Hoće li se dogoditi nemoguće, da CSU mora u koaliciju u Bavarskoj? Kako bi to utjecalo na ukupnu njemačku politiku?

Bavarski parlamentarni izbori održat će se 14. listopada. Moglo bi se dogoditi nakon više od pola stoljeća da Kršćansko-socijalna unija ne može samostalno vladati, a prema anketama jedini partner s kojim bi osigurali matematičku većinu bili bi Zeleni, stranka s kojom CSU vodi niz ratova, među ostalim i oko tretmana izbjeglica, glavnog kamena smutnje u njemačkoj i europskoj politici. Zašto je Bavarska toliko važna u Njemačkoj?

Svaka obitelj u kojoj su dvije kćeri, zna kako to nije jamstvo za mir u kući. Sestre će se počupati a da nitko neće shvatiti što se zapravo događa. Već i zbog toga je potpuno primjereno i svenjemačku, Merkeličinu Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) i bavarsku Kršćansko-socijalnu uniju (CSU) zvati “sestrinskim” strankama. Još i prije saveznih izbora prošle jeseni  bilo je čarki i uvrijeđenih lupanja vratima (na primjer zbog bavarske želje da se uvedu cestarine za osobna vozila), ali kad je na tim izborima dobar dio glasova otišao desničarskom AfD-u, dreka je postala takva da su se zabrinuli i (europski) susjedi.

Bliže se novi izbori i to u Bavarskoj. Kako trenutno stvari stoje, nakon 14. listopada lako bi se moglo dogoditi gotovo nezamislivo: da će CSU tamo trebati koalicijskog partnera da bi ostao na vlasti.

Svi govore o potopu socijaldemokrata na saveznim izborima prošlog rujna, ali tek je bavarski CSU u svojoj pokrajini doživio imploziju. Zbog izgubljenih desetak posto morao je platiti i dotadašnji predsjednik vlade Bavarske, Horst Seehofer. U manje ili više civiliziranoj sječi glava, pokrajinsku vladu je preuzeo dvadesetak godina mlađi Marcus Söder. Stari kralj je (zasad) ostao na čelu stranke, ali je odlučeno da ga se pošalje… Dobro, ne u Sibir, ali za Bavarce je to otprilike taj smjer: u saveznu vladu u Berlin.

Za oko mu je zapelo ministarstvo unutrašnjih poslova, u kojem je u prethodnoj vladi sjedio CDU-ovac Thomas de Maiziére. U koalicijskim pregovorima kancelarka Merkel pristala je na deal. De Maiziére je bio prilično popularan, šuškalo se i da bi čak mogao biti alternativa Merkelici. Možda je i to razlog što je sad  zastupnik, a ministar unutrašnjih poslova je Horst Seehofer.

Marcus Söder (lijevo) i Horst Seehofer, na stranačkom skupu (foto CSU)

Nova i stara garda CSU-a se brzo složila zašto je toliko glasova otišlo AfD-u: izbjeglice, stranci, “kršćanska europska tekovina”. CSU je odlučio pokazati da zna i bolje: Söder je naložio da na ulazima u javne institucije u Bavarskoj moraju visiti raspela, a novi ministar unutrašnjih poslova se dao tjerati izbjeglice – naravno, samo one “nepoželjne”. Na nesreću po CSU (i desne populiste), novih izbjeglica praktično – nema. To Seehofera ne smeta. Tako ministar – a njemački mediji poslušno ponavljaju, naveliko govori o “novoj Balkanskoj ruti”, iako trenutno do Njemačke stiže jedva tuce izbjeglica dnevno.

Blamira kancelarku i pred Europskom unijom, javno tvrdi kako “nije zadovoljan” onime što je kancelarka dogovorila na sastanku na vrhu, piše svoje kataloge mjera. Dosljedno, došlo je i do pitanja Seehoferove ostavke. On pak tvrdi kako “neće dopustiti da ga otpusti kancelarka koja je to i postala samo zbog njega”.

