Hugo Claus. Razmišljanje umjesto pesimizma. Otpor umjesto pasivnosti

Claus je pisac kojem se nećete prestati čuditi, piše Marija Ott Franolić u svojem osvrtu na dva romana belgijskog autora - "Čuđenje" i "Tugu Belgije". Oba djela obrađuju kolaboracionizam u Belgiji u Drugom svjetskom ratu, uz bespoštednu kritiku nemišljenja i ljudske sklonosti idolatriji

• Naslovna fotografija: Hugo Claus u Gentu, 1984. (Michiel Hendryckx / CC BY-SA 4.0)

• dr. sc. Marija Ott Franolić  je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja. S Andom Bukvić Pažin je napisala popularnoznanstvenu knjigu “Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci?“

Jeste li primijetili da nas okružuje sveopća kvantifikacija? Osobito krajem godine, kad ljudi rezimiraju koliko su knjiga pročitali, gradova ili zemalja posjetili, koliko su novca potrošili ili zaradili, a tijekom cijele godine brojimo prehodane korake, pretrčane kilometre, unesene kalorije, pametni telefoni i satovi broje nam otkucaje srca… Nešto je zastrašujuće u toj težnji da u što kraćem vremenu ostvarimo velike brojeve, tzv. dobre rezultate. I bila bi velika šteta da zbog te težnje zaboravimo kvalitetu – lijepih trenutaka, zadivljujućih krajolika po kojima smo trčali, dobre literature u kojoj smo uživali.

U godini koja slijedi odlučila sam čitati sporije. I vratiti se klasicima. Započela sam s Hugom Clausom.

­­

Čuđenje – De Verwondering – kod nas je objavljen prošle godine u odličnom prijevodu Svetlane Grubić Samaržije.

Prvo sam pročitala Čuđenje, roman iz 1962., kod nas objavljen prošle godine u Nakladi Ljevak u odličnom prijevodu Svetlane Grubić Samaržije. Bilo je to neobično, da ne kažem čudno iskustvo čitanja. Nisam ništa znala o autoru ni o romanu, ne sjećam se kad mi se to zadnji put dogodilo. Morala bih si češće priuštiti takvo iskustvo – strmoglaviti se u tekst, a ne u njega ulaziti s unaprijed stvorenom predodžbom koja mi utječe na čitav doživljaj čitanja. Osim toga gotovo nikad ne pročitam čitav roman bez obilježavanja citata i mjesta na koja bih se mogla vratiti, ali ovaj me tekst – iako je bio začudan i drugačiji, ili možda baš zato – jednostavno prebrzo nosio, nisam se imala kada zaustavljati, a kad sam došla do kraja, znala sam da je to samo moje prvo od mnogih čitanja ovoga romana.

Jedan od najpoznatijih belgijskih pisaca Hugo Claus (1929.-2008.) školovao se u katoličkom internatu, vrlo brzo pobjegao od škole i roditelja koji su gušili njegov slobodni duh i već sa 17 godina objavio prvu zbirku pjesama. Pratile su ga brojne kontroverze, bio je sklon eksperimentu i slobodi, u umjetnosti i u privatnom životu. Početkom 1970-ih pisao je erotsku poeziju i režirao dramu u kojoj je Sveto trojstvo pretvorio u tri gola muškarca, a otprilike u to vrijeme bio je i u vezi s glumicom Sylvijom Kristel, najpoznatijom po filmu Emmanuelle i to je sve privlačilo pozornost javnosti. No tričarije na stranu – Claus je ozbiljan pisac koji se pod svojim imenom i nekoliko pseudonima okušao u brojnim žanrovima. Pisao je pjesme, romane, drame, scenarije, libreta za operete, a bio je i slikar i kazališni redatelj. Napisao je više od dvadeset romana i dobio brojne književne nagrade, zbog iznimne svestranosti i nadarenosti zvali su ga Čarobnjakom, a govorilo se i da je kandidat za Nobelovu nagradu.

