: Grant Richards, 1914., i FR Leavisa i Denysa Thompsona, Culture and the Environment, London: Chatto & Windus, 1937.

[38] Doista, aspekti onoga što Tressell opisuje u branši soboslikarstva