Od srpnja postoji i bavarska granična policija – zapravo besmislica na rubu prekoračenja ovlasti. Naravno da nije sporna granica Bavarske prema drugim pokrajinama kao što su Hessen ili Tirinška, ali za vanjsku državnu granicu je isključivo zadužena savezna policija (Bundespolizei). Ali, oni će im “pomagati”. Doduše, najvažnije u tome jest: platit će München.

U kolovozu je otvoreno i osam Ankerzentrum za izbjeglice. Riječ je o kratici od Zentrum für Ankunft, Entscheidung, Rückführung (Centar za dolazak, odluku i progon). Novina nije samo obilata uporaba bodljikave žice, nego i da se tamo smještenim izbjeglicama ne bi isplaćivala nikakva novčana pomoć.

Seehofer predlaže i drugim pokrajinama da prihvate taj model, iako je i više nego upitan. Jer došljaci nisu prekršili nikakav zakon i nema bilo kakve pravne osnove da im se ograniči sloboda kretanja. Da, točno je: neki su zlouporabili tu slobodu, sve do priprema terorističkih napada. Ali, Njemačka je pravna država. Treba li i sve građane strpati u logor “za svaki slučaj”?

Dosadašnji vrhunac Crazy Horsta zbio se povodom njegovog rođendana 4. srpnja. Posve na tragu onih – toliko i toliko – ruža za druga Tita kojih se sjećamo iz doba socijalizma, Seehofer se pohvalio kako je na njegov 69. rođendan prognano točno 69 izbjeglica u Afganistan. Kompletni skandal je ispao kad je jedan od tih izbjeglica u Afganistanu  počinio samoubojstvo iz očaja.

Ali zašto Bavarska jedina u Njemačkoj ima svoju, vlastitu kršćanskodemokratsku stranku – pa makar ona bila samo “sestra” CDU-u? Zašto se čini da je u Bavarskoj desnica praktično jedina politička opcija? Zašto je, od 16 saveznih pokrajina, baš Bavarska toliko prisutna u političkom životu čitave Njemačke? Da, Bavarska je imućna i najveći platiša fonda solidarnosti (najveći primatelj je grad-pokrajina Berlin koji još i marljivo trlja sol u tu ranu hvaleći se kako je “siromašan, ali sexy” i ipak gradi palače). Odakle joj to bogatstvo?

Nema druge nego zagaziti  u još veoma prisutnu prošlost. Nakon stoljeća bogobojaznog života vjernih kraljevih podanika, jedva da je tko i shvaćao da je kraj Prvog svjetskog rata donio i slom univerzuma kakvog su Bavarci poznavali. Kad je 1918. štrajk pod vodstvom socijalista Kurta Eisnera prerastao u proglašenje revolucionarne Slobodne Narodne Republike Bavarske nakon abdikacije i posljednjeg bavarskog kralja Ludwiga III., kaos je bio potpun. Eisner je postao žrtvom atentata, a u Bavarskoj je proglašena i boljševičko-anarhistička republika (Bayerische, odnosno Münchener Räterepublik). Jedva da koji Bavarac u tim danima nije pomislio: gosp’on župnik ima pravo, ovo je smak svijeta.

Boljševička avantura je brzo završena: već na izborima u siječnju 1919. je pobijedila konzervativna Bavarska narodna stranka (Bayerische Volkspartei), koja će redovito odnositi najviše glasova i na kasnijim izborima. Desno da, ali ne ekstremno desno: čak i na posljednjim izborima prije nacizma u travnju 1932.  BVP je osvojila sićušnu, ali znakovitu prednost pred nacističkom NSDAP. Omjer snaga se vidio i u neuspjelom nacističkom puču u Münchenu 1923. S druge strane, nacistima je sve vrijeme baš bavarski glavni grad bio “glavnim gradom stranke”.