Prije još jednog iščitavanja Čuđenja, odlučila sam posegnuti za Clausovim najpoznatijim romanom Tuga Belgije iz 1983., koji, baš kao i Čuđenje, obrađuje kolaboracionizam u Belgiji u Drugom svjetskom ratu, a kod nas je objavljen 2012. u Frakturi u prijevodu Romane Perečinec. Tuga Belgije je dugačak, gusto tkani roman o odrastanju dječaka Louisa Seynaevea u obitelji koja tijekom rata kolaborira s Nijemcima. Priča sadrži mnoštvo autobiografskih elemenata, jer i Clausov je otac imao tiskaru u kojoj je tiskao materijale za Nijemce, a majka mu je radila za lokalnu ispostavu proizvođača zrakoplova, kod kuće su čitali štampu koja slavi Hitlera, a i sam je Hugo Claus, tj. Louis Seynaeve bio gorljivi pripadnik NSMF-a, belgijskog ogranka Hitlerjugenda. Politički gledano, njihovo svrstavanje uz “egzotične neprijatelje”, kako ih je Claus nazvao, nije toliko nelogično – Flamanci sa sjevera Belgije bili su nezadovoljni položajem u toj zemlji u kojoj su im vladajući nametali francuski jezik pa su zato mnogi flamanski patrioti koji su željeli nezavisnu državu Flandriju objeručke dočekali Nijemce kao osloboditelje. Claus se kasnije u intervjuima prisjećao da je 1940. kao jedanaestogodišnjak ushićeno promatrao Nijemce kako ulaze u grad. Takve izjave i pisanje o Belgijancima koji su kolaborirali s Nijemcima učinili su ga dosta nepopularnim u Belgiji u kojoj postoji službeni narativ da su svi Belgijanci Nijemcima odmah pružali otpor.

­­

Kaos rata autor opisuje nezauzdivom rijekom teksta koja teče, prelijeva se.

Roman Tuga Belgije podijeljen je u dva dijela. Prvi dio je relativno uobičajeni Bildungsroman: Louisovo odrastanje u internatu opisano je linearnom naracijom u kronološki posloženim numeriranim poglavljima. U drugom, dvostruko dužem dijelu romana, počinje rat i radnja postaje nekoherentnija, povremeno ubrzana i filmska, a pojavljuju se i dijalozi i monolozi koje ne možemo uvijek pripisati nekoj određenoj osobi. Ta stilska razlika između prvog i drugog dijela romana odgovara priči: prvi dio Louisova odrastanja bio je relativno očekivan i linearan, a u ratu se stvarnost rasula u neku vrstu kaosa koji autor opisuje nezauzdivom rijekom teksta koja teče, prelijeva se, izmjenjuju se zbivanja s Louisovim snovima i fantazijama, prvo i treće pripovjedačko lice povremeno se pretvara u “mi”. Riječ je o glasu koji predstavlja određeni tip ljudi, što nam omogućuje da čujemo glas naroda kako komentira političke događaje, rast cijena ili lokalne tračeve.

Neki kritičari takav prikaz naroda uspoređuju sa slikama flamanskog renesansnog slikara Pietera Bruegela, a meni pada na pamet i književna usporedba. Antiratna dijaloška drama Posljednji dani čovječanstva Karla Krausa iz 1926., kod nas objavljena 2015. u Disputu u prijevodu Seada Muhamedagića, gusta je knjiga sastavljena od eklektike glasova. Na sceni se izmjenjuju intelektualci, novinari, urednici, carski savjetnici, trgovci, doktori, političari, poručnici, konobari, vojni kapelani, a njihovi dijalozi autoru omogućuju da svaki fenomen sagleda iz različitih kutova. Ta polifonija dijaloga u svojoj ukupnosti nudi kritičan, ironičan tekst bez ideologije iz kojeg izranja duh Prvog svjetskog rata, “doba veleumiranja” sa svim indoktrinacijama, zabludama, medijskim huškanjima i malograđanskim uvijenostima, ratnim surovostima i svom naivnošću tzv. “malog čovjeka”. Danas kad je popularna književnost koja nam želi izravno prenijeti poruku, sviđa mi se taj heterogeni stil kojim Tuga Belgije i Posljednji dani čovječanstva izbjegavaju svako svrstavanje, objašnjavanje i dociranje.

Likovi na temelju nečijeg jezika i načina izražavanja znaju kojoj “strani” tko pripada

Tuga Belgije se događa u ratno vrijeme – neki su ljudi poginuli, nestali ili poludjeli, vladaju nestašice i glad (Louis će se gotovo ugušiti od užitka kad nakon dugog vremena vidi bijeli kruh sa svinjskom masti), okupatori određuju mnoga pravila, ali život ide dalje. Djeca se igraju, odrasli trguju, svađaju se, zaljubljuju, piju i kartaju po lokanim gostionicama koje su glavno poprište razgovora o politici, tračeva, predrasuda i podmetanja. Svjedočimo njihovim nacionalističkim bajanjima i istovremenom kompleksu malog naroda. Ovaj gusto koncentrirani tekst traži informiranog čitatelja(icu) i zato je šteta što naše izdanje nema pogovor koji bi čitateljima ponudio kontekst romana. Primjerice, važna tema romana je sâm jezik. Ali da bismo to mogli razumjeti – valja znati da je Belgija geografski smještena između Nizozemske, Francuske i Njemačke, da su joj službeni jezici nizozemski i francuski i da je u sjevernom dijelu Belgije – u kojem je odrastao Hugo Claus, službeni jezik nizozemski, tj. flamanski. Likovi na temelju nečijeg jezika i načina izražavanja znaju kojoj “strani” tko pripada – to je nešto što je nama na ovim prostorima vrlo blisko.

U Tuzi Belgije ništa nije crno-bijelo, pa će se tako i strane kojima pojedinci pripadaju mijenjati ovisno o okolnostima. Claus prikazuje živote tzv. “malih” ljudi koji nisu fanatični nacionalisti niti uvjereni kolaboracionisti. Kod većine likova, uključujući i Louisove roditelje, ima vrlo malo ideala – tu vlada opća nemislica, eutanazija intelekta, djelovanje im se svodi na prešutno pristajanje, na niz slučajnosti izazvanih željom za preživljavanjem, na banalnost zla o kojoj je pisala Hannah Arendt – činjenicu da se ljudi bez razmišljanja lako svrstavaju na krivu stranu ako im to u određenom trenutku odgovara, bez obzira na posljedice na druge.

Claus uvjerljivo pokazuje unutarnji svijet likova i stvara prisnu atmosferu, kao da smo za vrijeme čitanja s likovima.

Radnja romana dočarana nam je izvana i iznutra, jer u zagradama imamo priliku čitati Louisovu reakciju na događaje ili ono što je izrečeno. Time pisac uvjerljivo pokazuje unutarnji svijet likova i stvara prisnu atmosferu, kao da smo za vrijeme čitanja s njima, njihove nas se tegobe, brige, zadovoljstva i zablude izravno tiču.

Louis je na početku tipični dječak, u internatu sklapa prva prijateljstva, doživljava prve seksualne maštarije i iskustva (s naznakama homoseksualnosti), često pametuje i laže, a kad ga u obitelji uhvate da im iz novčanika krade novce nazvat će ga “Tugom Belgije”. No on će se jako promijeniti – od indoktriniranog djeteta koje je u seksualnosti vidjelo grijeh a u Židovima grešnike, pretvorit će se u skeptičnog individualca i zaključiti da je svijet previše pokvaren da bi čovjek u njemu mogao pronaći saveznike.

Za Louisovo su sazrijevanje važne i knjige – čitanjem počinje suosjećati sa Židovima koje je do tada samo prezirao, tek ih u pričama doživljava kao obične ljude, slične sebi. I nije slučajno da su mu knjige bile toliko važne, jer Tuga Belgije govori i o stasanju pisca. Louis oduvijek mašta i piše, znatiželjan je i pomalo naporan starijima koje želi zadiviti svojim uvidima i pitanjima, a pri kraju romana šalje svoj tekst Tuga Belgije na književni natječaj – u njemu čak ponavlja prvu rečenicu ovoga romana, konstruirajući na taj način roman unutar romana. Tim činom dovodi cijeli prvi linearni dio romana u pitanje – je li to sve bio samo konstrukt, plod Louisove odrasle mašte? Zato se Tuga Belgije svakako može čitati i kao postmodernistički roman. Louisova maštanja piscu omogućuju ispisivanje poezije u prozi. Tamo gdje bi netko samo napisao da je dječak dobio erekciju, Claus tka zadivljujući poetski tekst:

U trenutku kad su odlučni, tvrdi zglobovi prošli Louisovim prsima, osjetio je nešto vrlo ugodno, toplo poput tople vode kako teče donjim dijelom trbuha, širi se, skuplja. (…) popipao je, a njegovi su prsti pod tkaninom osjetili štapić koji je započeo vlastiti život, bio je to tup, mekan iverak, ne, zglob koji se iznutra zario u njegov pimpek, nikada se neće maknuti, pričvršćen za njegov trbuh, tumor, kazna, naposljetku. Čitao je u pogledima ostalih da su ga kaznili anđeli. U panici je htio zvati upomoć, njegova je ruka nezadrživo opet kliznula prema preponama, gdje je još uvijek bila nasađena leprozna, grbava, vruća stigma. Anđeo Prljavštine ušetao je u sobu, gurnuo je dva prsta u Louisove očne duplje. Anđeo je podignuo Louisa i tresnuo njime neobuzdanom, ali smrtonosno tihom snagom o vrata koja su se otvorila, Louis je pao na ogradu stubišta, sjurio se niza stube, tek je dolje stao, ne smirivši se. Pritisnuo je donji dio trbuha o hladan zid boje mramora, udario korijenom koji je anđeo posadio u njegov ud o površinu, koja se pretvorila u toplu vodu, ali se nije rastvorila kao Crveno more pred Mojsijem.

Čitanje Tuge Belgije povremeno mi je bilo naporno – pisac gomila likove, epizode i detalje, osobito u drugom dijelu knjige. I izgleda da nisam usamljena u tome, jer flamanske novine De Standaard i njihov radio 1 pitali su 2005. slušatelje i čitatelje koje im knjige stoje na polici nepročitane – i Tuga Belgije našla se na prvom mjestu (spominjali su se i Biblija, Uliks Jamesa Joycea te Ime ruže Umberta Eca). Unatoč tome, svaka se minuta uložena u ovaj tekst isplati – jer to je prava književnost koja na najbolji način spaja osobno i društveno. Roman je stilski izbrušen, pun je duha, upečatljivih živopisnih likova, obiteljskih i nacionalnih anegdota, humora i ironije.

Poput romana O ljubavi i tmini Amosa Oza (prev. Andrea Weiss Sadeh) ili Buddenbrookovih Thomasa Manna (prev. Andy Jelčić), Tuga Belgije je veliki obiteljski roman u kojem se možeš nastaniti i neko vrijeme obitavati s likovima, upoznati ih, čuti kako govore, osjetiti njihove slabosti, karaktere, predrasude. Živjela sam sa svima njima još dosta vremena nakon što sam zaklopila knjigu. Vraćale su mi se slike: seljanka koja Louisu kaže da je prljav kao Židov, da, kao ni oni, ne mijenja dovoljno često donje rublje; “užas i zaprepaštenje” s kojim je Louis gledao prvi američki film u abnormalno drečavim bojama; majka koja govori “Tugu, Louis, tvoj otac nikada neće razumjeti. Tužan je samo kad nema mljevene svinjetine”. Pitala sam se kakvog su okusa jela iz njegova djetinjstva – omlet od repe ne zvuči baš privlačno, ali rado bih probala gustu povrtnu juhu hutsepot za koju baka govori da u njoj, ako je dobra, vilica mora ostati zabodena.

Kad sam došla do zadnje stranice Tuge Belgije, nije mi bilo dosta Huga Clausa, njegov me svijet nevjerojatno privlačio i odbijao u isto vrijeme i znala sam da se moram vratiti Čuđenju.

­­

Čuđenje je teško sažeti, zbunjuje od prve rečenice.

U Tuzi Belgije Louis izgovara rečenicu koja bi mogla biti ključ za čitanje Čuđenja: Riječi se također mogu upotrebljavati kako te drugi ne bi razumjeli. Pri drugom čitanju Čuđenja bila sam upoznata sa sadržajem romana pa sam ga čitala sporije, s olovkom u malim gutljajima hvatala detalje – i uživala u svakom koraku. Teško ga je sažeti, zbunjuje od prve rečenice: Profesor je prešao dvanaest metara od svoje sobe do dizala čudeći se. Tek ste se zapitali čemu se čudi glavni lik, a već nekoliko rečenica kasnije slijedi zagrada koja upozorava da će se do kraja malo toga razriješiti (Ovo je početak. Na hodniku koji miriše po beladoni. I postoji mogućnost da se dođe do kraja, kao što postoji mogućnost dobitka na lutriji, ako kupiš sve srećke.) Nije li to odličan mamac za daljnje čitanje?