Nepovjerljivost Bavaraca prema nacistima ima barem dva razloga: već i tada su prvo mislili na svoju Bavarsku, snovi o Reichu ih nisu zanimali. I drugo; nacisti nikad nisu znali izaći na kraj sa Crkvom – neoprostiv grijeh za Bavarce. Vjera i humanizam bili su  pokretači pobune udruge Bijela ruža, studenata minhenskog sveučilišta, protiv nacista 1943.

U ratom razrušenoj zemlji Bavarska je znala i politički unovčiti svoju veličinu i to što se prostire na plodnim oranicama i pašnjacima. CSU je s prvim kancelarom Adenauerom ustrajao na federalnom modelu – i posebnom statusu Bavarske. Puni silosi bili su snažan argument. I neki današnji političari CSU-a ističu poljoprivredu kao “pravi” temelj Bavarske. Naravno, industrija se još od devetnaestog stoljeća razvijala i u Bavarskoj, prije svega u urbanim središtima. Ali, još duboko u dvadeseto stoljeće se sve to nije moglo niti usporediti sa šumom tvorničkih dimnjaka u drugim dijelovima Njemačke.

Kad je počeo Drugi svjetski rat savezničkim je bombarderima Bavarska bila izvan radijusa – to se promijenilo tek kad su počeli polijetati i sa juga Italije. A do onda su nacisti i njihov ministar Albert Speer užurbano gradili nove, najsuvremenije pogone baš na jugu i na istoku zemlje. Vrhunac industrijske proizvodnje Reicha je postignut tek u srpnju 1944.! Naravno, ne treba zaboraviti kako su svemu tome temelj bili milijuni prisilnih radnika i logoraša, ali mnogi pogoni su ostali i nakon rata.

Povrh toga su i saveznici milijune njemačkih izbjeglica iz nekadašnjeg “carstva” u ono što je ostalo od Njemačke upućivali u Bavarsku, misleći da ih neće morati oni hraniti. I izbjeglice su najradije ostajale u toj pokrajini kako bi bili “blizu” nekadašnjih domova u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji…

I tvrtke su iz Sovjetske okupacione zone – budućeg DDR-a, masovno selile na zapad. Dovoljno je spomenuti Siemens (Berlin pa München) ili nekadašnji Auto-Union, kasnije Audi. Bilo je i mnogo stručnjaka koji nisu raspravljali o visini plaće kako bi se nekako izvukli iz sudbine koja ih je zadesila.

No tu treba biti jasan: blagostanje Bavarske je prije svega zasluga Bavaraca i odličnih učilišta koje su tamo otvarale kako svjetovne vlasti tako i Crkva. Viceve drugih Nijemaca o tim Native Germans posve mirne duše možemo svrstati u puki jal.

Što ustvari hoće ministar Seehofer i pokrajinska vlada u Münchenu? Zapravo je mnoge iznenadio rezultat ispitivanja kojeg je YouGov proveo po nalogu tabloida Bild prošlog srpnja prema kojem čak 32% upitanih Bavaraca zagovara odcjepljenje od Savezne Republike Njemačke, više nego u bilo kojoj drugoj pokrajini. Prije nego što se Bavarska spomene u istom dahu sa Katalonijom ili Škotskom, treba vjerovati kako bi Bavarci hladne glave na zamišljenom referendumu ipak stavili križić drugdje.

Ono što prije svega hoće trenutna vrhuška CSU-a jest vratiti razočarane Bavarce iz okrilja AfD-a u svoje redove. Usprkos potezima koji već graniče s ksenofobijom i netrpeljivosti, u tome doživljava neuspjeh. Prema posljednjim ispitivanjima (Bayerntrend, 12.9.) CSU je pao na 35%, dok je na prošlim pokrajinskim izborima 2013. osvojio 47,7% i uvjerljivu većinu u pokrajinskom parlamentu. Štoviše: institut Forsa je u kolovozu pitao Bavarce što misle koji je najveći problem Bavarske. Na prvom mjestu je žustri predsjednik pokrajinske vlade Marcus Söder (34%), slijedi problem izbjeglica (28%) i stanje na tržištu nekretnina u Bavarskoj (26%).