Roman prati dvije paralelne radnje. Počinje s pričom o profesoru Victor-Denijsu de Rijckelu koji predaje engleski i njemački, rastavljen je, samotnjak, u školi ima osjećaj da ga ismijavaju i profesori i učenici. Slučajno odlazi na Bal Bijelog Zeca i tamo upoznaje misterioznu ženu. Nakon bala vraća se u školu gdje mu učenik Verzele obećaje da će ga odvesti do te žene – Alessandre koja živi u dvorcu Almoutu u zapadnoflamaskom selu. Profesor i učenik odlaze u dvorac i tamo upoznaju grupu SS-simpatizera koja profesora objeručke prihvaća. Naime, kao u nekoj komediji zabune, zamijenili su ga s nizozemskim profesorom Heeremom koji piše o nacionalsocijalizmu u Flandriji i istražuje život njihovog idola – flamanskog SS-ovca Jan-Willema Crabbea kojeg oni gorljivo štuju, nadajući se da će im se vratiti nakon što je nestao u ratu. U tom naopakom svijetu ratni je zločinac božanstvo i čini se da sve izopačeno, opasno i isključivo postaje poželjno, privlačno i ispravno. Ta naci-idolatrija i ikonografija podsjetila me na odličan dokumentarni film “Im Keller” društveno angažiranog austrijskog režisera Ulricha Seidela u kojem tzv. normalni ljudi u svojim podrumima iskazuju svoje razne mračne strane, od perverznih do ideoloških.

Profesorova je priča ispresijecana poglavljima koja sadrže autobiografske zapise muškarca zatočenog u ludnicu ili zatvor. On piše tri vrste zapisa koje ne možemo uvijek jasno razlučiti. U jednu bilježnicu po nalogu psihijatra piše o svom životu. U drugu prokrijumčarenu bilježnicu piše dnevnik koji nitko ne smije vidjeti, a postoji i jedan skriveni notes koji dodatno komplicira priču. Zatočenik se nalazi u prašnom, hladnom i mračnom spremištu ugljena koje prokišnjava, povremeno ga polijevaju vodom i prijete da će ga zatvoriti u podrum. Paranoičan je, misli da ga prate i promatraju i čini mu se da se njegova ličnost pretapa s ličnošću SS-ovca Crabbea. U početku ne znamo tko je osoba koja piše, ali kako poglavlja odmiču radnja se sve više pretapa i to će se pitanje razjasniti.

Čuđenje vrvi intertekstualnim referencama i za užitak u čitanju romana nije nužno da ih sve prepoznate, a više o njima možete saznati u odličnom pogovoru stručnjaka za Clausa Kevina Absillisa. Naime, u učeniku Verzeleu možemo prepoznati Vergilija koji je Dantea vodio kroz Pakao – iako su ovdje njihove uloge parodirane, jer bi bilo prirodnije da učitelj vodi učenika, a u romanu učenik preuzima inicijativu dok ga profesor relativno pasivno slijedi. Tu je i jasna referenca na Alisu u zemlji čudesa Lewisa Carolla jer radnju pokreće Zec, a u ludilu glavnog lika prepoznat ćete Shakespeareovog Hamleta, osobito u njegovu uvjerenju da su oko njega luđaci – samo to nekako treba dokazati. Štovanje nacista Crabbea za kojeg u dvorcu misle da je sve žrtvovao kako bi oni mogli živjeti može se povezati s Evanđeljem i štovanjem Isusa.

Umjetnost ne treba biti jasna i jednoznačna, upravo je suprotno – ona nam nudi nešto drugo, pogled na koji nismo navikli

Tekst Čuđenja nije fragmentaran, ali se iznutra opire cjelovitosti, kao da nam zlonamjerni pripovjedač podvaljuje oprečnosti i namjerno nas zbunjuje. Nakon čitanja puni smo pitanja: zašto žena sredinom kolovoza na balu nosi bundu i zašto su profesor i učenik za vrijeme ljetnih praznika u školi? Postoje li uopće taj dvorac i taj dječak – ili su zajedno s društvom štovatelja SS-a plod profesorove mašte? Kako se zove bal na kojem je sve počelo: netko kaže Bal Mrtvog Štakora, netko drugi Bal Bijelog Zeca, a spominje se i Bal Štakora? Zašto je ovaj čovjek u ludnici ili u zatvoru, što je napravio? Uz sadržajne kontradikcije, u tekstu se izmjenjuju prošlo i sadašnje vrijeme, prvo i treće lice, a pojavljuje se i kolektivno “mi” kao u Tuzi Belgije. Sve me to zbunjivalo, svemu sam se tome čudila za vrijeme čitanja, da bih ubrzo shvatila da sam i ja podlegla diktatu kvantifikacije i razumljivosti. Jer c, i time nam omogućuje da svijet koji svakodnevno gledamo pogledamo novim očima.

I profesor se u romanu često pita šta mu je, čudeći se svojoj situaciji, za razliku od drugih oko njega, koji su sigurni i čine mu se odraslima. Štoviše, on će za sebe više puta ustvrditi da je “nitko”, u jednom trenutku izravno govori: Nitko ne dolazi ovamo. Sada sam ja taj nitko. Claus kao da nas u oba romana pita što znači biti netko? Bismo li mi u profesorovoj situaciji – ili u situaciji Louisovih roditelja – bili nitko ili netko? Kako bismo postupili? Logično je da pitanje o tome tko se može smatrati odraslom i odgovornom osobom postavlja netko tko je u mladosti bio zadojen isključivim vjerskim internatskim odgojem da bi zatim postao zagriženi i opasni pripadnik Hitlerove mladeži. Dakle u oba slučaja bio je nečija marioneta, ne-još-osoba. No, za razliku od mnogih koji takvima ostanu cijeli život, Claus je spoznao opasnosti ideologija i počeo ih žestoko kritizirati zbog slobode koju uskraćuju pojedincu.

Clausova kritika nemišljenja i ljudske sklonosti idolatriji je bespoštedna, pa će u jednom intervjuu reći: katoličanstvo je jedna od najužasnijih, najopasnijih teorija koja je došla na svijet. U dnevniku je 1958. napisao – a citira ga Kevin Absillis u pogovoru Čuđenju – da je u tom romanu želio prikazati okolnosti u Flandriji, neumoljivi kretenizam, stanovništvo opčinjeno nogometom i televizijom, štancanje djece, stranačku politiku, teror religije. Marljive pčele koje, užurbano zarađujući novac, tonu u neizrecivu apatiju. (306) Osim što opisuje i likove iz Tuge Belgije i što je zastrašujuće aktualan, je li takav pogled na čovjeka pesimističan? I tko je zapravo optimističan? Onaj tko nas nuka da budemo bezbrižni, poput think pink literature za samopomoć, ili pak onaj tko nas svojim tekstovima zove na promišljanje vlastitih okolnosti, ljudske prirode i drugih velikih pitanja i time možda u nama probudi težnju da te okolnosti krenemo mijenjati, poput Clausa?

Jednom je rekao: “ja nikad nisam zadovoljan s postojećom situacijom. Ne smijemo svijet prihvatiti onakvim kakav je. Svaki dan bismo se morali posve zapjeniti zbog nepravde koja nas okružuje”.   

I to je to. Ne pesimizam, nego razmišljanje. Ne pasivnost, nego otpor zatečenom stanju stvari. Ne tekst koji razumijemo otprve, nego onaj koji višestruko iščitavamo razmišljajući o njegovim mogućim značenjima. Ne objašnjavati ono što razumijemo, što nam je pitko i lagodno, nego krenuti misliti iz mjesta neznanja i nesigurnosti. U doba utilitarnosti, kvantifikacije, u kojem težimo prenošenju doslovnih poruka, a filozofiranje i postavljanje pitanja odbacujemo kao naporno i negativno, ljekovito je prepustiti se tekstu da nas nosi, da nam se polako razotkriva. Nepoznato sa sobom nosi tjeskobu i strah od greške i nerazumijevanja, ali ono je i uzbudljivo, ne-još-gotovo i puno mogućnosti. Pokreće nam moždane, emocionalne i motivacijske vijuge, odvlačeći nas od rutine i uobičajenosti. A to nam je itekako potrebno u svijetu u kojem tehnološki napredak nije popraćen moralnim ili vrijednosnim, u kojem nam impresivno razumijevanje svijeta, koje nas je dovelo do otkrivanja vode na Marsu i presađivanja ljudskog mozga nije donijelo bolji život za svih, ili nam barem malčice jasnije osvijetlilo kako bismo do tog boljeg života mogli doći.

Zaista je šteta da Hugo Claus pripada malom jeziku, što se, poput pisca iz Tuge Belgije rodio u zemljici veličine ovčjeg brabonjka u kojoj nema mjesta za pjesnike. Da je pisao na engleskom, čitao bi ga cijeli svijet. I trebao bi. Čitajte Huga Clausa i Karla Krausa. Uzmite dobre knjige, čitajte ih više puta na različite načine i nemojte se prestati čuditi. Jer svijet nam ne nudi odgovore i sigurnost, a umjetnost nam omogućuje da ga bolje razumijemo.