Ovo nije prvi put da lov u desnom i ekstremno desnom spektru donosi samo štetu: AfD tek lagano pada i u Bavarskoj po posljednjem ispitivanju osvaja oko 11%. Najveći dobitnik u padu popularnosti CSU nije ni AfD, nego stranka zelenih i lista slobodnih kandidata koji se u prvom redu bave lokalnim temama.

Njemački socijaldemokrati su dobrim dijelom u pravu s tvrdnjom da kršćanski demokrati stvaraju dojam kako se od izbjeglica više ne može prolaziti ulicama njemačkih gradova. No ovo se vodstvo bavarske Kršćansko-socijalne unije jedva može zaustaviti u opsjednutosti tom temom, barem do predstojećih pokrajinskih izbora.

Tek u posljednjim danima i nasilja u Chemnizu se i od Södera mogu čuti oštre riječi kritike na AfD i ističe CSU kao stranku koja “čvrsto stoji” uz načela demokracije. No, trebalo bi se dogoditi čudo da na pokrajinskim izborima sve bude kao u proteklim desetljećima potpune dominacije ove stranke Bavarskom.

Utoliko su već počela nagađanja o mogućim koalicijama u Münchenu. Po posljednjim ispitivanjima, jedina koalicija koja bi imala većinu čak ne bi bila niti kao ona u saveznoj vladi: za SPD bi moglo glasati tek 11% Bavaraca. Matematički, najstabilnije bi izgledala koalicija sa Zelenima (17% po Bayerntrendu), ali tu bi se obje stranke trebale prilično potruditi naći zajedničku platformu.

Tu nije samo pitanje izbjeglica gdje Zeleni i u Bundestagu dižu žestoko napadaju Seehofera, nego tu ima i drugih grijehova CSU-a. Na primjer skandal sa glifosatom: prošlog studenog, dakle kad je prethodni saziv Merkeličine koalicije već bio samo tehnička vlada, EU je odlučivao hoće li dopustiti korištenje tog herbicida još pet godina.

Zapravo su i u Bruxellesu vjerovali kako će Njemačka glasovati protiv: to je tražio SPD, a dala je naslutiti i kancelarka. Ali na ministarskom vijeću je tadašnji ministar poljoprivrede (CSU) Christian Schmidt digao ruku – za produženje. Jer opet: njemu su (bavarski) poljoprivrednici bili važniji i od koalicijskog sporazuma i od bilo kakvih ekoloških ideja.

Bilo kakva koalicija u Münchenu će značiti da će i CSU morati postati skromniji jer izgleda da su zauvijek prošla vremena kad je neka stranka osvajala apsolutnu većinu. Sa partnerom u Bavarskoj, svakako će biti zanimljivo i što će biti politika CSU-a u Berlinu: osobito ako to u Münchenu budu Zeleni, to će biti napeto šarenilo. Ali i veći političari od Seehofera i Södera su jednog dana morali shvatiti: oni dolaze i odlaze, a Bavarska će postojati i bez njih.

Izvori

Peter Siebernmorgen “Franz Josef Strauß: Ein Leben in Übermaß”, Panteon Verlag 2017.

Süddeutsche Zeitung 12.7.2018. “Crazy Horst i CSU: Što se dešava sa nekoć ponosnom narodnom strankom?” https://www.sueddeutsche.de/politik/csu-crazy-horst-und-die-csu-1.4051958?reduced=true

Süddeutsche Zeitung 11.9.2018. “Anti-CSU program Zelenih – i ipak se nadaju dogovoru” https://www.sueddeutsche.de/bayern/landtagswahl-das-anti-csu-programm-der-gruenen-1.4124957